Ljubo Miloš
Ljubomir Ljubo Miloš (Bosanski Šamac, 25. februar 1919 — Zagreb, 20. avgust 1948) bio je ustaški i domobranski oficir, poznat kao treći po komandnom rangu u logoru Jasenovac. Nakon Drugog svetskog rata je osuđen zbog ratnih zločina na smrt i obešen.
Ljubo Miloš | |
---|---|
Puno ime | Ljubomir Miloš |
Datum rođenja | 25. februar 1919. |
Mesto rođenja | Bosanski Šamac Kraljevstvo SHS |
Datum smrti | 20. avgust 1948.29 god.) ( |
Mesto smrti | Zagreb FNR Jugoslavija |
Od strane logoraša, Ljubo Miloš je bio upamćen kao krvoločan manijak i sadista.
Biografija uredi
Miloš je rođen u Bosanskom Šamcu. Osnovnu školu je pohađao u Orašju i Bosanskom Brodu, a sedam razreda gimnazije je završio u Subotici i počeo da studira filozofiju.[traži se izvor] Ostao je u Subotici i radio je kao opštinski poreski činovnik.[1] Bavio se i amaterski novinarstvom.
Drugi svetski rat uredi
Miloš je u Zagreb došao juna 1941. i sreo se sa svojim rođakom, ustaškim zapovednikom Vjekoslavom Luburićem. Postao je Luburićeva desna ruka, a ovaj je iskoristio svoj uticaj da Milošu osugira položaj u Uredu III Ustaške nadzorne službe, koji je upravljao logorom Jasenovac. U oktobru je Miloš postavljen za zapovednika radne službe u logoru III Ciglana i unapređen u čin natporučnika. Miloš je lično bio odgovoran za bezbednost hrvatskog političara Vlatka Mačeka tokom njegovog zatočeništva u logoru, od 15. oktobra 1941. do 15. marta 1942.[1] Jednom je Maček primetio da se Miloš često moli i upitao ga je da li se plaši Božje kazne za zločine koje je počinio u logoru. Miloš mu je odgovorio: „Nemojte mi ništa govoriti. Znam da ću za sve što sam počinio u paklu gorjeti. Ali ću gorjeti za Hrvatsku“.[2]
Miloš je početkom 1942. premešten u logor Đakovo, ali se vratio u Jasenovac i preuzeo dužnost zapovednika logora u proleće.[1] Činilo se da se takmiči sa ostalim oficirima ko može da muči i ubije više talaca.[3] Često se oblačio u belu odeću i pretvarao se da je lekar pred bolesnim taocima. Ponekad bi taoce koji su molili da budu lečeni postrojio uz zid i prerezao im vrat nožem.[4] Svedok Milan Flumiani je izjavio:
„ | Tek što smo stigli, nas sedamnaestorica, u Jasenovac u logor, ustaše su nas mlatili kundacima i doveli do „Ciglane“, gdje je Miloš Ljubo imao postrojene već dvije grupe, dok smo mi pristupili kao posebna treća grupa.
Maričić je pitao Ljubu Miloša: „U koga da najprije nišanim?", a Miloš je odgovorio: „Gdje ih ima više“, i uperili su oba strojne puške na onu četrdesetoricu iz prve dvije grupe i sve ih postrijeljali. Po tom je pitao prvog iz naše grupe, zašto je došao ovamo, a kad je ovaj odgovorio, da je kriv zato što se rodio kao Srbin, ubio ga je na mjestu. Onda je izdvojio advokata Laufera iz Zagreba te ga upitao šta je on, a kad mu je ovaj odgovorio šta je, pozvao ga je ovako: „Ja advokate jako volim, dođi bliže“ - i odmah ga je ubio. Kod trećega je ustanovio, da je lekar iz Zagreba, te mu naložio da pregleda onu dvojicu i ustanovi jesu li već mrtvi. Kad je ovaj lekar potvrdio da jesu, obratio se na četvrtoga i saznavši da je i ovo jedan lekar „oprostio“ je cijeloj“ grupi." Kad je Ljubu Miloša zahvatio luđački napadaj, zajašio je konja i tjerao ga kasom po cijelom logoru, pucajući na grupe zatočenika, kojima nije uspjelo da se pravodobno negdje sakriju. Taj pogibeljni luđak imao je u zapovjedništvu logora sobu, koju je uredio kao nekakvu „ambulantu“. Navukao je sam dugačku bijelu lekarsku kecelju i poslao ustaškog stražara u židovsku baraku s porukom, da svaki Židov, koji je bolestan, može doći na lekarski pregled. Kad je žrtva došla u tu „ambulantu“, postavio ju je Miloš uza zid te jakim zamahom noža razrezao grlo, prerezao rebra i rasporio trbuh. On je tu „operaciju“ nazivao: „ritualno klanje Židova“, te se njome, kako veli svjedok Riboli, jako ponosio. |
” |
Miloš je takođe gajio goniča i dresirao ga je da napada taoce.[5] Tokom leta 1942. otputovao je u Italiju da završi policijski kurs u Torinu, ali se vratio u NDH nakon samo deset dana. U septembru se vratio u Jasenovac i preuzeo dužnost zamenika upravnika logora. Trupe pod Miloševom komandom izvršile raciju u selima oko Jasenovca u oktobru 1942, opljačkale brojne kuće, uhapsile srpske seljake i deportovale ih u logore. Vlasti NDH su saznale za ove racije i uhapsile su Miloša. Nije dugo ostao u zatvoru pošto je Luburić naredio njegovo puštanje 23. decembra 1942. U januaru 1943. Miloš je stupio u Domobranstvo i bio je stacioniran u Mostaru. Vratio se u Zagreb u aprilu 1943, gde je ostao do sledećeg proleća. U septembru 1944. je postavljen za upravnika logora Lepoglava.[6]
O likvidaciji Đurišića i 10.000 crnogorskih četnika u Jasenovcu uredi
- „Znam da je u Staru Gradišku stiglo oko 10.000 crnogorskih četnika pod komandom Đurišića. Tu je došao i Krivokapić i neki Agram sa još nekim Crnogorcima, gdje su izdvojili Đurišića sa dvadesetak oficira i oko 150 podoficira i vojnika koji su kasnije brodom poslati u Jasenovac. U Jasenovcu su likvidirani po naređenju pukovnika Džala. Samu likvidaciju izveli su Pičili, koji je bio zadužen za konačnu likvidaciju svih zatočenika...[7]
Posle rata uredi
Do kraja rata stekao je čin bojnika (majora). Posle rata uspio je da pobegne u Austriju gde se uključio u rad ekstremne ustaške emigracije. U sklopu diverzantske akcije operacija Gvardijan, ubacio se sa grupom ustaša u FNRJ 1947. godine, ali ih je UDB-a otkrila i uhapsila. Miloš je kasnije sarađivao sa Udbom šaljući šifrovane poruke o za ustaše povoljnoj situaciji u Jugoslaviji, što je rezultovalo hapšenjima novih grupa ubačenih ustaša. Posle kraćeg suđenja u Zagrebu, osuđen je na smrt i pogubljen na vešalima iste godine.
Reference uredi
- ^ a b v Dizdar et al. 1997, str. 276.
- ^ Maček 1992, str. 168.
- ^ Mojzes 2011, str. 57.
- ^ Cymet 2012, str. 337.
- ^ Sidnik 1972, str. 154.
- ^ Dizdar et al. 1997, str. 276–277.
- ^ Veseljko Koprivica: "Od Vezirovog do Zidanog mosta" Koncentracioni logor Jasenovac, 1986, knjiga druga, str. 1018[mrtva veza]
Literatura uredi
- Izvor:Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača
- Aaron, Mark; Loftus, John (1998). Unholy Trinity: The Vatican, the Nazis, and the Swiss Banks. New York: Pan Macmillan. ISBN 978-0-31218-199-4.
- Maček, Vladko (1992). Memoari. Zagreb: Hrvatska seljačka stranka.
- Cymet, David (2012). History vs. Apologetics: The Holocaust, the Third Reich, and the Catholic Church. Lanham, Maryland: Lexington Books. ISBN 978-0-7391-3295-1.
- Dizdar, Zdravko; Grčić, Marko; Ravlić, Slaven; Stuparić, Darko (1997). Tko je tko u NDH (na jeziku: Serbo-Croatian). Zagreb: Minerva. ISBN 978-953-6377-03-9.
- Goldstein, Slavko (2013). 1941: The Year That Keeps Returning (3 izd.). New York: New York Review Books. ISBN 978-1-59017-673-3.
- Jasenovac Memorial Site (2014). „Ljubo Miloš”. Jasenovac Memorial Site. Arhivirano iz originala 16. 10. 2014. g. Pristupljeno 16. 9. 2014.
- Mojzes, Paul (2011). Balkan Genocides: Holocaust and Ethnic Cleansing in the 20th Century. Lanham, Maryland: Rowman & Littlefield. ISBN 978-1-4422-0665-6.
- Sidnik, Dušan (1972). Sećanja Jevreja na logor Jasenovac. Belgrade: Savez jevrejskih opština Jugoslavije. ASIN B00AIOZGZC.
- Commission, State (1946). Zločini u logoru Jasenovac [Atrocities in the Jasenovac concentration camp]. Zagreb: Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. HR-HDA/S - 1350.
- Yeomans, Rory (2013a). Visions of Annihilation: The Ustasha Regime and the Cultural Politics of Fascism, 1941–1945. Pittsburgh, Pennsylvania: University of Pittsburgh Press. ISBN 978-0-8229-7793-3.
- Yeomans, Rory (2013b). „Eradicating "Undesired Elements"”. Ur.: Yeomans, Rory; Weiss-Wendt, Anton. Racial Science in Hitler's New Europe, 1938–1945. Lincoln, Nebraska: University of Nebraska Press. ISBN 978-0-8032-4605-8.