Antigen je supstanca sposobna da reaguje sa antitelima, mada ne mora da izaziva stvaranje antitela. Antigeni koji izazivaju stvaranje antitela u organizmu nazivaju se još i imunogeni.[1]

Reakcija antigena

To su proteini (lipoproteini, glikoproteini, nukleoproteini) ili polisaharidi velike molekulske mase (iznad 8000). Imunogenost zavisi od velikog broja faktora: od pravilnog ponavljanja strukturnih grupa (epitopa) na površini velikih molekula; od strukture (sastava) antigena; od fizičkog stanja (najjači imunogeni su antigeni u obliku čestica); metabolizma antigena itd.

Antigeni su osnova stečenog imuniteta, jer se on razvija tek nakon inicijalnog ulaska raznih mikroorganizama, toksina i drugih stranih tela u organizam.[2] Mehanizam pomoću kojeg telo prepoznaje ovu inicijalnu invaziju zasniva se upravo na prisustvu i prepoznavanju antigena na tim molekulima. Kao rezultat javlja se imuni odgovor.

Postoje i antigeni male molekulske mase (ispod 8000) i nazivaju se hapteni (nepotpuni antigeni). Oni moraju stvoriti kompleks sa tkivnim belančevinama (nosačima), da bi izazvali stvaranje antitela u organizmu. Međutim, kasnije i sami mogu reagovati sa antitelima i izazvati imuni odgovor. Obično su to lekovi male molekulske mase, hemijski sastojci prašine, razne industrijske hemikalije, toksini otrovnog bršljana i sl.

Reference uredi

  1. ^ Thomas J. Kindt; Richard A. Goldsby; Barbara Anne Osborne; Janis Kuby (2006). Kuby Immunology (6 izd.). New York: W H Freeman and company. ISBN 1429202114. 
  2. ^ Mandel GL, Bannett JE, Dolin R, ur. (2000). Principles and Practise of Infectious Diseases (5 izd.). Philadelphia, PA: Churchill Livingstone. doi:10.1016/S1473-3099(10)70089-X. ISBN 044307593X. 

Literatura uredi