Bugarska

држава у југоисточној Европи

Bugarska (bug. България, tr. Bǎlgariya), zvanično Republika Bugarska (bug. Република България, tr. Republika Bǎlgariya), država je u jugoistočnoj Evropi.[4][5] Graniči se sa Rumunijom na severu, Srbijom i Severnom Makedonijom na zapadu, Grčkom i Turskom na jugu i Crnim morem na istoku. Sa teritorijom od 110.994 km2 (42.855 sq mi), Bugarska je 16. po redu najvećih evropskih država. Prema proceni Nacionalnog instituta za statistiku iz 2022. godine Republika Bugarska ima 6.447.710 stanovnika.

Republika Bugarska
Република България  (bugarski)
Krilatica: У слози је снага
(bug. Съединението прави силата)
Himna: Мила домовино
(bug. Мила родино)
Položaj Bugarske
Glavni grad i najvećiSofija
42° 41′ N 23° 19′ E / 42.683° S; 23.317° I / 42.683; 23.317
Službeni jezikbugarski
Vladavina
Oblik državeUnitarna parlamentarna republika
 — PredsednikRumen Radev
 — Predsednik VladeNikolaj Denkov
Zakonodavna vlastNarodno sobranje
Istorija
Stvaranje
 — Prvo bugarsko carstvo681.
 — Samuilovo carstvo976.
 — Drugo bugarsko carstvo1185.
 — Kneževina Bugarska19. februar 1878.
 — Nezavisnost (od Osmanskog carstva)22. septembar 1908.
Pristup u EU1. januar 2007.
Geografija
Površina
 — ukupno110.993 km2(103)
 — voda (%)2,16
Stanovništvo
 — 2022.[1]Pad 6.863.422(106)
 — gustina63 st./km2(120)
Ekonomija
BDP / PKM≈ 2023
 — ukupnoRast 216,499 mlrd. $ [2](73)
 — po stanovnikuRast 33.780$ [2](55)
BDP / nominalni≈ 2023
 — ukupnoRast 103,099 mlrd. $ [2](69)
 — po stanovnikuRast 16.086$ [2](60)
IHR (2021)Rast 0.796 [3](68) — visok
ValutaBugarski lev
 — stoti deo valute‍100 стотинки‍
 — kod valuteBGN
Ostale informacije
Vremenska zonaUTC +2 (EET)
UTC +3 (EEST)
Internet domen.bg
.бг
Pozivni broj+359
Vozi se nadesnoj strani
Registarske tabliceBGR

Organizovane preistorijske kulture su počele da se razvijaju na trenutnim bugarskim zemljištima tokom neolita. U antici, ovde su živeli Tračani, Grci, Persijanci, Kelti, Rimljani, Goti, Alani i Huni. Nastanak ujedinjene bugarske države datira od osnivanja Prvog bugarskog carstva 681. godine, koja je dominirala Balkanom i delovala kao slovenski kulturni centar tokom srednjeg veka. Sa padom Drugog bugarskog carstva 1396, njegove teritorije su bile pod turskom vlašću skoro pet vekova.

Rusko-turski rat je doveo do osnivanja treće bugarske države. U narednim godinama ona je vodila nekoliko ratova sa svojim susedima, što je podstaklo Bugarsku da se udruži sa Nemačkom u oba svetska rata. Bugarska je 1946. postala jednopartijska socijalistička država kao deo sovjetskog Istočnog bloka. U decembru 1989. vladajuća Bugarska komunistička partija je dozvolila višestranačke izbore, čime je otpočela tranzicija bugarske ka parlamentarnoj demokratiji i tržišnoj ekonomiji.

Populacija Bugarske od 7 miliona stanovnika pretežno je urbanizovana i uglavnom koncentrisana u administrativnim centrima svojih 28 oblasti. Većina trgovačkih i kulturnih aktivnosti odvija se u glavnom i najvećem gradu, Sofiji. Najrazvijeniji sektori privrede su teška industrija, energetika i poljoprivreda, od kojih se svi oslanjaju na lokalnim prirodnim resursima.

Trenutna politička struktura zemlje datira usvajanjem demokratskog ustava 1991. godine. Bugarska je unitarna parlamentarna republika sa visokim stepenom političke, administrativne i ekonomske centralizacije. Ona je članica Evropske unije, NATO-a i Saveta Evrope, jedna od osnivača Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju i tri puta je bila sedište Saveta bezbednosti Organizacije ujedinjenih nacija.

Etimologija uredi

Naziv Bugarska potiče od Prabugara, plemena turkijskog porekla koji su osnovali zemlju. Poreklo etnonima Bulgar, ko je bio originalni naziv za Prabugare, je i dalje nejasno, pa zato za njega ima više pretpostavki. Prema jednoj od pretpostavki naziv je izveden iz praturkijske reči bulga sa značenjem mešati, tresti, mrdati[6] ili izmešan narod. Po drugoj pretpostavci ime dolazi od reči bulgak koja znači revolt, poremetiti,[7] odnosno pobunjenici.[8][9][10] Na osnovu nekih izvora, spomenute reči potiču od reke Volge, gde su jedno vreme Prabugari bili naseljeni, dok drugi izvori govore da reč bulga označava životinju čijim krznom su Prabugari trgovali u svojoj pradomovini — srednjoj Aziji.

Istorija uredi

Antika uredi

Ostaci neandertalaca koji datiraju iz perioda od pre oko 150.000 godina, ili srednjeg paleolita, neki su od najranijih tragova ljudske aktivnosti na prostoru moderne Bugarske.[11] Ostaci Homo sapiensa koji su tamo pronađeni datirani su c. 47.000 godina PS. Ovaj rezultat predstavlja najraniji dolazak modernih ljudi u Evropu.[12][13] Karanovska kultura je nastala oko 6.500 godina pre nove ere i bila je jedno od nekoliko neolitskih društava u regionu koja su napredovala u poljoprivredi.[14] Arheološka kultura Varna iz bakarnog doba (peti milenijum pre nove ere) je zaslužna za pronalazak obrade zlata.[15][16] Pridruženo blago nekropole Varne sadrži najstariji zlatni nakit na svetu sa približnom starošću od preko 6.000 godina.[17][18] Blago je bilo dragoceno za razumevanje društvene hijerarhije i stratifikacije u najranijim evropskim društvima.[19][20][21]

Tračani, jedna od tri primarne grupe predaka savremenih Bugara, pojavili su se na Balkanskom poluostrvu nešto pre 12. veka pre nove ere.[22][23][24] Tračani su se istakli u metalurgiji i proširili su među Grke orfejski i dionizijski kult, ali su ostali plemenski uređeni i bezdržavni.[25] Persijsko Ahemenidsko carstvo je osvojilo delove današnje Bugarske (posebno istočnu Bugarsku) u 6. veku pre nove ere i zadržalo kontrolu nad regionom do 479. godine pre nove ere.[26][27] Invazija je postala katalizator za jedinstvo Tračana, a većina njihovih plemena se ujedinila pod kraljem Teresom i formirala Odriško kraljevstvo 470-ih godina pre nove ere.[25][27][28] Oslabio ga je i vazalizirao Filip II Makedonski 341. p. n. e.,[29] napali su ga Kelti u 3. veku [30] i konačno je postalo provincija Rimskog carstva 45. godine nove ere.[31]

Do kraja 1. veka nove ere, uspostavljena je rimska vlast nad celim Balkanskim poluostrvom, a hrišćanstvo je počelo da se širi u regionu oko 4. veka.[32] Gotsku Bibliju — prvu knjigu na germanskom jeziku — stvorio je gotski biskup Ulfila u današnjoj severnoj Bugarskoj oko 381.[33] Region je došao pod kontrolu Istočnog rimskog carstva nakon pada Rima 476. godine. Vizantinci su bili angažovani u dugotrajnom ratu protiv Persije i nisu mogli da brane svoje balkanske teritorije od upada varvara.[34] To je omogućilo Slovenima da uđu na Balkansko poluostrvo kao osvajači i pljačkaši, prvenstveno preko područja između reke Dunav i Balkanskih planina poznatih kao Mezija.[35] Postepeno je unutrašnjost poluostrva postala zemlja Južnih Slovena, koji su živeli pod demokratijom.[36][37] Sloveni su u ruralnim oblastima asimilirali delimično helenizovane, romanizovane i gotizovane Tračane.[38][39][40][41]

Srednji vek uredi

Bugarska je na Balkanu imala snažne srednjovekovne države — Prvo bugarsko carstvo sa prestonicama u Pliski, Preslavu i Ohridu (VII-XI v.) i Drugo bugarsko carstvo sa prestonicom Veliko Trnovo u XII-XIV veku. U vreme Drugog carstva, bugarski vladari bili su u rođačkim vezama i sa srpskim dvorom. Sveti Sava je umro i sahranjen u Trnovu, prestonici bugarske države, u priprati crkve Četrdeset mučenika. Kako je bugarska srednjovekovna država pala pod vlast Osmanlija pre srpske, došlo je do preseljenja učenih duhovnika u Srpsku despotovinu (vidi Konstantin Filozof).

Sa jačanjem feudalnih odnosa broj slobodnih seljaka u Bugarskoj se smanjivao. Pred kraj srednjeg veka slobodno seljaštvo gotovo je iščezlo. Ono je pretvoreno u zavisne seljake parike. Zavisni seljaci davali su feudalnom gospodaru deo proizvoda i radili na imanju gospodara. Pored naturalnih i radnih obaveza, parincima su ponekad nametane i novčane obaveze. Vlastela se delila na krupno plenemstvo-velike boljare i srednje sitno plemenstvo-male boljare. Veliki boljari sačinjavali su boljarski savet koji je neretko ograničavao vlast cara. Značajnu ulogu u društvu imalo je krupno sveštenstvo: patrijarh, mitropoliti i episkopi. Crkva je rasprodala prostranim posedima na kojima su radili zavisni seljaci.

18. i 19. vek uredi

Period od 18. do 19. veka u Bugarskoj se naziva još i "Bugarski preporod". Počinje 1762. a završava se 1877/1878 godine - Rusko-turskim ratom. Tokom ta dva veka cilj je proglašenje nezavisnosti države Bugarske. U to vreme, u bugarskom društvu počinje da se formira moderna nacija, koja se gradi u Miziji, Trakiji i Makedoniji. Preporod je podeljen na tri perioda: 1. Period ranog preporoda - obuhvata 18. vek i prvu četvrtinu 19.; 2. Period od početka reformi u Osmanskoj imperiji (20-tih godina 19. veka) do Krimskog rata (1853—1856); 3. Period od Krimskog rata do kraja Rusko-turskog rata (1877—1878). Početak svih promena je pojava privatne svojine. Obradive površine ostaju pod vlašću sultana ali seljaci imaju pravo da raspolažu njome. Posle agrarne reforme (1834), mnogo seljaka postaju vlasnici svoje zemlje. Dolazi do promena na polju ekonomije i tehnologije - rađaju se nove proizvodnje i primenjuju nove tehnologije. Kao rezultat svega toga nastaje novi društveni sloj - buržoazija. Bugari postaju najmnogobrojniji etnički element u Osmanskoj imperiji. Dolazi do velikih preseljenja, zbog čega se pojavljuju besarabski Bugari, Gaguzi i Bugari u Rumuniji. Osnivaju se gradovi: Beograd, Komrat, Aleksandrija. Osniva se duhovno-kulturni život, značajno se povećava broj knjiga. Izdaje se knjiga Hristofora Žefarovića - "Stematografija" (1741) u Beču, i po prvi put se pojavljuje ličnost Paisija Hilendarskog koji postaje ideolog bugarske nacionalno oslobodilačke akcije i tvorac knjige "Istoriя slavяnobъlgarska".

Nacionalni preporod proistekao je kod Srba i Bugara iz težnji za oslobođenjem od turskog ropstva, kroz formiranje nacionalne ideje na novim, prosvetiteljskim osnovama. Važnu ulogu su pri tome imale ideje o slovenskoj uzajamnosti, koje su iz dela poput Istorije raznih slovenskih naroda, najpače Bugara, Horvata i Srba Jovana Rajića, Stematografije Hristifora Žefarovića, uticale i na bugarske preporoditelje. Nakon prosvetitelja, nacionalne barjake su poneli romantičari. Kada su srpski ustanici počeli da osvajaju sve veću autonomiju od Turaka, Obrenovići su podržavali na različite načine napore Bugara za oslobođenjem. Veliki broj bugarskih knjiga i neki časopisi su štampani u srpskim gradovima. S druge strane, Bugari su učestvovali u akcijama pobune u srpskim gradovima, kao npr. posle događaja na Čukur česmi.

Posle oslobođenja Bugarske i ХХ vek uredi

Tokom ratova Turske protiv Rusije i pravoslavnih država na Balkanu, oslobođena je Bugarska 1878. godine, da bi potom bila priznata, najpre na San-Stefanskom miru, a posle revizije, u suženim granicama na Berlinskom kongresu. Obostrane teritorijalne pretenzije prema neoslobođenim delovima turske imperije dovele su do Srpsko-bugarskog rata 1885. godine, koji je Srbija izgubila na Slivnici, te Balkanskih ratova (1912—1913), koje je izgubila Bugarska. Nemačka i Austrougarska koriste gnev Bugarske koji je vukla iz Drugog balkanskog rata, da bi stala na njihovu stranu u Prvom svetskom ratu. Bugarska, zajedno sa svojim saveznicima biva poražena 1918. To je izazvalo duboke frustracije u bugarskom društvu i navelo Bugarsku da i u Drugom svetskom ratu stane na stranu Nemačke i hitlerovske koalicije. I tada biva poražena 1944, ulaskom Crvene armije u Bugarsku, svrgavanjem kraljevine i uspostavljanjem komunističkog režima. Bugarska će do kraja Hladnog rata biti u komunističkom bloku. Nakon antikomunističke revolucije, u Bugarskoj nastupa bolni proces transformacije privrede i građanske emancipacije. Bugarska postaje članica Evropske unije 2007. godine.

Geografija uredi

 
 
Glavna crkva Rilskog manastira

Položaj uredi

Države sa kojima se Bugarska graniči su: Rumunija, Turska, Grčka, Severna Makedonija i Srbija. Površina države iznosi 110.993,6 km².

Bugarska se nalazi na važnom prometnom pravcu koji dolinom reke Marice povezuje srednju Evropu sa Malom Azijom i Bliskim istokom.

Prometno značenje ima i granična reka Dunav kojom se izvoze poljoprivredne sirovine, a važna je i za dobijanje energije.

Geologija i reljef uredi

Bugarska je reljefno raznolik prostor. Okosnicu čini Marica sa svojom dolinom (Trakija). Oko Marice prostire se Gornjotrakijska nizija (nazivaju je i Maričkom nizijom). Nizija je ograničena Rodopima i Balkanom, a prostire na dužini od oko 200 km i širini 40-70 km. Tu su plodne obradive površine na kojima, uz maritimne klimatske uticaje sa Egejskog mora, uspevaju različite kulture (duvan, pamuk, povrće, pirinač, vinova loza, žitarice). Ovo je i najgušće naseljeno područje Bugarske.

Južnije su stari Rodopi, jedno od dva izrazita planinska područja u Bugarskoj. Oni zauzimaju jugozapadni deo države. Rodopi su najviše i najstarije planine u Bugarskoj. Nastali su u paleozoiku, za vreme hercinske orogeneze, te su to, po morfogenezi, stare gromadne planine. Odlikuju se raznolikošću reljefa i pejzaža što ih čini vrlo privlačnim i zanimljivim. Ispresecani su pitomim dolinama, u koje dopiru blagi uticaji sredozemne klime, koje se smenjuju sa visokim planinskim predelima alpskog izgleda. Najpoznatiji planinski masivi su Vitoša, Rila i Pirin. Najlepši i najznačajniji među njima je Rila. Vrh Musala na Rili (2 925 m) predstavlja najviši vrh Bugarske, Balkanskog poluostrva i jugoistočne Evrope. Na ovom planinskom masivu ima još oko 90 vrhova i litica iznad 2 000 m i oko 30 vrhova koji prelaze visinu 2 500 m iznad nivoa mora. Zbog njene velike visine tokom pleistocena bila je zahvaćena snažnom glacijacijom. Otuda na njoj postoje mala jezera nastala radom lednika. Poznato je oko 150 ovakvih jezera koja su poznata pod nazivom „gorske oči”[42]. Rodopi su bogati ugljem i obojenim metalima. Osim rudarstva, stanovništvo se ovde bavi i šumarstvom i ovčarstvom.

Severno od Marice nalazi se Stara planina ili Balkan koja deli severnu Bugarsku od doline ove reke. Ona je, suprotno nazivu, mladog, tercijarnog postanka, nastala u toku alpske orogeneze. Proteže se sredinom Bugarske u dužini od 570 km. U građi ove planine učestvuju i starije stene sa ležištima ruda. Njen najviši deo je središnji deo Botev (2 371 m). Stara planina ima važnu ulogu pregrade koja zaustavlja prodor hladnih vazdušnih masa sa severa u južni deo Bugarske. Odlikuje se brojnim prelazima i prevojima, što je čini lako prohodnom planinom pa nije predstavljala prepreku nekadašnjim seobama a ne predstavlja je ni današnjem saobraćaju. Ona je šumovita planina, asimetrična u pravcu jug-sever. Južna strana prelazi u podbalkanske kotline, a ima veći nagib od severne strane[42]. U brojnim zaštićenim kotlinama poznata je proizvodnja ruža i ružinog ulja koje se koristi u kozmetičkoj industriji.

Od kotlina treba istaći niz vezanih: Sofijska, Zlatička, Karlova, Kazanlička, Slivenska i dr. koje se pružaju između Balkana i paralelnog niza Vitoše, Sredne gore (Bogdan 1 573 m) i Srnene gore.

Između Balkana i Dunava nalazi se zaravnjen prostor čiju podinu čine stari slojevi u obliku ploče. Ovaj prostor naziva se Bugarska ili Dunavska ploča. Ona se prostire u severnom delu Bugarske i ima više svojstva visoravni nego nizije. Njena visina postepeno opada prema Dunavu. Na lesnim naslagama, koje leže u povlati ploče, nastalo je plodno tlo (crnica) gde se uz umerenu klimu razvila raznovrsna poljoprivredna proizvodnja[42].

Flora i fauna uredi

Interakcija klimatskih, hidroloških, geoloških i topografskih uslova proizvela je relativno širok spektar biljnih i životinjskih vrsta u zemlji.[43] Biodiverzitet Bugarske, jedan od najbogatijih u Evropi,[44] je očuvan u tri nacionalna parka, 11 parkova prirode, 10 rezervata biosfere i 565 zaštićenih područja.[45][46][47] Devedeset i tri od 233 vrste sisara Evrope nalaze se u Bugarskoj, zajedno sa 49% leptira i 30% vaskularnih biljnih vrsta.[48] Ukupno su prisutne 41.493 biljne i životinjske vrste.[48] Veći sisari sa značajnom populacijom uključuju jelene (106.323 jedinke), divlje svinje (88.948), zlatnog šakala (47.293) i crvenu lisicu (32.326). Jarebice broje oko 328.000 jedinki, što ih čini najrasprostranjenijom pticom divljači.[49] Trećina svih ptica gnezdarica u Bugarskoj može se naći u Nacionalnom parku Rila, koji takođe ima arktičke i alpske vrste na velikim nadmorskim visinama.[50] Flora obuhvata više od 3.800 vaskularnih biljnih vrsta od kojih je 170 endemskih, a 150 se smatra ugroženim.[43] Kontrolna lista većih gljiva u Bugarskoj od strane Instituta za botaniku identifikuje više od 1.500 vrsta.[51] Više od 35% površine zemljišta je pokriveno šumama.[52]

Bugarska vlada je 1998. usvojila Nacionalnu strategiju očuvanja biološke raznovrsnosti, sveobuhvatan program koji teži očuvanju lokalnih ekosistema, zaštiti ugroženih vrsta i očuvanju genetskih resursa.[53] Bugarska ima neke od najvećih Natura 2000 područja u Evropi koje pokrivaju 33,8% njene teritorije.[54] Zemlja je postigla svoj cilj Kjoto protokola o smanjenju emisije ugljen-dioksida za 30% od 1990. do 2009.[55]

Bugarska se nalazi na 30. mestu u Indeksu ekoloških performansi za 2018. godinu, ali ima niske ocene u pogledu kvaliteta vazduha.[56] Nivoi čestica su najviši u Evropi,[57] posebno u urbanim područjima pogođenim automobilskim saobraćajem i elektranama na ugalj.[58][59] Jedna od njih, stanica Marica Istok-2 koja funkcioniše na lignitu, nanosi najveću štetu zdravlju i životnoj sredini u Evropskoj uniji.[60] Upotreba pesticida u poljoprivredi i zastareli industrijski kanalizacioni sistemi dovode do velikog zagađenja zemljišta i vode.[61] Kvalitet vode je počeo da se poboljšava 1998. godine i zadržao je trend umerenog poboljšanja. Preko 75% površinskih reka ispunjava evropske standarde za dobar kvalitet.[62]

Klima uredi

Klima, kao i priroda Bugarske, prilično je raznovrsna. Klimatske uslove svakog regiona određuje jedinstvenost njegovog pejzaža. Dakle, zimi je kontinentalna klima sa niskim temperaturama i teškim snežnim padavinama, a leti mediteranska, koja obezbeđuje toplo vreme tokom letnjih meseci.

Klima Sofije (NIMH−BAS), normali 1981—2010, ekstremi2 1941—danas
Pokazatelj \ Mesec .Jan. .Feb. .Mar. .Apr. .Maj. .Jun. .Jul. .Avg. .Sep. .Okt. .Nov. .Dec. .God.
Apsolutni maksimum, °C (°F) 19
(66)
23
(73)
27,5
(81,5)
31
(88)
34
(93)
38
(100)
41
(106)
39,4
(102,9)
36,1
(97)
33,9
(93)
25,5
(77,9)
23
(73)
41
(106)
Maksimum, °C (°F) 5,1
(41,2)
7,6
(45,7)
13,2
(55,8)
17,7
(63,9)
23,5
(74,3)
27,1
(80,8)
29,6
(85,3)
29,5
(85,1)
24,2
(75,6)
18,3
(64,9)
12,8
(55)
6,1
(43)
17,6
(63,7)
Prosek, °C (°F) 1,0
(33,8)
2,5
(36,5)
7,5
(45,5)
12,1
(53,8)
17,5
(63,5)
21,6
(70,9)
23,5
(74,3)
23,5
(74,3)
19,6
(67,3)
12,5
(54,5)
7,8
(46)
2,3
(36,1)
12,6
(54,7)
Minimum, °C (°F) −3,1
(26,4)
−2,1
(28,2)
2,7
(36,9)
6,8
(44,2)
11,5
(52,7)
14,5
(58,1)
16,8
(62,2)
16,6
(61,9)
13,0
(55,4)
7,8
(46)
2,9
(37,2)
−1,3
(29,7)
7,7
(45,9)
Apsolutni minimum, °C (°F) −28,3
(−18,9)
−25
(−13)
−16,1
(3)
−6
(21)
−2,2
(28)
1,4
(34,5)
2
(36)
3,5
(38,3)
−2
(28)
−6
(21)
−15,3
(4,5)
−21,1
(−6)
−28,3
(−18,9)
Količina padavina, mm (in) 33,2
(1,307)
31,5
(1,24)
38,1
(1,5)
50,7
(1,996)
67
(2,64)
75,4
(2,969)
52,6
(2,071)
57,6
(2,268)
45,7
(1,799)
45
(1,77)
43,3
(1,705)
41,7
(1,642)
581,8
(22,907)
Količina snega, cm (in) 24,3
(9,57)
19
(7,5)
14,7
(5,79)
2,7
(1,06)
0
(0)
0
(0)
0
(0)
0
(0)
0
(0)
1,9
(0,75)
10,4
(4,09)
24
(9,4)
97
(38,16)
Dani sa padavinama 9 10 10 12 13 12 10 9 7 11 10 12 125
Dani sa snegom 4,5 3,5 1,6 0,5 0 0 0 0 0 0,3 1,5 2,5 14,4
Sunčani sati — mesečni prosek 87,8 124,3 179,6 202,2 259,6 307,7 342,1 318,3 240,1 183,6 115,5 76,1 2.436,9
Izvor #1: Stringmeteo.com[63]
Izvor #2: slimatedata.eu (dani sa precipitacijom)[64] i Stringmeteo.com/Freemeteo.bg/NOAA (ekstremi)[65][66][67][68][69][70]

Administrativna podela uredi

Od 1999. godine Bugarska je podeljena na 28 provincija ili oblasti. Pre toga je bila podeljena na 9 oblasti, još od 1987. godine. Oblasti su dobile ime po glavnom i najvećem gradu u toj oblasti. Tih 28 oblasti su:

Stanovništvo i demografija uredi

 
Narodna nošnja
 
Zlatograd

Prema popisu stanovništva iz 2011. Bugarska je imala 7.364.570 stanovnika. Broj stanovnika se smanjuje zbog negativnog prirodnog priraštaja i iseljavanja, tako da je Bugarska pre 36 godina, 1975. imala veći broj žitelja (8.729.666 prema popisu). Prema veroispovesti većina su pravoslavne vere.

Prema rezultatima genetskih istraživanja, među stanovništvom Bugarske su najzastupljenije sledeće patrilinearne (Y-DNK) haplogrupe:[71]


Prema nacionalnom popisu iz 2021. godine, Bugarska ima 6.519.789 stanovnika. Većina stanovništva, 72,5%, živi u urbanim sredinama.[72] Ažurirano: 2019. Sofija je najnaseljeniji urbani centar sa 1.241.675 stanovnika, a slede Plovdiv (346.893), Varna (336.505), Burgas (202.434) i Ruse (142.902).[73] Bugari su glavna etnička grupa i čine 84,8% stanovništva. Turska i romska manjina čine 8,8 i 4,9%, respektivno; oko 40 manjih manjina čini 0,7%, a 0,8% se ne identifikuje sa etničkom grupom.[74][75] Bivša direktorka za statistiku Reneta Indžova osporila je podatke iz popisa iz 2011. godine, sugerišući da je stvarna populacija manja od prijavljene.[76][77] Romska manjina je obično brojčano potcenjena u popisnim podacima i može predstavljati do 11% stanovništva.[78][79] Gustina naseljenosti je 65 po kvadratnom kilometru, što je skoro polovina proseka Evropske unije.[80]

U 2018, prosečna ukupna stopa fertiliteta (TFR) u Bugarskoj bila je 1,56 dece po ženi,[81] znatno ispod istorijskog maksimuma od 5,83 dece po ženi iz 1905.[82] Bugarska ima jednu od najstarijih populacija na svetu, sa prosečnom starošću od 43 godine.[83]

Bugarska je u stanju demografske krize.[84][85] Ima negativan priraštaj stanovništva od 1989. godine, kada je ekonomski kolaps izazvao dugotrajan talas emigracije.[86] Oko 937.000 do 1.200.000 ljudi — uglavnom mladih odraslih — napustilo je zemlju do 2005.[86][87] Većinu dece rađaju neudate žene.[88] Štaviše, trećinu svih domaćinstava čini samo jedna osoba, a 75,5% porodica nema decu mlađu od 16 godina[85] Stope nataliteta Bugarske su među najnižim u svetu,[89][90] dok su stope smrtnosti među najvišima.[91]

Bugarska ima visoke rezultate u rodnoj ravnopravnosti, zauzimajući 18. mesto u Izveštaju o globalnom rodnom jazu za 2018.[92] Iako je žensko pravo glasa omogućeno relativno kasno, 1937. godine, žene danas imaju jednaka politička prava, visoko učešće u radnoj snazi i zakonski propisanu jednaku platu.[92] 2021. godine, agencija za istraživanje tržišta Reboot Online rangirala je Bugarsku kao najbolju evropsku zemlju za rad žena.[93] Bugarska ima najveći procenat žena istraživača IKT u EU,[94] kao i drugi najveći procenat žena u tehnološkom sektoru sa 44,6% radne snage. Visok nivo učešća žena je nasleđe socijalističke ere.[95]

Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, 62,7% stanovništva se izjasnilo kao pravoslavci, 9,8% kao muslimani, 1,1% kao protestanti, 0,6% kao katolici,a 0,3% je reklo da pripada nekoj drugoj hrišćanskoj denominaciji. Od ukupnog broja stanovnika, 15,9% se izjasnilo da nisu pripadnici nijedne religije, dok 9,5% nije dalo odgovor.

Zdravlje uredi

Visoke stope smrtnosti su rezultat kombinacije starenja stanovništva, velikog broja ljudi u riziku od siromaštva i slabog sistema zdravstvene zaštite.[96] Preko 80% smrtnih slučajeva je zbog raka i kardiovaskularnih bolesti; skoro petina njih se može izbeći.[97] Iako je zdravstvena zaštita u Bugarskoj nominalno univerzalna,[98] troškovi iz džepa čine skoro polovinu ukupne potrošnje na zdravstvenu zaštitu, što značajno ograničava pristup medicinskoj nezi [99] Drugi problemi koji ometaju pružanje nege su emigracija lekara zbog niskih plata, nedovoljno osoblja i nedovoljno opremljenih regionalnih bolnica, nestašica snabdevanja i česte promene osnovnog paketa usluga za osiguranike.[100][101] Blumbergov indeks efikasnosti zdravstvene zaštite za 2018. svrstao je Bugarsku na poslednje mesto od 56 zemalja.[102] Prosečan životni vek je 74,8 godina, u poređenju sa prosekom u EU od 80,99 i svetskim prosekom od 72,38.[103][104]

Obrazovanje uredi

 
Rektorat Sofijskog univerziteta

I javni rashodi za obrazovanje su daleko ispod proseka Evropske unije.[105] Obrazovni standardi su nekada bili visoki,[106] ali su značajno opali od ranih 2000-ih.[105] Bugarski učenici su bili među najboljima u svetu u pogledu čitanja u 2001. godini, bolje od svojih kanadskih i nemačkih kolega; do 2006. godine, rezultati u čitanju, matematici i nauci su opali. Do 2018. godine, Program za međunarodne studije procene učenika utvrdio je da je 47% učenika 9. razreda funkcionalno nepismeno u čitanju i prirodnim naukama.[107] Prosečna osnovna pismenost je visoka i iznosi 98,4% i to bez značajne razlike među polovima.[108] Ministarstvo prosvete i nauke delimično finansira javne škole, fakultete i univerzitete, utvrđuje kriterijume za udžbenike i nadgleda proces izdavanja. Obrazovanje u osnovnim i srednjim državnim školama je besplatno i obavezno.[106] Proces obuhvata 12 razreda, u kojima su razredi od prvog do osmog osnovnog, a od devetog do dvanaestog srednjeg nivoa. Visoko obrazovanje se sastoji od 4-godišnje diplome i magistrature u trajanju od 1 godine.[109] Najviša visokoškolska ustanova u Bugarskoj je Sofijski univerzitet.[110][111]

Jezik uredi

Bugarski je jedini jezik sa zvaničnim statusom i maternji je za 85 % stanovništva.[112] Spada u slovensku grupu jezika, ali ima niz gramatičkih posebnosti, koje deli sa njegovim najbližim srodnikom makedonskim, koje ga izdvajaju od drugih slovenskih jezika: to uključuje složenu verbalnu morfologiju, odsustvo imeničkih padeža i infinitiva i upotreba gramatičkog člana sa sufiksom.[113] Drugi jezici koji se govore u Bugarskoj su turski i romski, koje je, prema popisu iz 2011. godine, govorilo 9,1% odnosno 4,2% stanovništva.

Religija uredi

Bugarska je sekularna država sa ustavom zagarantovane verske slobode, ali je pravoslavlje označeno kao tradicionalna religija.[114] Više od tri četvrtine Bugara je pravoslavno.[115] Bugarska pravoslavna crkva je stekla autokefalni status 927. godine[116][117] i ima 12 eparhija i preko 2.000 sveštenika.[118]

 
Hram Svetog Aleksandra Nevskog u Sofiji

Sunitski muslimani su druga po veličini verska zajednica i čine 10% vernika Bugarske. Istraživanje sprovedeno 2011. na 850 muslimana u Bugarskoj pokazalo je da je 30% onih koji se izjašnjavaju kao duboko religiozni, a 50% kao samo religiozni. Prema studiji, neka verska učenja, poput islamske sahrane, tradicionalno su ugrađena i široko se praktikuju, dok se druga glavna manje poštuju, poput muslimanske molitve ili uzdržavanja od pijenja alkohola, jedenja svinjetine i kohabitacije.[119]

Manje od 3% stanovništva je povezano sa drugim religijama, a 11,8% je nereligiozno ili se ne identifikuje sa bilo kojom religijom.[115]

Najveći gradovi uredi

U većim gradovima su industrijska postrojenja u kojima radi najveći deo bugarskog stanovništva. To su Plovdiv na Marici, Ruse na Dunavu, Varna i Burgas na crnomorskoj obali. Glavni grad Sofija (1.2 mil. st.) smešten je na prometnom pravcu koji iz srednje Evrope vodi na Bliski istok

 

Izvor: Popis 2011.
Grad Oblast Populacija
 
Sofija
 
Plovdiv
1. Sofija Sofija-prestonica 1.204.685  
Varna
 
Burgas
2. Plovdiv Plovdiv 338.153
3. Varna Varna 334.870
4. Burgas Burgas 200.271
5. Ruse Ruse 149.642
6. Stara Zagora Stara Zagora 138.272
7. Pleven Pleven 106.954
8. Sliven Sliven 91.620
9. Dobrič Dobrič 91.030
10. Šumen Šumen 80.855


Ekonomija uredi

Bugarska ima otvorenu tržišnu ekonomiju visokog srednjeg dohotka u kojoj privatni sektor čini više od 70% BDP-a.[120][121] Od pretežno poljoprivredne zemlje sa pretežno ruralnim stanovništvom 1948. godine, do 1980-ih Bugarska se transformisala u industrijsku privredu, sa naučnim i tehnološkim istraživanjima pri vrhu prioriteta njenih budžetskih rashoda.[122] Gubitak tržišta SVE 1990. i naknadna „šok terapija“ planiranog sistema izazvali su nagli pad industrijske i poljoprivredne proizvodnje, nakon čega je na kraju usledio ekonomski kolaps 1997.[123][124] Ekonomija se uglavnom oporavila tokom perioda brzog rasta nekoliko godina kasnije,[123] ali prosečna plata od 1.036 leva (615 dolara) mesečno ostaje najniža u EU.[125] Više od petine radne snage radi za minimalnu platu od 1,16 dolara po satu.[126]

Uravnotežen državni budžet je postignut 2003. godine i zemlja je počela da ostvaruje suficit sledeće godine.[127] Rashodi su iznosili 21,15 milijardi dolara, a prihodi 21,67 milijardi dolara u 2017.[128] Većina državnih izdataka za institucije namenjena je bezbednosti. Najveći deo godišnjeg budžeta Vlade izdvaja se za ministarstva odbrane, unutrašnjih poslova i pravde, dok najmanje sredstava dobijaju oni nadležni za životnu sredinu, turizam i energetiku.[129] Porezi čine najveći deo državnih prihoda[129] sa 30% BDP-a.[130] Bugarska ima neke od najnižih stopa poreza na dobit preduzeća u EU po fiksnoj stopi od 10%.[131] Poreski sistem je dvostepen. Porez na dodatu vrednost, akcize, porez na dohodak preduzeća i fizičkih lica su nacionalni, dok porez na nekretnine, nasleđe i vozila naplaćuju lokalne vlasti.[132] Snažan ekonomski učinak početkom 2000-ih smanjio je državni dug sa 79,6% u 1998. na 14,1% u 2008.[127] Od tada je porastao na 28,7% BDP-a do 2016. godine, ali je i dalje treći najniži u EU.[133]

Jugozapadno plansko područje je najrazvijeniji region po paritetu kupovne moći, sa29.816 dolara u 2018. [134] Uključuje glavni grad i okolnu Sofijsku oblast, koji sami stvaraju 42% nacionalnog bruto domaćeg proizvoda, iako su domaćini samo 22% stanovništva.[135][73] BDP po glavi stanovnika (u PPS) i troškovi života u 2019. iznosili su 53 i 52,8% proseka EU (100%), respektivno.[136][137] Nacionalni PPP BDP procenjen je na 143,1  milijardi dolara u 2016. sa vrednošću po glavi stanovnika od 20.116 dolara.[138] Statistika ekonomskog rasta uzima u obzir ilegalne transakcije iz sive ekonomije, koja je najveća u EU kao procenat ekonomskog proizvoda.[139][140] Bugarska narodna banka štampa nacionalnu valutu lev, koja je vezana za evro po kursu od 1,95583 leva za evro.[141]

Posle nekoliko uzastopnih godina visokog rasta, posledice finansijske krize 2007–2008. dovele su do smanjenja BDP-a od 3,6% u 2009. godini i povećanja nezaposlenosti.[142][143] Pozitivan rast je obnovljen 2010. godine, ali međukompanijski dug je premašio 59 milijardi dolara, što znači da je 60% svih bugarskih kompanija međusobno zaduženo.[144] Do 2012. porastao je na 97 milijardi dolara, ili 227% BDP-a.[145] Vlada je sprovela stroge mere štednje uz podsticanje MMF-a i EU do nekih pozitivnih fiskalnih rezultata, ali društvene posledice ovih mera, kao što su povećana nejednakost u prihodima i ubrzana migracija prema inostranstvu, bile su „katastrofalne” prema Međunarodnoj konfederaciji sindikata.[146]

Prebacivanje javnih sredstava porodicama i rođacima političara iz aktuelnih stranaka rezultiralo je fiskalnim gubicima i smanjenjem socijalnih izdavanja za građane.[147][148] Bugarska se nalazi na 71. mestu u Indeksu percepcije korupcije[149] i ima najgore nivoe korupcije u Evropskoj uniji, što je izvor dubokog nezadovoljstva u bugarskom društvu.[150][151] Zajedno sa organizovanim kriminalom, korupcija je rezultirala odbijanjem prijave zemlje za šengenski prostor i povlačenjem stranih investicija.[152][153][154] Vladini zvaničnici se navodno nekažnjeno bave proneverom, trgovinom uticajem, kršenjem javnih nabavki i podmićivanjem.[155] Državne nabavke su posebno kritična oblast u riziku od korupcije. Procenjuje se da se na javne tendere svake godine troši 10 milijardi leva (5,99 milijardi dolara) državnog budžeta i evropskih kohezionih fondova;[156] Skoro 14 milijardi (8,38 milijardi dolara) potrošeno je na javne ugovore samo u 2017. godini.[157] Veliki deo ovih ugovora se dodeljuje nekolicini politički povezanih[158] kompanija zbog brojnih nepravilnosti, kršenja procedura i kriterijuma za dodelu po meri.[159] Uprkos ponovljenim kritikama Evropske komisije,[154] institucije EU se uzdržavaju od preduzimanja mera protiv Bugarske jer podržava Brisel po brojnim pitanjima, za razliku od Poljske ili Mađarske.[150]

 
U dolinama Karlova, Kalofera, Sopota i Kazanlaka nalaze se prostrane ratarske površine zasađene ružama. Iz cvetova tih ruža dobija se ružino ulje.

Turizam uredi

Prirodne pogodnosti kao i kulturno-istorijsko i graditeljsko nasleđe koje Bugarska ima doprinose povećanju broja turista u poslednjih nekoliko godina. Domaći i inostrani turizam zajedno učestvuju sa preko 16,7% u bruto domaćem proizvodu zemlje i u ovoj oblasti je zaposleno 10,7% radne snage u 2018. godini.[160] Najveći broj stranih turista dolazi iz Velike Britanije, Nemačke, Rusije i Skandinavije.[161]

Kultura uredi

Pozorište i film uredi

Začeci bugarskog pozorišnog života datiraju od sredine 19. veka u obliku amaterskih predstava u školama i čitaonicama. Osnivaju se društva ljubitelja pozorišne umetnosti za koja pišu komade Sava I. Dobroplodni, Dobri Vojnikov i Vasil Drumev. Nakon 1878. godine ta društva prerastaju u profesionalne pozorišne grupe. U Plovdivu se 1881. osniva Međunarodno pozorište Luksemburg (bug. Международен театър Люксембург) u kojem se daju predstave pod upravom Stefana Popova,[162] a nastupaju i grčke i jermenske družine iz Carigrada.[163] U Sofiji se 1888. godine od strane plovdivskih umetnika podiže Pozorište „Osnova“ (bug. Театър „Основа“) u kojem se daju dramske i muzičke predstave.[164] Ukazom kneza Ferdinanda u Sofiji je 1907. godine otvoreno Bugarsko narodno pozorište (bug. Български народен театър) koje danas predstavlja najstarije sačuvano zdanje bugarske pozorišne umetnosti.[165][166] Nakon Drugog svetskog rata Sofija dobija još dva pozorišta: Pozorište naroda (bug. Театър на народ) i Pozorište komedije (bug. Театър комедия) a gradska pozorišta imaju: Plovdiv, Ruse, Varna, Vidin, Pleven i Burgas. Osnovano je i državno putujuće pozorište Teatro Roma koje izvodi predstave na romskom jeziku. Među pozorišnim rediteljima izdvajaju se: Vili Cankov, Leon Daniel, Metodi Andonov.[163]

Prva javna filmska projecija u Bugarskoj održana je 11. decembra 1896. godine od strane profesora Melinsona u prostorijama hotela Makedonija u Sofiji.[167] Strani filmovi se redovno prikazuju od 1897,[168] a 1908. godine je otvoren prvi veliki bioskop.[169] Prvi dugometražni film Bugarin je galantan snimljen je 1915. godine u režiji Vasila Gendova.[170] Pored Gendova, među pionirima bugarskog filma su i Boris Grežov, Vasil Bakardžiev, Petar Stojčev i Aleksandar Vazov.[169]

Od 1948. godine, filmska industrija je nacionalizovana zarad širenja nove ideologije.[168] Za vreme sovjetske ere, između 1945. i 1990, većina priča iz bugarskih filmova ticala se društvenih drama koje su imale veze sa izmeštanjem sela u gradove, egzistencijalizmom i romantikom. Ovo je takođe bio period razvoja animiranog filma.[169] Među filmovima koji su ostvarili zavidan međunarodni uspeh nalaze se Privezani balon (1967) Binke Željazkove, Kozji rog (1972) Metodi Andonova, Prednost (1977) Georgija Đulgerova, Svačija ljubav (1979) Borislava Šaralieva, Kožne cipele neznanog junaka (1979) Rangela Valčanova, Sve za ljubav (1986) Nikolaja Voleva i Ponedeljak ujutro (1988) Irine Aktaševe i Hrista Piskova.[170]

Kuhinja uredi

Bugarsku kuhinju određuje njeno bogato i dobro očuvano kulturno nasleđe[171] na koje su presudno uticale slovenska, grčka i turska kultura.[172] Bugarska gastronomija je izvanredno raznolika, zahvaljujući relativno toploj klimi i raznovrsnoj geografiji Bugarske, koja omogućava izuzetno povoljne uslove za uzgoj različitog svežeg povrća, biljaka i voća.

Tradicija bugarske kuhinje, nastala kroz generacije je sačuvala neke posebne odlike u načinima kuvanja, sa upotrebom dosta svežih proizvoda i jedinstvenih začina – većinom pripremljenih ili izdvojenih iz bilja sa značajnim lekovitim svojstvima. Čorba od sočiva je bugarski tradicionalni specijalitet, kao i banica, odnosno pita sa sirom.[171] Jogurt je osnovni mlečni proizvod koji se služi uz skoro sva jela u Bugarskoj. Čorba od škembića (bug. шкембе чорба) se često priprema u Bugarskoj, te raznovrsni aspici posuti sirom kao i dimljena kobasica lukanka. Šopska salata, ljutenica, sirenje i kozunak predstavljaju posebne karakteristike bugarske kuhinje. Meso, pogotovo svinjsko i jagnjeće je značajna namirnica za pripremu brojnih bugarskih jela. Ćufte (bug. кюфте) i ćevapi (bug. кебапче) su najpoznatiji mesni proizvodi u Bugarskoj, koji se pripremaju od mlevenog svinjskog i junećeg mesa, uz dodatak začina.[171]

Vino je oduvek proizvođeno i konzumirano u Bugarskoj. Tračani, najstariji narod na ovim prostorima su bili najpoznatiji proizvođači vina u antičkom periodu.[171] Bugarska izvozi vina širom sveta i do 1989. godine je bila drugi izvoznik u svetu po količini flaširanog vina.[173][174] U Bugarskoj je 2016. godine proizvedeno 128 miliona litara vina, od čega je 62 miliona izvezeno uglavnom u Poljsku, Rumuniju i Rusiju.[175] Među najpoznatijim sortama lokalnih vina su dimjat, mavrud, crveni misket, ruen, rubin, melnik 55, široka melniška loza, pamid. Pored vina, najpopularnija alkoholna pića su rakija, mastika i mentovka.[171]

Sport uredi

 
Grigor Dimitrov na Međunarodnom prvenstvu u Italiji 2015. godine

Bugarska je bila jedna od 14 država na prvim Olimpijskim igrama modernog doba 1896, na kojim je predstavljao švajcarski gimnastičar Šarl Šampo.[176] Od tada su bugarski sportisti osvojili 52 zlatne, 89 srebrne i 83 bronzane medalje[177] i nalaze se na četrdesetom mestu po broju osvojenih medalja na svim Olimpijskim igrama. Tradicionalno, Bugarska je veoma uspešna u dizanju tegova, a najzaslužniji za to je dizač i trener Ivan Abadžiev pod čijim vođstvom su se obarali brojni rekordi i osvajala različita prvenstva.[178] Ostali značajniji sportovi u Bugarskoj su rvanje, boks, gimnastika, odbojka i tenis.[178] Stefka Kostadinova i dalje drži svetski rekord u skoku u vis s preskočenih 2,09 m koje je preskočila na Svetskom prvenstvu 1987. u Rimu.[179] Grigor Dimitrov je prvi bugarski teniser koji se probio među prvih deset na ATP listi.[180]

Najpopularniji sport je fudbal.[178] Najveći uspeh fudbalska reprezentacija Bugarske je ostvarila na SP 1994. osvojivši četvrto mesto, dok je najbolji strelac prvenstva bio Hristo Stoičkov koji je i najbolji bugarski fudbaler svih vremena.[181] Najtrofejniji timovi u zemlji su dugogodišnji rivali CSKA i Levski.[182] FK Ludogorec je postigao izuzetan uspeh tako što je za samo devet godina od najnižeg stepena takmičenja stigao do grupne faze Lige šampiona 2014/15.[183] U 2018. se nalazio na 39. mestu i predstavlja najbolje pozicionirani bugarski klub na UEFA rang listi.[184]

Galerija uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Population and Demographic Processes in 2019” (na jeziku: engleski). Nacionalna agencija za statistiku. 13. 4. 2020. 
  2. ^ a b v g „World Economic Outlook Database, October 2023 Edition. (Bulgaria)”. IMF.org. International Monetary Fund. 10. 10. 2023. Arhivirano iz originala 17. 10. 2023. g. Pristupljeno 8. 3. 2024. 
  3. ^ „Human Development Report 2021/2022” (PDF) (na jeziku: engleski). United Nations Development Programme. 8. 9. 2022. Arhivirano (PDF) iz originala 9. 10. 2022. g. Pristupljeno 8. 3. 2024. 
  4. ^ „United Nations Statistics Division — Standard Country and Area Codes Classifications”. Arhivirano iz originala 13. 07. 2011. g. Pristupljeno 09. 04. 2014. 
  5. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 186. ISBN 86-331-2075-5. 
  6. ^ Dibo, Ana. „Turkijska etimologija”. StarLing. Pristupljeno 14. 5. 2019.  (jezik: engleski)
  7. ^ Boversok, Glen V. „Kasna antika: Vodič kroz postklasični svet”. Harvard University Press. str. 354. ISBN 978-0674511736. Pristupljeno 14. 5. 2019.  (jezik: engleski)
  8. ^ Čen 2012, str. 97.
  9. ^ Petersen, Lejf Ingeborg Ri (2013). Opsadno ratovanje i vojna organizacija u državama naslednicama (400—800 god.) (Istorija ratovanja). Brill. str. 369. ISBN 978-9004254466. 
  10. ^ Golden 1992, str. 104.
  11. ^ Tillier, Anne-Marie; Sirakov, Nikolay; Guadelli, Aleta; Fernandez, Philippe; Sirakova, Svoboda (oktobar 2017). „Evidence of Neanderthals in the Balkans: The infant radius from Kozarnika Cave (Bulgaria)”. Journal of Human Evolution. 111 (111): 54—62. PMID 28874274. doi:10.1016/j.jhevol.2017.06.002. 
  12. ^ „A 14C chronology for the Middle to Upper Palaeolithic transition at Bacho Kiro Cave, Bulgaria”. Nature Ecology & Evolution. 4 (6): 794—801. 2020. PMID 32393865. doi:10.1038/s41559-020-1136-3. 
  13. ^ „Initial Upper Palaeolithic Homo sapiens from Bacho Kiro Cave, Bulgaria” (PDF). Nature. 581 (7808): 299—302. 2020. Bibcode:2020Natur.581..299H. PMID 32433609. doi:10.1038/s41586-020-2259-z. Arhivirano iz originala (PDF) 2022-10-09. g. 
  14. ^ Gimbutas, Marija A. (1974). The Gods and Goddesses of Old Europe: 7000 to 3500 BC Myths, Legends and Cult Images. University of California Press. str. 29—32. ISBN 978-0520019959. 
  15. ^ Roberts, Benjamin W.; Thornton, Christopher P. (2009). „Development of metallurgy in Eurasia”. Antiquity. Department of Prehistory and Europe, British Museum. 83 (322): 1015. doi:10.1017/S0003598X00099312. Pristupljeno 28. 7. 2018. „In contrast, the earliest exploitation and working of gold occurs in the Balkans during the mid-fifth millennium BC, several centuries after the earliest known copper smelting. This is demonstrated most spectacularly in the various objects adorning the burials at Varna, Bulgaria (Renfrew 1986; Highamet al. 2007). In contrast, the earliest gold objects found in Southwest Asia date only to the beginning of the fourth millennium BC as at Nahal Qanah in Israel (Golden 2009), suggesting that gold exploitation may have been a Southeast European invention, albeit a short-lived one. 
  16. ^ de Laet, Sigfried J. (1996). History of Humanity: From the Third Millennium to the Seventh Century BC. UNESCO / Routledge. str. 99. ISBN 978-92-3-102811-3. „The first major gold-working centre was situated at the mouth of the Danube, on the shores of the Black Sea in Bulgaria 
  17. ^ Grande, Lance (2009). Gems and Gemstones: Timeless Natural Beauty of the Mineral World. University of Chicago Press. str. 292. ISBN 978-0-226-30511-0. „The oldest known gold jewelry in the world is from an archaeological site in Varna Necropolis, Bulgaria, and is over 6,000 years old (radiocarbon dated between 4,600 BC and 4,200 BC). 
  18. ^ Anthony, David W.; Chi, Jennifer, ur. (2010). The Lost World of Old Europe: The Danube Valley, 5000–3500 BC. Institute for the Study of the Ancient World. str. 39, 201. ISBN 978-0-691-14388-0. „grave 43 at the Varna cemetery, the richest single grave from Old Europe, dated about 4600–4500 BC. 
  19. ^ „The Gumelnita Culture”. Government of France. Arhivirano iz originala 13. 10. 2012. g. Pristupljeno 4. 12. 2011. „The Necropolis at Varna is an important site in understanding this culture. 
  20. ^ „Bulgaria Factbook”. United States Central Command. decembar 2011. Arhivirano iz originala 18. 10. 2011. g. Pristupljeno 4. 10. 2018. 
  21. ^ Schoenberger, Erica (2015). Nature, Choice and Social Power. Routledge. str. 81. ISBN 978-0-415-83386-8. „The graves at Varna range from poor to richly endowed, suggesting a rather high degree of social differentiation. Their discovery has led to a re-evaluation of the form of social organization characteristic of the Varna culture and of the onset of social stratification in Neolithic cultures. 
  22. ^ Crampton 1987, str. 1.
  23. ^ „Bulgar”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  24. ^ Boardman, John; Edwards, I.E.S.; Sollberger, E. (1982). The Cambridge Ancient History – part 1: The Prehistory of the Balkans, the Middle East and the Aegean World, Tenth to Eighth Centuries BC. 3. Cambridge University Press. str. 53. ISBN 978-0521224963. „Yet we cannot identify the Thracians at that remote period, because we do not know for certain whether the Thracian and Illyrian tribes had separated by then. It is safer to speak of Proto-Thracians from whom there developed in the Iron Age 
  25. ^ a b Allcock, John B. „Balkans”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 16. 8. 2018. 
  26. ^ Kidner, Frank (2013). Making Europe: The Story of the West. Cengage Learning. str. 57. ISBN 978-1111841317. 
  27. ^ a b Roisman 2011, str. 135–138, 343–345.
  28. ^ Nagle, D. Brendan (2006). Readings in Greek History: Sources and Interpretations. Oxford University Press. str. 230. ISBN 978-0199978458. „However, one of the Thracian tribes, the Odrysians, succeeded in unifying the Thracians and creating a powerful state 
  29. ^ Ashley, James R. (1998). The Macedonian Empire: The Era of Warfare Under Philip II and Alexander the Great, 359–323 B.C. McFarland & Company, Inc. str. 139—140. ISBN 978-0786419180. 
  30. ^ O Hogain, Daithi (2002). The Celts: A History. The Boydell Press. str. 69—71. ISBN 978-0851159232. 
  31. ^ Gagarin, Michael, ur. (2010). The Oxford Encyclopedia of Ancient Greece and Rome. 1. Oxford University Press. str. 55. ISBN 978-0-19-517072-6. 
  32. ^ Allcock, John B. „Balkans”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 16. 8. 2018. 
  33. ^ „Ulfilas”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 18. 8. 2018. 
  34. ^ Bell, John D. „The Beginnings of Modern Bulgaria”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 9. 10. 2018. 
  35. ^ Singleton, Fred; Fred, Singleton (1985). A Short History of the Yugoslav Peoples. Cambridge University Press. str. 13—14. ISBN 9780521274852. 
  36. ^ Fouracre, Paul; McKitterick, Rosamond; Reuter, Timothy; Abulafia, David; Luscombe, David Edward; Allmand, C.T.; Riley-Smith, Jonathan; Jones, Michael (1995). The New Cambridge Medieval History: Volume 1, c. 500 – c. 700. Cambridge University Press. str. 524. ISBN 9780521362917. 
  37. ^ Curta, Florin (2001). The Making of the Slavs: History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500–700 (PDF). Cambridge University Press. str. 311—334. ISBN 9781139428880. Arhivirano iz originala (PDF) 26. 3. 2016. g. Pristupljeno 20. 8. 2018. 
  38. ^ MacDermott 1998, str. 19.
  39. ^ Detrez, Raymond (2014). Historical Dictionary of Bulgaria. Rowman & Littlefield. str. 5. ISBN 978-1442241794. 
  40. ^ Parry, Ken, ur. (2010). The Blackwell Companion to Eastern Christianity. Wiley-Blackwell. str. 48. ISBN 978-1444333619. „The conquest of the Balkans and the rise of the Bulgarian Empire was not a disaster for the indigenous population and its material and spiritual culture. The settlers and the local Romanised or semi-Romanised Thraco-Illyrian Christians influenced each other's way of life and socio-economic organization, as well as each other's cultures, language and religious outlook. 
  41. ^ Wolfram, Herwig (1990). History of the Goths. University of California Press. str. 8. ISBN 978-0520069831. 
  42. ^ a b v Davidović, Rade. Regionalna geografija - knjiga II. 
  43. ^ a b „Harakteristika na florata i rastitelnostta na Bъlgariя”. Bulgarian-Swiss Program For Biodiversity. Arhivirano iz originala 27. 4. 2013. g. Pristupljeno 21. 3. 2013. 
  44. ^ Vidovo raznoobrazie na Bъlgariя [Species biodiversity in Bulgaria] (PDF) (na jeziku: bugarski). UNESCO report. 2013. Arhivirano (PDF) iz originala 2022-10-09. g. Pristupljeno 30. 7. 2018. 
  45. ^ NSI Brochure 2018, str. 29.
  46. ^ Belev, Toma (jun 2010). „Bъdeщeto na prirodnite parkove v Bъlgariя i tehnite administracii” [The future of Bulgaria's natural parks and their administrations]. Gora Magazine. Arhivirano iz originala 2. 11. 2011. g. Pristupljeno 20. 12. 2011. 
  47. ^ „Europe & North America: 297 biosphere reserves in 36 countries”. UNESCO. Pristupljeno 4. 4. 2016. 
  48. ^ a b „Bulgaria's biodiversity at risk” (PDF). IUCN Red List. 2013. Arhivirano iz originala (PDF) 4. 5. 2015. g. Pristupljeno 12. 9. 2018. 
  49. ^ NSI Brochure 2018, str. 3.
  50. ^ Bell, John D. „Bulgaria: Plant and animal life”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  51. ^ Denchev, Cvetomir. „Checklist of the larger basidiomycetes ın Bulgaria” (PDF). Institute of Botany, Bulgarian Academy of Sciences. Arhivirano (PDF) iz originala 2022-10-09. g. Pristupljeno 12. 9. 2018. 
  52. ^ „Bulgaria – Environmental Summary, UNData, United Nations”. United Nations. Pristupljeno 20. 12. 2011. 
  53. ^ „Biodiversity in Bulgaria”. GRID-Arendal. Arhivirano iz originala 30. 4. 2016. g. Pristupljeno 21. 3. 2014. 
  54. ^ „Report on European Environment Agency about the Nature protection and biodiversity in Europe”. European Environment Agency. Arhivirano iz originala 22. 3. 2014. g. Pristupljeno 16. 10. 2018. 
  55. ^ „Bulgaria Achieves Kyoto Protocol Targets – IWR Report”. Novinite. 11. 8. 2009. Pristupljeno 20. 12. 2011. 
  56. ^ „Bulgaria”. Environmental Performance Index/Yale University. Arhivirano iz originala 22. 04. 2020. g. Pristupljeno 12. 9. 2018. 
  57. ^ Hakim, Danny (15. 10. 2013). „Bulgaria's Air Is Dirtiest in Europe, Study Finds, Followed by Poland”. The New York Times. Arhivirano iz originala 2022-01-01. g. Pristupljeno 15. 10. 2013. 
  58. ^ „High Air Pollution to Close Downtown Sofia”. Novinite. 14. 1. 2008. Pristupljeno 20. 12. 2011. 
  59. ^ „Bulgaria's Sofia, Plovdiv Suffer Worst Air Pollution in Europe”. Novinite. 23. 6. 2010. Pristupljeno 20. 12. 2011. 
  60. ^ „Industrial facilities causing the highest damage costs to health and the environment”. European Environment Agency. Pristupljeno 25. 11. 2014. 
  61. ^ „Bulgaria's quest to meet the environmental acquis”. European Stability Initiative. 10. 12. 2008. Pristupljeno 20. 12. 2011. 
  62. ^ „Report on European Environment Agency about the quality of freshwaters in Europe”. European Environment Agency. Arhivirano iz originala 16. 4. 2014. g. Pristupljeno 21. 3. 2014. 
  63. ^ Nikolov, Ivan. „Vek. mesečen arhiv Bg”. stringmeteo.com. 
  64. ^ Summerweb. „Climate Sofia – Sofia (city)”. climatedata.eu. Arhivirano iz originala 22. 09. 2014. g. Pristupljeno 24. 05. 2017. 
  65. ^ stringmeteo
  66. ^ „Climatebase.ru – Sofia Observ, Bulgaria”. climatebase.ru. 
  67. ^ Station name: Sofia
  68. ^ stringmeteo
  69. ^ „Weather Sofia – Monthly Weather History- freemeteo.bg”. freemeteo.bg. 
  70. ^ „Weather Sofia – Monthly Weather History- freemeteo.bg”. freemeteo.bg. 
  71. ^ „Bulgaria — Atlas of Genetic Genealogy[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 22. 02. 2014. g. Pristupljeno 14. 02. 2014.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  72. ^ NSI Census data 2011, str. 3.
  73. ^ a b NSI Census data 2017.
  74. ^ NSI Census data 2011, str. 4.
  75. ^ „Census results: population by residence, ethnic group and age”. National Statistical Institute of Bulgaria. 2011. Arhivirano iz originala 2. 6. 2012. g. Pristupljeno 20. 7. 2018. 
  76. ^ NSI: Prebroяvaneto ot 2011 g. e sgrešeno, nužno e novo [NSI: The 2011 census is incorrect, a new one needed] (na jeziku: bugarski). Vesti. 25. 3. 2014. Pristupljeno 22. 7. 2018. 
  77. ^ Dimitrova, Eliana (25. 3. 2014). Skandalni tvъrdeniя za netočnosti v prebroяvaneto prez 2011 g. [Scandalous claims of inaccuracies in the 2011 census] (na jeziku: bugarski). Bulgarian National Television. Pristupljeno 22. 7. 2018. 
  78. ^ „Bulgarians unfazed by anti-Roma hate speech from deputy prime minister”. Deutsche Welle. 31. 10. 2017. 
  79. ^ „Field listing: Ethnic Groups”. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala 21. 11. 2020. g. Pristupljeno 15. 12. 2019. 
  80. ^ „Population density (people per sq. km of land area)”. The World Bank. 2018. Pristupljeno 12. 9. 2018. 
  81. ^ „Population and Demographic Processes in 2018”. Nsi.bg. Arhivirano iz originala 15. 7. 2020. g. Pristupljeno 19. 5. 2020. 
  82. ^ Roser, Max (2014), „Total Fertility Rate around the world over the last centuries”, Our World In Data, Gapminder Foundation 
  83. ^   Овај чланак користи текст рада који је у јавном власништву.
  84. ^ „World Bank: The demographic crisis is Bulgaria's most serious problem”. Klassa. 15. 11. 2012. Arhivirano iz originala 7. 5. 2016. g. Pristupljeno 8. 4. 2013. 
  85. ^ a b „Demographic crisis in Bulgaria deepening”. Bulgarian National Radio. 12. 3. 2012. Arhivirano iz originala 5. 11. 2013. g. Pristupljeno 8. 4. 2013. 
  86. ^ a b „Will EU Entry Shrink Bulgaria's Population Even More?”. Deutsche Welle. 26. 12. 2006. Pristupljeno 11. 4. 2016. 
  87. ^ Roth, Klaus; Lauth Bacas, Jutta (2004). Migration In, From, and to Southeastern Europe. The British Library. str. 188. ISBN 978-3643108968. 
  88. ^ „Eurostat – Tables, Graphs and Maps Interface (TGM) table”. Eurostat. 17. 10. 2013. Arhivirano iz originala 6. 10. 2014. g. Pristupljeno 25. 2. 2014. 
  89. ^ „Country Comparison: Population growth rate”. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala 10. 3. 2012. g. Pristupljeno 20. 12. 2011. 
  90. ^ „Country Comparison: Birth rate”. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala 15. 6. 2013. g. Pristupljeno 8. 4. 2013. 
  91. ^ „Country Comparison: Death rate”. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala 15. 6. 2013. g. Pristupljeno 8. 4. 2013. 
  92. ^ a b The Global Gender Gap Report (PDF). World Economic Forum. 2018. str. 10, 45, 46. ISBN 978-2-940631-00-1. Arhivirano iz originala (PDF) 2022-10-09. g. Pristupljeno 26. 2. 2019. 
  93. ^ „The best countries in Europe for women to work”. Yahoo! Finance. Pristupljeno 10. 3. 2021. 
  94. ^ „Girls and women under-represented in ICT”. Eurostat. 25. 4. 2018. Pristupljeno 15. 7. 2018. 
  95. ^ Hope, Kerin (9. 3. 2018). „Bulgaria builds on legacy of female engineering elite”. The Financial Times. Arhivirano iz originala 10. 12. 2022. g. Pristupljeno 15. 7. 2018. 
  96. ^ Hope, Kerin (11. 1. 2018). „Bulgaria battles to stop its brain drain”. The Financial Times. Arhivirano iz originala 10. 12. 2022. g. Pristupljeno 7. 9. 2018. „But a sharp decline in the quality of state healthcare and high poverty rates—42% of the population are at risk of poverty in old age, according to Eurostat—gives Bulgaria the second-lowest life expectancy in the EU after Lithuania. 
  97. ^ Country Health Profile, p. 1
  98. ^ Georgieva, Lidia; Salchev, Petko (2007). „Bulgaria Health system review” (PDF). Health Systems in Transition. 9 (1): xvi, 12. ISSN 1817-6127. Arhivirano iz originala (PDF) 2022-10-09. g. 
  99. ^ Country Health Profile, p. 7
  100. ^ Country Health Profile, pp. 8, 11, 12.
  101. ^ Guineva, Maria (7. 1. 2013). „The Bulgaria 2012 Review: Health and Healthcare”. Novinite. Pristupljeno 21. 2. 2013. 
  102. ^ Miller, Lee J (19. 9. 2018). „These Are the Economies With the Most (and Least) Efficient Health Care”. Bloomberg.com. Bloomberg. Pristupljeno 21. 9. 2018. 
  103. ^ „Country Comparison: Life Expectancy”. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala 1. 2. 2019. g. Pristupljeno 15. 12. 2019. 
  104. ^ „Life expectancy at birth, total (years)”. The World Bank. 2019. Pristupljeno 15. 12. 2019. 
  105. ^ a b „Education in Bulgaria” (PDF). UNICEF. 2007. Arhivirano iz originala (PDF) 4. 3. 2016. g. Pristupljeno 23. 3. 2013. 
  106. ^ a b Library of Congress 2006, str. 6.
  107. ^ Dimitrov, Deyan (3. 12. 2019). „PISA 2018: Bъlgarskite učenici pokorяvat novo dъno” [PISA 2018: Bulgarian pupils reach new lows]. Kapital Daily. Pristupljeno 15. 12. 2019. 
  108. ^ „Field Listing: Literacy”. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala 29. 3. 2020. g. Pristupljeno 15. 12. 2019. 
  109. ^ „Structure of the Education System in Bulgaria”. Ministry of Education, Youth and Science of Bulgaria. Arhivirano iz originala 11. 1. 2012. g. Pristupljeno 4. 12. 2011. 
  110. ^ „Bulgaria: University Ranking”. Times Higher Education. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  111. ^ „Study in Bulgaria”. Times Higher Education. Pristupljeno 20. 5. 2018. 
  112. ^ NSI Census data 2011, str. 5 In the 2011 census, the language question was optional and it was answered by 90.2% of those surveyed.
  113. ^ "The introduction of the definite article, which appears in the form of a suffix, and the almost total disappearance of the ancient declensions, for which the use of prepositions has been substituted, distinguish the Bulgarian from all the other members of the Slavonic family" (  Chisholm, Hugh, ur. (1911). Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski) (11 izd.). Cambridge University Press.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  114. ^ „The Bulgarian Constitution”. Parliament of Bulgaria. Arhivirano iz originala 10. 12. 2010. g. Pristupljeno 20. 12. 2011. 
  115. ^ a b NSI Census data 2011, str. 5.
  116. ^ Kiminas, D. (2009). The Ecumenical Patriarchate. Wildside Press LLC. str. 15. ISBN 978-1-4344-5876-6. Pristupljeno 20. 12. 2011. 
  117. ^ Carvalho, Joaquim (2007). Religion and power in Europe: conflict and convergence. Pisa University Press. str. 258. ISBN 978-88-8492-464-3. 
  118. ^ „Bulgarian Orthodox Church”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  119. ^ „Bulgaria's Muslims not deeply religious: study”. Hürriyet Daily News. 9. 12. 2011. Arhivirano iz originala 18. 3. 2022. g. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  120. ^ „World Bank Country and Lending Groups”. The World Bank Group. 2018. Arhivirano iz originala 11. 1. 2018. g. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  121. ^ „Bulgaria Overview”. USAID. 2002. Arhivirano iz originala 10. 7. 2011. g. Pristupljeno 2. 11. 2011. 
  122. ^ Bell, John D. „Bulgaria – Late Communist rule”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. 7. 2018. „Bulgaria gave the highest priority to scientific and technological advancement and the development of trade skills appropriate to an industrial state. In 1948 approximately 80 percent of the population drew their living from the soil, but by 1988 less than one-fifth of the labour force was engaged in agriculture, with the rest concentrated in industry and the service sector. 
  123. ^ a b „The economies of Bulgaria and Romania”. European Commission. januar 2007. Pristupljeno 20. 12. 2011. 
  124. ^ OECD Economic Surveys: Bulgaria. OECD. 1999. str. 24. ISBN 9789264167735. Pristupljeno 4. 10. 2018. „The previous 1997 Economic Survey of Bulgaria documented how a combination of difficult initial conditions, delays in structural reforms, ... culminated in the economic crisis of 1996–97. 
  125. ^ Srednata rabotna zaplata raste do 1036 lv. [Average monthly wages wage increased to 1,036 lv] (na jeziku: bugarski). BTV. Pristupljeno 15. 5. 2017. 
  126. ^ „One out of six employees in the EU27 was a low-wage earner in 2010” (PDF). Eurostat. 20. 12. 2012. Arhivirano iz originala (PDF) 24. 12. 2012. g. Pristupljeno 20. 12. 2012. 
  127. ^ a b Hawkesworth, Ian (2009). „Budgeting in Bulgaria” (PDF). OECD Journal on Budgeting (3/2009): 137. Arhivirano iz originala (PDF) 2022-10-09. g. Pristupljeno 6. 8. 2018. 
  128. ^ „Field listing: Budget”. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala 6. 7. 2018. g. Pristupljeno 16. 7. 2018. 
  129. ^ a b Denizova, Vera (23. 10. 2017). Bюdžet 2018: Poveče za zaplati, zdrave i pensii [2018 Budget: More for salaries, health and pensions] (na jeziku: bugarski). Kapital Daily. Pristupljeno 16. 7. 2018. 
  130. ^ „Field listing: Taxes and other revenue”. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala 16. 7. 2018. g. Pristupljeno 16. 7. 2018. 
  131. ^ „These are the 29 countries with the world's lowest levels of tax”. Business Insider. 15. 3. 2016. Pristupljeno 16. 7. 2018. 
  132. ^ „Structure of Bulgarian Tax System”. Ministry of Finance of Bulgaria. Pristupljeno 16. 7. 2018. 
  133. ^ „General government gross debt – annual data” (PDF). Eurostat. Arhivirano (PDF) iz originala 2022-10-09. g. Pristupljeno 12. 3. 2017. 
  134. ^ „Regional gross domestic product (PPS per inhabitant), by NUTS 2 regions”. Eurostat. Pristupljeno 12. 3. 2017. 
  135. ^ BVP – regionalno nivo [GDP – regional level] (na jeziku: bugarski). National Statistical Institute of Bulgaria. Pristupljeno 22. 7. 2018. 
  136. ^ „GDP per capita in PPS”. ec.europa.eu/eurostat. Eurostat. Pristupljeno 19. 6. 2020. 
  137. ^ „Comparative price levels”. ec.europa.eu/eurostat. Eurostat. Pristupljeno 19. 6. 2020. 
  138. ^ „Bulgaria”. International Monetary Fund. Pristupljeno 12. 3. 2017. 
  139. ^ „EU: Countries to Begin Counting Drugs, Prostitution in Economic Growth”. Organized Crime and Corruption Reporting Project. 9. 9. 2014. Pristupljeno 16. 7. 2018. 
  140. ^ „Shadow Economy” (PDF). Eurostat. 2012. Arhivirano iz originala (PDF) 14. 11. 2012. g. Pristupljeno 20. 12. 2012. 
  141. ^ Kursove na bъlgarskiя lev kъm evroto i kъm valutite na dъržavite, prieli evroto [Exchange rates of the lev to the euro and Eurozone currencies replaced by the euro] (na jeziku: bugarski). Bulgarian National Bank. Pristupljeno 16. 10. 2018. 
  142. ^ „Bulgaria: GDP growth (annual %)”. The World Bank. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  143. ^ „Bulgaria: Unemployment, total (% of total labor force) (modeled ILO estimate)”. The World Bank. 2018. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  144. ^ Harizanova, Tanya (17. 6. 2010). „Inter-company debt – one of Bulgarian economy's serious problems”. Bulgarian National Radio. Arhivirano iz originala 1. 11. 2012. g. Pristupljeno 10. 7. 2012. 
  145. ^ Biznesъt očerta unikalna disproporciя v Bъlgariя [Business points to a major disproportion in Bulgaria] (na jeziku: bugarski). Dir.bg. 14. 1. 2013. Pristupljeno 28. 7. 2018. 
  146. ^ „ITUC Frontlines Report 2012: Section on Bulgaria”. Novinite. 10. 10. 2012. Pristupljeno 10. 10. 2012. 
  147. ^ „Bulgaria, Romania Rapped for Public Procurement Fraud”. Novinite. 21. 7. 2010. Pristupljeno 16. 7. 2018. 
  148. ^ Center for the Study of Democracy (2007). Anti-corruption Reforms in Bulgaria: Key Results and Risks. Center for the Study of Democracy. str. 44. ISBN 9789544771461. 
  149. ^ „Corruption Perceptions Index: Transparency International”. Transparency International. 2017. Arhivirano iz originala 11. 05. 2020. g. Pristupljeno 16. 7. 2018. 
  150. ^ a b Rankin, Jennifer (28. 12. 2017). „Cloud of corruption hangs over Bulgaria as it takes up EU presidency”. The Guardian. Pristupljeno 9. 7. 2018. 
  151. ^ „Bulgarian corruption at 15-year high”. The Telegraph. 12. 12. 2014. Arhivirano iz originala 10. 1. 2022. g. Pristupljeno 9. 7. 2018. 
  152. ^ „Bulgarian border officers suspended over airport security lapse”. Reuters. 24. 3. 2018. Pristupljeno 9. 7. 2018. 
  153. ^ Macdonald, Alastair (11. 1. 2018). „Bulgaria savors EU embrace despite critics”. Reuters. Pristupljeno 9. 7. 2018. 
  154. ^ a b Krasimirov, Angel (17. 1. 2018). „Bulgaria's government faces no-confidence vote over corruption”. Reuters. Pristupljeno 9. 7. 2018. 
  155. ^ „US State Dept criticises Bulgaria on prisons, judiciary, corruption, people-trafficking and violence against minorities”. The Sofia Globe. 21. 4. 2018. Pristupljeno 9. 7. 2018. 
  156. ^ 10 mlrd. lv. godišno se harčat s obщestveni porъčki [10 bln. leva are spent on public procurement every year]. 24 Chasa (na jeziku: bugarski). 21. 2. 2016. Pristupljeno 30. 7. 2018. 
  157. ^ Stanchev, Ivaylo (29. 12. 2017). Rekord pri obщestvenite porъčki: otkriti sa tъrgove za počti 14 mlrd. lv. [A record in public procurement: tenders worth nearly 14 billion lv unveiled] (na jeziku: bugarski). Kapital Daily. Pristupljeno 16. 7. 2018. 
  158. ^ Stefanov, Ruslan (2015). „The Bulgarian Public Procurement Market: Corruption Risks and Dynamics in the Construction Sector” (PDF). Government Favouritism in Europe: The Anticorruption Report 3 (3/2015): 35. doi:10.2307/j.ctvdf0g12.6. Arhivirano iz originala (PDF) 2022-10-09. g. Pristupljeno 6. 8. 2018. 
  159. ^ „Public procurement in Bulgaria” (PDF). European Commission. 2015. Arhivirano (PDF) iz originala 2022-10-09. g. Pristupljeno 16. 7. 2018. 
  160. ^ „Istraživanje privrednog uticaja turizma” (PDF). Pristupljeno 17. 1. 2019. [mrtva veza] (jezik: engleski)
  161. ^ „Geografija kao faktor razvoja turizma Bugarske” (PDF). Pristupljeno 17. 1. 2019.  (jezik: srpski)
  162. ^ „Plovdivsko dramsko pozorište - Istorija”. Arhivirano iz originala 13. 06. 2018. g. Pristupljeno 27. 10. 2018.  (jezik: bugarski)
  163. ^ a b „Bugarsko pozorište”. Pristupljeno 27. 10. 2018.  (jezik: hrvatski)
  164. ^ „Prvo profesionalno pozorište u Bugarskoj”. Arhivirano iz originala 22. 10. 2020. g. Pristupljeno 27. 10. 2018.  (jezik: bugarski)
  165. ^ „Narodno pozorište Ivan Vazov - Istorijat”. Pristupljeno 27. 10. 2018.  (jezik: bugarski)
  166. ^ „Vodič kroz Sofiju - Narodno pozorište Ivan Vazov”. Pristupljeno 27. 10. 2018.  (jezik: engleski)
  167. ^ „Prva filmska projekcija u Bugarskoj”. Pristupljeno 27. 10. 2018.  (jezik: bugarski)
  168. ^ a b „Bugarski film”. Pristupljeno 27. 10. 2018.  (jezik: hrvatski)
  169. ^ a b v „Bugarska kinematografija”. Pristupljeno 27. 10. 2018.  (jezik: srpski)
  170. ^ a b „Srebrenjak sa likom filma”. Politika. Pristupljeno 28. 10. 2018.  (jezik: srpski)
  171. ^ a b v g d „Bugarska kuhinja - gastronomija Bugarske”. Pristupljeno 26. 10. 2018.  (jezik: srpski)
  172. ^ Albala, Ken (2011). Enciklopedija svetskih kultura hrane. ABC-CLIO. str. 61, 62. ISBN 978-0-313-37626-9.  (jezik: engleski)
  173. ^ Brus-Gardin, Tom (7. 2. 2012). „Bugarsko vino ponovo u svetu”. Novinite. Pristupljeno 26. 10. 2018.  (jezik: engleski)
  174. ^ „Bugarska na 22. mestu u svetu po proizvodnji vina”. Novinite. 21. 10. 2016.  (jezik: engleski)
  175. ^ Mihajlov, Ivajlo (14. 2. 2017). „Bugarska proizvodnja vina 2016. godine”. SEE News.  (jezik: engleski)
  176. ^ „Letnje olimpijske igre 1896. godine u Atini”. Bugarski olimpijski komitet. Arhivirano iz originala 28. 9. 2011. g. Pristupljeno 25. 10. 2018.  (jezik: engleski)
  177. ^ „Bugarska”. Međunarodni olimpijski komitet. Pristupljeno 25. 10. 2018.  (jezik: engleski)
  178. ^ a b v Bel, Džon D. „Bugarska - sport i rekreacija”. Enciklopedija Britanika. Pristupljeno 25. 10. 2018.  (jezik: engleski)
  179. ^ „Svetski rekord za žene u skoku u vis”. Ginisova knjiga rekorda. Pristupljeno 25. 10. 2018.  (jezik: engleski)
  180. ^ Badel, Džejms (7. 7. 2014). „Dimitrov zvanično među prvih deset na ATP listi”. ATP. Pristupljeno 25. 10. 2018.  (jezik: engleski)
  181. ^ „Hristo Stoičkov - ambasador bugarske lige”. Fudbalom protiv gladi. Arhivirano iz originala 6. 11. 2011. g. Pristupljeno 25. 10. 2018.  (jezik: engleski)
  182. ^ „Levski i CSKA postigli ubedljive pobede pred „večiti derbi. Novinite. 1. 4. 2007. Pristupljeno 25. 10. 2018.  (jezik: engleski)
  183. ^ Ejms, Nik (16. 9. 2014). „Hrabar Ludogorec do grupne gaze Lige šampiona”. ESPN. Pristupljeno 25. 10. 2018.  (jezik: engleski)
  184. ^ „Koeficijent klubova”. UEFA. Pristupljeno 25. 10. 2018.  (jezik: engleski)

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi