Ljubomir Ljubo Miloš (Bosanski Šamac, 25. februar 1919Zagreb, 20. avgust 1948) bio je ustaški i domobranski oficir, poznat kao treći po komandnom rangu u logoru Jasenovac. Nakon Drugog svetskog rata je osuđen zbog ratnih zločina na smrt i obešen.

Ljubo Miloš
Miloš u domobranskoj uniformi
Puno imeLjubomir Miloš
Datum rođenja(1919-02-25)25. februar 1919.
Mesto rođenjaBosanski Šamac
 Kraljevstvo SHS
Datum smrti20. avgust 1948.(1948-08-20) (29 god.)
Mesto smrtiZagreb
 FNR Jugoslavija

Od strane logoraša, Ljubo Miloš je bio upamćen kao krvoločan manijak i sadista.

Biografija uredi

Miloš je rođen u Bosanskom Šamcu. Osnovnu školu je pohađao u Orašju i Bosanskom Brodu, a sedam razreda gimnazije je završio u Subotici i počeo da studira filozofiju.[traži se izvor] Ostao je u Subotici i radio je kao opštinski poreski činovnik.[1] Bavio se i amaterski novinarstvom.

Drugi svetski rat uredi

Miloš je u Zagreb došao juna 1941. i sreo se sa svojim rođakom, ustaškim zapovednikom Vjekoslavom Luburićem. Postao je Luburićeva desna ruka, a ovaj je iskoristio svoj uticaj da Milošu osugira položaj u Uredu III Ustaške nadzorne službe, koji je upravljao logorom Jasenovac. U oktobru je Miloš postavljen za zapovednika radne službe u logoru III Ciglana i unapređen u čin natporučnika. Miloš je lično bio odgovoran za bezbednost hrvatskog političara Vlatka Mačeka tokom njegovog zatočeništva u logoru, od 15. oktobra 1941. do 15. marta 1942.[1] Jednom je Maček primetio da se Miloš često moli i upitao ga je da li se plaši Božje kazne za zločine koje je počinio u logoru. Miloš mu je odgovorio: „Nemojte mi ništa govoriti. Znam da ću za sve što sam počinio u paklu gorjeti. Ali ću gorjeti za Hrvatsku“.[2]

Miloš je početkom 1942. premešten u logor Đakovo, ali se vratio u Jasenovac i preuzeo dužnost zapovednika logora u proleće.[1] Činilo se da se takmiči sa ostalim oficirima ko može da muči i ubije više talaca.[3] Često se oblačio u belu odeću i pretvarao se da je lekar pred bolesnim taocima. Ponekad bi taoce koji su molili da budu lečeni postrojio uz zid i prerezao im vrat nožem.[4] Svedok Milan Flumiani je izjavio:


Miloš je takođe gajio goniča i dresirao ga je da napada taoce.[5] Tokom leta 1942. otputovao je u Italiju da završi policijski kurs u Torinu, ali se vratio u NDH nakon samo deset dana. U septembru se vratio u Jasenovac i preuzeo dužnost zamenika upravnika logora. Trupe pod Miloševom komandom izvršile raciju u selima oko Jasenovca u oktobru 1942, opljačkale brojne kuće, uhapsile srpske seljake i deportovale ih u logore. Vlasti NDH su saznale za ove racije i uhapsile su Miloša. Nije dugo ostao u zatvoru pošto je Luburić naredio njegovo puštanje 23. decembra 1942. U januaru 1943. Miloš je stupio u Domobranstvo i bio je stacioniran u Mostaru. Vratio se u Zagreb u aprilu 1943, gde je ostao do sledećeg proleća. U septembru 1944. je postavljen za upravnika logora Lepoglava.[6]

O likvidaciji Đurišića i 10.000 crnogorskih četnika u Jasenovcu uredi

„Znam da je u Staru Gradišku stiglo oko 10.000 crnogorskih četnika pod komandom Đurišića. Tu je došao i Krivokapić i neki Agram sa još nekim Crnogorcima, gdje su izdvojili Đurišića sa dvadesetak oficira i oko 150 podoficira i vojnika koji su kasnije brodom poslati u Jasenovac. U Jasenovcu su likvidirani po naređenju pukovnika Džala. Samu likvidaciju izveli su Pičili, koji je bio zadužen za konačnu likvidaciju svih zatočenika...[7]

Posle rata uredi

Do kraja rata stekao je čin bojnika (majora). Posle rata uspio je da pobegne u Austriju gde se uključio u rad ekstremne ustaške emigracije. U sklopu diverzantske akcije operacija Gvardijan, ubacio se sa grupom ustaša u FNRJ 1947. godine, ali ih je UDB-a otkrila i uhapsila. Miloš je kasnije sarađivao sa Udbom šaljući šifrovane poruke o za ustaše povoljnoj situaciji u Jugoslaviji, što je rezultovalo hapšenjima novih grupa ubačenih ustaša. Posle kraćeg suđenja u Zagrebu, osuđen je na smrt i pogubljen na vešalima iste godine.

Reference uredi

Literatura uredi