Ajfelova kula

метални торањ саграђен на Марсовим пољима у Паризу

Ajfelova kula ili Ajfelov toranj (franc. la Tour Eiffel)[3] je metalni toranj sagrađen na Marsovim poljima u Parizu (Francuska) i danas je znamenitost i simbol Pariza. Sagrađena je 1889. Kao eksponat za Svetsku izložbu povodom proslave stogodišnjice francuske revolucije. Do 1930. godine je bila najveće zdanje na svetu sa svojih 300 m visine.[4][5][6][7][8] Ime je dobio po inženjeru koji ga je projektovao Gistavu Ajfelu (franc. Gustave Eiffel). Danas je značajna turistička atrakcija sa preko 5,5 miliona posetilaca godišnje.

Ajfelova kula
Ajfelova kula danju
Ajfelova kula danju
Ajfelova kula danju
Ajfelova kula bila je najviša zgrada na svetu od 1889. do 1930..*
Informacije
Lokacija Francuska Pariz, Francuska
Status završena
Sagrađena 18871889.
Otvaranje 31. mart 1889. god.; pre 134 godine (1889-03-31)
Visina
Visina 300,65 m[1]
Najviši sprat 273,00 m[1]
Tehnički detalji
Broj spratova 3[2]
Broj liftova 7[2]
Kompanije
Arhitekta Gistav Ajfel
Vlasnik Francuska Grad Pariz, Francuska
Upravljanje Société d'Exploitation de la Tour Eiffel

*Potpuno nastanjiv objekat, potporan, od glavnog ulaza do strukturnog ili arhitektonskog vrha; pogledati spisak najviših zgrada na svetu za druge tipove lista.
Ajfelova kula

Toranj je građen od 1887. do 1889. godine i poslužio je kao glavna kapija za ulaz na Svetsku izložbu 1889 (franc. Exposition Universelle). Kula je inaugurisana 31. marta 1889. a svečano je otvorena 6. maja iste godine. Struktura je sastavljena od 18,038 delova od livenog gvožđa, uz pomoć 2,5 miliona zakovica. Strukturni proračun je uradio Moris Kešlen (franc. Maurice Koechlin). Za vreme izgradnje, zahvaljujući merama bezbednosti koje je Ajfel uveo, poginuo je samo jedan radnik, što je za to vreme bilo izuzetno dostignuće.[9][10]

Ajfelova kula je visoka 324 metra, a metalna struktura je teška 7.300 tona. Toranj je 40 godina bio najviša građevina na svetu. Do vrha ima 1.665 stepenica. Od 2022. godine, Ajfelova kula je zvanično visoka 330 metara.[11]

Održavanje tornja se sastoji u nanošenju premaza na celu strukturu od 50 tona boje svakih sedam godina radi zaštite od korozije. Povremeno se boja menja. Trenutno je toranj smeđe boje. Zavisno od vremenskih uslova vrh tornja može da odstupi od vertikale do 8 santimetara u stranu od Sunca. Pomeranje nastaje zbog neravnomernog zagrevanja metala na sunčanoj i na strani u senci.

Kada je toranj sagrađen, neki Parižani su smatrali da je ruglo i da ga treba porušiti. Danas se smatra za jedno od remek dela arhitekture u svetu.

Istorija uredi

Planiranje uredi

Prvi planovi za izgradnju datiraju iz 1884. godine. Radovi su izvođeni od 1887. do 1889. godine, a kula se gradila kao ulazna kapija na Svetsku izložbu 1889. godine kao simbol proslave 100. godišnjice od francuske revolucije. Ajfel je prvobitno računao sa svojim planovima na gradnju kule za špansku Barselonu 1888. kada je tamo bila svetska izložba. Skupština grada je ovaj plan odbila jer je bio jako skup i u pogledu Barselone neprikladan iz arhitektonskih razloga. Nakon što je Ajfel bio odbijen u Španiji predao je svoj projekat Parizu gde je izložba bila posle godinu dana. Za parisku izložbu je bilo mnogo predloga. Bila je tu kao predlog giljotina kao spomenik poginulima u revoluciji, zatim stub velike visine na čijem vrhu bi se nalazilo svetlo i koje bi osvetljavalo ceo grad, zatim je tu bila gigantska fontana iz koje bi prskala voda široko i daleko. Na kraju je pobedio projekat Gustava Ajfela.

Na ovom projektu je radilo 50 inženjera da bi razradilo 5300 tehničkih crteža. Svih 18 038 gvozdenih nosača je bilo detaljno nacrtano. Čelična konstrukcija je teška 7300 tona ali ukupna težina je 10.000 tona. Kula je sastavljena od 18038 čeličnih komada koji su spojeni sa dva i po miliona zakivaka. Kao zaštita je upotrebljeno 60 tona boje .[12].

Izgradnja uredi

Radovi su otpočeli 28. januara 1887. godine i bili su završeni malo pre otvaranja izložbe u martu 1889. godine. Planirano je da izgradnja traje 14 meseci ali je na kraju rok bio udvostručen i trajao je 26 meseci. [12] i cena se popela na na 1,5 miliona više od planirane. Na kuli je radilo 150 radnika u fabrici u Levaile-Pereu na kraju Pariza i 150- 300 radnika na licu mesta. Na mestu je bilo montirano oko 1.000.000 zakivaka a 1 500.000 je bilo upotrebljeno za spajanje konstrukcija u fabrici.

Najpre su građeni temelji zahvaljujući kojima pritisak na zemlju iznosi 4,5 kg po cm kvadratnom, što je odgovarajuće vrednosti težine jednog čoveka koji sedi na stolici. Montaža metalnih delova je počela u julu 1887. godine. Montaža je vršena pomoću dizalice koja je podizala elemente do visine od 30 metara. 7. decembra je bila gotova prva platforma na 57. metru visine dok je druga platforma podignuta na sličan način na visini 115 m i bila završena u septembru 1888. Radnici nisu hteli da rade dugo koliko se od njih očekivalo i zahtevali su veće plate jer je rad bio rizičan i štrajkovali su pa im je Gustav Ajfel povećao plate.

Kasnije se dogodio još jedan štrajk. Rizik od povreda je bio jako veliki jer za razliku od nebodera kula nije imala spratove. Jedan čovek je umro tako što je izgubio ravnotežu i pao. Svakih sedam godina kula se štiti namazom boje protiv korozije i za to se upotrebi od 50 do 60 tona boje.

Otvaranje uredi

Dana 6. maja 1889. godine kula je bila otvorena za javnost. Otvaranje je bilo obeleženo sa 21 salvom iz topova. Delovala je kao ulazna kapija u veletrgovine koje su bili završene 15. maja iste godine. U prvoj nedelji još nisu radili liftovi pa ipak je posetilo 28920 građana koji su se služili stepenicama. U prvoj godini je bilo 2 miliona posetilaca a ulaznica je bila 5 franaka po osobi. Posle izložbe nije bilo mnogo posetilaca i planiralo se da kula bude porušena posle izložbe 1909. godine.

Značaj uredi

U godini 1889. na poslednjem spratu, uz dozvolu Ajfela, postavljena je meteorološka stanica. 1898. Ežen Dukretet je ostvario telegrafsku vezu sa Ajfelove kule od 4 km. 1903. godine Ajfel je, tražeći način da se kula ne poruši, ubedio Gustava Feriea koji je bio odgovoran za bežične veze u vojsci, u korisnost ove građevine u toj oblasti. Sam je finansirao instalacije i uređaje i dobio rezultate u vezi na čak 400 km. U godini 1913. ostvarena je veza na udaljenosti od 6.000 km i bili su uhvaćeni signali i u Americi. 1920. godine je vojni predajnik prerađen u civilni i radilo se na emisijama radio-programa. 1957. godine su na kulu postavljene satelitske antene.

Godine 2010. je napravljena instalacija za prelaz na digitalne emisije za celi region u Francuskoj, Il de Franse.

Trajnost uredi

Dogovor od 8. januara 1887. koji su potpisali Gustav Ajfel i Edvard Lokroj i Eugen Puble i koji je predviđao trajnost kule od 20 godina, od 1889. do 1909. godine, bio je na kraju produžen na 70 godina i to zahvaljujući značaju koji je dobila telegrafija kako bi se tu instalirala antena. Od 1. januara 2006. o kuli se brine organizacija SETE koja je dobila ugovor za narednih 10 godina, a stoprocentni vlasnik je grad Pariz.

Naknadni događaji uredi

Panoramski pogled tokom uspona Ajfelovog tornja, 1898.
Pripreme Franca Rajčelt da skoči sa Ajfelove kule
 
Ajfelova kula, 1926, jedan od radova iz serije Ajfelova kula umetnika Robera Delonea

Za Svetsku izložbu 1900. liftovi na istočnoj i zapadnoj strani nogu su bili zamenjeni liftovima koji su išli do drugog nivoa koje je izgradila francuska firma Fives-Lil. Oni su imali kompenzirajući mehanizam za održavanje nivoa poda s promenom ugla uspona na prvom nivou, i bili su pokretani sličnim hidrauličnim mehanizmima kao i Otis liftovi, mada je on bio smešten u osnovi tornja. Hidraulični pritisak je obezbeđen akumulatorom pod pritiskom koji se nalazio u blizini ovog mehanizma.[13] U isto vreme, lift u severnom stubu je uklonjen i zamenjen stepenicama do prvog nivoa. Raspored prvog i drugog nivoa je bio modifikovan, sa prostorom dostupnom za posetioce na drugom nivou. Originalni lift u južnom stubu je uklonjen 13 godina kasnije.

Dana 19. oktobra 1901, Alberto Santo, s Dumon je leteći svojim Br.6 cepelinom, osvojio je nagradu od 100.000 franaka koju je ponudio Anri Dajč de la Mert prvoj osobi koja izvede let od Sen Klua do Ajfelove kule i nazad za manje od pola sata.[14]

Mnoge inovacije su se odvijale u Ajfelovoj kuli početkom 20. veka. Godine 1910, sveštenik Teodor Vulf je izmerio energiju radijacije na vrhu i dnu tornja. Našao je više na vrhu nego što se očekivalo, slučajno pri tom otkrivajući ono što je danas poznato kosmički zraci.[15] Samo dve godine kasnije, 4. februara 1912, austrijski krojač Franc Rajčelt je poginuo nakon skoka sa prvog nivoa tornja (visine od 57 m) da bi demonstrirao svoj padobranski dizajn.[16] Godine 1914, na pragu Prvog svetskog rata, radio-transmiter lociran na vrhu kule je ometao nemačke radio-komunikacije, ozbiljno otežavajući njihov napredak prema Parizu i doprinoseći pobedi saveznika u prvoj bici na Marni.[17] Od 1925. do 1934, osvetljeni znaci za Sitroen ukrašavali su tri strane kule, čineći ga najvišim oglašivačkim prostorom u svetu u to doba. U aprilu 1935, toranj je korišten za izvođenje eksperimenata na televizijskom prenosu niske rezolucije, koristeći kratkotalasni transmiter od 200 vati snage. Dana 17. novembra, instaliran je poboljšani 180-linijski predajnik.[18]

U dve odvojene, ali srodne prilike 1925. godine, prevarant Viktor Lusting „prodao” je toranj u staro gvožđe.[19] Godinu dana kasnije, u februaru 1926, Pilot Lion Kole je poginuo pokušavajući da proleti ispod kule. Njegov avion se upleo u antenu jedne bežične stanice.[20] Bista Gistava Ajfela delo vajara Emila Burdela je otkrivena kod baze severne noge 2. maja 1929.[21] Godine 1930, kula je izgubila zvanje najviše strukture na svetu kad je Krajsler zgrada u Njujorku bila završena.[22] Godine 1938, dekorativna arkada oko prvog nivoa je uklonjena.[23]

 
Američki vojnici posmatraju francusku zastavu koja se leprša na Ajfelovom tornju, 25. avgusta 1944.

Nakon nemačke okupacije Pariza 1940. godine, Francuzi su odsekli kablove lifta. Kula je bila zatvorena za javnost tokom okupacije, i liftovi nisu bili popravljeni do 1946.[24] Godine 1940, nemački vojnici su morali su da se popnu na toranj da podignu zastavu sa svastikom,[25] ali je zastavi bila toliko velika da ju je vetar odneo nekoliko sati kasnije, i bila je zamenjena manjom zastavom.[26] Prilikom posete Parizu, Hitler je odlučio da ostane na zemlji. Kad su se saveznici približavali Parizu u avgustu 1944, Hitler je naredio generalu Ditrihu fon Holticu, vojnom guverneru u Parizu, da demolira kulu zajedno sa ostatkom grada. Fon Holtic je odbio naređenje.[27] Dana 25. juna, pre nego što su Nemci bili prognani iz Pariza, nemačku zastavu zamenili su trobojkom dva čoveka iz Francuskog muzeja pomorstva, koji su usko pretekli tri muškarca predvođena Lusijenom Sarnigetom, koji je 13. juna 1940. spustio trobojku kada je Pariz pao u nemačke ruke.[24]

Vatra koja je započela u televizijskom predajniku 3. januara 1956. godine, oštetila je vrh tornja. Popravke su trajale godinu dana, i 1957. dodata je sadašnja radio-antena na vrh.[28] Godine 1964, Ajfelova kula je bila zvanično proglašena istorijskim spomenikom dekretom ministra za kulturu, Andre Malroa.[29] Godinu dana kasnije u severnom stubu je instaliran dodatni lift.[30]

Prema intervjuima, 1967. godine je Montrealski gradonačelnik Žan Drapo sklopio tajni sporazum sa Šarl de Golom da toranj bude demontiran i privremeno preseljen u Montreal da bi služio kao orijentir i turistička atrakcija tokom Expo 67. Na plan je navodno stavila veto kompanije koja upravlja kulom iz bojazni da bi francuska vlada mogla da ne dozvoli da se kula kasnije ponovo postavi na njenu originalnu lokaciju.[31]

 
Baza Ajfelovog tornja

Godine 1982, originalni liftovi između drugog i trećeg nivoa su bili zamenjeni nakon 97 godina upotrebe. Oni su svake godine bili zatvoreni za javnost između novembra i marta pošto bi voda u hidrauličnom pogonu imala tendenciju zamrzavanja. Novi liftovi funkcionišu u parovima, pri čemu jedan kontrabalansira drugi, i obavljanje putovanje u jednom stupnju, čime se smanjujući vreme putovanja sa osam minuta na manje od dva minuta. Istovremeno su instalirana dva nova stepeništa za hitne slučajeve, koja su zamenila originalne spiralne stepenice. Godine 1983, južni stub je bio opremljen električnim Otis liftom koji služi restoranu Žil Vern. Fives-Lil liftovi na istočnoj i zapadnoj nozi, koji su bili instaliran 1899, su opsežno obnovljeni 1986. Kola lifta su zamenjena, i računarski sistem je instaliran da bi se potpuno automatizovali liftovi. Pogonska snaga je zamenjena sa vodenog hidrauličnog sistema na novi hidraulični sistem ispunjen uljem na električni pogon, a originalna voda za hidraulike je zadržana isključivo kao kontrabalansni sistem.[30] U južnom stubu je dodan servisni lift za pokretanje malih tereta i osoblja za održavanje tri godine kasnije.

Galerija slika uredi

Reference uredi

  1. ^ a b „Eiffel Tower”. CTBUH Skyscraper Database. 
  2. ^ a b Eiffel Tower na sajtu Emporis
  3. ^ „Dictionary of technical terms” (na jeziku: (jezik: engleski)). Tour-eiffel.fr. Pristupljeno 24. 5. 2010. 
  4. ^ „Identity card of the Eiffel Tower” (na jeziku: (jezik: engleski)). Tour-eiffel.fr. 31. 12. 2009. Pristupljeno 24. 5. 2010. 
  5. ^ „The documents” (na jeziku: (jezik: engleski)). Tour-eiffel.fr. Pristupljeno 24. 5. 2010. 
  6. ^ „The structure of the Eiffel Tower and its evolution” (na jeziku: (jezik: engleski)). Tour-eiffel.fr. Pristupljeno 24. 5. 2010. 
  7. ^ „Chronology of the main construction periods” (na jeziku: (jezik: engleski)). Tour-eiffel.fr. Pristupljeno 24. 5. 2010. 
  8. ^ „A few statistics” (na jeziku: (jezik: engleski)). Tour-eiffel.fr. Pristupljeno 24. 5. 2010. 
  9. ^ „The Tower operating company” (na jeziku: (jezik: engleski)). Tour-eiffel.fr. Pristupljeno 24. 5. 2010. 
  10. ^ „The industrial maintenance of the Tower” (na jeziku: (jezik: engleski)). Tour-eiffel.fr. Pristupljeno 24. 5. 2010. 
  11. ^ „Ajfelov toranj porastao šest metara”. B92.net (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2022-07-05. 
  12. ^ a b „The History of the (tumultuous) construction of the Eiffel Tower”. 
  13. ^ Vogel 1961, str. 23–24
  14. ^ „M. Santos Dumont's Balloon”. News. The Times (36591). London. 21. 10. 1901. col A, p. 4. 
  15. ^ Theodor Wulf. Physikalische Zeitschrift. Contains results of the four-day-long observation done by Theodor Wulf at the top of the Eiffel Tower in 1910.
  16. ^ „L'inventeur d'un parachute se lance de le tour Eiffel et s'écrase sur le sol”. Le Petit Parisien (na jeziku: French). 5. 2. 1912. str. 1. Pristupljeno 26. 11. 2009. 
  17. ^ Tuchman 1994, str. 236
  18. ^ Herbert 2004, str. 40
  19. ^ Letcher 2003, str. 105
  20. ^ „An air tragedy”. The Sunday Times. Perth, WA. 28. 2. 1926. Pristupljeno 2. 1. 2012. 
  21. ^ Harriss 1975, str. 178
  22. ^ Pierpont, Claudia Roth (18. 11. 2002). „The Silver Spire: How two men's dreams changed the skyline of New York”. The New Yorker. Arhivirano iz originala 27. 2. 2012. g. 
  23. ^ Harriss 1975, str. 195
  24. ^ a b Harriss 1975, str. 180–84
  25. ^ „HD Stock Video Footage - The Germans unfurl Nazi flags at the captured Palace of Versailles and Eiffel Tower during the Battle of France.”. www.criticalpast.com. 
  26. ^ Smith, Oliver (4. 2. 2016). „Eiffel Tower: 40 fascinating facts” — preko www.telegraph.co.uk. 
  27. ^ Carlo D'Este (2003). Eisenhower: A Soldier's Life. Henry Holt and Company. str. 574. ISBN 978-0-8050-5687-7. 
  28. ^ SETE. „The major events”. Official Eiffel Tower website. Arhivirano iz originala 31. 3. 2015. g. Pristupljeno 13. 3. 2014. 
  29. ^ Harriss 1975, str. 215
  30. ^ a b SETE. „The Eiffel Tower's lifts”. Official Eiffel Tower website. Arhivirano iz originala 7. 4. 2016. g. Pristupljeno 15. 4. 2016. 
  31. ^ Nick Auf der Maur (15. 9. 1980). „How this city nearly got the Eiffel Tower”. The Montreal Gazette. Pristupljeno 29. 5. 2013. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi