Aprilski rat (hrv. Travanjski rat, sloven. Aprilska vojna) je ime za invaziju Sila Osovine (kodnog naziva Direktiva 25) na Kraljevinu Jugoslaviju koja je počela 6. aprila 1941. Ova operacija označava početak Drugog svetskog rata na teritoriji Jugoslavije.

Aprilski rat
Deo Drugog svetskog rata u Jugoslaviji

Pravci nastupanja nemačkih snaga tokom Aprilskog rata
Vreme6. april17. april 1941.
Mesto
UzrokVojni puč 27. marta 1941.
Ishod Pobeda Sila Osovine, okupacija Jugoslavije
Teritorijalne
promene
Okupacija Jugoslavije, rasparčavanje i anektiranje teritorije Jugoslavije od strane Sila OsovinaNemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. Formiranje ustaške Nezavisne Države Hrvatske i marionetskih režima pod kontrolom Nemačke ili Italije.
Sukobljene strane

Sile Osovine:
 Nacistička Nemačka
 Kraljevina Italija
 Kraljevina Mađarska

Marionetske države:

 Kraljevina Jugoslavija
Komandanti i vođe
Nacistička Njemačka Valter fon Brauhič
Nacistička Njemačka Herman Gering
Nacistička Njemačka Evald fon Klajst
Nacistička Njemačka Maksimilijan fon Vajhs
Nacistička Njemačka Vilhelm List
Nacistička Njemačka Aleksandar Ler
Kraljevina Italija Vitorio Ambrozio
Kraljevina Italija Pircio Biroli
Mađarska Elemer Goronđ-Novak
Kraljevina Jugoslavija Petar II Karađorđević
Kraljevina Jugoslavija Dušan Simović
Kraljevina Jugoslavija Bogoljub Ilić
Kraljevina Jugoslavija Milorad Petrović
Kraljevina Jugoslavija Milutin Nedić
Kraljevina Jugoslavija Milan Nedić
Kraljevina Jugoslavija Petar Nedeljković
Kraljevina Jugoslavija Vladimir Cukavac
Kraljevina Jugoslavija Dimitrije Živković
Kraljevina Jugoslavija Dušan Trifunović
Kraljevina Jugoslavija Borivoje Mirković
Kraljevina Jugoslavija Julije Luteroti
Kraljevina Jugoslavija Petar Bojović
Jačina
Nemačka:
Nacistička Njemačka 337.096 vojnika
Nacistička Njemačka 875 tenkova
Nacistička Njemačka 990 aviona
Italija:
Kraljevina Italija 22 divizije
Kraljevina Italija 660 aviona
Mađarska:
Mađarska 9 brigada
Mađarska 6 avionskih eskadrila
Kraljevina Jugoslavija 700.000 vojnika (od toga 400.000 loše opremljenih)
Kraljevina Jugoslavija 100-200 tenkova (50—54 modernih)
Kraljevina Jugoslavija 400-450 aviona (220—340 modernih)
Žrtve i gubici
Nemačka: 151 mrtvih, 392 ranjenih, 40 aviona[1]
Italija: 3.324 mrtvih i ranjenih, 13 aviona
Mađarska: 120 mrtvih, 223 ranjenih, 7 aviona
5.012 mrtvih,
298.652 zarobljenih,
49 aviona[2]

Napad je izvršen kopnenim putem, iz više pravaca. Nemačke, italijanske i mađarske trupe prodrle su na teritoriju Jugoslavije iz pravca Italije, Austrije (tada već u sastavu Nemačke), Mađarske, Rumunije, Bugarske i Albanije. Dana 6. aprila teško je bombardovan Beograd. U isto vreme otpočeo je i nemački napad na Grčku pod kodnim nazivom operacija Marita.

Rat je završen 17. aprila 1941. okupacijom i podelom Jugoslavije između Sila Osovine. Kraljevska porodica i članovi vlade otišli su u egzil u London. Tamo su bili pod nadzorom britanske obaveštajne službe, koja ih je i nakon Drugog svetskog rata držala pod prismotrom. Nakon rata, nove komunističke vlasti su im zabranile povratak u Jugoslaviju.

Pozadina uredi

Početkom 1941. godine položaj neutralne Jugoslavije u zaraćenoj Evropi je postao kritičan. Nemačke trupe su se, nakon brze okupacije zapadne i srednje Evrope, spremale da iz Rumunije pređu u Bugarsku i napadnu Grčku. Kada je početkom marta Bugarska pristupila silama Osovine, Jugoslavija se našla u potpunom okruženju.

U takvoj situaciji, Vlada Jugoslavije je posle višemesečnih pregovora i kolebanja 25. marta potpisala u Beču protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Ovim protokolom Nemačka je postigla obezbeđenje svog južnog boka što je bilo značajno zbog budućeg planiranog angažovanja trupa u napadu na Sovjetski Savez. Dva dana kasnije, 27. marta, 1941. grupa oficira je izvela državni udar, zbacila Vladu i namesništvo, uhapsila ministre, a kralja Petra II proglasila za punoletnog i predala mu vlast. Postavljena je nova vlada na čelu sa generalom Dušanom Simovićem. Narod je demonstracijama pozdravio ovaj događaj. Podršku za ovakav rasplet događaja je pružila i vlada Ujedinjenog Kraljevstva, jedine zemlje koja se tada aktivno suprotstavljala Nemačkoj.

Adolf Hitler je u svojim planovima imao svakako plan kako da napadne Jugoslaviju.[traži se izvor] Međutim, on nije želeo odmah da primeni militarističke metode, smatrajući da će Jugosloveni biti po njegovoj volji. Međutim, to se nije dogodilo, zbog jakog britanskog uticaja, koji je želeo da uvuče Jugoslovene u neprijateljstvo sa Hitlerom. Sa druge strane, obećanjem pomoći i vojnika u slučaju rata, Britanci su kupovali vreme, opterećujući Hitlera problemom Jugoslavije i odvraćajući ga od Ujedinjenog Kraljevstva.[traži se izvor]

Jugoslovenska vojska uredi

Osnovana nakon Prvog svetskog rata, Jugoslovenska kraljevska vojska je još uvek bila uglavnom opremljena oružjem i materijalom iz tog doba, iako su izvršene neke modernizacije čehoslovačkom opremom i vozilima. Od oko 4000 artiljerijskih oruđa, mnogo je bilo zastarelo i zavisilo od konjske vuče, ali oko 17.000 artiljerijskih oruđa je bilo relativno moderno, uključujući 812 čehoslovačkih antitenkovskih topova od 37mm i 47mm. Tu je bilo i oko 2.300 minobacača, uključujući 1600 modernih minobacača od 81mm, kao i 24 od 220 i 305mm. Od oko 940 protivavionskih topova, njih 360 su bili čehoslovački i italijanski modeli od 15 i 20mm. Sva ova oruđa su bila uvožena, iz različitih izvora, što je za posledicu imalo da različiti tipovi često nisu imali propisno održavanje.[3] Jedine mehanizovane jedinice su bili šest motorizovanih pešadijskih bataljona u tri konjičke divizije, šest motorizovanih artiljerijskih pukova, dva tenkovska bataljona sa 110 tenkova, od kojih je jedan imao tenkove Reno FT-17 još iz vremena Prvog svetskog rata, a drugi 54 moderna francuska tenka Reno R-35, uz nezavisnu tenkovsku četu sa 8 čehoslovačkih tanketa Škoda T-32. Oko hiljadu kamiona za vojne potrebe je uvezeno iz SAD nekoliko meseci pre invazije.[4]

Potpuno mobilisana, Jugoslovenska kraljevska vojska je mogla da razmesti 28 pešadijskih divizija, 3 konjičke divizije i 35 nezavisnih pukova. Od nezavisnih pukova, njih 16 je bilo na graničnim utvrđenjima, a 19 je bilo organizovano u odrede, snage ojačane brigade. Svaki odred je imao jedan do tri pešadijska puka i jedan do tri artiljerijske baterije, a tri odreda su organizovana kao brdske jedinice. Međutim, nemački napad je zatekao jugoslovensku vojsku još uvek u procesu mobilizacije, i samo oko 11 divizija je bilo na njihovim planiranim položajima na početku napada. Procenat popunjenosti tih jedinica je bio između 70 i 90%, pošto mobilizacija još uvek nije bila završena. Brojnost Jugoslovenske kraljevske vojske je bio oko 1.200.000 vojnika u trenutku nemačkog napada.[5]

Jugoslovensko kraljevsko ratno vazduhoplovstvo je imalo 450 borbenih aviona domaćeg (najpoznatiji IK-3), nemačkog, italijanskog, francuskog i britanskog porekla, od kojih su polovina bili moderni tipovi. Vazduhoplovstvo je bilo organizovano u 22 bombarderske i 15 lovačkih eskadrila. Glavni tipovi aviona u upotrebi su bili 73 lovca Meseršmit Bf 109 109 E, 38 Hoker hariken I (dok se još proizvodilo pod licencom u Jugoslaviji), 30 Hoker fjuri II, 8 Ikarus IK-2 i 6 lovaca Rogožarski IK-3 (i još u procesu proizvodnje), 63 bombardera Dornije Do 17 K (uključujući 40 izrađenih u Jugoslaviji pod licencom), 60 Bristol Blenim I (oko 40 izrađenih pod licencom) i 40 Savoja Marketi SM-79 K. Jedinice mornaričkog vazduhoplovstva su se sastojale od 8 eskadrila opremljenih, pored ostalih, sa 12 Dornije Do 22 K i 15 domaćih Rogožarski SIM-XIV-H patrolnih aviona.[traži se izvor]

Avione jugoslovenskog prevoznika Aeroput, u koje su spadali 6 Lokid Elektra, 3 Spartan kruzera i jedan de Heviland dragon su rekvirirani da pruže prevozne usluge za vazduhoplovstvo.[6]

Jugoslovenska kraljevska ratna mornarica je bila sastavljena od: jedne zastarele bivše nemačke lake krstarice (pogodnom jedino za obuku), jednog velikog razarača Dubrovnik britanskog porekla, 3 moderna razarača klase Beograd francuskog porekla (dva izrađena u Jugoslaviji i još jednim u izgradnji), jednim nosačem hidroaviona, 4 moderne podmornice (2 francuske i 2 britanske) i 10 modernih motornih torpednih čamaca i od starijih plovila, tu je bilo 6 bivših austrougarskih srednjih torpednih čamaca, 6 minopolagača, 4 velika oklopljena rečna monitora i brojna pomoćna plovila.[7]

Pripreme za rat uredi

Na vest da je u Jugoslaviji izvršen državni udar, Hitler je naredio da se smesta sazove ratni savet na kojem je dogovoreno da se, pored planiranog napada na Grčku, simultano izvede i napad na Jugoslaviju. Na taj način sprečilo bi se eventualno povlačenje Jugoslovenske vojske prema Grčkoj i stvaranje drugog Solunskog fronta, kao što se dogodilo u Prvom svetskom ratu.

Hitlerov plan napada na Jugoslaviju imao je šifrovano ime „Operacija 25“, ili „Uputstvo broj 25“ ili jednostavno „Direktiva broj 25“. Ona je sačinjena zajedno sa planom za Operaciju Marita koji je predviđao nemačko-italijansku invaziju na Grčku. Taj Hitlerov plan kršio je odredbe koje su određene Protokolom o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu i Garantnim notama. Pored toga, bilo je dogovoreno da u ovom napadu učestvuju Italija i Mađarska, sn tim da Rumunija i Bugarska čije su teritorije služile za koncentraciju nemačkih trupa, štite nemačku pozadinu od eventualne intervencije SSSR-a i da bugarske trupe, u slučaju potrebe, uzmu učešća i u operaciji protiv Jugoslavije. Hitlerova strategijska zamisao bila je da se koncentričnim napadom sa prostora Rijeka i Grac sa jedne, i iz reona Sofije sa druge strane prodre u Jugoslaviju pravcem prema Beogradu, s tim da se Makedonija odseče od ostalih teritorija, kako bi se onemogućilo eventualno povlačenje jugoslovenske vojske na jug i stvorila baza za preduzimanje nemačko-italijanske ofanzive na Grčku. Predviđeno je da u napadu na Jugoslaviju učestvuju: 12. i 2. nemačka armija; 2. i 9. italijanska armija; jedan mađarski brzi korpus i delovi tri mađarska pešadijska korpusa; ukupno 52 divizije (24 nemačke, 23 italijanske i 5 mađarskih), kao i pet nemačkih divizija ju rezervi.[8] .

Kraljevina Jugoslavija i Grčka su dočekale rat usamljene. Doduše, na severu Grčke je postojao ekspedicioni korpus od oko 50.000 ljudi, mahom Britanaca. Komandant tog korpusa je bio general Henri M. Vilson. On je primenjivao proste ratne varke, samo da bi narod stekao utisak kako se radi o iskustvu britanskih snaga.[traži se izvor]

Jugoslovenska ratna komanda izradila je plan odbrane od Nemaca pod šifrovanim imenom „R-41“. Celokupna vojska bila je raspoređena duž granica prema Rumuniji, Bugarskoj, Albaniji, Nemačkoj i Mađarskoj. Čitav jugoslovenski front je trebalo da brane 7 grupa armija i to: 1. Armija pod komandom generala Milorada Petrovića je trebalo da brani Makedoniju i južnu Srbiju, njoj je u ispomoći trebalo da bude 3. armija generala Milana Nedića, zatvarajući pravce oko makedonske granice i onemogućavajući Nemce da prodru u Srbiju.[traži se izvor]

Na severu prema Mađarskoj stacionirana je 7. armija generala Dušana Trifunovića a prema Hrvatskoj i Sloveniji su bile raspoređene 6. Nezavisna armija generala Dimitrija Živkovića i 2. armija generala Milutina Nedića (brata Milana Nedića).[traži se izvor]

Prostor oko Kosova i Metohije i Raške oblasti je branila 4. armija generala Petra Nedeljkovića. Ona je takođe imala zadatak da u slučaju propasti armija, od svojih vojnika oformi četničku (gerilsku) grupu koja je trebalo da otpočne gerilski način ratovanja, sa zadatkom presecanja neprijateljskih komunikacija i uništavanja strateški važnih objekata kao što su mostovi, hidrocentrale, elektrana, pošte i telegrafske linije i dr. Njoj je kao oslonac bila podređena i 5. Nezavisna armija generala Vladimira Čukavca. Za vrhovnog zapovednika jugoslovenskih snaga određen je armijski general Dušan Simović (koji je vršio i ulogu predsednika jugoslovenske vlade). Iz penzije je vraćen vojvoda Petar Bojović i postavljen za pomoćnika (ujedno zastupnika) vrhovnog komandanta mladog kralja Petra II.[traži se izvor]

Jugoslovenska vojska je 27. marta brojala oko 600.000 vojnika, a mogla je mobilisati 1.200.000 ljudi za operativnu i 500.000 za rezervnu vojsku. Ali kako je opšte aktiviranje (u stvari tajna mobilizacija) naređeno 30. marta, sa datumom početka 3. april, opšta mobilizacija je objavljena tek 7. aprila. Samim tim rat je zatekao jugoslovensku vojsku u fazi mobilizacije i koncentracije trupa.[8]

Novi predsednik vlade Dušan Simović pokušao je hitnim diplomatskim putem da umiri razjarenog Hitlera, uveravajući ga da će Jugoslavija ostati neutralna. On je zapravo pokušao da dobije na vremenu ne bi li pripremio kakvu-takvu odbranu, ali za to malo vremena ništa se ozbiljnije nije moglo učiniti po pitanju vojne angažovanosti u odbrani zemlje. Berlin nije čekao i prvi je pokrenuo ratnu mašineriju. Baš na dan venčanja Simovićeve ćerke, Nemci su bez objave rata napali Kraljevinu Jugoslaviju.[traži se izvor]

Nemački plan napada uredi

 
Stanje u Evropi tokom napada na Jugoslaviju

Nemačka je pri napadu potpuno iznenadila jugoslovensku vojsku za kratko vreme, tako da je ova mogla da mobiliše samo 2/3 svog borbenog kapaciteta, od toga 28 pešadijskih i 3 konjičke divizije. Ratno vazduhoplovstvo Kraljevine Jugoslavije je raspolagalo sa samo 300 aviona.

Nemački plan invazije je bio sledeći: 2. armija general-pukovnika Maksimilijana fon Vajksa je imala zadatak da nastupi prema Zagrebu, a odatle kroz bosanske planine prema Sarajevu. Istovremeno je imala jedna udarna oklopna grupa iz Mađarske da se probije ka Beogradu. Glavni udar je imao da se izvede iz Bugarske gde se nalazila 12. armija pod komandom feldmaršala Vilhelma Lista koji je imao zadatak da nakon probijanja Makedonskog fronta napreduje prema Nišu i napadne Beograd iz pravca juga, a istovremeno krene u severnu Grčku i u južnu Srbiju, raspoređen u dva krila levo i desno.

Pošto prebrojavanje 2. armije još nije bilo završeno, 12. armija je bez podrške 2. armije prva napala Jugoslaviju 6. aprila 1941. 2. armija je tek 8. aprila počela napredovanje.[traži se izvor]

Napad uredi

 
Pravci nastupanja nemačkih snaga tokom Aprilskog rata.
 
Nemački tenk Pancer IV u sastavu 11. oklopne pancer divizije iz 12. armije, u prodoru kroz Jugoslaviju iz pravca Bugarske.
 
Uništena pruga. Napadi na komunikacije su otežali prikupljanje jugoslovenske vojske.

U noći između 5. i 6. aprila, Nemci se zauzeli Sip na Dunavu. Beograd je bombardovan u ranu zoru 6. aprila 1941. Hitler je bacio na Beograd razarajuće bombe od 1.000 kg, a sama operacija bombardovanja Beograda imala je simboličan naziv Kaznena odmazda. Već u prvom naletu pogođen je prvi civilni objekat u gradu - hotel Avala gde je poginuo i ministar jugoslovenske vlade Franjo Kulovec. U toku bombardovanja 6. i 7. aprila poginulo je 10.000 Beograđana. Bačene su velike količine bombi na stambene četvrti, a porušena je i Narodna biblioteka Srbije u kojoj je izgoreo najveći deo materijala od neprocenjive vrednosti (kulturni genocid). Napadom na Beograd lično je zapovedao nemački general-lajtnant Aleksandar fon Ler čija je 3. vazduhoplovna flota izvršila bombardovanje grada. Nemačka avijacija je napala veće gradove poput Niša, Leskovca, Kragujevca, Novog Sada, Sarajeva, Mostara, Banje Luke i tako u potpunosti iznenadila pospane građane koji su tražili skloništa po podrumima ili gde god se moglo pobeći od nemačkih bombi. U toku bombardovanja Kragujevca, uništen je Milošev konak. Nemci su naročito precizno pogađali ciljeve jer su im to folksdojčeri omogućavali. Pre samog rata, iz jugoslovenskog vazduhoplovstva je pobegao kapetan Vladimir Kren (koji će kasnije postati pripadnik ratnog vazduhoplovstva NDH) sa planovima rasporeda vojnog vazduhoplovstva u čitavoj zemlji. Doprinos odbrani Beograda dala je Prva vazduhoplovna lovačka brigada JKRV čiji su se pripadnici iznad Beograda sukobili sa avionima Junkers Ju 87 („štukama“), koje su pratili Meseršmiti. No, prvi ratni dan je bio zapamćen i po tome što je jugoslovenska protivvazdušna odbrana oborila nemački izviđački avion blizu sela Donjeg Dušnika u južnoj Srbiji, a pilote koji su se spasili iskakanjem, žandarmi se sproveli u Niš. Jugoslovenska vlada izdaje proklamaciju o početku rata sa Nemačkom i odluku o opštoj mobilizaciji, ali ona je stigla suviše kasno. Sa vojno-strateškog položaja, Zemun je predstavljao značajan faktor pošto se tu nalazila Komanda ratnog vazduhoplovstva, Komanda ratne mornarice i aerodrom ispod Bežanijske kose.

Jugoslovensko kraljevsko ratno vazduhoplovstvo se prvo suprotstavilo brojčano nadmoćnijem neprijatelju. Jugoslovenski piloti koji su branili nebo iznad Beograda pokazali su izuzetnu hrabrost i požrtvovanje što je izazvalo divljenje i kod samog neprijatelja. Bombarderski pukovi su u više navrata uspešno bombardovali nemačke oklopne kolone koje su napredovale iz pravca Bugarske kao i na nekoliko neprijateljskih aerodroma na teritoriji Bugarske, Mađarske pa čak i Austrije. Uprkos izdaji dela hrvatskih i slovenačkih pilota koje nije zaobišlo ni JKRV, letačko osoblje sastavljeno od oficira i podoficira svih nacionalnosti izvršavalo je besprekorno svoju dužnost ginući u neravnopravnoj borbi sa nadmoćnijim neprijateljem. Malo je poznata činjenica da su samoubilački napadi na protivničke avione, koji su inače u toku Drugog svetskog rata prvobitno bili pripisani ruskim pilotima, prvi put izveli jugoslovenski piloti tokom Aprilskog rata. Nesebičan doprinos odbrani neba nad Kraljevinom Jugoslavijom dala je i protivavionska odbrana.[traži se izvor]

Iako herojski, otpor JKRV je brzo utihnuo. Zahvaljujući izdajstvu i petoj koloni koja je sa zemlje navodila nemačke avione, pomoćna letišta naše avijacije su postepeno uništavana.

Ono malo aviona što je preostalo uništile su njihove posade da ne bi pali neprijatelju u ruke. Neki od vazduhoplovaca pokušali su da prelete u SSSR i Grčku ne bi li nastavili borbu, ali je najveći deo izginuo u avionskim nesrećama zbog izuzetno loših vremenskih uslova. Oni koji su uspeli, nastavili su sa borbom u sklopu savezničkih vazduhoplovnih snaga.[traži se izvor]

 
Oklopna vozila brigade Telesna straža Adolfa Hitlera.

Ključni prodor izvršila je nemačka 12. armija iz Bugarske. Ona je već bila prethodno koncentrisana radi napada na Grčku. Napad na graničnom frontu kod Krive Palanke do planine Belasice, izvršen je na trupe Treće armijske oblasti (Moravska, Šumadijska i Bregalnička divizija i Strumički odred). U napadu nemačke 12. armije učestvovali su 40. motorizovani korpus, 9. oklopna i 73 pešadijska i motorizovana SS. brigada Adolf Hitler i delovi 18. korpusa, 2. oklopna divizija, uz jaku podršku avijacije. Već u prva dva dana nemačke snage rešile su glavni zadatak: presekle Moravsko-Vardarsku dolinu i time odsekle Jugoslovensku vojsku od svakog eventualnog naslona na saveznike, a ujedno izbile na grčku granicu u pozadinu grčkog fronta u Trakija. Napad je organizovan iz tri pravca: Ćustendil-Kriva Palanka-Kumanovo. 12. armija se brzo probijala i već 7. aprila ušla u Skoplje. Jedna oklopna divizija sjurila se na zapad i uskoro stupila u kontakt sa Italijanima u Albaniji, dok je glavnina 12. armije nastavilo nastupanje u Grčku (operacija Marita) protiv grčke armije i britanskog ekspedicionog korpusa. Niš je bombardovan 8. aprila i tom prilikom je poginulo 600 građana. Sledećeg dana u njega su ušle kopnene jedinice nemačke vojske.[traži se izvor]

 
Predaja oružja zarobljenih jugoslovenskih vojnika u Dravskoj banovini.

Glavni nemački udar sa severozapada izvršen je iz dva pravca: iz rejona Klagenfurta (Celovac), Graca i Nađ Kanjiže, gde se još vršila koncentracije jedinica 2. armije zajedno sa 11. divizijom, pod komandom general-pukovnika Maksimilijana fon Vajksa. 46. oklopni korpus Druge armije sjurio se sa severozapada na Beograd nailazeći na slab otpor. Pred ovim korpusom su se uglavnom nalazili Hrvati koji ništa nisu činili da bi zaustavili nemačke vojnike, već su ih pozdravljali i time počinili izdaju.[traži se izvor] Jedna od ovakvih epizoda dogodila se u vojnom garnizonu u Sinju kada su hrvatski oficiri i vojnici podigli pobunu i pevali pesmu „Vila Velebita“.[traži se izvor]

Na frontu kod Sarajeva, načelnik 2. armije, general Bogdan Maglić, pod izgovorom da je bolestan i da odlazi na lečenje u Sarajevo, je napustio liniju odbrane, da bi se po ustoličenju ustaške države pojavio kao ustaški general. Slično se desilo u Šibeniku kada je komandant Jadranske divizije Petar Kvaternik (rođeni brat Slavka Kvaternika) naredio da se preda oružje i pohapse svi srpski kadrovi.[traži se izvor]

Nemačke jedinice su ušle 10. aprila u Zagreb gde je, u ime poglavnika Ante Pavelića, penzionisani pukovnik Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Vlatko Maček, koji je odmah po napadu Nemaca napustio i okrivio već uzdrmanu jugoslovensku vladu, a preko radija je pozivao članstvo svoje Hrvatske seljačke stranke da bude lojalno Trećem rajhu.[traži se izvor]

Bez velike borbe, jugoslovenska vojska se 13. aprila povukla ka Čačku, a u Kraljevo su iz pravca Kruševca uz manji otpor ušle nemačke divizije.

 
Uništen jugoslovenski tenk Reno NC-27.

Napad je u koordinaciji sa Nemcima vršila italijanska armija. Tako je 2. italijanska armija pod komandom generala Ambrozija, koja je bila koncentrisana duž kopnene granice, prodrla iz Istre i Slovenačkog primorja, a 9. armija pod komandom generala Kavalera, napala je iz Albanije, s leđa. Jugoistočni front kojim je komandovao Milan Nedić se raspao. Na nišavskom pravcu 11. oklopna divizija probila je slabu odbranu na Pločama i u 9 časova zauzela Niš, u podne Aleksinac koji je branio pešadijski bataljon iz rezerve i 1. artiljerijski divizion, a zatim je pao i Ražanj. Klajst je dakle ušao sa svojim snagama u Niš i tako se ispunilo Hitlerovo naređenje da se preseče put jugoslovenskoj vojsci ka Grčkoj i na taj način spreči formiranje novog Solunskog fronta.[traži se izvor]

9. aprila Nemci gone jedinice 5. armije koje su bile na niškom sektoru. One su se u potpunom haosu povlačile dolinom Nišave i Kutinske reke. Drinska divizija povlačila se pod naletom nemačkih tenkovskih jedinica pravcem Babušnica-Svođe-Vlasotince. Nemačke motorizovane jedinice su joj presekle odstupnicu kod sela Ljuberađa. Na tom terenu vođena je žestoka borba uz obostrane gubitke. Drinska divizija, pretrpevši ogromne gubitke povlačila se u pravcu Leskovca. Kako su nemačke jedinice prodirale dolinom Kutinske reke, glavnom saobraćajnicom prema Nišu, to se razbijena jugoslovenska vojska kretala van glavnih pravaca, držeći se planina.[traži se izvor]

10. aprila kod jedinica na Kosovu pojavila se dezorganizacija, a komandant 3. armije naredio je da se uz pomoć improvizovanih odreda zatvore pravci ka Metohiji i Sandžaku. Nastavljajući i svoju operaciju u dolini Južne Morave, jedinice 11. oklopne divizije su zauzele Paraćin, Ćupriju i Jagodinu, produžavajući ka Kragujevcu. Vrhovna komanda je izdala direktivu broj 120 za povlačenje trupa na liniju Bojana-Metohija-Kosovo-Kopaonik-Kragujevac-Beograd-Sava-Una. Po toj naredbi 5. armija je trebalo da se povlači i dalje, ali za realizaciju ove direktive nije bilo realne osnove. Realniji je bio poziv Vrhovne komande izdat iste večeri da se vojnici bore sa Nemcima gde god se nađu. Nemačka komanda je naredila da se 12. armija orijentiše ka Grčkoj, a 2. armija, ojačana 1. oklopnom grupom da zauzme Beograd i dovrši razbijanje jugoslovenske vojske.[traži se izvor]

Kriza jugoslovenske vlade uredi

Od prvog dana rata, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske nije kontrolisala situaciju. Na ministarskim sednicama u Sevojnu, gde se vlada nalazila, general Dušan Simović se žalio na loše veze u komandovanju, a naročito je osporavao to što on mora preko pošte da izdaje naređenja jedinicama. Ocenio je situaciju kao tešku, ali ne i tragičnu i verovao je da se front može stabilizovati.

Da bi sprečio potpuno rasulo, ne samo vojsci, već i u vladi, 12. aprila izjavljuje da ima puno poverenja u moralnu snagu vojske i naroda i da veruje u prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom. Sve je bilo izgubljeno i propast je sve brže i brže tekla.

Delovi 8. nemačke oklopne divizije bez borbe su ušle u Zemun 12. aprila. Već narednog 13. aprila upravu u Zemunu preuzelo je Gradsko poglavarstvo. Uspostavljanje Nemačke okupacione vlasti dovelo je do značajnih promena. Zemun je odvojen od Beograda. Nemci su 13. aprila probili poslednju liniju odbrane kod Konjarnika i umarširali u Beograd gde su ispred Narodne skupštine organizovali paradni defile. Ubrzo su stigli feldmaršal Evald fon Klajst i Maksimilijan fon Vajks. Računajući ulazak Austrougarskih trupa 1914. i njihov zajednički ulazak sa Nemcima 1915, bio je to treći ulazak Nemaca u Beograd u 20. veku.

Ovu informaciju je Dušan Simović dobio na Palama od svog ađutanta u osnovnoj školi Kralj Petar gde je Štab bio smešten. Tražio je hitnu vezu sa engleskim poslanikom, ali je umesto veze dobio pismo generala Dila da Engleska nema mogućnosti da u datim okolnostima organizuje evakuaciju jugoslovenske vojske preko mornaričke baze u Boki. Simović je zatim rekao da situacija ništa ne valja i sazvao novo zasedanje u ponoć 13. aprila. Pored vojnog sloma, počela je i kriza vlade.

Na jugoslovenskoj strani počela su međusobna trvenja i ispitivanja ko je kriv za tako munjeviti slom. Neki ministri, među kojima i dr Slobodan Jovanović, Bogoljub Ilić i Marko Daković optuživali su Hrvate za izdaju. Poslednje savetovanje jugoslovenska vlada imala je na Palama. Sednica vlade je održana na katolički uskrs, 13. aprila 1941. Dušan Simović je podneo izveštaj o vojnoj situaciji koju je predstavljao kao veoma tešku, ali ne i bezizlaznu. Govorilo se o produžetku borbe na novom frontu Sava-Drina. Ipak, na kraju je odlučeno da se vlada, radi veće sigurnosti, premesti odmah u Nikšić. Simović je potom predložio generala pozadine Danila Kalafatovića za načelnika Vrhovne odbrane. O mogućnosti eventualne kapitulacije nije bilo ni pomena, iako su pojedini ministri zaključili da je vojna situacija mnogo teža nego što ju je predstavljao Simović.

 
Zarobljeni jugoslovenski generali pre deportacije u Nemačku.

Vlada je bez Simovića stigla u Nikšić sutradan i prva stvar koja se čula bila je ta da je kralj Petar već odleteo za Grčku. Prilikom utovara transportnih aviona zlatom učestvovalo je i više stotina vojnika na improvizovanom aerodromu na Nikšićkom polju. Međutim, prilikom evakuacije poginula su dva vrlo poznata imena. Prilikom transporta zlata bojnim brodom u Egejskom moru, brod se prevrnuo i poginuo je ministar Simovićeve vlade Marko Daković, a istoričar Vladimir Ćorović je stradao u avionskoj nesreći negde iznad Grčke.

Na poslednjoj sednici vlade u Nikšiću 15. aprila, zaključeno je da Jugoslavija neće kapitulirati kao država, već da samo vojska kapitulira, dok vlada i kralj idu u inostranstvo da odatle nastave da se bore. Taj nacrt je sastavio dr Slobodan Jovanović i predao ga Simoviću, a ovaj Kalafatoviću.

Dušan Simović je istog dana izdao naređenje Danilu Kalafatoviću da zaključi primirje sa Nemcima iz dva razloga: prvi razlog je bio taj što je bilo nemoguće dalje pružanje otpora na izabranoj liniji Drina-Sava i zbog događaja koji su se dogodili u Hrvatskoj. Na levom krilu vojska nije ni postojala, već samo mali odredi koji su se u totalnom haosu predavali Nemcima. Sam vojnički poraz značio je i rasulo same Simovićeve vlade. Tako je potpredsednik vlade dr Vlatko Maček napustio vladu 8. aprila, a društvo su mu činili i ostali pojedini drugi hrvatski ministri: Josip Torbar, Baroša Smoljan i Ivan Andres. Dok su oni otišli u Zagreb, radikalski lider Muslimana Džafer Kulenović odlazi u Sarajevo. Napuštanje vlade, u stvari bekstvo ministra, bio je poseban primer Aprilskog rata. Pozivom svojim vojnim pristalicama da izraze lojalnost novoj vlasti (Ustaškoj) 10. aprila Maček je osigurao legitimnost prenosa vlasti, faktički potvrdio separatizam i razbijanje Jugoslavije kao države. Ostale su prazne reči dr Ivana Šubašića da potpredsednik jugoslovenske vlade neće dezavuisati svoje drugove.[traži se izvor]

 
Italijanski vojnici u Jugoslaviji tokom Aprilskog rata.

Kralj Petar II Karađorđević je sa vladom 14. i 15. aprila već odleteo iz zemlje. Na aerodromu Agrenion u Atini dočekao ga je general Dil i general Vilson, a zatim su se preko Jerusalima i kraćeg zadržavanja u Kairu obreli u Londonu.[traži se izvor]

Iako potpuno vojnički slomljeni, pojedini vojnici i oficiri nisu pokazivali težnju za kapitulacijom i nastavili su da vode borbu. Na Rapaj Brdu su dvojica mlađih rezervnih starešina samoinicijativno organizovala otpor i vodili sa Nemcima 12. aprila čitavog dana borbu. U oblasti Šapca do sukoba je došlo 12. aprila kada su nemačke motomehanizovane jedinice napali vojnici raznih jedinica Prve armije. Sve do nemačkog ulaska u Šabac, vojnici su držali Mišarsko brdo i branili grad. Dana 13. aprila 60. konjički puk jugoslovenske vojske izvršio je napad na Šabac, u nameri da ga preotme od Nemaca, ali je bio desetkovan i povukao se. Takođe su i delovi 2. armije pružali žilav otpor prema Užicu. Nemci su bombardovali grad 15. aprila, a zatim ga tukli teškom artiljerijom. Komandant vojnog garnizona nije želeo da preda grad Nemcima u ruke i ubio se. Sergej Mašera i Milan Spasić su 17. aprila u Boki kotorskoj potopili razarač „Zagreb“.[traži se izvor]

Načelnik Operativnog odeljenja 2. armije, pukovnik Draža Mihailović je izbegao zarobljavanje u Sarajevu i vodeći borbe sa Nemačkom oklopnom grupom 13. aprila kod železničke stanice Ševarlije i kod Petrovog Sela, probijao se prema Doboju. Narednik jugoslovenske vojske Boža Perović je u poslednji čas uspeo spasiti zastavu 41. pešadijskog puka u Osijeku i poneo je sa sobom, da bi kasnija ista zastava bila i zastava Jugoslovenske vojske u otadžbini.[traži se izvor]

Kapitulacija Jugoslovenske vojske i kraj rata uredi

Od samog početka rata jugoslovenska Vrhovna komanda nije bila u stanju da rukovodi operacijama svojih jedinica niti da koordinira njihov rad. Zbog toga je već 10. aprila preko radija svim jedinicama izdala uputstvo, da se ubuduće gde god da dođu u dodir sa neprijateljem, bore samoinicijativno, ne čekajući naređenja pretpostavljenih starešina. Međutim, događaji su se razvijali tako brzo da nije bilo vremena za primenu ovog uputstva, kao i kasnijih naređenja. Nakon zauzimanja Beograda, nemačke i italijanske trupe su brzo napredovale prema nezauzetom centralnom (Bosna, zapadna Srbija) i obalskom delu Jugoslavije. Vrhovna komanda pokušala je da organizuje poslednji otpor, te je 13. marta izdala direktivu da se ostaci armije i grupa armija povuku na liniji Bojana-Komovi-Durmitor-Prenj-Neretva. Ni ova direktiva se nije mogla izvršiti zbog potpunog rasula jugoslovenske vojske i brzog napredovanja nemačkih jedinica.[9]

Poslednja sednica Vlade Kraljevine Jugoslavije na jugoslovenskoj teritoriji održana je u Nikšiću 15. aprila — zaključeno je da Jugoslavija neće kapitulirati kao država, već da samo vojska kapitulira, dok vlada i kralj idu u inostranstvo da odatle nastave da se bore.

Opunomoćenici Vrhovne komande jugoslovenske vlade, bivši ministar spoljnih poslova Aleksandar Cincar-Marković i general Radivoje Janković, potpisali su u zgradi čehoslovačkog poslanstva u Beogradu, akt o kapitulaciji oružanih snaga Kraljevine Jugoslavije, koji im je izdiktirao nemački komandant, general Maksimilijan fon Vajks. Kapitulacije nije bila tehnički valjana jer su je potpisali Aleksandar Cincar-Marković, koji tada nije bio član Vlade s obzirom da je smenjen nakon državnog udara 27. marta, i zarobljeni general Radivoje Janković, s obzirom da vojni zarobljenik nema ovlašćenja potpisati kapitulaciju. Nacistička Nemačka je nametnula bezuslovnu, potpunu, neograničenu kapitulaciju. Odredbama kapitulacije, koja je stupila na snagu 18. aprila u 12 časova, predviđeno je: jugoslovenski oficiri i vojnici odvode se u zarobljeništvo; svo oružje, oprema, skladišta, utvrđenja, vojna i privredna postrojenja, saobraćajna sredstva, brodovi, itd. moraju se predati neoštećeni, kao planovi minskih polja, dokumenti predsedništva Vlade i ministarstva vojnog i inostranih poslova, itd.[9] Jugoslovenska vojska je uglavnom odvedena u zarobljeništvo, a zemlja je podeljena između Nemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. Jugoslovenska ratna mornarica pripala je Italiji.

Posledice uredi

Slom Jugoslavije uredi

Od posebne važnosti za slom Jugoslavije je pitanje šta je radila vlada od 27. marta do 6. aprila, a šta vojska i njeni komandanti. Ostaje kao činjenica, da je mobilizacija bila neefektivna i da je samo 11 divizija bilo raspoređeno pre ofanzive na njihovim defanzivnim pozicijama, da je plan odbrane bio nedovoljno organizovan, da vlada nije uspela da sačuva jedinstvo u invaziji, i da su Hrvati (većina), odustali od borbe i predavali svoje jedinice snagama nacističke Nemačke. O tome govori podatak da se u Novooformiranoj Hrvatskoj vojsci od kojih su se, ubrzo po osnivanju Pavelićeve NDH, našli: 31 general, 228 pukovnika, 245 potpukovnika, 254 majora, 1.005 kapetana i 417 poručnika Jugoslovenske kraljevske vojske.

 
Oštećeni jugoslovenski tenk Reno NC-27

General Milan Nedić, kad je, pod Nemcima, stupio na čelo vlade „Narodnog spasa”, u svom prvom obraćanju srpskom narodu, 1. septembra 1941, rekao je: „Šesti april nije srpska, već jugoslovenska sramota”. Većina jedinica, uprkos želji da pruže otpor, nije bilo opremljeno da se suprotstave Nemačkoj vojnoj sili.

Ostaće kao svetli primer podvig pilota koji su se, uprkos činjenici da su bili slabiji, kako u brojevima, tako i u iskustvu i avionima, poleteli sa svojim avionima i prkosili svojim herojstvom daleko nadmoćnijem neprijatelju.

Bombardovanje Beograda, koji je u skladu sa odredbama međunarodnog ratnog prava bio proglašen za „otvoreni grad“, što je značilo da neće biti branjen, samo je opet iskazalo činjenicu koliko su Fašisti slabo marili za sva ta pravila međunarodnog ratovanja i svrstali Beograd na listu gradova koji su pretrpeli ogromnu štetu zbog njihovog bombardovanja. Na toj listi, koja počinje od Gernike, nalaze se i Roterdam, Pariz, Varšava, London, Koventri i još mnogi drugi. Rezultat Nemačkog bombardovanja bio je kolaps u infrastrukturi i vrhovne komande, ali i gubitak Narodne biblioteke, u kojoj su se nalazili mnogobrojni spisi i dokumenti.[traži se izvor]

Tim bombardovanjem, u stvari, rešen je ceo rat, jer je već prvog dana, sve što je imalo bilo kakav taktičko–strategijski karakter, i u vojnom i u civilnom pogledu, bilo razoreno i uništeno, tako da je država bila potpuno paralisana. Ima dokaza da su plakati o mobilizaciji, koja je proglašena 7. aprila, lepljeni u nekim gradovima kasnije, kao na primer u Sarajevu, tek 12. aprila.

 
Zaplenjeni jugoslovenski ratni brodovi od strane italijanskih trupa, u boko-kotorskom zalivu tokom Aprilskog rata.

Dezorganizacija je bila takva, da niko nije znao dokle su Nemci stigli, a vlada nije znala čak ni da je kapitulacija potpisana. Simović je na nekoliko užurbanih sednica, sa kojih ne postoje ni zapisnici, obaveštavao vladu o stanju na frontu, sve dok im nije bilo rečeno da se evakuišu za Nikšić, odakle će se avionima prebaciti do Saveznika.

Patrijarh Gavrilo Dožić u svojim Memoarima tvrdi da se više „mislilo na spasavanje vlade i svojih porodica, nego o spasavanju države i naroda”.[traži se izvor]

Na kraju, ipak, pad Jugoslavije bio je neminovan. Država je bila žestoko podeljena, armija nije bila spremna da se sukobi sa Nemcima, mobilizacija nije stigla na vreme, a sve planove koji su postojali za odbranu zemlje poremetile su pobune hrvatskih oficira i generala. Već u prvim danima, zahvaljujući rasulu u vrhovnom štabu, jedinice više nisu znale šta da rade, nisu imale povezanost među sobom, nisu imale nikakva određena naređenja, već su na terenu donosile odluke za borbu protiv neprijatelja, no ostaje činjenica da je i sama vojska bila iznenađena brzinom i snagom neprijatelja, koji je, pošto je slomio Srednju i Zapadnu Evropu, imao vrlo malo problema u sukobu sa Jugoslovenskom vojskom. Plan za odbranu koji je obuhvatao odbranu čitavih granica bio je površan i osuđen na propast od početka, jer vojska nije imala nikakva sredstva za odbranu duž celih granica. Jugoslovenska vojska i vlada pukle su po svim šavovima, koji su ionako bili već labavi. Jedini značajan otpor, Jugoslovenska vojska pružila je protiv italijanske vojske u Albaniji.

Okupacija uredi

 
Okupatorska podela Jugoslavije

Posle rata, Jugoslavija je bila podeljena među silama Osovine. Hitler je okarakterisao Srbe kao glavne krivce za rat i podelio Srbiju na više okupacionih zona. Hrvati su dobili nezavisnost, i njihova država se prostirala od Slovenije pa do samog Beograda. Obuhvatala je današnju Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i Srem. Sloveniju su podelili Italijani i Nemci (to je bila jedina teritorija koju su Nemci direktno okupirali), Bačku i Novi Sad dobili su Mađari, Bugari su dobili veći deo Makedonije i deo jugoistočne Srbije, Italijani su dobili Kosovo i preostali deo Makedonije i pripojili Velikoj Albaniji. Crna Gora postala je Italijanski protektorat. Preostali deo Srbije je bio organizovan u marionetsku državu pod kontrolom nemačke vojne uprave i vlade Milana Nedića. Jugoslavija je bila okupirana do jeseni 1944. godine, kada su jugoslovenski partizani i Crvena armija oslobodili veći deo njene teritorije, ali su neki delovi teritorije ostali pod okupacijom sve do maja 1945. godine.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „THE YUGOSLAV CAMPAIGN, PART TWO”. history.army.mil. 
  2. ^ Shores, Cull & Malizia 1987, str. 310.
  3. ^ Tomasevich 1975, str. 58.
  4. ^ Tomasevich 1975, str. 59.
  5. ^ Fatutta 1975.
  6. ^ Shores, Cull & Malizia 1987, str. 260.
  7. ^ Conways 1980.
  8. ^ a b Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941-1945. Beograd: Vojnoistorijski institut. 1963. str. 24. 
  9. ^ a b Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941-1945. Beograd: Vojnoistorijski institut. 1963. str. 31,32. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi