Istorija Bosne i Hercegovine

Praistorija uredi

 
Područje Glasinačke kulture

Najstarija praistorijska nalazišta u Bosni potiču iz mlađeg kamenog doba. To su Butmir kod Sarajeva, Donji Klakar kod Broda i Kraljevine kod Novog Šehera. Od njih je najviše proučen Butmir, koje je svjetski poznato nalazište. Naselja čisto bronzanog tipa u Bosni nema; sva naselja s tim materijalom su dugotrajna, održavaju se kroz više vijekova i perioda, a u njima je bronzano doba samo etapa. Od takvih poznata su naselja u okolini Sarajeva, posebno na Debelom Brdu, koja delimično obuhvataju razdoblje od kamenog doba, pa sve do rimskih vremena, zatim Varvara u prozorskom srezu i Cungar kod Cazina. U taj niz dolazi i vrlo važno sojeničarsko ili nakoljsko naselje kod Ripča, u bihaćkom kraju, i bogato, isto tako sojeničarsko, naselje u Donjoj Dolini, kod Gradiške, jedno od dosad najbogatijih na cijelom Balkanu. Halštatski period u predistoriji BiH zastupljen je vanredno bogatim nalazištima na Glasincu, u podnožju Romanije, gdje je ogroman broj humki (oko 5.000) pun oružja, nakita, pribora i svakojakog drugog materijala. Nešto mlađa od Glasinca je nekropola ravnih grobova u Sanskom Mostu. Nekropola u Jezerinama kod Bihaća u najvećoj mjeri pripada latenskom periodu, a čisto latenska je ona u Ribićima.

Predrimsko i rimsko doba uredi

Za najstarije stanovništvo Bosne smatraju se Tračani, a poslije njih Iliri, koji su imali više plemena. Prve veze tih plemena sa svijetom počinju preko grčkih kolonista sa dalmatinskih ostrva i iz Dirahijuma (Drača) i Apolonije (Pojana) iz Albanije. U 4. vijeku prije n. e. osnovana je na Neretvi veća grčka kolonija, Narona, koja je postojala nekoliko vijekova i vršila veliki uticaj na svoje zaleđe. Sredinom 4. vijeka prodrli su Kelti u zemlje oko Save i u unutrašnjost Bosne i ostali su tu duže u nekim oblastima. Uticaj Kelta je primetan kod ilirskog plemena Japoda u Bosanskoj Krajini, oko Bihaća.

Kao istorijski činilac javljaju se ilirska plemena i njihova država tek oko 230. p. n. e. U to vreme, radi gusarenja svojih primorskih saplemenika, došli su u sukob s Rimljanima. Iz sukoba su se razvili ratovi i postepeno rimsko osvajanje unutrašnjosti Balkana. Oko 168. p. n. e. cijela ilirska država (nazivala se »kraljevina«), bar što se tiče pristupačnih primorskih predela, bila je pod vrhovnom vlašću Rimljana. Ali, Rimljanima je bio potreban čitav jedan i po vijek da potpuno pokore zemlju, koja je uporno branila svoju slobodu. Posljednji veliki ilirski ustanak savladan je tek 6-9. nove ere. Poslije toga, godinama je trajao mir. Svojom poznatom administrativnom sposobnošću Rimljani su uredili zemlju nakon čega počinje proces romanizacije stanovništva. Romanizacija je bila intenzivnija u Primorju i duž reka Save i Neretve, kao i duž puteva, nego u teže pristupačnoj i opasnoj unutrašnjosti. Proces romanizacije bio je već toliko uzeo maha, naročito preko vojske, da od 3. vijeka Iliri sarađuju u poslovima carstva, daju svoje vojne zapovjednike, od kojih neki čak postaju rimski carevi. To je vrijeme, koje Momzen naziva »ilirizacijom rimske vojske i uprave«. Pri definitivnoj podjeli Rimskog carstva, 395, provincija Dalmacija je potpala pod zapadnu sferu uticaja. U provinciji Dalmaciji, čija je granica na istoku išla do Rudnika i do doline gornje Drine, nalazila se i čitava Bosna. Još pre propasti Zapadnog carstva (476.) Bosnu su osvojili Goti, ali su je napustili tridesetih godina 6. vijeka. Od tada je Bosna dugo vremena bila pod Vizantijom.

Srednjovijekovna Bosna uredi

 
Rasprostranjenost hrišćanskih hramova u srednjovekovnoj Bosni i Zahumlju

Nastanak bosanske države uredi

Bosna se pominje prvi put sredinom 10. vijeka u spisu O upravljanju carstvom vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita (χωρίον Βόσωνα – horion Bosona) i to kao dio Srbije.[1] Porfirogenit je definiše kao oblast oko gornjeg i srednjeg toga rijeke Bosne. Od naseljenih mjesta „u zemlji Bosni“ navode se Katera (vjerovatno Kotorac kod Sarajeva) i Desnik (nepoznata lokacija).[1] Na području današnje Bosne i Hercegovine kod Porfirogenita se pominju još i grad Soli (Σαληνέσ - Salines) oblasti Travunija, Zahumlje i Paganija i župe pljevska (Πλέβα - Pleva), imotska (Εμοτα - Emota) i livanjska (Χλεβίανα - Hlevijana).[1] Bosna se pominje i u Ljetopisu popa Dukljanina, takođe kao sastavni dio Srbije. Prema ljetopiscu, Srbija (Surbia), zvana još i Zagorje (Transmontana), bila je podijeljena tokom rijeke Drine na dva dijela: na Bosnu i Rašku. Bosna je zahvatala prostor od Drine do jadranskog zaleđa.[1] Ukratko rečeno, Bosna je u vrijeme kada se prvi put pominje u istorijskim izvorima bila samo geografski pojam.[1]

Sredinom 7. vijeka Bosna je uglavnom bila naseljena slovenskim elementom. Porfirogenit u pomenutom spisu piše da su Bosnu naselili Srbi. Organizacija Južnih Slovena bila je plemenska i demokratska. Od 9. vijeka, usljed opasnosti od stranih zavojevača, uređene su jače državne zajednice; na istoku kod Srba prema Bugarima, a na zapadu kod Hrvata prema Francima. Bosna je zadugo bila podijeljena u više nepovezanih župa, koje su podlijegale čas jednoj čas drugoj strani. U 9. vijeku, završen je u njoj i proces pokrštavanja, kojem su se najduže odupirala gusarska plemena oko Neretve, Neretljani.

Poslije pogibije srpskog kneza Časlava u sukobu sa Ugrima (Mađarima), došlo je do osamostaljivanja Bosne. Njena samostalnost je izgleda bila kratkog vijeka, jer ju je nedugo potom osvojio hrvatski kralj Mihailo Krešimir. Krajem 10. vijeka bugarski car Samuilo je na pohodu na Dalmaciju prešao preko Bosne. Kada je vizantijski car Vasilije II Bugaroubica pokorio ostatke Samuilove države, Vizantijsko carstvo je steklo prevlast nad čitavim Balkanskim poluostrvom. Vrhovnu vlast Vizantije je priznavao i bosanski ban. Međutim, ta vlast je bila više nominalna nego stvarna. Vizantijski car je oko 1040. morao da izdvoji velike količine srebra i zlata za bosanskog bana, raškog župana i zahumskog kneza kako bi ih pridobio za gušenje ustanka dukljanskog kneza Vojislava.[2] Duklja je u 11. vijeku bila središte srpskog otpora vizantijskoj prevlasti. Za vrijeme kralja Bodina Duklja je pod svojom vlašću objedinila susjedne srpske oblasti Travuniju, Zahumlje, Rašku i Bosnu. Između 1081. i 1088. kralj Bodin je za kneza Bosne postavio Stefana.[2]

Poslije smrti kralja Bodina 1101, Duklja je utonula u unutrašnje borbe između članova kraljevskih porodica. Raška je potpala pod uticaj Vizantije, a Bosna Ugarske. Naime, krajem 11. vijeka ugarska vlast se stabilizovala u Sremu, a početkom 12. se proširila na Hrvatsku (1102) i romanske gradove u Dalmaciji (1107—1110). Tako je Bosna okružena sa sjevera i zapada moćnim susjedom.[3] Od 1138. ugarski kraljevi su se u svojim poveljama titulisali i kao gospodari Bosne. Kralj Bela II (1131–1141) je na saboru u Ostrogonu vjerovatno 1139. svom maloljetnom sinu Ladislavu dao „herceštvo (vojvodstvo) bosansko“ (bosnensem ducatum).[4] Međutim, u Bosni su u to vrijeme stvarno vladali domaći banovi, koji su priznavali vrhovnu vlast mađarskog kralja.[5] U to vrijeme je radi zajedničke borbe protiv Vizantije došlo je do zbližavanja Srba i Ugra i sklapanja porodičnih veza između vladajućih porodica.

Prvi banovi uredi

Prvi poznati bosanski ban bio je ugarski vazal Borić (1150—1163).[5] Njegovo porijeklo je sporno. Prema jednom izvoru, poticao je iz Slavonije, a prema drugom iz Zahumlja. Imao je posjede u Slavoniji. Nije isključeno da ga je na položaj bosanskog bana doveo ugarski palatin Beloš. Učestvovao je u ugarsko-vizantijskom ratu oko Braničeva 1154.[6] Nastradao je kao žrtva dinastičkih sukoba u Ugarskoj. Naime, poslije smrti kralja Gejze II, između Gejzine braće Ladislava i Stefana IV s jedne, i Gejzinog sina Stefana III s druge strane izbio je sukob oko prijestola. Ban Borić je podržavao vizantijskog štićenika Stefana IV, za čije kratkotrajne vladavine 1163. je nagrađen visokim mjestom među ugarskim velikodostojnicima. Međutim, tokom iste godine Gejzin sin Stefan III je zbacio sa prijestola svoga strica Stefana IV. Tada je nastradao i ban Borić.[6]

Bosna je tada za kratko vrijeme došla ponovo pod vrhovnu vlast Vizantije. Naime, u novom vizantijsko-ugarskom ratu, Vizantija je izašla kao pobjednik ovladavši 1166. Dalmacijom znatnim dijelom Hrvatske, Sremom i Bosnom. Vizantijski car Manojlo I Komnin se u jednoj tituli nazivao carem „Dalmacije, Ugarske, Bosne, Hrvatske“ (Δαλματικος, Ουγγρικος, Βοσεντικος, Χροβατικος) itd.[6] Međutim, poslije smrti cara Manojla raški veliki župan Stefan Nemanja se oslobodio prevlasti Vizantije. Time su ujedno prekinute i političke i kulturne veze između Bosne i Vizantije. Uklanjanje vizantijske prevlasti iz zapadnog Balkana imalo je za posljedicu jačanje pritiska Ugarske na srpske zemlje, pa i Bosnu. Ugarski kraljevi su se rukovodili težnjom da uključe Bosnu u sastav Ugarske. Stoga je istorija Bosne u 13. veku obilježena borbom bosanskih banova za samostalnost.[7]

Bosanski ban Kulin (1180—1204) bio je u početku vizantijski vazal. Sticajem okolnosti nastalih poslije smrti cara Manojla I postao je ugarski vazal. Naime, Ugarska je već 1181. vaspostavila vlast nad Hrvatskom, Dalmacijom i Sremom. Godine 1183. Ugri i Srbi Rašani su zauzeli Braničevo i prodrli sve do Sofije. Čini se da im se u borbi protiv vizantijske prevlasti priključio i bosanski ban Kulin. Na to ukazuje ktitorski natpis crkve kod Visokog. Ovdje se navodi da je ban Kulin sazidao crkvu „kada je pljenio Kučevsko Zagorje“, pod kojim se najvjerovatnije podrazumjeva Kučevo u sjeveroističnoj Srbiji.[8] Do kraja 12. veka Bosna je ponova potpala pod vrhovnu vlast Ugarske. Septembra 1199. najstariji sin Stefana Nemanje Vukan „kralj Duklje i Dalmacije“ izvjestio je papu Inokentija III da se „u zemlji Kraljevine Ugarske, tj. Bosni“ (in terra regis Ungariae, videlicet Bossina) raširila jeres.[9]

Inače mirna vladavina bana Kulina zapamćena je kao doba sređenosti i blagostanja. Kulin je optuživan da je štitio bogumile, pa čak i da je i sam prešao u njihovu vjeru, ali se javnim odricanjem oslobodio neprilika. Prema rečima Vukana Nemanjića, „sam Ban Kulin, zaveden sa svojom suprugom i sestrom, koja je bila (supruga) preminulog Miroslava (župana) Humskog i mnogim svojim srodnicima uveo u istu jeres više od deset hiljada hrišćana“. Nasljednici bana Kulina, koji nisu imali njegovu vladarsku vještinu, imali su zbog toga velike probleme s papinskom kurijom i Mađarima, jer su dopuštali narodnoj crkvi nesmetan razvoj.

Ban Matej Ninoslav (1233—1250) je čak odolio jednom opasnom krstaškom ratu protiv njega i njegove zemlje. Jedva je ostao na vlasti i to pomoću izjava odanosti rimskoj crkvi.

Kotromanići uredi

Poslije njegove smrti Bosnu su osvojili Mađari i podjelili je na više oblasti. U užoj Bosni, tj. u oblasti oko izvora rijeke Bosne, ostao je na vlasti Ninoslavov rođak, ban Prijezda, koji se smatra osnivačem dinastije Kotromanića. U istočnoj Bosni, u oblasti Soli i Usore, vladao je od 1284. srpski kralj Dragutin, inače mađarski zet. Njegova kći Jelisaveta udala se 1284. za Prijezdinog sina Stefana I Kotromanića. Na osnovu te bračne veze, Tvrtko je pretendovao da naslijedi cjelokupno srpsko kraljevstvo.

Šubići i Stefan II uredi

Za vrijeme borbi za prijesto u Mađarskoj, pošto je Arpadova dinastija izumrla, dolazi do velikog uticaja hrvatsko-dalmatinske porodice Šubića, koja se zalagala za to da Karlo Robert sjedne na prijesto Ugarske. Glava te porodice, knez Pavle Šubić, dobio je 1299. izvesne dijelove Bosne, a poslije, osvajajući nove oblasti Bosne i potiskujući Stefana I, i čitavu njegovu oblast (1305). U Bosni je tada na vlasti bio ban njegov sin Mladen Šubić (1305—1322). Ali on nije znao da održi očeve tekovine. Bezobziran i nasrtljiv, on je okrenuo protiv sebe veliki dio susjeda i podanika, a došao je u sukob i sa srpskim kraljem Milutinom i s mađarskim kraljem Karlom. U borbi s ovim drugim on je izgubio vlast, uklonjen je sa svog upravnog područja i odveden je u Hrvatsku. Kao pomagač mađarskog kralja protiv Šubića istakao se Stefan II Kotromanić, koji je nekoliko godina prije toga bio vraćen na očev prijesto kao Mladenov kletvenik. Stefan II je bio oprezan, ali aktivan vladalac. Obično je koristio nesreće i meteže drugih da ojača svoju vlast. Padom Šubića on se okoristio na zapadu svoje države uzimanjem dijelova Završja. Kad su poslije smrti kralja Milutina nastale u Srbiji borbe za vlast, on je zauzeo Hum (1322—1326), i time se zamjerio Nemanjićima. Car Dušan mu to nikada nije mogao oprostiti i četvrt vijeka kasnije (1350), preduzeo je vojni pohod na Bosnu, da povrati izgubljene teritorije.

Posle smrti kralja Dragutina i poraza njegovog sina Vladislava u Srbiji i na Rudniku (oko 1324), Stefan je stavio pod svoju vlast i Soli i Usoru. Novi mađarski kralj, Ludvig Veliki, ukazivao mu je veliku počast i uzeo je njegovu kćer Jelisavetu za ženu (1353). Stefan II je ojačao Bosnu, ujedinio je od Drine do Cetine i Vrbasa, dao joj izlaz na more i tako snažnu i uglednu ostavio ju je 1353. svom nasljedniku Tvrtku I.

Tvrtko I Kotromanić uredi

Tvrtko je bio najslavniji vladar Bosne, a po majčinoj liniji bio je Nemanjić. Njegov pradjeda bio je srpski kralj Dragutin. Tvrtko je na prijesto došao mlad, sa petnaestak godina. Imao je mnogo neprilika prvih godina s Mađarima, koji su mu uzeli zapadni Hum kao miraz uz Jelisavetu (1357), i kasnije s pobunjenom vlastelom u zemlji, s kojom je bio i njegov brat Vuk (1366—1367). Kada je Tvrtko, pomoću Mađara, ugušio tu bunu, počeo je da sređuje odnose u zemlji, a 1374. je, u savezu s knezom Lazarom, pobjedio Nikolu Altomanovića i dobio njegove oblasti - Podrinje i dijelove Raške. U Mileševi, na grobu Sv. Save, Tvrtko se krunisao 1377. za kralja Srba i Bosne: „Po milosti Božjoj kralj Srbljem, Bosni, Pomorju i Zapadnim stranama“. Od tog vremena Tvrtko je preuzeo ime/titulu Stefan i nije je se odrekao do kraja života.

Kasnije, 13781385, Tvrtko je svoju vlast proširio u trebinjskoj oblasti, Konavlima i severnoj Zeti. Iskoristio je borbe u Mađarskoj, do kojih je došlo posle smrti kralja Lajoša I (1382), i dobio je od njegovih nasljednika Kotor. Poslije je otvoreno pomagao bunu hrvatskih velikaša protiv Mađarske, i s knezom Lazarom bio saveznik napuljske dinastije. Knezu Lazaru je pomogao i na Kosovu (1389). Pred kraj života, 13881390, Tvrtko je nastojao zadobiti pod svoju vlast Dalmaciju, u čemu je i uspio. 1. avgust 1390. zabeležena je prvi put njegova ponosna titula: »Kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja«. Ali, usred tih uspjeha, on iznenada umire oko 17. mart 1391, ostavivši kao i car Dušan, nedovršeno svoje veliko djelo. Njegovi nasljednici gube Tvrtkove tekovine, dolaze u zavisnost čas od Turaka, čas od Mađara, i postaju ponekad oruđe svoje ojačale vlastele (Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić, Pavle Radenović i dr.).

Propast i turska najezda uredi

 
Bosna oko 1412. godine

Sinovac Tvrtkov, Dabiša, vladao je vrlo kratko (1391—1395), i ostavio je vladu u nasljedstvo svojoj slaboj kraljici Jeleni. Jedan jak upad Turaka u Bosnu, 1398, natjerao je velikaše, da na upravu zemlje dovedu nekog s više autoriteta. Tako je došao za kralja Stefan Ostoja. Od 1404. on je dobio kao kraljevskog protivkandidata Tvrtka II Tvrtkovića. — Bosna je otada bila često poprište građanskih borbi. Ni naočigled opasnosti od turske najezde, sebični i kratkovidni ljudi nisu mogli da obuzdaju svoje strasti i prohtjeve. Dva kralja u Bosni u isto vrijeme javljaju se više puta. Poslije Ostojine smrti (1418) javlja se kao kralj njegov sin Stefan Ostojić (1421), za vlade Tvrtka II. Nekoliko godina kasnije, protiv istog Tvrtka, diže se 1432. drugi sin Ostojin Radivoj.

Za vrijeme tih borbi Srbi su od Mađara dobili Srebrenicu (1412), Dubrovčani su otkupili Konavle (1419, 1427), a što je najgore, Turci su ušli u zemlju i učvrstili se u gradovima Hodidjedu i Vrhbosni. Kralj Stefan Tomaš (1443. do 1461), koji je od svih nasljednika Tvrtkovih imao ponajviše državničkog, mogao je samo s bolom gledati neminovno srljanje u propast. Domaća vlastela držala je djelimično otvoreno stranu Turaka i pozivala ih je u svoja razračunavanja kao pomagače i sudije, katolička oštra gonjenja gurala su bogomile u protivnike državnog poretka, Mađarska pomoć mogla se dobiti samo uz skupe ustupke na račun državne samostalnosti i cjeline. Kralj Tomaš pokušao je da ženidbom svog sina Stefana s Jelačom, kćeri i nasljednicom despota Lazara, ujedini Bosnu i Srbiju za zajednički otpor Turcima, ali je taj pokušaj, iako izveden, došao kasno. On je samo ubrzao katastrofu Srbije (1459), a domalo doveo i sultana protiv Bosne. Neslavno, bez ijedne borbe, Bosna je pala 1463. Nešto duže držala se Hercegovina, ali su i tu sablazne scene borbe između oca i sina podrivale snagu otpora. 1482. došla je najposlije i ona — pod tursku vlast. Mađari su pokušavali u više prilika, da preotmu Bosnu od Turaka. Oni su dali i jednog novog kralja, Nikolu Ujlaku-a (Iločkog) (1471—1477), preduzeli su i jedan uspješan pohod do Sarajeva, u kom se naročito odlikovao despot Vuk (Zmaj Ognjeni Vuk) (1480), ali to nije moglo izmijeniti neminovni razvoj događaja. Turci su prodirali stalno. Srebrenička banovina pala je 1512, Beograd 1521, i najposlije dugo i uporno branjeno bosansko Jajce 1528, i Turci su postali neosporni gospodari Balkana.

Dobar dio bosanskog plemstva bio je otprije u vezama s Turcima. Jedan dio bio je čak na njihovoj strani u borbi protiv katolika i Mađara. Stoga je on dosta lako prešao na islam (Hranušić, Hercegović, Borovinić, Branković, Vranešević itd.). Neki su to činili da očuvaju povlašteni položaj, neki iz ličnih motiva. — Turci su uveli u zemlju svoje agrarne uredbe i spahijski sistem, koji su se dosta brzo osjećali kao veliki pritisak na radni narod. Vjerska gonjenja javila su se dosta brzo i bila su često vrlo surova. Danak u krvi bio je strašan. Radi toga mržnja hrišćana protiv turske vlasti bivala je sve veća i bili su spremni na svaku političku kombinaciju protiv Turaka. Čak i pravoslavne vladike, kao Sv. Vasilije Ostroški, nisu se ustručavali ući u veze s Rimom, samo da bi se oslobodili turskoga jarma.

U srednjovekovnoj Bosni je postojala opšta svest, barem među plemićima, da su sa Srbijom delili zajedničku državu i da pripadaju istoj etničkoj grupi. Ta svest se vremenom smanjivala zbog razlika u političkom i društvenom razvoju, ali zadržala se u Hercegovini i delovima Bosne koji su bili deo Srbije.[10]

Osnivanje Sarajeva i sandžaka Bosna uredi

 
Skopsko-bosansko krajište 1455. godine

Napadi na Bosnu vršeni su uglavnom iz Skopskog krajišta (osnovanog još 1392) koje je nadziralo sve okolne vazalne oblasti. Napadi su išli preko Zvečana koji je zauzet 1396. Napade su vodili udžbegovi ("begovi krajišnici") Ishak-beg i njegov sin Isa-beg Ishaković. Ovaj drugi 1448. (po drugima tek 1455) osvaja tvrđavu Hodiđed i trgovište Saraj-ovasi ("Sarajsko polje") pod njim, u župi Vrhbosna, i tu uspostavlja svoj has ali sam nikada nije postao namesnik vilajeta Vrhbosna. Od 1457. on počinje da podiže svoje čuvene zadužbine u Sarajevu.

Bosanski sandžak nastaje 1463. nakon pogubljenja Stefana Tomaševića a za sedište mu je uzet novi grad Sarajevo. Obuhvatao je teritorije zauzete od bosanskog kralja, Pavlovića i Kovačevića, do tada osvojeni deo Hercegovine i ranije vilajete u Raškoj koji su bili has Ishak-bega (kasniji Novopazarski sandžak). Obim mu je smanjen iste godine u protivofanzivi kralja Matije Korvina. Ovde je isprva primenjen sistem subašluka a kasnije su osnovane nahije sa seraskerima. Da bi smirili nezadovoljstvo koje je kod sitnih plemića koji su prihvatili tursku vlast proizveo gubitak mnogih feudalnih prava, ali i osećajući se nesigurni od Ugara na svom novom posedu, Turci od 1465. do 1476. obnavljaju Bosansku kraljevinu u severnom delu Bosanskog sandžaka kao koridor prema Jajačkoj banovini. Ova nevelika formacija obuhvatala je oblast oko 6 gradova severno od Lašve. Na čelo joj je postavljen Matija (Radivojev) Kotromanić, renegat oženjen Turkinjom iz Stambola, sa rezidencijom u Vranduku. U ovoj oblasti nije bilo dvovlašća niti su tu delovale ikakve turske vlasti. Kako Matija nije mogao zadovoljiti bosanske vlastelinčiće on je svrgut negde pre 1471. i zamenjen Matijom Sabančićem, plemićem iz Vrhbosne. 1476. na mesto bosanskog kralja postavljen je Matija Vojsalić koji je imao nameru da ga priznaju i Ugari pa su mu iz tog razloga gradove opseli Turci. Izbavio ga je ugarski kralj ali to ujedno bi i to kraj bosanskog kraljevstva.

1470. osnovan je Hercegovački sandžak koji je proširen na račun Bosanskog. Sedište mu je u Foči. Oba sandžaka potpadaju pod rumelijskog beglerbega.

Posle osvajanja Husrev-bega osnovan je 1537. i Kliški sandžak. Ofanzivna uloga Bosanskog sandžaka tada je dodatno naglašena premeštanjem sedišta u Banju Luku 1553. gde je ostalo do 1663.

1579. osnovan je Karlovac sa namerom da se spreče upadi u Kranjsku i dalje. Kao odgovor na ovo, ali i u želji da se pojača eksploatacija podanika 1580. stvoren je Bosanski ajalet (tj. pašaluk). Prvi beglerbeg mu je Ferhat Sokolović. Osnovan je izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Krčkog i Pakračkog sandžaka iz Rumelijskog a Zvorničkog i Požeškog iz Budimskog beglerbegluka. Nakon osnivanja ejaleta Bosna postaje njegova središnja oblast i matica.

Ustanci uredi

Ustanci u Bosni i Hercegovini bili su vrlo česti. Od njih je najvažniji ustanak vojvode Grdana, s kraja 16. vijeka, u vezi sa akcijom pape Klementa VIII, koji je htio da pokrene širu borbu za oslobođenje balkanskih hrišćana.

Pred kraj 17. vijeka hrišćani Hercegovine pridružili su se, u velikom broju, mletačkoj vojsci, koja je ratovala protiv Turaka. Princ Eugen Savojski je1697. u smjelom naletu prodro do Sarajeva, opljačkao ga je i odveo sa sobom veliki broj ljudi, dijelom kao roblje (muslimane), a dijelom kao prisilne koloniste (pravoslavne). Spomen o tom pohodu, usljed toga, nije ostao mnogo slavan.

Opadanje moći Osmanske carevine uredi

 
Habzburška Severna Bosna (Kraljevina Bosna), 1718-1739.

U 18. vijeku Bosna i Hercegovina je postala periferna oblast Osmanskog carstva. Muslimanski redovi zbijaju se i postaju gušći, jer se u zemlju povlače potisnuti muslimani iz Slavonije i Dalmacije. Između 1718. i 1739. godine, severnim delovima Bosne uz reku Savu vladaju Austrijanci. Ovo područje pod austrijskom upravom je u literaturi poznato kao Severna Bosna ili Kraljevina Bosna. Dokaz porasle muslimanske snage pokazuje donekle njihova pobjeda nad Austrijancima kod Banje Luke 1739. Ali 18. i 19. vijek su bili vreme naglog opadanja moći turske carevine. Posrnulost središta povlačila je za sobom i opadanje pokrajina. U Bosni je počela obijest pojedinih vezira, koja se odlikovala korupcijom i brutalnošću. 1777. je objavljeno pravo nasljedstva za spahiluke. Bosanski begovi videli su opadanje moći i krivicu za to pripisivali su novim reformama, koje tobože nisu u muslimanskom duhu, i Osmanlijama »Turkušama«, kao da su oni nosioci pokvarenosti. Stoga su od 19. vijeka počele česte borbe bosanskog begovata za lokalnu autonomiju, za čuvanje starog reda i za isključenje Turkuša iz službe u Bosni i Hercegovini. Od tih pokreta najznamenitiji je Husein-bega Gradaščevića, »Zmaja od Bosne«, kapetana grada Gradačca, 1831. U vezi sa Škodra-pašom Bušatlijom on je krenuo protiv sultanove vojske i postigao je uspjehe. Ali nevješt i nadut, nije znao da se održi, i kad je 1832. na njega krenula nova carska vojska, potpomognuta od hercegovačkih begova, Husein je bio potučen i morao je da beži iz Bosne. Potpuni slom upornog i konzervativnog bosanskog begovata dovršio je Omer-paša 1851—1852.

Nevesinjska puška uredi

Od druge polovine 19 vijeka učestali su ustanci raje u Bosni i Hercegovini. Razloga je za to bilo više: agrarni pritisak, koji je od obligatnog uvođenja kmetovske trećine, od 1848, bivao sve teži, nesavesno prikupljani i veoma povišeni porezi, neposredni primeri oslobođenja Srbije i borba Crne Gore. U borbama begovata s Turkušama raju su pozivale obe strane, davale joj oružje i time podizale njeno samouverenje. Pored toga, bilo je i nacionalne agitacije. Nevesinjska puška iz 1852. i 1857. pokrenuo je nesumnjivo crnogorski knez Danilo. Zatim je 1858. izbila Protina buna u Obudovcu. Ustanak Luke Vukalovića 1861. u vezi je s nacionalnom propagandom omladine i revolucionarnim planovima Italijana i Mađara. Poslednji veliki narodni ustanak iz 1875. uveo je u rat protiv Turaka Srbiju i Crnu Goru, a zamalo i Rusiju s Rumunijom. Taj veliki rat je završen Berlinskim Kongresom 1878, koji je dao Austrougarskoj mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. Austrougarska vojska je na osnovu tog mandata ušla u Bosnu, ali tek pošto je pretrpela velike gubitke u ljudstvu, naročito kod Doboja i Sarajeva, gde joj je otpor pružio Hadži Lojo.

Aneksija uredi

Austrijska uprava u Bosni trajala je 40 godina, 18781918. Da suzbije srpsku nacionalnu svijest, ona je s planom razvijala »bosanski« patriotizam i njegovala kult bosanske prošlosti. Sistematski je sijala mržnju između naroda, da ih, zavađene, lakše izigrava i onemogući za zajedničke akcije. 7/10 1908. proglašena je aneksija Bosne Austrougarskoj. To je izazvalo proteste pravoslavnih i muslimana u Bosni, o čijoj se sudbini rješavalo bez njihovog sarađivanja. U Srbiji je uzbuđenje radi tog akta dovelo do ratne opasnosti, u ostaloj Evropi, osim Njemačke, do opšte osude.

1910. Bosna i Hercegovina dobile su ustav i svoj sabor, podijeljen po konfesijama. U strahu od Srba, vlast je preduzimala često brutalne mjere protiv srpskih društava, čak i najnevinijih (1913, za vrijeme skadarske krize, bio je obustavljen rad u svim društvima, a neka su bila potpuno zabranjena) i protiv srpske štampe. 1914. spremani su veliki vojnički manevri u Bosni i Hercegovini. Na sam Vidovdan, priređivač tih manevra, austrougarski prestolonasljednik Franc Ferdinand sa suprugom, demonstrativno je priredio vožnju kroz sarajevske ulice; tom prilikom su oboje poginuli od revolverskih hitaca omladinca Gavrila Principa. To je dalo povod za veliki Svjetski Rat. U njemu je pravoslavni elemenat Bosne i Hercegovine trpio strahovite progone i stradanja. 3/11 1918. prestala je austrijska uprava u zemlji, a vlast je preuzelo Narodno Vijeće.

Period Kraljevine Jugoslavije uredi

Drugi svetski rat uredi

Period socijalističke Jugoslavije uredi

Rat u Bosni i Hercegovini uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b v g d Ćirković 1964a, str. 39.
  2. ^ a b Ćirković 1964a, str. 41.
  3. ^ Ćirković 1964a, str. 41–42.
  4. ^ Ćirković 1964a, str. 42; Klaić 1978, str. 22.
  5. ^ a b Ćirković 1964a, str. 42.
  6. ^ a b v Ćirković 1964a, str. 43.
  7. ^ Ćirković 1964a, str. 46.
  8. ^ Ćirković 1964a, str. 46–47.
  9. ^ Fermendžin 1892, str. 5; Ćirković 1964a, str. 47.
  10. ^ Isailovović, Neven (2018). „Pomeni srpskog imena u srednjovjekovnim bosanskim ispravama”. Srpsko pisano nasljeđe i istorija srednjovjekovne Bosne i Huma: 276. 

Literatura i izvori uredi

Izvori uredi

  • Fermendžin, Euzebije (1892). Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752. Zagreb. 
  • Šišić, Ferdo, ur. (1928). Letopis Popa Dukljanina. Beograd-Zagreb: Srpska kraljevska akademija. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi