Aparthejd

социјални систем, који је спроводила владајућа бела мањина у Јужноафричкој Републици у 20. веку.

Aparthejd (afr. apartheid) („odvojenost“, „razdvajanje“, „odvojeni razvoj“)[1] je bio socijalni sistem, koji je sprovodila vladajuća bela manjina u Južnoafričkoj Republici u 20. veku.[2] Ovaj sistem rasne segregacije je nakon pobede burske Nacionalističke stranke na izborima 1948. godine uveden kao službena politika Južnoafričke Republike.[3] Njime je stanovništvo Južne Afrike podeljeno na belce, crnce, Indijce i „obojene” (mulate), s time da su jedino belci imali puna politička prava.[4] Otprilike četiri petine nacionalnog dohotka Južnoafričke Republike je u bilo u rukama jedne petine belaca. Prema statističkim podacima — svaki obojeni stanovnik ove republike prosečno je hapšen i saslušavan jednom godišnje, svaki bez prava glasa, nepismen svaki drugi, svaki peti bez zaposlenja, svaki drugi crni dečak je umirao pre svoje desete godine. [5] Aparthejd, stvoren pod snažnim uticajem rasizma i protestantskog fundamentalizma, s vremenom je izazivao sve žešći otpor većinskog crnačkog stanovništva, a na JAR navukao antipatije cele međunarodne javnosti. Pod spoljnjim i unutrašnjim pritiscima, aparthejd se počeo postupno ukidati 1980-ih, da bi u potpunosti bio ukinut nakon 1994. godine dolaskom Nelsona Mandele na vlast.[6] Godine 1993 de Klerk i Mandela su zajedno nagrađeni Nobelovom nagradom za mir „za njihov rad na mirnom okončanju aparthejdnog režima, i za postavljanje fondacija za novu demokratsku Južnu Afriku”.[7]

Primeri znakova koji utelovljuju aparthejd.
Apartheid sign
Znak koji dozvoljava korištenje javne površine „samo za belce”.
Apartheid sign
Znak na plaži provincije Natal koji dozvoljava „korištenje isključivo pripadnicima bele rase”, na engleskom, afrikansu i Zulu jeziku.

Uopšteno govoreći, aparthejd se delio na „sitni aparthejd”, koji je podrazumevao segregaciju javnih objekata i društvenih događaja, i „grand apartheid”, koji je diktirao mogućnosti nastanjivanja i zapošljavanja po rasama.[8] Pre 1940-ih, neki aspekti aparthejda su se već pojavili u vidu vladavine manjine belih Južno Afrikanaca i prisilnog društvenog razdvajanja crnih Južnih Afrikanaca od drugih rasa, što je kasnije prošireno donošenjem zakona i raspodelom zemljišta.[9]

Kodifikovani sistem rasne stratifikacije počeo je da se formira u Južnoj Africi pod Holandskom carstvom krajem osamnaestog veka, iako je neformalna segregacija bila prisutna mnogo ranije zbog društvenih rascepa između holandskih kolonista i kreolizovane, etnički različite populacije robova.[10] Sa brzim rastom i industrijalizacijom kolonija Rta dobre nade u devetnaestom veku, rasna politika i zakoni su postali sve krući. Kejpsko zakonodavstvo koje je specifično diskriminisalo protiv crnih Afrikanaca počelo je da se pojavljuje neposredno pre 1900. godine.[11] Politike Burskih republika su bile isto tako rasno ekskluzivne; na primer, Transvalska konstitucija je dozvoljavala samo belcima participaciju u crkvi i državi.[12]

Prvi aparthejdski zakon je bio Zakon o zabrani mešovitih brakovima, 1949, kome je ubrzo sledio Zakon o nemoralu iz 1950, koje je učinio nelegalnim za većinu Južno Afričkih građana da stupa u brak ili u seksualne odnose preko rasnih linija.[13] Zakon o registraciji stanovništva, 1950 je klasifikovao sve Južno Afrikance u jednu od četiri grupe na bazi izgleda, poznatog porekla, socioekonomskog status i kulturnog životnog stila: „crne”, „bele”, „obojene” i „Indijce”, najmanje dve od kojih su imale nekoliko potklasifikacija.[14] Mesta boravka su bila određena rasnom klasifikacijom.[13] Od 1960. do 1983, 3,5 miliona Južno Afrikanaca koji nisu beli su bili uklonjeni iz njihovih domova i prisiljeni u odvojene kvartove, u jednom od najvećih masovnih prisilnih preseljavanja u savremenoj istoriji.[15] Većina ovih ciljanih uklanjanja imala su za cilj da ograniči crno stanovništvo na deset određenih „plemenskih domovina”, poznatih i kao „bantustani”, od kojih su četiri postala nominalno nezavisne države.[13] Vlada je saopštila da će preseljena lica izgubiti svoje državljanstvo u Južnoj Africi, pošto su ona bila apsorbovana u bantustane.[8]

Aparthejd je pobudio znatnu međunarodnu i domaću opoziciju, što je rezultiralo u nekim od najuticajnijih svetskih društvenih pokreta 20. veka.[16] On je bio meta čestih osuda u Ujedinjenim nacijama i doveo je do obimnog embarga na oružje i ekonomskih sankcija protiv Južne Afrike.[17] Tokom 1970-ih i 1980-ih, unutrašnji otpor apartheidu je postajao sve militantniji, što je podstaklo brutalne represije administracije Nacionalne stranke i dugotrajno sektaško nasilje koje je ostavilo hiljade mrtvih ili u pritvoru.[18] Neke reforme sistema aparthejda su preduzete, uključujući dozvoljavanje pristupa indijskim i obojenim političkim predstavnicima u parlamen, ali ove mere nisu uspele da umire najaktivnije grupe.[19]

Između 1987. i 1993. Nacionalna partija je ušla u bilateralne pregovore sa Afričkim nacionalnim kongresom, vodećim antiaparthejdnim političkim pokretom, s ciljem okončanja segregacije i uvođenja vladavine većine.[19][20] Godine 1990, prominentni ANK lideri kao što je Nelson Mandela su pušteni iz pritvora.[21] Zakonodavstvo o aparthejdima je ukinuto sredinom 1991,[2] u očekivanju višestranih izbora zakazanih za april 1994.[22]

Etimologija uredi

Apartheid je afrikanska[23] reč sa značenjem „odvojenost”, ili „stanje odvojenosti”.[24][25] Njena prva zapisana upotreba je iz 1929.[13]

Reč apartheid se danas često koristi za opis situacija u kojima pripadnici različitih etničkih ili verskih grupa zajedno žive na istom području nastojeći da ne dođu jedni s drugima u bilo kakav kontakt osim onog službenog.

Koreni aparthejda uredi

Godine 1652, na Rt dobre nade iskrcao se Holanđanin Jan van Ribek s nalogom da organizuje uzgoj svežeg povrća i proizvodnju mesa za holandske posade koje su putovale na istok ili se vraćale sa istoka. Doseljenici su bili malobrojni i opsluživali su Holandsku istočnoindijsku kompaniju. Gotovo su gladovali, a želeći da im pomogne, kompanija je 1657. odlučila da se doseljenici više bave poljoprivredom. Devet službenika postali su veleposednici („slobodni građani”), a svaki je dobio 13 jutara zemlje i bio potpuno oslobođen poreza pod uslovom da najmanje 20 godina proizvodi hranu. Eksperiment je opet gotovo propao, ali su se novi poljoprivrednici uspeli da povećaju proizvodnju dovođenjem domorodačkih radnika koji su radili gotovo ni za šta. Uskoro su zatečene Kojsance pretvorili u robove, što je bio začetak aparthejda koji će potrajati sve do 1994. godine. Vilem ten Rajn ovako je 1686. godine pisao o domorocima u području Rta dobre nade: „Njihovo urođeno varvarstvo i lenjost, te posvemašnja neupućenost u bilo kakve vrline, čine ih podložnima svim mogućim poročnim zadovoljstvima. Ti su prostaci nepouzdani i podmukli, žive u bezverici i sramno se prepuštaju svojoj požudi, lažovi su i varalice”. Johanes de Grevenbroek zapisao je 1695. godine: „Od nas su se naučili bogohuljenju, krivokletstvu, neslozi, svadljivosti, pijančenju, prevari, razbojništvu, krađi, nezahvalnosti i neobuzdanoj želji za tuđim, nedelima koja nisu pre poznavali, a od ostalih zlodela najgore vrste zlosretnoj pohlepi za zlatom”. Livingston piše o unutrašnjosti južne Afrike 1840-ih: „Lično sam video kako Buri ulaze u selo i prema svome običaju zahtevaju da im dvadesetak ili tridesetak žena oplevi vrtove; vidio sam kako te žene odlaze na neplaćeno tlačenje noseći hranu na glavi, decu na leđima, a alat na ramenu. Buri se nisu nimalo trudili prikriti to podlo iskorištavanje neplaćenih radnika. Upravo obrnuto, svaki od njih, od njihovih vođa gospodina Potgejtera i gospodina Gerta Krigera naniže, hvalio je svoju vlastitu čovečnost i pravičnost u stvaranju takvog pravednog propisa. Zahtevamo da ti ljudi rade za nas, a zauzvrat im dopuštamo da žive u našoj zemlji”. Buri su stvorili vlastitu poljoprivredu čija je podloga bilo neobično shvatanje da je sve Afrikance, biblijske „Hamove sinove”, Bog odredio da rade kao njihovi robovi.

Zakonom o ujedinjenju 1910. spojene su četiri južnoafričke kolonije (Rt Dobre Nade, Natal, Slobodna Država Oranje i Transval), a tri godine kasnije u tom je britanskom dominionu donesen zakon kojim se Afrikancima uskraćuje pravo na posed i naseljavanje na 88% zemlje. Najbolje i najplodnije zemljište obično bi u svim kolonijama bilo predviđeno za naseljavanje Evropljana i crnci su isterani u najnegostoljubivije krajeve.

Istorija aparthejda uredi

Godine 1949, donesen je zakon koji je zabranjivao mešovite brakove. Godine 1950, uveden je zakon po kojem je bela osoba krivično odgovarala ukoliko bi imala seksualne odnose sa drugom rasom.

Uvođenje politike aparthejd je omogućeno pomoću Zakona o Popisu Stanovništva iz 1950. godine. Aparthejd je nametao klasifikaciju svog stanovništva na „bele“, „crne“ i „šarene“. U kriterijume klasifikacije su između ostalog ulazili: poreklo, izgled i običaji. Kasnije je dodata i četvrta kategorija „azijata“, koji su pre toga bili ubrajani u „šarene“.

 
Bantustani u Južnoj Africi i Jugozapadnoj Africi (današnjoj Namibiji)
 
Bantustani u Južnoj Africi pred kraj aparthejda

Sistem aparthejda je ojačan serijom zakona iz pedesetih godina 20. veka. Zakoni o Zemlji iz 1954. i 1955. godine su nebelcima zabranili pristup u određene zone. Ti zakoni su još više ograničili prava crnih Afrikanaca na posedovanje zemljišta, proširujući kontrolu bele manjine nad skoro 80% terena Južne Afrike. Jedino su belci imali pravo glasa na izborima (posle je ona proširena i na šarene). Određeni regioni - bantustani su odvojeni samo za crnce — Transkei, Ćiskej, Bofutacvana, Venda i Kvazulu. Često je u slučaju demonstracija crnaca uvođeno vanredno stanje i na demonstrante slata vojska.

U vreme politike aparthejda stvarana su područja koja nisu bila dostupna crncima, već samo belcima, te su odvojeni delovi autobusa, parkova, čak i posebne klupe za belce i „obojene”. Bantustani su bile teritorije dodeljene crnačkom domorodačkom stanovništvu od strane belih vlastodržaca za vreme aparthejda po nekadašnjoj Južnoafričkoj Uniji i Namibiji.

Ranih 1950-ih svake godine bi bilo zatvoreno barem 250.000 ljudi. Najčešće su zatvarani oni koji su se ogrešili o zabranu kretanja. U području Virvatersranda zbilo se 1945. godine 186 ubistava, 1948. 231, a 1951. 472. Odgovarajući podaci za tešku telesnu ozledu iznose 2.475, 3.381 i 4.776; za teške zločine 69.036, 89.130 i čak 158.513. Iz skupštinskoga izveštaja rasističke vlade iz 1953. proizlazi da su u 1952. belci dobili 760 udaraca bičem, dok ih je godinu ranije podeljeno 366. Indijci su dobili ukupno 206 udaraca prema pređašnjih 194, a domoroci i mješanci zapanjujućih 49.111, prema 27.622. Tih godina zabranjeni su i mešoviti brakovi, kojih je pre zabrane ionako bilo tek 75. Oko 4.000 domorodaca u pokrajini Kejpe, koji su imali pravo glasa, biralo je tri predstavnika u skupštini i četiri u senatu, ali su i ti predstavnici bili belci. Samo sedam od 209 skupštinskih zastupnika predstavljalo je crnačku većinu. Kako bi došao u grad, domorodac je morao od belog poslodavca da dobije propusnicu za dopuštenje boravka, drugu za dopuštenje stanovanja, treća je bila poslodavčeva potvrda, a četvrta propusnica za dopuštenje kretanja noću. Godine 1953. bilo je 986.593 zatvorenih zbog nepoštivanja zakona o propusnicama, a 861.269 je bilo osuđeno. Rezervati namenjeni isključivo domorocima obuhvatali su 9,6% površine države, a belačkoj manjini pripadalo je 90,4% zemlje.[26]

Rasistička vlada u Pretoriji je 1973. držala oko 4.000 južnoafričkih vojnika, a godinu kasnije vjerovatno puno više kako bi osigurala nadzor 250.000 rodezijskih bijelaca nad bespravnim daleko brojnijim crncima. Južnoafrički aparthejdski režim pomažući prevlast bijelaca poslao je oko 2.000 vojnika u Mozambik, bar 4.000 u Rodeziju i verovatno dvostruko toliko u severnu Namibiju. Plan režima da ovlada celom podsaharskom Afrikom i spreči raspad kolonijalnog i rasističkog ustroja nije uspeo pošto su se 1974. Portugalci povukli i priznali punu neovisnost Mozambiku, a reakcija Pretorije značila bi otvorenu agresiju.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 59. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ a b Myre, Greg (18. 6. 1991). „South Africa ends racial classifications”. Southeast Missourian. Cape Girardeau. Pristupljeno 18. 8. 2016. 
  3. ^ Ottoway 1993, str. 23–26
  4. ^ Patric Tariq Mellet "Intro", Cape Slavery Heritage. Pristupljeno 24 May 2011.
  5. ^ Šarenac, D. (1978). Kako u XXI vek. Beograd: Sportska knjiga. str. 163-164.
  6. ^ „Turning Points in History Book 6: Negotiation, Transition and Freedom”. Arhivirano iz originala 9. 3. 2008. g. Pristupljeno 3. 12. 2007. 
  7. ^ „The Nobel Peace Prize 1993”. Nobel Foundation. Arhivirano iz originala 20. 6. 2006. g. Pristupljeno 27. 4. 2007. 
  8. ^ a b Crompton 2007, str. 34–35
  9. ^ Breckenridge 2014, str. 70–74
  10. ^ Glaser 2001, str. 9–12
  11. ^ Bickford-Smith, Vivian (1995). Ethnic Pride and Racial Prejudice in Victorian Cape Town: Group identity and social practice, 1875—1902. Cambridge: Cambridge University Press. str. 190—192. ISBN 978-0521526395. 
  12. ^ Dyzenhaus 1991, str. 35–36
  13. ^ a b v g Walton et al. 2011, str. 103–105
  14. ^ Baldwin-Ragaven, Laurel; London, Lesley; du Gruchy, Jeanelle (1999). An ambulance of the wrong colour: health professionals, human rights and ethics in South Africa. Juta and Company Limited. str. 18
  15. ^ „South Africa – Overcoming Apartheid”. African Studies Center of Michigan State University. Arhivirano iz originala 14. 12. 2013. g. Pristupljeno 26. 12. 2013. 
  16. ^ Lodge 2011, str. 234–235
  17. ^ Lodge 1983
  18. ^ Pandey 2006, str. 197–199
  19. ^ a b Thomas 1995, str. 202–210
  20. ^ „De Klerk dismantles apartheid in South Africa”. BBC News. 2. 2. 1990. Arhivirano iz originala 15. 2. 2009. g. Pristupljeno 21. 2. 2009. 
  21. ^ Smith, Alex Duval. „Why FW de Klerk let Nelson Mandela out of prison”. the Guardian. Pristupljeno 25. 3. 2016. 
  22. ^ Mitchell 2008, str. 8
  23. ^ „Dictionary.com entry for 'apartheid'. Pristupljeno 11. 8. 2012. 
  24. ^ Shore 2009, str. 36
  25. ^ Nancy L. Clarkson & William H. Worger. South Africa: The Rise and Fall of . Routledge, 2013. Chapter 3: The Basis of Apartheid.
  26. ^ Gunther 1966, str. 319–92

Literatura uredi

  • Gunther, John (1966). Nepoznata Afrika. Zagreb: Zora. str. 319—92. 
  • Lodge, Tom (1983). Black Politics in South Africa Since 1945. New York: Longman. 
  • Lodge, Tim (2011). Sharpeville: An Apartheid Massacre and Its Consequences. Oxford: Oxford University Press. str. 234–235. ISBN 978-0192801852. 
  • Mitchell, Thomas (2008). Native vs Settler: Ethnic Conflict in Israel/Palestine, Northern Ireland and South Africa. Westport: Greenwood Publishing Group. str. 8. ISBN 978-0313313578. 
  • Pandey, Satish Chandra (2006). International Terrorism and the Contemporary World. New Delhi: Sarup & Sons, Publishers. str. 197—199. ISBN 978-8176256384. 
  • Shore, Megan (2009). Religion and Conflict Resolution: Christianity and South Africa's Truth and Reconciliation Commission. Ashgate Publishing. str. 36. 
  • Thomas, Scott (1995). The Diplomacy of Liberation: The Foreign Relations of the ANC Since 1960. London: Tauris Academic Studies. str. 202—210. ISBN 978-1850439936. 
  • Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 59. ISBN 86-331-2075-5. 
  • Dyzenhaus, David (1991). Hard Cases in Wicked Legal Systems: South African Law in the Perspective of Legal Philosophy. Oxford: Oxford University Press. str. 35—36. ISBN 978-0198252924. 
  • Walton, F. Carl; Udayakumar, S.P.; Muck, William; McIlwain, Charlton; Kramer, Eric; Jensen, Robert; Ibrahim, Vivian; Caliendo, Stephen Maynard; Asher, Nhia (2011). The Routledge Companion to Race and Ethnicity. New York: Routledge Books. str. 103—105. ISBN 978-0415777070. 
  • Bickford-Smith, Vivian (1995). Ethnic Pride and Racial Prejudice in Victorian Cape Town: Group identity and social practice, 1875—1902. Cambridge: Cambridge University Press. str. 190—192. ISBN 978-0521526395. 
  • Cock, Jacklyn; Nathan, Laurie (1989). War and Society: The Militarisation of South Africa. New Africa Books. str. 36—37. ISBN 978-0-86486-115-3. 
  • Crompton, Samuel Willard (2007). Desmond Tutu: Fighting Apartheid. New York: Chelsea House, Publishers. str. 34–35. ISBN 978-0791092217. 
  • Glaser, Daryl (2001). Politics and Society in South Africa. London: Sage Publications. str. 9–12. ISBN 978-0761950172. 
  • Ottoway, Marina (1993). South Africa: The Struggle for a New Order. Washington: Brookings Institution Press. str. 23—26. ISBN 978-0815767152. 
  • Basil Davidson - Afrika u povijesti: teme i osnove razvoja, Globus/Zagreb, 1984.
  • Bernstein, Hilda. For their Triumphs and for their Tears: Women in Apartheid South Africa. International Defence and Aid Fund for Southern Africa. London, 1985.
  • Davenport, T. R. H. South Africa. A Modern History. MacMillan, 1977.
  • Davies, Rob, Dan O'Meara and Sipho Dlamini. The Struggle For South Africa: A reference guide to movements, organisations and institution. Volume Two. London: Zed Books, 1984
  • De Klerk, F. W. The last Trek. A New Beginning. MacMillan, 1998.
  • Du Pre, R. H. Separate but Unequal – The 'Coloured' People of South Africa – A Political History.. Jonathan Ball, 1994.
  • Eiselen, W. W. N. The Meaning of Apartheid, Race Relations, 15 (3), 1948.
  • Federal Research Division. South Africa – a country study. Library of Congress, 1996.
  • Giliomee, Herman The Afrikaners. Hurst & Co., 2003.
  • Hexham, Irving, The Irony of Apartheid: The Struggle for National Independence of Afrikaner Calvinism against British Imperialism." Edwin Mellen, 1981.
  • Keable, Ken London Recruits: The Secret War Against Apartheid. Pontypool, UK: Merlin Press. 2012.
  • Lapchick, Richard and Urdang, Stephanie. Oppression and Resistance. The Struggle of Women in Southern Africa. Westport, Connecticut: Greenwood Press. 1982.
  • Louw, P. Eric. The Rise, Fall and Legacy of Apartheid. Praeger, 2004.
  • Meredith, Martin. In the name of apartheid: South Africa in the postwar period. 1st US ed. New York: Harper & Row, 1988.
  • Meredith, Martin. The State of Africa. The Free Press, 2005.
  • Morris, Michael. Apartheid: An illustrated history. Jonathan Ball Publishers. Johannesburg and Cape Town, 2012.
  • Newbury, Darren. Defiant Images: Photography and Apartheid South Africa, University of South Africa (UNISA) Press, 2009.
  • Terreblanche, S. A History of Inequality in South Africa, 1652–2002. University of Natal Press, 2003.
  • Visser, Pippa. In search of history. Oxford University Press Southern Africa, 2003.
  • Williams, Michael. Book: Crocodile Burning. 1994

Spoljašnje veze uredi