Alkoholizam

једна од најраспрострањенијих болести зависности , односно токсикоманија

Alkoholizam je jedna od najrasprostranjenijih bolesti zavisnosti, odnosno toksikomanija.

Alkoholizam
Alkoholičar, slika iz 1883. godine
Klasifikacija i spoljašnji resursi
SpecijalnostPsihijatrija
MKB-10F10.2
MKB-9-CM303
MedlinePlusalcoholism
MeSHD000437
1633 Brouwer - Kafansko društvo

Po pravilu alkoholizam je psihogenog porekla ali uz znatan uticaj situacionih faktora zbog čega je ranije smatran porokom a ne bolešću. Ispoljava se kao gubitak sposobnosti uzdržavanja od prekomerne upotrebe alkohola, što dovodi do zavisnosti, narušavanja psihičkog i fizičkog zdravlja i socijalnih odnosa. Po rasprostranjenosti i štetnim posledicama po zdravlje, alkoholizam je odmah posle bolesti kardiovaskularnog sistema i malignih oboljenja. Zbog navedenih razloga u većini zemalja je obuhvaćen zdravstvenim osiguranjem kao bolest zavisnosti. Češći je kod muškaraca, ali ga i žene sve više indikuju. Svetska zdravstvena organizacija procenjuje da je 2010. godine širom sveta bilo 208 miliona ljudi koji su razvili alkoholizam bolest, što predstavlja 4,1% stanovništva starijeg od 15 godina. Lečenje može biti fiziološko (lekovima poput antabusa), psihološko (terapijom i rehabilitacijom) i/ili socijalno grupnom terapijom. Porodična terapija, za koju se socijalni radnici mogu obučiti, najefikasniji je način lečenja. Prolongirana konzumacija alkohola i njegove posledice osećaju, osim samih zavisnika i njihove porodice i šira okolina. Smatra se da u okruženju svakog alkoholičara, pate i ispaštaju barem još tri osobe (fizički, psihički, socijalno, ekonomski, moralno itd.).[1]

Definisanje alkoholizma uredi

 
Fritz Baumann Trinker 1915 - „Alkoholizam“

Alkohomanija podrazumeva skup fizioloških, behejvioralnih, i kognitivnih fenomena kod kojih konzumacija alkohola, za osobu dobija veći značaj u odnosu na standardne obrasce ponašanja. Glavna karakteristika alkohomanije je neodoljiva želja za ponovnim konzumiranjem alkohola. Godine 1972, Svetska zdravstvena organizacija definisala je alkoholizam kao bolest i prema toj definiciji: „Alkoholizam je bolest, a alkoholičar je bolesnik kod koga se zbog prekomerne i dugotrajne upotrebe alkoholnih pića pojavljuje psihička i fizička zavisnost, zdravstveni problemi, porodični i društveni poremećaji“. Medicinska definicija Vladimira Despotovića ovaj pojam definiše na sledeći način: “Alkoholizam je hronična, progresivna bolest, recidivantnog karaktera, koju karakteriše želja za pijenjem alkoholnih pića u cilju postizanja zadovoljstva. U razvojnoj fazi bolesti obavezno nastaju telesna i duševna oštećenja, koja su posredno ili neposredno posledice uzimanja alkohola. Progresivna deterioracija ličnosti je glavna karakteristika ove bolesti”. Danas možemo izdvojiti veliki broj definicija alkoholizma, ali sve više preovladava mišljenje da se ne može dati jedna primenjiva definicija alkoholizma, jer je alkoholizam multifaktorijalno uslovljen, multidimenzionalni biološko-psiho-socijalni poremećaj koji nastaje na bazi mnogih interakcija između individualnih faktora (biološko-psiholoških) i faktora sredine (psiholoških, socijalnih, kulturnih, ekonomskih i dr.) koje je često teško identifikovati, odnosno utvrditi način i stepen njihove participacije u nastanku alkoholne bolesti.[2][3][4]

Alkohol uredi

Alkohol po svom molekulskom sastavu i primeni pripada grani organske hemije. U funkcionalnom skupu sadrži ugljenik, kiseonik i vodonik, što zajedno čine hidroksilni skup prema kome su alkoholi prepoznatljivi, opšta formula je R-OH. Alkohol šteti organizmu i ugrožava rad srca, želuca i drugih delova organizma.

Etanol uredi

Od svih alkohola, u alkoholnim pićima se nalazi etilni alkohol ili etanol formule CH3CH2OH. Tečnost snažnog i specifičnog mirisa još poznata kao "spirit" ili prirodni alkohol. Prirodno se dobija procesom fermentacije (alkoholno vrenje) iz plodova voća i žitarica koje sadrže šećer, glavni mehanizam su enzimi kvaščeve gljivica koji služe kao katalizator. Primer sirovina za dobivanje etanola i pića koja nastaju:

Faze razvoja alkoholizma uredi

 
Pijani slavljenici

Definisani okvir prema kojem pojedinac postaje alkoholičar, je proces koji zauzima višegodišnji vremenski period. Sledeće faze opisuju razvojni tok alkoholizma kojeg karakteriše spor i neprimetni prelaz od normalnog pijenja pa sve do stadiona hroničnog alkoholizma. U zavisnosti od literature razvoj alkoholizma se može podeliti na:

  1. Faza primarnog kontakta, traje do primarnog kontakta s alkoholom, koja najčešće dolazi u srednjoj adolescenciji.
  2. Faza eksperimentisanja, lica se povremeno odaju piću, ali umereno i s granicom. Eksperimentiše se i s alkoholom i sa svojim granicama. Ovo je uglavnom faza na kojoj se većina ljudi zadržava, jer se zadovolje nakon izvesnog broja ovakvih eksperimenata i mnogi ne prelaze u sledeću fazu.
  3. Faza integrisanog pijenja, alkohol je uklopljen u stil života. U težnji da bude prihvaćen i u svojoj želji za pićem neosuđivan, od strane sredine, osoba bira sebi slično društvo, osoba počinje redovno da odlazi u kafane, ili različita mesta gde je konzumacija alkohola uobičajena pojava kako bi pio s društvom. Ipak, u ovoj fazi, osoba je i dalje sposobna da normalno izvršava svoje obaveze i da socijalno funkcioniše. Neki se na ovome zadrže.
  4. Faza ekscesnog pijenja, takva osoba često i mnogo pije. Od rano ujutru kad ustanu, pa za vreme kada je na poslu, u kući i sl.. Ne biraju se ni mesto, ni vreme, a i ne vodi se računa o količini unetog alkohola. U ovom slučaju je zavisnost očigledna i nedvosmisleno narušava socijalne odnose, kvalitet života i normalno funkcionisanje individue.
  5. Faza malignog alkoholizama, koju karakteriše priključenje alkohola u čovekov način života. Individua zdravstveno, društveno, psihički i fizički propada, gubi posao i porodicu i ljudi počinju da ga preziru. Takva osoba ne može da živi bez alkohola, zavisnost prerasta u opsesiju, a celokupni kvalitet života se degradira.[5]

Razvoj alkoholizma se može predstaviti još na sledeći način:

  1. Pretoksikomanska faza za koje je karakteristično da se tolerancija, odnosno povećana podnošljivost alkohola povećava, uz prateću psihičku zavisnost, gde sve polazi od neredovnog i povremenog uzimanja alkoholnih pića, koje polako ali sigurno prelazi u redovnije konzumiranje, uz sve veću vezanost za čašu i uz sve manju mogućnost i snagu duha da na životne probleme „izlazi“ trezan.
  2. Toksikomanska faza se javlja kao neodoljiva potreba za unosom alkoholnih pića, prateću fizičkom zavisnošću (gubitak kontrole i nemogućstvo zaustavljanja i prestanka konzumacije tkz. fenomen prve čaše - neodoljiva želja za pijenjem koja se nastavlja do potpunog pijanstva). Jednom izgubljena kontrola unosa alkohola, ostaje ireverzibilna. Karakterišu je „prekid filma“ ili alkoholna amnezija, koja se odnosi na potpuno ili delimično ne sećanje za period pijanstva. Nemogućnost apstinencije u vidu svakodnevnih napijanja i pad tolerancije na unos alkohola, što ujedno i karakteriše poslednji, višegodišnji stadijum alkoholizma, gde sada osobu i najmanje količine alkohola obaraju i utiču na kvalitet svesti.[6]

Alkoholna intoksikacija uredi

 
Alkoholna intoksikacija

Alkoholna intoksikacija je akutno trovanje alkoholom kao posledica upotrebe veće količine alkoholnih pića. U akutnoj alkoholnoj intoksikaciji pojavljuju se različiti psihički i somatski simptomi koji to stanje uvrštavaju i među psihičke poremećaje, mada je ono reverzibilno i relativno kratkotrajno. Težina kliničke slike intoksikacije zavisi od količine alkohola u krvi i može ići od lagane, koja se jedva primećuje, sve do smrti, zbog akutnog trovanja alkoholom[7].

Alkoholičar uredi

Alkoholičar je osoba koja zbog dugotrajne nekontrolisane, prekomerne upotrebe alkohola ima zdravstvene i socijalne teškoće. Pomenuti poremećaji se odnose na: Telesna oštećenja (želudac, jetra, periferni živci i dr.), emocionalne poremećaje (strah, psihička labilnost, nemir, napetost i sl.), porodične teškoće (poremećaj porodičnih odnosa), profesionalni problemi, (smanjena mogućnost adekvatnog funkcionisanja na poslu, u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, kao i poremećaji sa kolegama i sl.) i opšti socijalni poremećaji koji se ispoljavaju u vidu opšte izolovanosti i u zanemarivanju osnovnih društvenih obaveza.

Hronični alkoholičar je osoba koja prekomerno konzumira alkohol, a njena zavisnost je tolika da pokazuje duševne poremećaje u vidu gubitaka kontrole, amnezije, delirijum tremens ili takve manifestacije koje ukazuju na oštećenje fizičkog i psihičkog zdravlja i odnos s drugim ljudima i socijalne i ekonomske probleme.

Mogu se razlikovati sledeće tipova alkoholičara:

  • Osoba koja je zavisnik iz psihičkih razloga, uzima više alkohola nego što je uobičajeno u njegovoj sredini, ali nikada ne gubi kontrolu, može da prestane kad to i poželi.
  • Osoba koja prekomerno konzumira alkoholna pića i to se odražava na telesnih oštećenja (jetra, periferni nervni sistem), ali nije ni fizički, niti psihički zavisan, i može prestati da konzumira alkohol snagom sopstvene volje.
  • alkoholičar koji je fizički zavisan od alkohola i ima teškoće pri samostalnom prekidanju adikcije. Međutim, u ovu grupu spadaju ljudi koji mogu da apstiniraju i ne uzimaju alkohol u vremenskom periodu do nekoliko nedelja.
  • Osoba, alkoholičar koja je psihički i fizički zavisna, nju prate niz organskih poremećaja, uz nemogućnost samostalnog prestanka konzumiranja alkohola.
  • Dipsomanski tip, karakteriše ga fizička i psihička zavist, ali s epizodama nepijenja. Ovaj vid alkoholizma može biti jedan od oblika samoubistva. U ovu grupu spadaju ljudi koji često i lako gube kontrolu pod dejstvom alkoholnih pića.
  • Alkoholičar koga i najmanje količine alkohola dovedu do stanja pomućenja svesti, odnosno promenjenog psihičkog funkcionisanja usled poremećaja kvaliteta svesti.[8]

Zajedničke karakteristike alkoholičara uredi

 
Walter Geikie - Alkohol i porodica

Vođeni nagonom za pićem, kod različitih alkoholičara se mogu uočiti zajedničke karakteristike, crte, obeležja i promene karaktera i ličnosti koje nastaju usled prolongirane zloupotrebe alkohola. Te promene u ličnosti koje obuhvatno nazivamo simptomima alkoholizma, su nezaobilazni pratioci perioda alkoholne zavisnosti i treba da budu predmet tretmana u cilju korekcije alkoholičarskog ponašanja. Simptomi alkoholizma mogu da budu u vidu neodgovornost, lenjost, nezainteresovanost i nesposobnost za preuzimanje sopstvene odgovornosti u okviru porodičnih, poslovnih, društvenih i socijalnih relacija. Na primer, u sopstvenoj porodici muškarac, alkoholičar prepušta sve porodične poslove svojoj ženi (nega dece, porodični život i sl.), a isti taj čovek je postavljen na odgovornoj funkciji u društvu. Nezreo i nerealan pristup životu, ograničava sposobnost alkoholičara da obezbedi nužne potrebe za porodičan život. Osećaj neadekvatnosti, koji se odnosi na važne oblasti života porodice vodi ka iskrivljivanju bračnih i roditeljskih uloga. To se najčešće vidi u nesposobnosti alkoholičara da održava normalne seksualne odnose, da se igra i radi sa decom, da održava funkcionalne odnose sa svojom okolinom. Nedostatak samodiscipline se vidi u neuravnoteženom, nestalnom, impulsivnom i nedoslednom stavu prema članovima svoje porodice. Preokupacija sobom, svojim potrebama i egocentričnost, otežavaju i onemogućavaju alkoholičaru da prihvati normalne potrebe svojih ukućana i osoba u svom okruženju uopšte, stoga proizilazi neadekvatnost u reagovanju s teškoćama kao što su bolest u kući, povreda dece, lični problemi kolega na poslu i sl. Negativan stav prema autoritetima sprečava alkoholičara da napreduje u poslu i uopšte da ga zadrži, a sa druge strane takođe ograničava njegovu sposobnost da prihvati zdrav autoritet i ulogu „glave porodice“. Površni odnosi s osobama otežavaju i onemogućavaju takvoj osobi da iskaže afektivnost, da prenese ljubav, podršku i osećanja koja su potrebna za razvoj porodičnog života. Ograničenje interesovanja alkoholičara prete da se prenesu i na njegovu porodicu u vidu izolacije od svakodnevnih i normalnih aktivnosti. Alkoholičar je često strastveni posmatrač televizijskog programa, jer se tu ne ulaže nikakav napor, a istovremeno se ljuti zbog normalnih interesovanja svojih ukućana.

Simptomi alkoholizma utiču na čoveka i njegov život uzimajući svoj „danak“, a sam prestanak konzumacije alkohola ih ne otklanja sam od sebe. Stoga je logično da terapija alkoholizma podrazumeva uticanje i menjanje postojećih negativnih obrazaca ponašanja.

Istorija alkoholnih pića i alkoholizma uredi

 
Grnčarija, 300. god. p. n. e, sa utisnutim motivima pijanstva
 
Stara pivska krigla
 
William Holman Hunt - Pijanstvo predstavljeno umetničkim delom
 
Hartmann Schedel 1493

Alkoholizam se javlja kao stari problem čovečanstva i jedan od najtežih problema savremene medicine.

Alkohol se prvi put na zemlji javlja pre 1,5 biliona godina, kada su bakterije konzumirajući ćelije biljaka proizvele ovu supstancu. Ljudi su počeli da konzumiraju alkohol najmanje pre 7000 godina, na šta nam ukazuju ostaci grnčarije iz ovog perioda, u čijim porama su arheolozi pronašli ostatke piva i vina. Stočarska plemena u Aziji su pravili alkoholni napitak od kobiljeg mleka koje je odlagano da prevri. Grci i Rimljani su pravili medovinu, a takođe su imali i svog boga vina, Bahus kod Rimljana i Dionis kog Grka. Stari narodi su verovali da su alkoholna pića proizvodi od strane bogova ili od njih data, te im mogu pomoći u borbi protiv nepoznatih sila, raznih nedaća i bolesti. U Africi i Indiji, od davnina, vino se pravilo od palme. U starim pisanim dokumentima, mogu se naći zapisi o konzumaciji vina, piva, i drugih pića, kao i fermentacija mleka i meda. 3000. godine p. n. e. su pronađeni dokumenti u Mesopotamiji (današnjem Iranu) koji ukazuju na konzumaciju alkoholnih napitka u tom periodu. 2700—1200. p. n. e. u Egipćani su konzumirali pivo, ali je Faraonima bila zabranjena upotreba ovog i ostalih alkoholnih pića. Najraniji poznati pisani zakon o alkoholu je Hamurabijev zakonik iz Vavilona, 2000. godine p. n. e, gde se još postojala regulisana, uz odgovarajuće standarde, prodaja vina i piva, sa zaštitom potrošača i regulisanom odgovornošću onih koji prodaju alkohol. Postoje i rani pisani dokumenti, koji sadrže komercijalne poruke o alkoholnim pićima, koja upozoravaju mlade osobe da ne preteraju u konzumaciji ovakvih napitaka kao i niz zabrana u vezi upotrebe alkohola. U Kini arheološka istraživanja ukazuju da su vino i pivo bili upotrebljavani u religijske svrhe. Jedini delovi sveta u kojima se alkohol nije intenzivno upotrebljavao su Severna Amerika i Okeanija, koji nisu imali alkoholna pića sve do dolaska evropskih kolonizatora. 1000. p. n. e. spartanskim pijancima su odstranjivane noge, prema naredbi kralja. Rimska država je svojim zakonima zabranjivala konzumaciju alkoholnih pića osobama mlađim od 30 godina, jer se smatralo da su te godine najvažnije za stvaranje porodice i potpuno fizičko i intelektualno sazrevanje. Oni su alkoholičare smatrali bolesnim ljudima. Problem prekomernog pijenja alkohola poznat je još u srednjem veku, pa da bi se on suzbio i tada su morali postojati zakoni za dela učinjena u stanju pijanstva.

Južni Sloveni su znali za pivo još u svojoj prapostojbini, dok vino, upoznali tek dolaskom na Balkan. Kod Srba pisani trag o alkoholnim pićima se detektuje u jednom pismu kralja Vladislava u 13. veku i odnosi se na pravno regulisanje obaveznog predavanja hmelja potrebnog za proizvodnju piva. Osim piva i vina bila je raširena i proizvodnja medovine. Poraz srpske vojske u Maričkoj bici 1371. godine je pripisana opijanju srpskih vojnika, noć uoči bitke. Sa dolaskom Turaka, započinje proizvodnja rakije kod Srba. U narednih nekoliko vekova Srbija je postala zemlja sa najvećim brojem stabala šljiva, a proizvodnja šljivovice neprestano je rasla. Kažnjavanju alkoholičara je bio posvećen jedan član u Dušanovom zakoniku.

Sve do 8. veka, kada su arapski lekari otkrili destilaciju i dobiveni destilat nazvali al-kohol alkoholna pića dobijala su se prirodnom fermentacijom, vrenjem mleka, voća i pojedinih žitarica. Čist alkohol je proizveden 600 godina kasnije, kada je benediktanac Bazilus Valentinus 1400. godine destilacijom dobio čist alkohol i nazvao ga spiritus vini, i kasnije dobio široku primenu u medicini. Treba još spomenuti i to da istorija beleži mnoge slučajeve bitaka dobijenih zahvaljujući tome što je protivnička vojska bila pod uticajem alkohola. Dok u istoriji pomorstva upotreba alkohola ima posebno mesto, razloga za to je bilo više. Tako npr. zbog ustajale i nezdrave vode, koja se čuvala u drvenim bačvama, cele posade su stradavale od zaraznih bolesti, te su zato pili žestoka pića da bi sprečili zaraze ili ublažili smetnje. Pilo se i zbog vremenskih nepogda, iako je to izazivao suprotan efekat. Takođe se mislilo da alkohol leči ili sprečava bolest pod imenom skorbut (nedostatak vitamina C ) i neke druge bolesti.

Iz Rusije se tokom 1500. godine, tehnologija destilovanja raširila Evropom, i jeftina votka i džin su počeli da se proizvode masovno. Problemi izazvani alkoholom su tokom urbanizacije i industrijalizacije narasli do ogromnih razmera, zbog čega su države bile primorane da uvedu razne zabrane i takse. Ovakvo stanje stvari u prvoj polovini 19. veka u mnogim zemljama dovelo do prohibicije, što uzrokuje porast ilegalne proizvodnje alkohola, lošeg kvaliteta, kao i razvitka organizovanog kriminala. Industrijskom proizvodnjom alkoholizam se naročito proširio u rudarskim sredinama i budućim industrijskim centrima, zbog čega se krajem 19.-og i početkom 20. veka počinju formirati trezvenjačka društva. Danas, većina zemalja ima aktivnu politiku prema alkoholu, trudeći se da minimiziraju učinak alkohola limitirajući konzumaciju sa pravilima, taksama, tretmanom i prevencijom.[9]

Magnus Hus je u 19. veku napravio koncept alkoholizma kao bolest i, kada je prvi put jedno bolesno stanje nazvao „alkoholismus“. Deseta revizija Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10) svrstava alkoholizam u poglavlje „MKB-10F: Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom psihoaktivnih supstanci (F10-F19)“. Posledica pijenja alkohola očitava se u mnogim granama medicine poput interne, traumatologije, neurologije, hirurgije, psihijatrije. Oko 30 — 40% internističkih bolesnika leči se zbog alkoholizma, a 30% psihijatrijskih hospitalizacija odnosi se na alkoholičare.

Alkoholizam obično počinje društvenim pijenjem. Kroz istoriju do danas oblikovao se mentalitet u kojem je pijenje alkohola nešto sasvim normalno, štaviše ljudsko je društvo izgradilo niz običaja i navika vezanih za konzumaciju alkohola, te se alkoholizam duboko ukorenio u stvarnost kao običajna pojava. Čovek tako ne vidi posledice i stvarnu sliku koju alkoholizam ostavlja za sobom. Kažemo da alkoholizam nije bolest pojedinca, već bolest porodice i bolest društva.

Danas postoje dva zanimljiva vladajuća stava o alkoholizmu. Jedan je liberalan prema pijenju, pijanstvu i alkoholizmu, a drugi osuđuje alkoholizam i promoviše takozvano „strašno pijenje“ i „društveno prihvatljivo pijenje“, što opet s druge strane dokazuje ukorenjeni mentalitet da je pijenje „društveno prihvatljivo“ ali ipak u „granicama normale“.[6]

Uzroci nastanka zavisnosti uredi

 
Pijana družina

Činioci, koji učestvuju u stvaranju alkoholne zavisnosti možemo podeliti na:

  1. Čovek. Svaki čovek je autor svog života. Karakter se samostalno gradi, pa otuda i čovekova sudbina je posledica njegovih odluka i izbora. Izbor istovremeno podrazumeva i odgovornost. Čovek je odgovoran za svoj život i svoja dela, kao i za izostanak samog delovanja. Praveći izbore i promene u svom životu, on stvara svoju sudbinu, svoj život i svoje teškoće. Svaka promena se svodi na pitanje izbora i pitanje odgovornosti. Dok je odgovornost jedna, sloboda je druga strana medalje. Osobine ličnosti i psihičke slabosti, mogu stvoriti „sklonost“ prema alkoholu. Takve osobe utehu i rešenje za svoje probleme nalaze u alkoholu, koji im za uzvrat pruža lažnu sigurnost, daje snagu i trenutno olakšanje. Zato je alkohol nazvan detektorom ljudske slabosti.
  2. Čovekovo okruženje. Naravno da sredina u kojoj čovek živi ima uticaj na samu individuu. To se u datom kontekstu može svesti na razne običaje, navike i negativna shvatanja, koje su zastupljena u pojedinim društvima, religijama, etničkim zajednicama, geografskim regijama i sl, a koja podstiču konzumaciju alkohola. Zatim ne treba zaboraviti porodične sklonosti i tkz. „kritične profesije“, koje mogu biti kelneri, radnici u fabrikama, vozači, moleri, rudari isl.
  3. Alkohol. Sam alkohol sa svojim karakteristikama, koje imaju uticaj na psihičku stranu čoveka, se smatra trećim činiocem tkz. „trougla“ uzročnosti.[6][10]

Postoje tri grupe teorija koje, iz različitih uglova, objašnjavaju uzroke alkoholizma:

  1. biološke;
  2. psihološke;
  3. socijalne.
  4. Teoretičari iz ugla biološkog pristupa ističu da je uzrok alkoholizma u nekom biološkom činiocu. Izdvajamo tri teorije i to genetske, neurotransmiterske i metaboličke teorije. Dosadašnja istraživanjima ukazuju da 52% alkoholičara ima bar jednog roditelja alkoholičara. U slučaju da je jedan od roditelja alkoholičar 20% — 30% dece takođe pokazuje simptome alkoholizma. Kada je u pitanju transmisija alkoholizma u odnosu na pol osobe, primećena je mnogo veća učestalost kod muškaraca u odnosu na žene. Po metaboličkim tumačenjima alkoholizam je posledica greške metabolizma. Dok neurotransmiterske teorije ukazuju na postojanje neke greške u neurotransmisiji supstanci koje su bitne za prenošenje nervnog impulsa.[8]
  5. Psihoanaliza dovodi u vezu nesvesne konflikte u ranom detinjstvu, kao i oralne fiksacije ličnosti sa nastankom alkoholizma.[11] Bihevioristi govore o alkoholizmu kao naučenoj formi ponašanja, gde repeticija napijanja ima cilj rasterećenja napetosti. Transakcionisti posmatraju alkoholizam kao međusobni odnos alkoholičara i osoba iz njene okoline kao jedan oblik društvene igre u kojoj svako ima neku dobit.
 
Alkoholičar delo Alberta Ankera iz 1868

3. Socijalne teorije ukazuju na značaj socijalne sredine, značaj tradicije, običaja i pravila datog društva, kao i dinamike u ekološkim sistemima individue. Mogući uzrok alkoholizma koji se vezuje za promene poput siromaštva, migracija stanovništva, naglog industrijskog razvoja, i sličnih većih mogućih socio-kulturnih stresova. Socijalne teorije, zapravo, smatraju da se rasterećenje nagomilanog nezadovoljstva socijalnog porekla traži upravo u alkoholu. Pijenjem alkoholičar uspeva da uspostavlja kontakt s drugom osobom i umanji (bar na kratko) stanje stresa, prouzrokovanim psihosocijalnim faktorima. Prema uzročnim faktorima alkoholizam se deli na primarni i sekundarni. Kod primarnog alkoholizma značajniji etiološki činilac je jedan ili više socijalnih uzroka, dok se značaj strukture ličnosti u ovom slučaju umanjuje kao etiološki činilac. U sekundarnom obliku alkoholizma, koji obuhvata veći broj alkoholičara, smatra se da pored pijenja najznačajniji etiološki faktor je upravo struktura ličnosti (neurotična, psihotična, psihopatska devijacija i sl), a značaj socijalnih činioca se stavlja u drugi plan. Može se govoriti i o kombinovanoj formi alkoholizma, kombinacije ranije navedenih formi, gde individua pod uticajem sredine rano dolazi u kontakt sa alkoholom, pa tako na početku pije umereno, ali se ubrzo ovaj trend progresivno pogoršava, kada osoba već postaje zavisna od alkohola.[10]

Štetne posledice uredi

Alkohol deluje štetno na celi organizam, a njegovo dugotrajno konzumiranje oštećuje jetru, bubrege i mozak. Obično se pravi razlika između alkoholofilije - potrebe za uzimanjem alkohola i alkoholomanije koju bitno određuje takva zavisnost koja, u slučaju prestanka uzimanja pića izaziva apstinencijalnu krizu. S tim u vezi je i podela alkoholičarske „karijere“ na razdoblje akutnog i hroničnog pijanstva ili kako se još navodi: „pijanac - problem“ (koji sa alkoholom ima probleme) i „težak pijanac“ (Rejnstrik i Dejvidson, 1985).

Alkoholizam je jedan od značajnih problema današnjice. Zbog velikog broja smrti čiji je alkohol odnosno zavisnost od njega posredan ili neposredan uzrok, Međunarodni savet za alkohol i bolesti zavisnosti (ICAA) iz Ženeve i Svetska zdravstvena organizacija (WHO) preduzimaju niz aktivnosti s ciljem da se potrošnja alkohola smanji.

Somatska oštećenja izazvana alkoholom uredi

 
Rembrandt 1630 - Pijanac

Štetni uticaji prolongirane konzumacije alkohola na čovekov organizam su višestruki. Nemogućnost jetre da preradi velike količine alkohola u organizmu, produkuje oštećenje svih organa i celokupnog organizma. Alkohol direktno deluje destruktivno na sve ćelije i tkiva u čovekovom organizmu, a indirektno izaziva poremećaje metabolizma ugljenih hidrata, lipida, smanjuje sintezu proteina, smanjuje sintezu vitamina i minerala, posebno vitamina iz grupe B. Na motornom planu se zapaža podrhtavanje celog tela, posebno prstiju na rukama, celokupno slabljenje koordinacije mišićnih aktivnosti, nejasan govor, nesigurno stajanje, neprecizni pokreti i sl. Što se tiče poremećaja organa, moguće je oštećenje jetre (ciroza), može se javiti ulkusna bolest (čir, koji ako se konzumacija ne obustvi može probiti, ili se može javiti tumor). Takođe postoji opasnost od masne infiltracije srca (alkoholna miokardiopatija), polineuropatije, fibroze miokarda, oštećenja bubrega, kože, retine oka, zapaljenje gušterače, šećerna bolest, povišeni krvni pritisak, stvaranje epileptoidnog žarišta, proširenje moždanih komora kao i difuzne kortikalne atrofije. Zapaža se zapaljenje nervnog stabla (alkoholni polineuritis), zatim uticaj alkohola na reproduktivne funkcije može biti u vidu impotencije, atrofije testisa, ginekomastije i gubitaka seksualnog interesa. Alkohol deluje tako što smanjuje sintezu testosterona, a povećava sintezu estrogena u organizmu. Kod žena rezultuje izostankom ovulacije, poremećajem faze luteinizacije i amenorejom. Kod žena izaziva izostanak ovulacije, poremećaj faze luteinizacije i amenorejom. Alkoholni sindrom kod fetusa predstavlja poseban efekt etanola u vezi sa reproduktivnim funkcijama. Njega karakterišu prenatalna i postnatalna retardacija rasta, mikrocefalija, motorna disfunkcija i mentalna retardacija. Uzimanje velikih količina alkohola, posebno u prva tri meseca trudnoće dovodi do najtežih malformacija i razvijanja kompletnog sindroma.[12][13][14]

Psihičke posledice uredi

Psihičke posledice izazvane prolongiranom upotrebom alkohola se obično dele u tri grupe:

  1. Poremećaji psihičkih funkcija;
  2. Poremećaji ličnosti i karaktera;
  3. Psihotične manifestacije.

Poremećaji psihičkih funkcija uredi

Doživljaj unutrašnjeg sveta onakvog kakvim ga poznajemo je omogućen normalnim funkcionisanjem psihičkih funkcija. Svest je osnovna psihička funkcija u okviru koje se ostvaruju i ostale funkcije, koje su sve skupa međusobno povezane i interaktivne. U zavisnosti od količine unetog alkohola i osetljivosti organizma na njega, zavisiće i obim i kvalitet pogođenosti psihičkih funkcija. Tako u slučaju blažeg pijanstva mogu se zapaziti poremećaji mišljenja u vidu usporenog misaonog sadržaja i umanjenog intelektualnog funkcionisanja, usporenog shvatanja i pamćenja, poremećaj emocionalnih stanja u vidu razdražljivosti, sugestibilnosti, koji se udružuju s naglašenim nagonima za življenjem, jelom, pićem, seksualnim nagonom i td. Najdramatičnija promena kvaliteta funkcionisanja ličnosti se može zapaziti u slučajevima patološke intoksikacije koja je praćena sumračnim stanjima, potpunom dezorijentacijom, pogođenosti emocija koje karakterišu strah i ugroženost, koje su uslovljene poremećajem opažanja u vidu iluzija i halucinacija, koje neretko prati i agresivno ponašanje u vidu homocida ili suicida. Ovakvo stanje može trajati od nekoliko minuta do nekoliko dana, a završava se terminalnim snom od nekoliko časova. Po buđenju, zapaža se poremećaj pamćenja u vidu delimične ili potpune amnezije.[15]

Poremećaji ličnosti i karaktera uredi

 
Adriaen Brouwer - Alkoholičar

Poremećaji ličnosti i karaktera se odnose na tkz. alkoholičarsko ponašanje. Ponašanje alkoholičara koje je najčešće neusklađeno sa svojom okolinom, uslovljeno je dejstvom alkohola koji kao da „rastvara“ kontrolne mehanizme alkoholičara, te i osujećuje kontrolu mnogih postupaka.

Kod alkoholičara koji uviđa da dosta pije, javlja se osećaj krivice, koji utiče da dalja konzumacija prolazi „ispod radara“, odnosno, alkoholičar tada počinje da krije svoja pića, i nastavlja da pije u tajnosti. Alkoholičar počinje da umanjuje štetnost alkohola i njegove konzumacije i negira svaku povezanost između alkohola i životnih problema na koje nailazi. Takođe je krivac za samu konzumaciju uvek na „drugoj strani“, a negativna emocionalna obojenost u vidu osećanja krivice, griže savesti, strah od posledica alkoholizma, konfliktne situacije u porodici i na radnom mestu, agresivno ponašanje i sl, sve to sada postaje „povod“ za dalju upotrebu alkohola. Takva osoba sebe žali, a druge optužuje za svoje neuspehe. Razvija se ceo defanzivni sistem odbrana, koji brani sebe i svoje postupke.

Alkoholičarsko ponašanje je najupadljivije u svojoj porodici, koja najviše trpi. Alkoholičar zanemaruje svoje obaveze i zaduženja, postaje nezainteresovan za svoju decu i sl. Takvo kompromitujuće ponašanje se proširuje dalje i na poslovnu i socijalnu sferu. Odnosno celokupno delovanje alkoholičara je usmereno i predodređeno alkoholu. U fazi potpune zavisnosti, zapaža se krajnja sebičnost i egoizam, neosetljivost za tuđe potrebe i egocentričnost. Laž, u ovom trenutku postaje redovna pojava. Neretki su i slučajevi pojave asocijalnog i antisocijalnog ponašanja, koji u vidu prekršaja, sada otvaraju susrete sa sudijama za prekršaje, pa i sa redovnim sudom. Sve navedene karakteristike postaju naglašenije u toksikomanskoj fazi, kada je cela ličnost podređena i usmerena na alkohol. Da bi se ovakve promene u ponašanju obuzdale, i ličnost normalizovala, potrebno je uvesti redovno lečenje, uz naravno apstinenciju.[6]

Psihotične manifestacije uredi

Psihotične manifestacije mogu biti:

Alkoholna koma uredi

Prilikom akutne alkoholne intoksikacije, može nastupiti prekid kontinuiranosti svesti. Nju uslovljavaju velike količine alkohola u krvi, preko 4% promila grama. Međutim to ne mora biti uvek slučaj, s obzirom da se individualna osetljivost na alkohol razlikuje, pa su prema tome različite i koncentracije alkohola u krvi koje izazivaju ovakvo stanje.[7]

Alkoholička epilepsija uredi

Alkoholna epilepsija se karakteriše grčenjem jednog dela ili celog tela uz gubitak ili poremećaj svesti. Početak napada može da se predoseti, što je važno da bi se izbegla povrede pri padu, koji nastaje usled gubitka svesti. Alkohol je okidač za napad u uslovima kada je stanje mozga granično kompenzovano (prag nadražljivosti nervnih ćelija je nizak). Napad može da krene krikom usled grča grlenih mišića, što prati grčenje svih mišića u telu, boja lica postaje plavičasta, pogled je ukočen, prsti šaha su stisnuti u pesnicu, a ovu fazu smenjuje faza naizmeničnog grčenja svih mišića tela i opuštanja, uz penu na ustima, uz mogućnost ujedanja jezika. Pri kraju napada dolazi zbog umokravanja, zbog popuštanja kontrole mišića bešike. Kada je epileptična bolest već bila prisutna, alkohol ne samo da provocira napad, već može i da dovede do epileptičnog sumračnog stanja, zbog čega je usled suženja svesti pacijent opasan za okolinu (usled zastrašujućih halucinacija, od kojih se „brani") i za samog sebe.

Radi suzbijanja ovako nastale epilepsije trajno, potrebna je i dovoljna samo apstinencija, bez nekih dodatnih lekova. Međutim usled svojstva alkohola da oštećuje mozak, može se i desiti nastanak prave epilepsije, koja i pored apstinencije mora da se leči trajnim uzimanjem antiepileptičnih lekova.[6]

Delirijum tremens uredi

Delirijum tremens je najteža komplikacija alkoholizma, nastaje posle višegodišnje intenzivne konzumacije alkohola. Češće se javlja kod ljudi koji piju žestoka pića, posle 6—10 godina toksikomanskog staža. Delirijum tremens je privremeno duševno oboljenje, koje nastaje naglim prestankom konzumacije alkohola. Nekoliko dana ranije mogu se javiti neodređeni simptomi koji stručnjacima ukazuju da može doći do promene. Osoba se oseća malaksalo, slabo, pojačano se znoji, prate je povišeni krvni pritisak, psihička napetost, neraspoložena, uz nesanicu. Tada se govori o predelirantnom stanju. Delirium tremens može nastati i bez predelirantnih smetnji. Bolest može da krene znacima koji se javljaju predveče ili noću, kao što su blago pomućenje svesti, sa nesnalaženjem bolesnika u datoj situaciji sa manifestacijama straha, nemira, bolesnik ne može da zaspi, uz nesanicu ili košmarnih snova, prate ga jako znojenje, grčevi u mišićima i intenzivno drhtanje ruku i celog tela itd. Poremećaji svesti se produbljuju, s pratećom dezorijentacijom (ne prepoznaju vreme, mesto, ni ljude oko sebe), sugestibilni su (čitaju tekst sa praznog papira kada se to od njih zatraži). Javljaju se i iluzije i halucinacije koje mogu biti slušne i taktilne, sadrže sitne životinje, insekte, miševi, zmije, koje bolesnika napadaju, pa se on pokretima ruku brani, sklanja ih sa sebe, hvata i sl. Slušne halucinacije sadrže razgovor osoba koje žela da mi naude, ili zvuci marša i sl. Kombinacija slušnih i taktilnih halucinacija, upotpunjuju stravičnu sliku koju bolesnik doživljava, uz sve to on se znoji, ima povišenu temperaturu, znake oštećenja perifernih nerava, jetre, uz moguće zapaljenje pluća, uz moguće naglo popuštanje rada srca, što može rezultovati smrću. U povoljnijem slučaju od 7—10 dana nakon nastanka delirijuma tremensa, uz odgovarajuću intenzivnu terapiju, bolesnik zapada u dubok san, posle kojeg se budu uz potpunu ili delimičnu amneziju.

Oboljenje najčešće traje nekoliko dana (može trajati od nekoliko sati do dve nedelje), za to vreme je neophodno bolesnika hospitalizovati, da bi se prečilo komplikacije i otkazivanje rada srca, bubrega ili upale pluća. Ponovno propijanje ovog stanja dovodi do trajnijih i ozbiljnijih oštećenja mozga. Smrtnost izazvana ovim stanjem iznosi od 10—12%. Lečenje delirijum tremensa je vrlo složen i odgovoran posao, koji zahteva sprovođenje u dobro opremljenim psihijatrijskim ustanovama, sa dobro obučenim osobljem.[6][15][16][17]

Korsakovljeva psihoza uredi

Korsakovljeva psihoza se razvije posle dugogodišnje konzumacije alkohola. Sindrom je deficita tiamina. Simptomi se sastoje od kombinacije neuroloških fenomena, koji se sastoje od zapaljenja neravapolineuritis, bolovi u rukama i nogama, otežani hod. Od psihičkih simptoma zapažaju se smetenost, dezorijentacija, nemir, zatim problemi povezani sa pamćenjem – anterogradna i retrogradna amnezija, i reprodukcijom koju karakteriše nesvesno umetanje izmišljenih podataka – konfabulacija. Dodavanje izmišljenih podataka ima za cilj prikrivanje svog mentalnog deficita (nemogućnost sećanja), pa se na taj način popunjavaju praznine u sećanju, odnosno to nije laž čiji je motiv pridobijanje nekakvog dobra. S obzirom da se Korsakovljeva psihoza javlja posle dugogodišnje zloupotrebe alkohola, kao njen prateći simptom se može javiti i alkoholičarska demencija.[15][18]

Alkoholička demencija uredi

Alkoholička demencija je vrsta demencije nastala usled duže zloupotrebe alkohola. Moguća je kao prateći simptom korsakovljeve psihoze.[7] Ovakva demencija nastaje postepeno, etiologogija je upravo u dugogodišnjoj konzumaciji alkohola, koja je dovela do promena u strukturi moždane kore, odnosno atrofiji mozga. Zapažaju se Problemi s pamćenjem i orijentacijom, bolesnik se gubi u vremenu i prostoru, gubi svoje ljudsko dostojanstvo, osoba postaje neuviđajna i nekritična u ponašanju prema ukućanima i drugim ljudima, sve do potpunog odsustva svake kontrole. Karakter je takođe izmenjen.

Za razliku od ostalih kategorija demencija, ako se u svom početnom stadijumu, prestane s daljom konzumacijom alkohola, moguće je popravka defekta funkcionalnosti, sve do povratka na nivo normalnog funkcionisanja. Međutim ako to nije slučaj, tj, u odmaklom stadijumu ovakva demencija postaje ireverzibilna, odnosno identična demencijama koje se razvijaju na drugim osnovama.[6]

Alkoholne halucinoza uredi
 
Viktor Oliva - Alkoholne halucinacije, umetnički prikaz

Alkoholne halucinoza nastaje tiho posle višegodišnjeg zavisničkog staža od 3–4 godine, kod mlađih osoba uz inače očuvanu svest, dobru orijentaciju, te sačuvanu ličnost. Poremećajem dominiraju slušne halucinacije, koje se na početku javljaju u vidu elementarnih zvukova, koji se kasnije uobličavaju u reči i rečenice, koje su mahom praćene strahom i neprijatne za bolesnika. Ponekad su i homoseksualnog sadržaja. Bitna karakteristika ovog stanja je da glasovi perzistiraju i posle izlaska iz apstinencijalnog sindroma, kada bolesnik i dalje ne pije. Dijagnoza alkoholne halucinoze se postavlja ako stanje traje kraće od šest meseci. Duži tok bolesti ukazivao bi na shizofreniju. Poremećaj traje nekoliko sati, a retko više od nedelju dana[7].[15][19]

Alkoholna ljubomora uredi

Kod osoba koje su povezane osećanjima, ljubomora je normalna pojava. Kod alkoholičara ona je po pravilu pojačana, bolesna i patološka, iskazana u vidu sumanutih ideja ljubomore. U osnovi ovog poremećaja je realno opadanje seksualne moći alkoholičara, kao posledice dugogodišnje konzumacije alkohola i njegov uvid u sopstveni nedostatak (impotencija), kao i pretpostavka da njegov partner (supruga) traži zadovoljenje svog nagonskog života negde drugde. U tim slučajevima žena biva podvrgnuta najtežem maltretiranju, uvredama, sumnjičenju za neverstvo, praćenju, kontrolisanju rublja (traženje sperme) i sl. Bolesnik često nastoji da od supruge iznudi priznanje, pritom sumnjajući i na članove najuže porodice. Ponekad žena iz očaja „priznaje“ da ga vara, samo da bi se agonija okončala, što može rezultovati nasilnim ponašanjem, čak sve do homicida, pod obrazloženjem da se čovečanstvo tako spasava nemoralne osobe. Pored primene mera bezbednosti, lečenje je neophodno nastaviti u bolničkim ustanovama, uz održavanje apstinencije i prilikom izlaska.[6]

Alkoholičarska psihoza uredi

Alkoholičarska psihoza je duševna bolest nastala usled hronične i preobilne zloupotrebe alkohola, koja dovodi do oštećenja mozga. Tu se ubrajaju delirijum tremens, Korsakovljeva psihoza, alkoholička epilepsija i sl[7].

Alkoholičarski kriminalitet uredi

 
Alkoholičar i društvo
 
"Vreme praznika“ i alkohol

Transparentna je veza alkoholizma i zločina. U „alkoholičarski kriminalitet“ spadaju: pre svega, krivična dela vozača motornih vozila koji u saobraćaju učestvuju pod dejstvom alkohola, zatim „verbalna krivična dela“ poput uvreda i kleveta, razni oblici telesnih povreda, napada i vandalskog ponašanja, ređe ubistva i silovanja. Zajednička crta ovih dela je izražena agresivnost njihovih učinilaca, koja je posledica otklanjanja inhibicionih faktora pomoću alkohola. Alkohol deluje na nervni sistem depresorno, tako što umanjuje anksioznost, emocionalne reakcije na bol, usporava vreme reagovanja, oštećuje rasuđivanje i koordinaciju pokreta i kretanja. U većim dozama, uneti alkohol može izazvati san i teže kvantitativne poremećaje svesti, pa čak i smrt. Alkohol u manjoj količini blokira humana svojstva duševnog života (intelektualna cenzura, moralno etičke norme). Kritičnost kod osobe se smanjuje, zanemaruju se ograničenja koja postavlja život u zajednici. Preovladava uverenje o visokim ličnim vrednostima, bez potkrepljenja. Kod osoba koje već imaju neki oblik poremećaja ličnosti, već slaba ograničenja "super ega" još više slabe i nestaju, pa otuda dolazi do konfrontacije sa okruženjem. Alkohol je takođe povezan sa nizom krivičnih dela nečinjenja. Konfrontacija je moguća i u slučajevima alkoholnih psihoza, kada se potreba forenzičko psihijatrijskog pregleda nameće. Izmenjeno stanje svesti pod uticajem alkohola ne podrazumeva samo stanja neuračunljivosti, tako da kada je reč o običnom pijanstvu polazi se od činjenice da je lice moglo da predvidi dejstvo konzumirane supstance na svoju ličnost i ponašanje, ali da je ipak takav rizik svesno prihvatila. Otuda je izvršilac krivičnog dela i krivično odgovorno jer je upotrebom alkohola, ili neke druge psihoaktivne supstance, sebe doveo u stanje u kojem nije mogao da shvati značaj svog činjenja, niti je bio u stanju da upravlja svojim postupcima. Procena uračunljivosti u tom slučaju je nepotrebna.

U uslovima postepenog konzumiranja alkoholnih pića, klinički znaci pijanstva se često ne pojavljuju i pri većim količinama unetog alkohola. Isti nivo alkoholemije u fazi konzumiranja daje značajne znake pijanstva u odnosu na onaj u periodu eliminacije. Puna procena kliničkog iskaza pijanstva, pored uvida u specifičnost same ličnosti, zahteva i znanje brojnih drugih podataka koji se odnose na način pijenja, njegovog toka, vrste pića.

Principi utvrđivanja alkoholemije u datom momentu se zasniva na brzini metaboličke eliminacije iz organizma. U praksi uzorak krvi koji se uzima na analizu, prilikom procena alkoholemije, je uzet često i po nekoliko sati nakon njegovog unosa u organizam i izvršenja krivičnog dela, tako da se u tim slučajevima srednja vrednost eliminacije (0,13-0,15%0) se množi brojem proteklih sati od kritičkog momenta.[15]

Učestalost alkohomanije i njenog efekta na ličnost i mentalne funkcije određuju izuzetno visok sudsko-psihijatrijski značaj ovog vida zavisnosti. Veštačenje stepena pijanstva se obavlja uvidom u stepen alkohomanije u vreme izvršenja krivičnog dela, uz sagledavanje i uzimanje u obzir ostalih uticaja i datih okolnosti. Sagledavaju se:

  • Osobine ličnosti;
  • Celokupna psihofizička konstelacija;
  • Ponašanje osobe pod dejstvom alkohola u ranijim slučajevima;
  • Aktuelna zbivanja i eventualne provokacije u trenutku činjenja dela i sl. Poznato je da iste količine alkohola imaju drugačije dejstvo na različite osobe, kao i da je njihovo ponašanje individualno.

Alkoholizam i krivično pravo uredi

Kod patološkog napitog stanja, za dela učinjena pod dejstvom sumračnog stanja, dezorijentacije, strašnih halucinacija, intenzivnog straha i sl, osoba se smatra delimično ili potpuno neuračunljivom, u zavisnosti od slučaja. Zbog osetljivosti same osobe na alkohol, njoj se izričito zabranjuje dalja konzumacija alkohola i prepisuje mera lečenja, (koja se testovima proverava) u cilju prevencije sličnog ispada. U ponovljenom slučaju optuženi se proglašava krivično odgovornim, za počinjeno krivično delo, jer je upotrebom alkohola sebe doveo u stanje u kojem nije mogao da shvati značaj svoga dela ili upravljanja svojim postupcima.

Apstinencijalni sindrom uredi

 
"Apstinencijalna kriza

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „... činjenica je da se zavisnost od kockanja danas leči na isti način kao i zavisnost od alkohola i da veliki broj psihijatrijskih studija ukazuje na veliku sličnost između zavisnosti od kocke i zavisnosti od alkohola ili narkotika, odnosna da je porodična terapija ta koja garantuje najveći uspeh u lečenju.“, „Politika: Tema nedelje: Kockarske (razbi)brige
  2. ^ alkoholizam.com - def. pristupljeno (7. 12. 2013. god.)
  3. ^ alkoholizam - studenti.rs pristupljeno (7. 12. 2013. god.)
  4. ^ Alkohol.php Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. mart 2012) (pristupljeno 8. 12. 2013. god.)
  5. ^ alkoholizam (pristupljeno 16.12.2013. god.)
  6. ^ a b v g d đ e ž Z. U. Univerzitetsko klinički centar - Niš, Alkoholizam , OJ KLINIKA ZA ZAŠTITU MENTALNOG ZDRAVLjA
  7. ^ a b v g d Delovi članka su preuzeti iz knjige Ivana Vidanovića „Rečnik socijalnog rada“, uz odobrenje autora.
  8. ^ a b alkoholizam i terapija (pristupljeno 16.12.2013. god.)
  9. ^ www.alkoholizam.com-istorija alkohola (pristupljeno 13.12.2013. god.)
  10. ^ a b alkoholizam (pristupljeno 16.12.2013. god.)
  11. ^ Alkohol/Razvoj Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. decembar 2013) (pristupljeno 16.12.2013. god.)
  12. ^ http://www.stetoskop.info Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. decembar 2013) (pristupljeno 8. 12. 2013. god.)
  13. ^ http://www.alkoholizam.com (pristupljeno 8. 12. 2013. god.)
  14. ^ medicina/alkoholizam-i-posledice Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. decembar 2013) (pristupljeno 14.12.2013. god)
  15. ^ a b v g d Miomir Leštarević, Forenzička psihopatologija, Beograd 2005.
  16. ^ http://www.nlm.nih.gov (pristupljeno 18.12.2013. gog)
  17. ^ http://www.stetoskop.info/Delirijum-tremens Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. decembar 2013) (pristupljeno 18.12.2013. gog)
  18. ^ korsakovljev sindrom Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. decembar 2013) (pristupljeno 18.12.2013. god)
  19. ^ http://www.vasdoktor.com (pristupljeno 18.12.2013. gog)

Literatura uredi

  • Prof.dr. Miomir Lj. Leštarević, Forenzička psihopatologija, Beograd 2005. ISBN 978-86-907907-0-8.;
  • Z. U. Univerzitetsko klinički centar - Niš, Alkoholizam , OJ KLINIKA ZA ZAŠTITU MENTALNOG ZDRAVLjA

Spoljašnje veze uredi


 Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).