Ejmi Džejd Vajnhaus (engl. Amy Jade Winehouse; Sautgejt, London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo, 14. septembar 1983 — London, Ujedinjeno Kraljevstvo, 23. jul 2011) bila je engleska kantautorka poznata po svom izražajnom kontraalt vokalu[1] i probranoj mešavini muzičkih žanrova koje je koristila u svojim pesmama, uključujući ritam i bluz, soul i džez.[2]

Ejmi Vajnhaus
Ejmi Vajnhaus 2007.
Lični podaci
Ime po rođenjuEjmi Džejd Vajnhaus
Datum rođenja(1983-09-14)14. septembar 1983.
Mesto rođenjaSautgejt, London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Datum smrti23. jul 2011.(2011-07-23) (27 god.)
Mesto smrtiKamden, London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Zanimanjekantautorka
Muzički rad
Aktivni period2003—2011
Žanrsoul
ritam i bluz
džez
Izdavačka kućaIsland
Lioness
Universal Republic
Ostalo
Veb-sajtwww.amywinehouse.co.uk

Ejmi Vajnhaus su pripisivane zasluge za uticaj na rast popularnosti ženskih izvođača i soul muzike, i za preporod britanske muzičke scene. Njen specifičan stil učinio ju je muzom modnih dizajnera, poput Karla Lagerfelda.[3] Problemi sa zavisnošću od narkotika i zloupotrebom alkohola, kao i njena sklonost samouništenju su bile redovne teme tabloida od 2007. godine, pa do njene smrti. Zajedno sa svojim bivšim suprugom, Blejkom Filder-Sivilom, imala je problema sa zakonom, zbog kojih je on bio osuđen na zatvorsku kaznu.[4] Tokom 2008, Vajnhaus se suočila sa nizom zdravstvenih komplikacija koje su predstavljale ozbiljnu pretnju i za njenu karijeru i za njen život.[5]

Kritika u Ujedinjenom Kraljevstvu je jako dobro primila debi album Frank koji je Vajnhaus objavila 2003, te je bio nominovan za nagradu Merkuri. Sledećim albumom, Back to Black, objavljenim 2006. zaslužila je šest nominacija za nagradu Gremi, od kojih je pet i osvojila,[6] uključujući nagrade u tri od četiri najvažnije kategorije: za debitanta godine, za album godine i za kompoziciju godine, čime je, zajedno sa Ališom Kiz i Lorin Hil, postala pevačica koja je osvojila najviše Gremija u jednom danu,[7] i prva britanska pevačica kojoj je to pošlo za rukom.[8][9] Album se našao na trećem mestu liste najprodavanijih izdanja prve decenije 21. veka u Ujedinjenom Kraljevstvu.[10] Poslednji koncert Ejmi Vajnhaus održan je u Beogradu, 18. juna 2011. godine, gde je, po navodima štampe, bila u vidno alkoholisanom stanju te je jedva uspevala da peva. Nakon nekoliko bezuspešnih pokušaja da otpeva bar jednu pesmu, njen prateći bend je ispoštovao beogradsku publiku i svirao do kraja, dok je pevačica to ispratila smejanjem i igrom. Ejmi Vajnhaus je umrla u 27. godini života, 23. jula 2011. godine. Nađena je mrtva u svojoj kući u Londonu,[11][12] a prema prvim policijskim izveštajima, razlog smrti nije bio poznat.[11][13] Kasnije je objavljeno da je Vajnhausova umrla od trovanja alkoholom.[14]

Biografija uredi

Detinjstvo i školovanje uredi

Rođena je u jevrejskoj porodici. Njen otac Mičel (engl. Mitchell) je bio vozač taksija, a majka Dženis (engl. Janis) apotekarka. Ima starijeg brata Aleksa (engl. Alex).[7] Pohađala je školu „Ešmol“. Kada je imala 10 godina, osnovala je svoju muzičku grupu „Svit en Sor“, po ugledu na američku muzičku grupu „Solt en Pepa“, ali je grupa kratko postojala. Od svoje 12. godine, pohađala je pozorišnu školu „Silvija Jang“, ali je već u 13. godini izbačena zbog lošeg vladanja i zato što je sama sebi probušila nos, kako bi stavila pirsing. Posle toga se upisala u Londonsku školu za izvođačke umetnosti i tehnologiju.

Muzička karijera uredi

Počeci uredi

Nakon izvesnog vremena koje je provela svirajući bratovljevu gitaru, Vajnhaus je dobila svoju prvu gitaru u vreme kada je imala 13 godina, a prve kompozicije je napisala godinu dana kasnije. Ubrzo potom počela je da radi, između ostalog i kao novinar estradne rubrike za World Entertainment News Network, istovremeno pevajući sa lokalnom grupom pod nazivom Bolša Bend (engl. Bolsha Band).[15] Njen tadašnji momak, soul pevač Tajler Džejms, poslao je Ejmin demo snimak menadžeru Niku Gadvinu i lovcu na talente Niku Šimanskom, koji su u to vreme tražili džez pevačicu.[16] Ejmi Vajnhaus je potpisala ugovor sa menadžerskom kompanijom Sajmona Fulera 2002. godine. U vreme dok su radili na njenom razvoju, krili su je od javnosti.[17] Njen budući zastupnik, Darkus Bis (engl. Darcus Beese), čuo ju je sasvim slučajno u vreme kada mu je menadžer braće Levinson pokazao neke njihove snimke na kojima je Ejmi pevala vokale. Na pitanje ko je pevačica, dobio je odgovor da to ne može da mu se otkrije. Pošto je čvrsto rešio da je angažuje, Bis je proveo šest meseci raspitujući se ko je misteriozna pevačica. Njegov trud je na kraju urodio plodom. U međuvremenu, Vajnhausova je već bila snimila nekoliko pesama i potpisala ugovor o objavljivanju muzičkog materijala sa izdavačkom kućom EMI. Preko svog izdavača počela je da sarađuje sa producentom Salamom Remijem.[17]

Bis je predstavio Ejmi svom pretpostavljenom, Niku Gatfildu (engl. Nick Gatfield), koji je takođe spremno prihvatio da potpiše ugovor sa mladom umetnicom. U to vreme konkurentske izdavačke kuće EMI i Virgin počele su da se interesuju za Vajnhausovu. Darkus Bis je izjavio da je zazor koji se stvorio prema muzičkim TV emisijama bio razlog za ogromno oduševljenje koje je izazvala devojka koja nije predstavljala tipičnu pop zvezdu u to vreme, jer je publika počela da žudi za originalnim mladim talentom.[17]

Prvi album uredi

 
Ejmi Vajnhaus (2007)

Debi album Ejmi Vajnhaus pod nazivom Frank objavljen je 20. oktobra 2003. Većim delom producirao ga je Salam Remi, pesme su uglavnom bile sa primesama džeza, i, osim u dve obrade, ona se u svima pojavljuje kao jedan od autora. Album je dobio pozitivne kritike[18][19], sa posebnim naglaskom na „smeo, kritički stav“ tekstova[2] i izazvao poređenja Ejminog sa glasom Sare Von, Erike Badu,[20] Nine Simon,[19] Mejsi Grej i još nekih afirmisanih pevačica.[2]

U trenutku kada je album 2004. godine nominovan za nagradu Brit u kategorijama za najbolju britansku solo pevačicu i britanski urbani nastup,[21] pojavio se u donjoj polovini britanske top-liste najprodavanijih izdanja gde se zadržao dve nedelje,[22] dostigavši kasnije platinasti tiraž.[23] U maju iste godine, zajedno sa Salamom Remijem osvojila je nagradu Ajvor Novelo za „Stronger Than Me“ u kategoriji Najbolja savremena pesma,[24][25] a album Frank je doneo Vajnhausovoj i nominaciju za nagradu Merkjuri za 2004. godinu, koju je osvojila grupa Franc Ferdinand.[26] Iste godine nastupila je na Džezvorld stejdžu na 34. festivalu u Glastonberiju,[27][28][29] u okviru programa Glasovi sveta u klubu Soda na međunarodnom džez festivalu u Montrealu,[30] i na još nekim manjim festivalima.[31]

Po objavljivanju albuma, Ejmi je izjavila kako je bila „samo 80% iza albuma“, da ga „nikada nije čula od početka do kraja“, i da ga „ne poseduje u svojoj kući“ s obzirom na činjenicu da su se na njemu našle neke pesme i miksevi koji joj se nisu dopadali.[16] Preostali singlovi su bili „Take the Box“, „In My Bed“/„You Sent Me Flying“ i „Pumps“/„Help Yourself“.

 
Ejmina kuća 23. jula 2011. nakon njene smrti

Drugi album i međunarodni uspeh uredi

Za razliku od debi albuma koji je bio pod uticajem džeza, drugi album Vajnhausove je inspirisan ženskim grupama iz pedesetih i šezdesetih godina 20. veka. Zbog toga je, kao Ejmina pratnja u studio emisijama i na američkoj turneji, angažovan bend Dap-Kingsi njujorške pevačice Šeron Džons.[32]Tokom maja 2006, Ejmini promotivni snimci „You Know I'm No Good“ i „Rehab“ puštani su u emisiji Marka Ronsona koju je emitovao njujorški Ist Vilidž radio. To su bile prve nove pesme puštane na radiju nakon objavljivanja singla „Pumps“ a najavljene da će se pojaviti na drugom albumu. Svih jedanaest pesama u potpunosti su producirali Salam Remi i Mark Ronson. Ronson je u intervjuu iz 2010. izjavio kako je saradnja sa Vajnhausovom bila produktivna jer je ona bila iskrena kada god joj se nije svideo njegov rad čime je štedeo vreme koje bi bilo potrošeno na pokušaj popravke nečega što u startu nije bilo kvalitetno.[33] Promocija albuma se zahuktala i početkom oktobra 2006. godine Ejmina zvanična internet stranica je redizajnirana i ponovo aktivirana, a na njoj su postavljeni video-spotovi nekih neobjavljivanih pesama. Back to Black se zvanično pojavio u distribuciji u Ujedinjenom Kraljevstvu 30. oktobra 2006. Više puta se nalazio na prvom mestu britanske liste albuma, a pozicionirao se na sedmom mestu Bilbordove liste 200 najboljih albuma u SAD. Bio je to najprodavaniji album 2007. godine na Ostrvu sa 1,85 miliona primeraka.[34]

Album je iznedrio nekoliko singlova, a prvi objavljeni je bila pesma „Rehab“ koju je producirao Ronson. Ova kompozicija je, u vreme objavljivanja, stigla među prvih deset singlova britanske i američke top-liste.[35] Časopis Tajm je proglasio „Rehab“ najboljom pesmom 2007. godine.[36]

Diskografija uredi

Референце uredi

  1. ^ Reagan, Gillian (14. 12. 2007). „Amy Winehouse: The Next Tragic Talent?”. The New York Observer. Архивирано из оригинала 22. 4. 2009. г. Приступљено 24. 7. 2011. 
  2. ^ а б в Bush, John. „Amy Winehouse Frank Review”. allmusic.com. Приступљено 24. 7. 2011. 
  3. ^ „Ejmi Vajnhaus muza Karla Lagerfelda”. www.b92.net. 12. 12. 2007. Приступљено 24. 7. 2011. 
  4. ^ „Blejk osuđen, Ejmi "preskočila" suđenje”. www.mondo.rs. 21. 7. 2008. Приступљено 24. 7. 2011. [мртва веза]
  5. ^ „Singer Winehouse has lung disease”. news.bbc.co.uk. 23. 6. 2008. Приступљено 24. 7. 2011. 
  6. ^ „Додељене 50. Греми награде”. krstarica.com. 12. 2. 2008. Приступљено 26. 7. 2011. [мртва веза]
  7. ^ а б Biography for Amy Winehouse (jezik: engleski), Pristupljeno 25. 4. 2009.
  8. ^ „Winehouse dominates Grammys with 5 wins”. msnbc.msn.com. 11. 2. 2008. Arhivirano iz originala 03. 10. 2012. g. Pristupljeno 26. 7. 2011. 
  9. ^ „Amy Winehouse's brother on her return to form”. The Times. 13. 2. 2008. Pristupljeno 26. 7. 2011. 
  10. ^ „James Blunt records the biggest selling album of decade”. BBC News. 29. 12. 2009. Pristupljeno 26. 7. 2011. 
  11. ^ a b „Preminula Ejmi Vajnhaus”. www.b92.net. 23. 7. 2011. Pristupljeno 25. 7. 2011. 
  12. ^ „Buntovnica koja je dobila pet Gremija u jednom danu”. www.blic.rs. 23. 7. 2011. Pristupljeno 25. 7. 2011. 
  13. ^ „Ejmi Vajhaus nađena mrtva u svom stanu”. www.blic.rs. 24. 7. 2011. Pristupljeno 25. 7. 2011. 
  14. ^ „Nova istraga o smrti Ejmi Vajnhaus?”. www.b92.net. 2. 2. 2012. Pristupljeno 13. 2. 2012. 
  15. ^ Winehouse, Amy. „On the couch with: Amy Winehouse”. Access All Areas. Arhivirano iz originala 15. 2. 2008. g. Pristupljeno 26. 7. 2011. 
  16. ^ a b Mulholland, Garry (1. 2. 2004). „Charmed and dangerous” (na jeziku: engleski). www.guardian.co.uk. Pristupljeno 26. 7. 2011. 
  17. ^ a b v „Interview with Darcus Beese”. www.hitquarters.com. 23. 2. 2004. Arhivirano iz originala 23. 01. 2012. g. Pristupljeno 26. 7. 2011. 
  18. ^ Amy Winehouse: Frank. www.google.com. Arhivirano iz originala 9. 11. 2007. g. Pristupljeno 28. 7. 2011. 
  19. ^ a b Beccy Lindon (17. 10. 2003). „Amy Winehouse, Frank”. www.guardian.co.uk. Pristupljeno 28. 7. 2011. 
  20. ^ Boraman, Greg (27. 11. 2003). „Urban Review: Amy Winehouse, Frank”. www.bbc.co.uk. Arhivirano iz originala 25. 5. 2012. g. Pristupljeno 28. 7. 2011. 
  21. ^ „The BRITs 2004”. www.brits.co.uk. 17. 2. 2004. Pristupljeno 31. 7. 2011. 
  22. ^ „Amy Winehouse, Frank”. top40-charts.com. Pristupljeno 31. 7. 2011. 
  23. ^ „America: You've Met Amy Winehouse, Now H-E-E-RE'S Frank”. top40-charts.com. 24. 10. 2007. Pristupljeno 31. 7. 2011. 
  24. ^ Ciar Byrne (28. 5. 2004). „The Darkness are named songwriters of year”. www.independent.co.uk. Pristupljeno 6. 8. 2011. [mrtva veza]
  25. ^ „ASCAP Members Honored At The Ivors”. www.ascap.com. Arhivirano iz originala 20. 08. 2011. g. Pristupljeno 6. 8. 2011. 
  26. ^ Patrick Barham (8. 9. 2004). „Mercury rises for art pop of Franz Ferdinand”. www.guardian.co.uk. Pristupljeno 6. 8. 2011. 
  27. ^ „Full lineup: JazzWorld”. www.guardian.co.uk. 1. 6. 2004. Pristupljeno 6. 8. 2011. 
  28. ^ „Jazzworld Stage Glastonbury Festival 2004”. www.efestivals.co.uk. Pristupljeno 6. 8. 2011. 
  29. ^ „Amy Winehouse (Jazzworld, Sunday) Glastonbury Festival 2004 photos”. www.efestivals.co.uk. Pristupljeno 6. 8. 2011. 
  30. ^ „Concert details Amy Winehouse”. www.montrealjazzfest.com. Arhivirano iz originala 29. 7. 2011. g. Pristupljeno 6. 8. 2011. 
  31. ^ „Previous festivals & events for Amy Winehouse”. www.efestivals.co.uk. Pristupljeno 6. 8. 2011. 
  32. ^ Ben Sisario (29. 9. 2007). „She’s Not Anybody’s Backup Act”. www.nytimes.com. Pristupljeno 7. 8. 2011. 
  33. ^ Topping, Alexandra (8. 6. 2010). „Mark Ronson gets all new romantic with Duran Duran”. UK: www.guardian.co.uk. Pristupljeno 7. 8. 2011. 
  34. ^ „Winehouse and Lewis head charts”. 31. 12. 2007. Pristupljeno 7. 8. 2011. 
  35. ^ „Amy Winehouse – Rehab – Music Charts”. acharts.us. Pristupljeno 18. 9. 2011. 
  36. ^ Josh Tyrangiel. „Top 10 Songs – 50 Top 10 Lists of 2007.”. www.time.com. Arhivirano iz originala 27. 04. 2009. g. Pristupljeno 18. 9. 2011. 

Spoljašnje veze uredi