Komparativna književnost

Komparativna književnost je grana nauke o književnosti koja se bavi uporednim proučevanjem književnih istorija i književnih pravaca raznih nacionalnosti.

Američka književnost uredi

Uvod uredi

Američka književnost se razvija tek četiri veka i obuhvata period kad se u Evropi završavala renesansa i otpočinjalo tzv. novo doba u kulturi koje i danas traje, a za koje je karkteristično da ne postoje periodi koji se lako mogu identifikovati kao što je to bilo u prošlosti, već postoje neprekidna smenjivanja pokreta i prtiv pokreta. Književnost Severne Amerike (SAD i Kanada) se obično razmatra u kontekstu engleske i evropske literature pokazujući kako su američki pisci preobrazili svoje izvore, dali delu nacionalni prizvuk i doprineli oblikovanju američkog nacionalnog identiteta. Ipak, američka književnost nije samo pasivni primalac evropske književne misli. Jedna od najbitnijih osobina američke književnosti je njen pluralistički karakter. Ta raznolikost se ogleda na području jezika, etničkih grupa i pravaca. Premda je njen najveći deo pisan na engleskom, postoje i dela pisana na drugim jezicima npr. jidišu. Zatim postoje dela koja obuhvataju različite etničke grupe koje žive na tlu Amerike: Italijani, Jevreji, Azijati (Kinezi, Japanci, Filipinci, Vijetnamci, Korejci itd.), Crnci i nešto malo starosedelaca Indijanaca. I najzad, postoje dela koja pripadaju različitim pravcima: transcendentlizmu, harlemovskoj renesansi, bitu, feminističkoj literaturi itd.

Poreklo američkih književnih pravaca uredi

Prvi američki doseljenici iskrcali su se na njeno tle na samom početku XVII veku. Oni su bili različitog socijalnog porekla i imali su različite motive za dolazak u Amriku pa su se kretali u tri različita smera američkog kontinenta i obrazovali tri posebne skupine: države Nove Engleske na severu, koje su se graničile sa Kanadom; države na jugu u koje spadaju: Virdžinija, Merilend, Južna i Severna Karolina i Džordžija; i srednje kolonije oko države Pensilvanije. Na severu je vladala oštra klima i zemlja je bila neplodna pa su se tu ljudi bavili uglavnom trgovinom i prerađivačkim delatnostima. Puritanizam je tu bio verska i svetovna snaga te se tu razvila puritanska književnost. Na jugu gde je bila blaga klima i plodna zemlja postojale su ogromne plantaže duvana. Na razvoj te plantažerske kulture uticalo je i crnačko ropstvo. Vlasnici plantaža držali su u svojim rukama većinu političke moći dok su sitni farmeri jedva preživljavali. Srednje kolonije naseljavale su tolerantnije kosmopolitske skupine koje su imale i pravedan odnos prema Indijancima u odnosu na države Severa i Juga.

Verski, ekonomski i politički spisi, uz pisma, dnevnike i putopise jedini su oblici američke književnosti sve do proglašavanja nezavisnosti od Engleske 1776. Tek posle proglašenja nezavisnosti javlja se svesna namera da se književnost izgradi na američkom, a ne na engleskom iskustvu. Pod uticajem evropskog romantizma mlada nacija našla je u svojoj sredini obilje zanimljivih tema: strogi puritanski moral, pustolovine divljeg zapada, Indijance, crnačko ropstvo. Mnogi američki simboli, kao što su kola sa arnjevima i kolokvijalna fraza: Go West, Yang man, Go West potiču iz ovog perioda, otprilike prva polovina XIX veka. Tada piše majstor avanturističkih priča Džejms Fenimor Kuper (1789—1851) čija su dela Priče o Kožnoj čarapi i Poslednji Mohikanac postala vrlo popularna u Evropi; zatim najznačajnije pero američke književnosti svih vremena Edgar Alan Po (1809—1849), koji je u svom kratkom životu uspeo da stvori novu simboličku poeziju, izmisli detektivsku priču, i pripovetke strave i užasa, kao i da položi osnove američkoj estetičkoj teoriji. Otud Amerika zauzima prvo mesto u stvaranju pripovrtktke kao književne vrste. Poova najpoznatija pesma je Gavran, kriminalistička priča: Ubisvo u ulici Morg, a od horor priča Pad kuće Ašer. U ovo vreme je pisao i Natanijel Hautorn (1804—18664), autor simboličkog romana Skerletno slovo itd. Sa industrijskom revolucijom, nastankom kapitalizma, razvojem građanske klase, borbom za demokratiju i priklanjanjem pozitivizmu književnost dobija naturalistički i realistički vid. Tada nastaju dela čija je tematika verna slika teških uslova života i protest protiv ekonomskog izrabljivanja i rasne diskriminacije. To je otprilike druga polovina XIX veka. Najznačajniji romanopisci ovog perioda su Herman Melvil (1819—1891), autor Mobi Dika i Henri Džejms (1843—1916), autor Portreta jedne ledi. A od pripovedača tu je jedan od najvećih svetskih humorista Mark Tven (1835—1910)-pravo ime Semjuel Lenghorn Klemens, rođen u nekom mestašcu na Misisipiju koje se našlo u centru velikog sukoba Severa i Juga. Njegova država nije bila sklona ni robovlasništvu, ni društvu bez robova, nego je postala središte ekspanzije prema zapadu, pa je i pisac jedno vreme tamo boravio. Tvenova najpopularnija dela su romani Tom Sojer i Haklberi Fin, ali je on ušao u književost pišući pripovetke. Narativna američka poezija nije naročito originalna. Njen poznati predstavnik je Henri V. Longfelou (1807—1882), tvorac čuvenog epa iz indijanskog života Hijavata. Lirska poezija je znatno vrednija i originalnija. Osnivač Transcendentalnog kluba, Ralf B. Emerson (!803-1882) proučavao je grčku i nemačku klasičnu filozofiju, kao i istočnjačku mističnu religiju što je sve oblikovalo posebnu vrstu transcendentalnog mišljenja. Njegove pesme se odlikuju originalošću i nekonformizmom. Volt Vitmen (1819—1892) je prvi glas gradske Amerike, izrazito demokratskih pogleda. Pesme karakteriše slobodan stil. Najpoznatije delo Vlati trave.

Glavni tokovi razvoja i osnovne crte američke književnosti u XX veku uredi

Tokom XX veka u oblasti književnosti, bilo je izuzetno mnogo pravaca, škola i izama, na globalnom nivou, od kojih pojedini nisu dali ništa značajnije istoriji književnosti osim što su sebi skovali neko zvučno ime. Ipak, neki od tih pokreta prevazilaze granice regionalnog i imaju univerzalno značenje. U oblasti američke književnosti to su predstavnici: izgubljene generacije (lost generation), bita (beat), Tihe generacija (silent generation)i postmoderne. Izgubljena generacja je ime naraštaja američkih mladića koji su učestvovali na ratištima Evrope tokom Prvog svetskog rata. Njihovi motivi za to učešće su bili koliko plemenite prirode toliko i sklonost avanturizmu. Posle rata nisu mogli da se snađu u Americi koja im je postala dosadna sa svojom malograđanštinom i sklonošću ka zgrtanju novca, pa su se vraćali u Evropu i odavali se boemskom životu. Tematika njihovih dela je inspirisana i Prvim svetskim ratom i depresijom 30-ih u Americi. Glavni predstavnici Ernest Hemingvej i Skot Ficdžerald. Bit je rođen krajem pedesetih. Bit generacija nija dala velika dela kao izgubljena generacija na koju se oslanja. Izdvaja se Norman Majler, pisac Golih i mrtvih. Manifest bita prepoznaje se u delima njegovih začetnika:Urliku od Alena Ginzberga, romanu Na cesti od Kerauka i prvim pesmama Korso-a. Uticaj bita bio je ogroman na sledeće generacije. Tiha generacija nije bila baš sasvim tiha, ona je urlala protiv rata u Vijetnamu. Osim Vijetnamskog rata dominantna pitanja ove generacije su građanska prava i legalizacija droga kao što je LSD. Tu je posebno angažovan Ken Kesi autor dela Let iznad kukavičijeg gnezda. Neki smatraju da je romanom Kvaka 22 Džozefa Helera, iz 1961. počeo postmodernizam u književnosti. Ovaj pokret je istovremeno i nastavak eksperimenata koje su ustanovili pisci prve polovine XX veka i reakcija protiv ideja impliciranih u njihovim delima. Zato je vrlo teško precizno definisati postmodernizam u literaturi. Pomerena je granica između prave literature i kiča korišćenjem imitacija i kombinacijom multiplih elemenata uključujući i teme i žanrove koji prethodno nisu bili zastupljeni u književnosti. Jedan od pisaca američke postmoderne je i Džon Apdajk.

  • Poezija

Posle 1910. poezija u Americi se kreće u dva glavna pravca: imadžisti koji su povezani sa engleskom i evropskom poezijom čiji su glavni predstavnici Ezra Paund, T. S. Eliot i V. Vilijams i skup pesnika nadahnut američkim temama glavni predstavnik Robert Frost.

  • Dramska književnost

Melodrama, farsa i muzička revija bili su glavni oblici američkog teatra do kraja Prvog svetskog rata. S pojavom Judžina o'Nila (1888—1953) pozorište je steklo svog prvog velikog pisca. On je uveo u dramu realističke likove i situacije i tragediju sa nesrećnim završetkom. Takođe je eksperimentisao scenskim izrazom. Posle njega drama postaje bogatija i po broju dela i po motivima. Javlja se imaginativna drama, poetsaka, politička, socijalna i itd. Značajna dramska stvaraoci su:Tenesi Vilijams, Džon Stajnbek, Artur Miler itd.

Arapska književnost uredi

Uvod uredi

Arapi su narod semitskog porekla koji je prvobitno nastanjivao Arapsko poluostrvo, ali se docnije širi na sever Afrike, ka jugozapadnoj Aziji, Indiji, Kavkazu i srednjoj Aziji. Podeljeni su na mnoga plemena. U prošlosti su se prevashodno bavili nomadskim stočarstvom (beduini), a kasnije i zemljoradnjom (felasi). Postojala je i malobrojna trgovačka klasa koja je živela u Meki, koja je bila i verski centar preislamskih Arapa. Pošto je Arapsko poluostrvo kolevka islama većina Arapa pripada toj religiji mada ima i hrišćana (pravoslavni Kopti u Egiptu i katolici i Siriji i Libanu), pa i nekih drugih religija.

Glavni tok razvoja i osnovne crte arapske književnosti uredi

Arapska književnost je najbogatija i najraširenija semitska književnost koja je uticala na pismenost svih arapskih naroda. Deli se na nekoliko perioda:

  • Preislamska književnost (oko 500-622) Uglavnom je zastupljena poezija. Pesnici nomadi stvaraju pesme kaside po tačno utvrđenom obliku. Ti metri su se sačuvali i u kasnijim vekovima, a da nisu pretrpeli skoro nikakve promene. Pesnik je imao zadatak da slavi svoje pleme, veliča njegove podvige u bitkama u kojima i sam učestvuje i naruga se neprijatelju. Glavne karakteristike ove poezije su, ipak, stereotipnost i artizam. To je usmena poezija koju su sa generacije na generaciju prenosili recitatori (ravi). Jedna zbirka ovih pesama zove se Mualake, što u doslovnom prevodu znači obešene (jer su, po legendi, bile ispisane zlatnim slovima i visile u hramu u Meki i Ćabi).
  • Doba širenja islama i arapske države (622—750) Iz početka ne daje ništa značajnije u literaturi, tj. predstavlja nazadovanje u odnosu na prethodni period, jer je Muhamed bio neprijatelj poezije smatrajući je osloncem paganizma. Posle smrti Muhameda, njegove pristalice su nastavile osvajanja zemalja i širenje islama. Zauzeli su Siriju, Irak, sasadinsku Persiju i Egipat. Vladajuća dinastija je Umajada. Damask je glavni grad novostvorene države, Medina centar kuranskih nauka, a Meka grad hodočašća i ekonomski centar. Početkom VIII veka opet cveta poezija. Glavna pesnička forma je i dalje kasida ali se iz njenog prologa nasiba razvija i ljubavna lirika gazel. Tada se otpočinje i sa radovima u leksikografiji i filologiji kao i na skupljanju starog pesništva i Muhamedovih predanja.
  • Klasični period (750—1055) je period kada dinastiju Umajada zamenjuje dinastija Abasida koja će vladati narednih pet vekova. Država se proteže od Samarkanda do Španije, a arapska kultura apsorbuje u sebe persijske, indijske i grčke elemente. Arapska književnost postaje skup zajedničkog rada svih islamskih naroda na arapskom jeziku, pa obuhvata i Persijance, Turke, Berbere i dr. Abasidska prestonica postaje Bagdad gde je osnovana i bagdadska filološka škola, a javljaju se i drugi centri književnosti.
  • Poklasično doba počinje ulaskom Seldžuka u Bagdad,(1055) a prestaje propašću Bagadadskog halifata (1258). Dolazi do opadanja stvaranja vrednih knjižavnih dela i pera.
  • Mamelučko doba (1258—1800) karakteriše nastavak opadanja kvaliteta arapske književnosti, mada je tada formiran konačan oblik 1001 noći, a stvoreni su i neki popularni romani.
  • Novo doba arapske književnosti počinje Napoleonovim pohodima na Egipat i proteže se do savremenog doba.

Arapski jezik pripada južnoj grupi semitskih jezika. Svoj konačni oblik dobio je u VIII veku zahvaljujući Kuranu, hadisu i drevnoj poeziji.

Hiljadu i jedna noć uredi

Ova čuvena zbirka priča vuče korene iz različitih zemalja i naroda: starih Arapa, Jermena, stare Indije, Male Azije, Persije, posebno od dinastije Sasanida, iz starog Egipta, mesopotamske mitologije, stare Sirije i srednjovekovnog arapskog folklora iz ere halifata. Danas je prevedena na gotovo sve svetske jezike.

Mada najstariji rukopis datira iz 14. veka, naučnici početke dela, generalno, svrstavaju između VIII i IX jer se već tada pominje danas izgubljena persijska zbirka indijskog porekla Hiljadu priča koja je bila prevedena na arapski kao Hazar afsana (oko 10. veka). To je bio podstrek arapskim skupljačima da iz usta pripovedača skupljaju nizove priča i da im dodaju priče persijskog i grčkog porekla, nastojeći da sastave zbirke koje će dati veliki okrugao broj priča. Tako je nastala prva verzija Hiljadu i jedne noći. Poslednja verzija, kakva se i danas publikuje, potiče iz XV-XVI veka.

Za sve verzije je karakteristična jedna okvirna priča o kralju Šahrijaru i njegovoj ženi Šeherzadi, a unutar nje su umetnute ostale. Osim Šeherzade, u zbirci se pojavljuju junaci koji takođe pripovedaju ne samo svoju sudbinu, nego i ono što su čuli kao posebnu pripovetku. Tako nastaju nove priče što kompoziciju čini veoma složenom pa neke teoretičare njen šematski prikaz podseća na lavirint, neke pak, na koncentrične krugove. Pošto Šeherezada caru priča priče da bi spasla svoju glavu, ona mu svake noći priča samo odlomak priče, odlažući nastavak za iduće veče. Pritom nove priče stalno odlažu rasplet i omogućavaju krajnju napetost u iškekivanju kako će se stvar završiti, ali konačnog raspleta nema pa se sudnji dan stalno odlaže.

Tematika priča je raznovrsna: istorijska, ljubavna, erotična; a i žanrovi: tragedije, komedije, burleske, pesme. U pričama se javljaju mitska mesta i likovi koji se mešaju sa istorijskim ličnostima i geografskim područjima. Tako se pominju halif Haran el Rašid, persijski pesnik Abu Nauz i vezir Jafar el Barmani (svi živeli u VIII veku). Najčuvenije priče su: Aladinova čarobna lampa, Alibaba i 40 hajduka i Sedam putovanja Sindbada Moreplovca.

Jezik dela nije negovan, čak je pomalo i nehatan čime priče odudaraju od uobičajene arapske posvećenosti pravilama u stvaranju književnog dela.

Uz sve vrline i mane Hiljdu i jedna noć ostaje monumentalna freska arapske naravi, a njen uticaj na svetsku književnost je ogroman. Mnogi pisci su naslovima svojih dela aludirali na 1001 noć, takođe postoje brojne reference među Borhesovim pričama na ovu zbirku, a Edgar Alan Po je napisao i priču pod nazivom Hiljadu i druga Šeherzadina priča u kojoj opisuje osmo Sindbadovo putovanje. Navedenim primerima se ne iscrpljuje uticaj dela.

Egipatska književnost uredi

Istorija Egipta u glavnim crtama uredi

  • Dinastički period

Oko 4000 godina pre nove ere u Egiptu je bilo oko 40 manjih država tzv. noma. One su ujedinjene u jedno carstvo za vreme faraona Menesa oko 3200 g. p. n. e. Tradicionalno se istorija starog Egipta deli na četiri perioda:

Staro carstvo (od 3200-2400. p. n. e.) Ovaj period se završava VI dinastijom faraona. To je vreme kada se u Egiptu zidaju čuvene faraonske grobnice, piramide.
Srednje carstvo (2400—1580. p. n. e.) Ovo je period vladavine XI i XII dinastije. Dolazi do rušenja centralizovane faraonske moći. Dinastije se brzo smenjuju, a po gašenju dvanaeste dinastije zemlju su pregazili Hiksi. Oni su potčinili oblast Delte i vladali njome oko 150 godina, sve dok ih oko 1580. nisu isterali vladari Tebe.
Novo carstvo (1580—671. p. n. e.) Na vlast dolazi XVIII dinastija koja je je podigla novu prestonicu Tebu i hram u Luksoru, na suprotnoj strani Nila preko puta Tebe. U ovo vreme prestaje zidanje piramida. Novo carstvo su osvojili Asirci 671. p. n. e. Novo carstvo se završava XX dinastijom.
Seisko ili pozno carstvo (663—525. p. n. e.) Ovo carstvo je stvoreno oslobodilačkim ratom protiv Asiraca. To je period od XXVI do XXXI dinastije. Seisko carstvo je 525. p. n. e. osvojio persijski car Kambiz. Persijanci su vladali Egiptom do 332. p. n. e.
Između ovih ključnih perioda postojali su međuperiodi kada su vladale ostale dinastije.
  • Grčki, rimski, vizantijski period
Aleksandar Makedonski osvaja Egipat 333. p. n. e. i na ušću Nila diže novi grad Aleksandriju. Tako nastaje helenistički period u egipatskoj kulturi. Posle raspada imperije Aleksandra Makedonskog, Egiptom vlada dinastija Ptolemeja. Egipatsku helenističku državu osvojili su Rimljani: Oktavijan i Avgust uklonivši sa vlasti Kleopatru koja se zbog toga ubila. Rimljani vladaju Egiptom od 30. g p. n. e. do 395. n. e. kada ga osvajaju Vizantijci koji vladaju do 640. godine.
  • Islamski period

Egipat 640. osvajaju Arapi. U doba rimsko-vizantijske vlasti većina Egipćana je primila hrišćanstvo, ali su pod Arapima prešli na islam. Posle raspada arapske držve, Egipat osvajaju 1171. Turci Seldžuci i njihovi namesnici-mameluci. Turski sultan Selim I priključio je 1517. Egipat Osmanskom carstvu.

  • Francuski i britanski period

Napoleon je pokušao da osvoji Egipat 1799. Tokom XIX veka Francuska i Engleska se bore za prevlast nad Egiptom, dok ga najzad 1882. Engleska ne stavlja pod svoj protektorat, iako je nominalno tursko sizerenstvo ostalo i dalje. Albanac makedonskog porekla, Muhamed Ali, državljanin Egipta, stvorio je svoju vojsku i u dva rata porazio sultana i oslobodio Egipat. Njegovi naslednici su potom otpočeli rat sa Sudanom, ali je to dovelo do stavljanja Egipta pod, već pomenuti, engleski protektorat 1882.

  • XX vek

Posle Prvog svetskog rata, 1922. Engleska priznaje prividnu nezavisnost Egiptu. Nacionalistički pokret je naterao Englesku da 1936. povuče svoje trupe iz Egipta, osim iz područja Sueckog kanala. Godine 1953. Egipat je skinuo sa vlasti kralja Faruka i proglasio se republikom. Sa Sirijom je osnovao Ujedinjenu arapsku republiku 1958.. UAR je postojala do 1961, kada se Sirija izdvojila iz zajednice, mada je Egipat ostao pod tim nazivom do 1971, tj. do smrti predsednika Nasera. Tad je na čelo države došao Anver el Sadat. Na njega je 6.10. 1980. izvršen atentat, od strane islamskog ekstremiste, pa je predsednik Egipta postao dotadašnji vice predsednik Hosni Mubarak.

Glavni tokovi razvoja i osnovne crte egipatske književnosti uredi

Staroegipatska književnost se razvijala u doba četiri pomenuta stara carstva dok je nova vekovima bila deo arapske književnosti, a tek u XX veku počinje da se razvija samostalna moderna egipatska književnost nastala pod uticajem francuske i engleske književnosti, pa je XX vek dao i jednog nobelovca:Nagiba Mahfuza.

Istorija sveta počinje pronalaskom pisma, koje je bilo jedan od prvih podviga mesopotamske i egipatske civilizacije, pri čemu je Mesopotamija imala malu prednost. Smatra se da najraniji počeci pismenosti datiraju oko 5000. g p. n. e., ali nam najstrije razvojne faze nisu poznate, nego tek one posle 3000. p. n. e. Staroegipćani su pisali tzv. hijeroglifima koje je dešifrovao francuski naučnik Šampolion u XIX veku.

U razvoju hijeroglifa razlikujemo tri faze: 1. slikovno pismo koje se sastojalo od realističkih slika bića i predmeta; 2. hijeratsko pismo koje su pretežno koristili sveštenici pa se zove i svešteničko pismo, a sastojalo se iz povezivanja slikovne i konsonantske komponente slično današnjim rebusima i 3. demotsko pismo ili narodno pismo koje podseća na savremenu stenografiju, a sastojalo se iz crtica, kružića i lukova.

Ove tri faze razvoja pisma prate i tri faze razvoja egipatskog jezika: staroegipatski, srednjoegipatski i novoegipatski čije konstituisanje odgovra prvim trima napred navedenim fazama carstva, s tim što se novoegipatskim govorilo do VII veka t. j. do potpadanja pod arapsku vlast, kada je egipatski zamenjen arapskim kojim i danas govore Egipćani, dok se egipatski zadržao samo kao crkveni jezik Kopta i među nekim berberskim plemenima.

U okviru staroegipatske književnosti razlikujemo religijska dela kao što su Tekstovi piramida, Knjiga mrtvih i Tekstovi sarkofaga i svetovna u koja spadaju mudrosna književnost, bajke, himne, tužbalice itd.

Knjiga mrtvih uredi

Knjiga mrtvih je produkt dugog procesa evolucije od Tekstova piramida sa zidova grobnica iz Starog carstva do Tekstova sarkofaga, zapisa iz Srednjeg carstva sa kovčega preminulog. Sva ova tri naziva spisima su nadenuli egiptolozi, naučnici koji se bave staroegipatskom kulturom. Sve tri skupine tekstova se sastoje iz različitih molitvi, obrednih tekstova i magijskih formula. One su prvobitno zapisivane po zidovima grobnica, a kasnije na kovčezi-ma ili na svitku pergamenta ili papirusa koji su stavljani uz pokojnika u mrtvački sanduk. Njihova svrha je bila zaštita pokojnika na mukotrpnom putu ka zagrobnom životu. Egipćani su verovali u magičnu moć pisane reči. Svaka amajlija i svaka magijska formula trebalo je da omogući preminulom da stekne besmrtnost i da večno živi posle smrti. Otuda je za njihovo razumevanje neophodno poznavanje egpiatske mitologije.

Tekstovi na zidovima piramida pisani su hijeroglifima, dok su te-kstovi na kovčezima, pošto potiču iz kasnijeg perioda, pisani hije-ratskim pismom. Ispočetka su samo pojedine tekstualne delove pratile i vinjete, da bi u periodu XXI dinastije tekstovi u potpunosti bili zamenjeni vinjetama.

Izvorno ne postoji nikakva sistematizacija tih tekstova. Sa sistematizacijom se otpočinje tek od III međuperioda, pa se javlja više recenzija. Poznata je tzv. Seiska recenzija gde su tekstovi izdeljena na poglavlja na sledeći način:

Od I do XVI poglavlja: preminuli ulazi u grob, silazi u podzemni svet, a telo opet zadobija snagu, pokret i govor.
Od XVII do LXIII poglavlja: akcenat je na objašenjenjima mitova i porekla bogova. Pokojnik je opet oživljen pa može ustati i ponovo se roditi sa jutarnjim suncem.
Od LXIV do CXXIX poglavlja: pokojnik putuje nebom u sunčevoj barci kao jedan od blaženopočivših. Uveče silazi u podzemni svet da bi stigao pre Ozirisa.
Od CXXX do CLXXXIX poglavlja: pošto je osveštan, preminuli preuzima snagu univerzuma, kao jedan od bogova. Ova poglavlja takođe ukuljučuju razne spise o zaštitnim amuletima, hrani koju pokojnik jede tokom puta i td.

Svetovna staroegipatska književnost uredi

U najstarija dela staroegipatske svetovne književnosti ubrajaju se Pouke Ptahotepa i Pouka Kakemne. Oba spadaju u mudrosnu književnost. Smatra se da su nastala oko 3000. p. n. e., ali su do nas doprla preko prepisa, za koje se smatra da potiču oko 2500. p. n. e. Cilj pouka je bio da budu putokaz mladiću u vršenju dužnosti prema društvu i bogu. Jedan odlomak iz Ptahetepa glasi: Ako nisi bio poštovan, a postao si velik; ako si bio siromah, a postao si bogat; i ako si postao upravitelj grada, ne budi tvrda srca zbog svog napredovanja, jer si postao samo čuvar stvari koje je bog pribavio.(Prevod citatata sa engleskog prevoda B. Stanić)

Egipatske bajke su najstariji zapisi bajki na svetu. Nastale su u doba prvog prelaznog perioda i ranog srednjeg carstva. Jedna od najstarijih bajki je Seljakova žalba Priče Sinuhe, Priča o brodolomnikau uz još neke bajke i pastirske priče datiraju iz doba srednjeg carstva. Bitne karakteristike ovih bajki su jednostavnost u vođenju priče, psihološka promišljenost likova i sklonost psihološkoj motivaciji njihovih postupaka. Kasnije u doba novog carstva neke od ovih osobina se gube, priča postaje daleko zamršenija, ali tada se, u okviru bajki, formiraju brojni poznati motivi svetske književnosti. Od bajki iz perioda novog carstva poznate su: Sporenje Horusa i Seta, Bajka o dvojici braće, Priča o Pravdi i Krivdi i dr.

Od ostalih svetovnih dela poznata su Rasprava od života umornog čoveka i njegove duše iz starog carstva.

Od pesničkih dela valja pomenuti pesme kralja Sesotrisa i jednu himna posvećena Nilu iz perioda srednjeg carstva. Dok su iz novog carstva najznačajnije pesnička ostvarenja faraona Amenhetepa IV. Od njega je sačuvana jedna od najlepših pesama starog Egipta: Himna suncu. Iz ovog doba pronađeno je i pet ljubavnih pesama kao i epska poema o bici kod Kadeša.

Indijska književnost uredi

Uvod uredi

Indijsko –pakistanski potkontinent zauzima ogroman površinski prostor na kome žive ljudi raznih nacionalnosti koji govore oko 800 različitih jezika. Ti jezici se dele u četiri veće grupe.1. indoevropske, 2. dravidske, 3. munda jezike i 4. tibetsko-burmanske. Indoevropski jezici se dalje dele na: a. staroindijski ili vedski iz kojeg je kasnije nastao sanskrit, b. srednjoindijske u koji spadaju: pali, prakrt, itd. i v. novoindijske od kojih su najznačajniji:bengalski, hindu, pandžabi, nepalski itd. Na svim ovim jezicima napisna su vredna dela indijske književnosti, ali su sa aspekta svetske literature najznačajnija ona stvarana na vedskom, sanskritu i bengalskom jeziku. Početkom III milenijuma p. n. e. u plodnoj dolini Inda na području današnjeg Pakistana, cvala je napredna gradska civilizacija. U to područje upadaju Arijci (Persijanci) oko 2500. p. n. e. koji sa sobom ne donose nikakav viši oblik civilizacije, već guše i ruše staru. Tako se mešanjem starosedelaca i pridošlica stvara nova kultura koju možemo nazvati indijskom, a koja obuhvata područje današnjeg Avganistan, Pakistana, Indije i Bangladeš.

Glavni tokovi razvoja i osnovne crte indijske književnosti uredi

  • Književnost Veda.

Vede su najstarija zbirka himni i religioznih tekstova. Pretpostavlja se da su skupljene u X veku p. n. e. Vode poreklo iz različitih vedskih škola, a prenosile su se isključivo usmeno. Veda u doslovnom prevodu znači znanje. Postoji četiri zbirke ili samhite: Rgveda, Samaveda, Jadžurveda i Atharvaveda. Od njih je najstarija Rgveda. Smatra se da je nastala pre Homerovih epova. To je neka vrsta antologije od 1028 (po nekima 1017) stihova podeljenih u 10 mandala ili krugova. Pesme od druge do osme mandale pripisane su raznim pesnicima, mudracima i vidovnjacima.

  • Srednji period stare indijske književnosti

Ovaj period obuhvata epska dela od kojih su najznačajnija Mahabharata i Ramajana

Mahabharata

Mada se Mahabharata ili Velika istorija Bharata ubraja u epska dela, ona zapravo predstavlja čitavu književnost jednog vremena, uključujući istorijsku hroniku, filozofske traktate, mitove, legende itd. Tema dela uzeta je iz vremena indijske ekspanzije sa severa u centralnu Indiju, a radnja se vrti oko zamršenih pustolovina vrle polubraće Pandava i Kaurava. Na glavnu priču se nadovezuje čitav niz epizoda iz života drugih likova. Kod nas je poznta priča o kralju Nalu. Veoma bitan deo epa je filzofska pesma Bhavadgita koja drži vrhunac dramske radnje kroz osamnaest knjiga-osamnasest dana odlučujućeg sukoba. Mahabharata je nastajala između IV veku p. n. e. IV i veka n. e. i sadrži sve razvojne faze sanskrita svog vremena. Njeni delovi su, dakle, sastavljeni u različito vreme, a neki su postojali i pre nego što su ušli u okvir epa.

Ramajana

Tema Ramajane obrađuje događaje iz doba pohoda Indijaca na Cejlon, a radnja njenih sedam knjiga govori o doživljajima kraljevskog para Site i Rame koji predstavlja ideal bračne ljubavi. Ramajana je daleko kraći ep od Mahabharate, koja, zapravo, sadrži u sebi celu priču Ramajane. Isprva, to je bio jednostavan ep, delo jednog pesnika, po legendi Valmikija. Međutim, Ramajana se razvijala između III veku p. n. e. i III veka n. e. pa su je mnogi pesnici popravljali i dopunjavali dok nije dostigla enormne razmere, a glavni lik Rama se od ljudskog bića pretvorio u inkarnaciju boga Višne. Ramajana je prvo indijsko delo pisano u stilu kavija (kavya) čije su karakteristike, uglađenost, formalna savršenost i visoka obrazovanost. Pa se za pisanje, ali i čitanje dela u stilu kavije zahteva nadprosečna erudicija.

  • Zlatno doba stare indijske književnosti

Zlatno ili klasično doba stare indijske književnosti pada u vreme kraljeva iz dinastije Gupta iz Kanaudža. Najznačajnija dela ovog doba su drame, koje su obično izvođene na vladarskim dvorovima i u sebi sadrže dva karakte-ristična lika, Vidušaka i Vita, budalu i lenštinu. Svoj vrhunac, književnost ovog perioda, dostiže u I veku u delu liričara i dramatičara Kalidase, koji je nacionalni ponos Indije i indijski Šekspir. O životu Kalidase postoji malo podataka, ali zato o njemu govore njegova dela. Remek-delo njegove lirike je Oblak glasonoša (Meghaduta). Indijci ovo delo ubrajaju u ep, no ono je to samo po formi. Po sadržaju je to elegijska lirska poema od oko 120 strofa. Tema pesme, razdvojenost dvoje koji se vole je vrlo česta u indijskoj literaturi, ali se u Kalidasinoj pesmi prvi put javlja motiv oblaka koji nosi poruku. Od Kalidase su ostale tri drame:Ljubav Malovike i Agni, Urvasi i Sakuntala (Izgubljeni prsten). Kalidasino delo karakteriše, odmeren jezik, bogat rečnik, odlično poznavanje prirode, psihologije i geografije. Građu crpi iz mitologije i iz epova. Osim Kalidasinih čuvene su i Bhavabhutijeve drame:Poslednja priča o Rami i Ogrlica. Bhavabhuti je poslednje veliko ime dramske kavije. U Indiji je negovan i jedan poseban vid literature: basne i priče sa moralnim i religioznim parabolama i naravoučenijima. Najčuvenija takva zbirka je Pančatantra ili Pet knjiga. Iz ovog dela, preko starogrčke, arapske i još nekih književnosti mnogi motivi su prešli u pripovetke evropskih naroda, pa ih nalazimo u Ezopovim basnama, Bokačovom Dekameronu, u bajkama braće Grim, kod Lafontena i našeg Vuka Karadžića, ali ih najviše ima u arapskim pričama iz 1001 noći.

  • Savremena indijska književnost

Najznačajnija dela savremene indijske književnosti su lirske pesme, romani i drame indijskog nobelovca Rabindranta Tagore. Pisao je na bengalskom i engleskom jeziku, a posebna vrednost njegove literature predstavlja činjenica da je kroz svoje delo uspeo da da istinsku sintezu Istoka i Zapada te zbog univerzalnih vrednosti svog dela bude priznat i omiljen u celom svetu.

Japanska književnost uredi

Glavni tokovi razvoja i osnovne crte japanske književnosti uredi

Svoje, pismo, književnost, umetnost, religiju i filozofiju Japan je u početku formirao pod jakim uticajem Kine.

  • Najstariji period u Japanskoj književnosti zove se Jamato(Japan). On je trajao, otprilike do VI veka kada u Japan prodire budizam koji značajno utiče na njegove primitivne ustanove. U tom prvom periodu, počevši od V veka, razvijala se japanska usmena poezija koja je kasnije skupljena u zbirku Manjošu koja sadrži 4500 stihova.
  • Period Nara obuhvata razdoblje od 710-784. godine. U ovom razdoblju dolazi do sve većeg usavršavanja japanske poezije koju karakterišu tri pesnička oblika, tanka ili vaka (japanska pesma, mijika uta-kraća pesma i naga uta- duža pesma.
  • Period Hejan se proteže od 794 - 1185. Nara i Hejan su nekad bile carske prestonice. Hejan (Mir i sigurnost), je danas Kjoto. Dvor je bio centar kulturnih zbivanja, a njihovi glavni nosici dvorska aristokratija. Period Hejan se smatra klasičnim zlatnim dobom japanske književnosti. Oko VIII javljaju se prva prozna dela. Japanska proza razvila se u X veku do najvišeg stepena, a najznačajniji autori bile su dvorske dame. Jedna od njih Murasaki Šakibu (živela otprilike između 978-1031) napisala je vrhunski roman klasičnog Japana Genđi monogatori (Knjiga o princu Genđiju).
  • Period Kamakura (1185—1332) naziv potiče od grada gde je bila smaštena vojna uprava. To je period ratova i nemira ne japanskom tlu pa kod proznih tekstova preovlađuju istorijska dela i pripovetke sa ratnom tematikom. Iz tog perioda potiče i izraz kamikaze-božanski vetar za tajfun koji je pomogao pri uništenju neprijateljskih brodova. Ovo je vreme kada slabi uticaj budizma, a jača uticaj zen budizma koji svojom snagom, oštrinom, neintelektualnim pristupom i čistoćom postaje religija i filozofija ratničke elite.
  • Period Nambo Kučo i Muromači pada između 1332. i 1603. godine. U šesnaestom veku javlja se nov pesnički oblik, kratka pesma od 17 slogova haiku - koja se danas smatra najvećim doprinosom japanske književnosti svetskoj literaturi. Haiku se razvio iz pesničke vrste poznate pod nazivom renga. Renga je ulančana pesma koju komponuje niz autora od kojih svaki stvara samo po jednu strofu. Haiku je nastao iz početne strofe renga, a svoj puni procvat, sjaj i veličinu dostigao je tek u XVII veku u periodu Tokugava. Najčuveniji pesnik haiku poezije je Macuo Bašo (1644—1694). On je u poeziju uveo obične stvari i svakodnevni jezik, ali je ta jednostavnost varljiva pa je za razumevanje te poezije veoma važno poznavanje zena. Jedan Bašoov stih glasi:
Na goloj grani
šćućuren čuči gavran-
jesenji sumrak.
Posredno ili neposredno upućivanje na godišnje doba takođe je bitna karakteristika haiku poezije.
U ovo vreme, tačnije u periodu Muromači, i u pozorištu se javlja jedan novi rod. To je drama no. Ona je nastala iz religioznih igara starijih vremena. U drami postoji hor, a glumci su maskirani. Drama no kratko traje, pa se obično igra po nekoliko u jednoj predstavi, dok se između njih izvode šaljive igre-kiogen. I za razumevanje ove drame neophodno je poznavanje zena. Celokupni opus drame no, oko 250 dela, sa retkim izuzecima napisali su dramatičari Kanami, Seami, njegov sin i nekoliko bližih rođaka.
  • Period Edo ili Tokugava. Japanska prestonica se najzad, preselila u Edo današnji Tokio te tu između između 1603. i1608. nastaje nov period u japanskoj književnosti. Dolazi do znatnog slabljenja kineskog uticaja, a književnost se širi među svim slojevima stanovništva, pa i tematika postaje raznovrsnija. U XVII i XVIII veku veoma je popularan vid romana šarebon ili knjige uživanja sa lascivnim sadržajima, pa se u XIX veku kao reakcija na takav roman javljaju nindžoboni ili knjige ljudskih osećanja. Međutim, za ovaj period japanske književnosti najznačajnija je pojava dve vrste teatra Joruri-pozorište lutaka, koje igraju uz pratnju gitare i kobuki-koji takođe prikazuje komade sa igrom i pesmom, a osnovala ga je neka sveštenica. Najčuveniji pisac tekstova za ova pozorišta je Čikamacu Monzaemon
  • Čikamaca Monzaemon
Čikamacu Monzaemon(1653—1724) je poznat kao japanski Šekspir.

Čikamacuje napisao 98 drama od kojih se neke i danas izvode. Njegov se opus tematski grana u dva pravca: istorijsku dramu i dramu sa događajima iz svakodnevnog života. Iako se istorijske drame baziraju na istorijskim događajima, one obiluju elementima fantastike kojima pisac želi da izazove neku vrstu logičkog apsurda. Glavna pak, tema drama iz svakodnevnog života je samoubistvo iz ljubavi što je bilo česta pojava u japanskom društvu tog vremena.

Posle 1868. Japan postaje otvoreniji za saradnju sa strancima te i u oblast književnosti prodire evropski uticaj. Tako je XX vek dao i dva nobelovca Jasunari Kavabata i Kenzaburo Oe

Kineska književnost uredi

Uvod uredi

Razdoblja u kineskoj istoriji tradiconalno nose nazive po vladjućim dinastijima. Prema predanju prvi počeci pismenosti u Kini vezani su za period vladavine cara Huang Ti (Žuti car), koji je živeo oko 3000. p. n. e. Iz II milenijuma p. n. e. potiču razne verske pesme i spisi kao i kineski lunarni kalendar i zapisi Ji đinga na kornjačevini, a kineski jezik ovog doba je već imao gotovo sve odlike kao i savremeni. To razdoblje je poznato pod nazivom Šang Jin. Ipak prava književnost počinje tek u VI veku p. n. e. kada je Lao-ce reformisao staru veru i utemeljio taoizam, a Konfučije, sredio celu versku i književnu zaostavštinu u pet kanonskih knjiga: Ši-čing, Šu-čing, Jih-čing,Li-ki i Čun-ciu.

Glavni tokovi razvoja i osnovne crte kineske književnosti uredi

  • Klasična književnost

Ši-čing ili u prevodu Knjiga pesama se sastoji od 350 pesama koje su nastale otprilike između 1050 i 750. p. n. e. Iako postoje i drugačija mišljenja, u nauci preovladava stav da je Konfucije sam izvršio izbor pesama iz obimne arhivske građe koju je našao u carskoj biblioteci i po bibliotekama ostalih dvoraca. Prema sadržaju Ši čing se deli na 4 dela. Prvi se sastoji od 160 pesama različite tematike koje vode poreklo iz petnaest kneževina. Drugi i treći deo čine male i velike ode koje su se pevale o dvorskim praznicima. A četrvrti deo sadrži himne bogovima i slavnim precima. Pesme prvog dela predstavljaju najstariji oblik kineske lirike i poseduju sve osobine narodnog pesništva. Teme su uzete iz svakodnevnog života. Ima tu žetelačkih pesama, ljubavnih, kao i pesama sa mudrim porukama itd. U III veku p. n. e. vladar Ši osnivač dinastije Cin podjarmljuje i ujedinjuje razne kineske kneževine i uzima naziv car (Shih-huang-ti). Za njegove vladavine počinje izgradnja Kineskog zida, ali je on zarad svojih ambicija naredio 213. p. n. e. da se spale sva dela klasične (konfučijske) književnosti, osim knjiga iz oblasti medicine, astrologije i zemljoradnje.

 
Kineski zid
  • Književnost perioda Han.

Ubrzo posle svoje beskrupulozne naredbe Ši Huang Ti umire 2006. p. n. e., te otad pa do 220 g. n. e. nastaje period dinastije Han. Vladarima ove dinastije je uspelo da spasu veći do klasične književnosti, a Konfučiju povrate stari ugled. Za vreme dinastije Han javljaju se prve pesnikinje u kineskoj književnosti, ali je najbitnija odlika tog vremena prodor budizma u Kinu u I veku i njegov uticaj na pisanu reč.

  • Književnost perioda Tang

Četiri veka posle pada dinastije Han predstavljaju period velikih društveno-političkih, ekonomskih i kulturnih previranja Kine, zemlja je rascepkana na više država. One se ponovo ujedinjuju pod dinastijom Tang te od 618-907. Kina postaje jedna od najmoćnijih država sveta. Tad je obnovljen i ''put svile'' kojim su kineska svila i ostali kineski proizvodi išla put istočnog Mediterana. Ovo razdoblje je dalo najveće i dosad neprevaziđene kineske pesnike pa i nosi naziv –zlatni vek kineske poezije. Najčuveniji među njima su Li Po i Tu Fu.

Li Po

Li Po (701—762) je imao voma buran život. Dugo je lutao je po Kini. Jedno vreme je živeo na carskom dvoru cara Ming Huanga. Kasnije je učestvovao u istočnoj Kini u pobuni protiv jednog od njegovih sinova. Imao je reputaciju najveće pijandure među pesnicima, a priča se da je i umro tako što je jedne noći punog meseca na nekom čamcu pokušao da zagrli mesec, pa je pao u vodu i udavio se. Poeziju je počeo da piše sa petnaest godina i napisao je 30 tomova. Teme njegovih pesama su iz svakodnevnog života: o vinu i prijateljstvu. Čest motiv tih pesama je rastanak sa prijateljima što ga onespokojava, ali i terevenke koje mu donose radost i zadovoljstvo. Napisao je i veliki broj ljibavnoh pesama u kojima opeva lepotu mladih žena, ali i tužan život konkubina i usamljenih devojaka koje čekaju momka sa ratišta. Kao pristalica taoističke filozofije i u prirodi je nalazio inspiraciju za svoje pesme. Li Po je pisao na narodnom jeziku, a najveće savršenstvo je dostigao u kratkim pesmama od četiri stiha sa po sedam reči.

Tu Fu

Li Po i Tu fu(712—770) su bili savremenici i prijatelji. Tu Fu je imao veoma tužan život. Njega su pogodile mnoge ljudske nevolje. Bolest (bolovao je od tuberkuloze i paralize ruke), siromaštvo (porodica mu je praktično gladovala), smrt sina (umro je od gladi dok je pesnik boravio na ratištu). Sve to je našlo odraza u njegovoj poeziji. Zato se smatra najvećim pesnikom socijalne poezije, a njegove pesme vernim svedočanstvom jednog perioda istorije. U njima ima prizora sa ratišta, govori o prisilnoj regrutaciji, o roditeljima koji su prisiljeni da prodaju svoju decu da bi platili porez itd. Napisao je oko 1000 pesama koje se odlikuju izuzetnim majstorstvom u pogledu forme, pokatkad na uštrb sadržaja.

Osim ova dva velikana kineske poezije, Tang epoha je dala još dobrih pesnika pa antologija tog doba sadrži 50000 pesama.

Književnost perioda Sung
Ovaj period se proteže od 960. do 1279.. U XII veku Filozof Ču Hi je kritički obradio klasične i konfučijske tekstove stvorivši tako neokonfučijski sistem koji je postao uzor kineske kulture i ukočio sav dalji razvoj kineske književnosti za narednih nekoliko vekova za koje vreme je ona davala samo kompilatorska dela.
Književnost u doba dinastije Juan
Ovo je doba kada Kinom vladaju Mongoli i Kublaj kan. Ona traje od 1279 - 1368. Tada je u Kini jedno vreme boravio i Marko Polo. Između Kine i osvajača nema puno mešanja u kulturnom pogledu, mada je, kako se to često dešavalo u istoriji civilizacija, osvojena Kina ipak ostavila veći kulturni trag na osvajača. U oblasti literatre, javlja se kineska drama, a na izmaku razdoblja i početku dinastije Ming i prvi veliki romani. Smatra se da kineski romani vode poreklo iz srednje Azije ili iz Indije. Pošto kineska književnost nema ep u svojoj baštini to njeni romani po funkciji i sadržaju odgovaraju tom žanru. Gotovo svi postoje u više štampanih verzija i delo su čitavog niza pisaca i izdavača koji su stolećima menjali izvorni tekst. Slikanje karaktera i prikaz zapleta su šablonski. Najpopularniji među kineskim čitaocima, po mnogima i najbolji kineski roman, je prvi roman Proširena istorija triju država, koji govori o istorijskim događajima iz III veka. Takođe je popularan avanturistički roman koji se na kineskom zove:Ši-hu čuan, a u zapadnim prevodima je poznat pod raznim imenima, a jedno od njih je i Svi su ljudi braća koji je engleskom prevodu dala Perl Bak. Ovaj drugi roman je neka vrsta avanturističkog romana sa elementima pikarskog i fantastike.
Književnost u doba dinastija Ming i Čing: Period dinastije Ming se proteže od 1368-1644. Kina ovog perioda se vraća svojim tradicionalnim korenima suprotstavljajući se mongolskom kosmopolitizmu. Posle jedne seljačke bune na vlast 1644. dolazi mandžurska dinastija Čing i ostaje sve do revolucije 1911. Neki književni teoretičari epohe Ming i Čing smatraju kineskim klasicizmom jer dolazi do vraćanja starim uzorima, obnavljanja klasičnog jezika itd. Period od XVI do XVIII veka se smatra razdobljem velikih kineskih romana. Po popularnosti sa starim može se uporediti roman Majmunski kralj, vrlo omiljen kod dece i roman Čin Ping Mei, u doslovnom prevodu Zlato Vaza Šljiva, što su imena tri glavna ženska lika romana. U našem književnom prevodu naziv romana glasi Šljivin cvet u vazi od zlata. Erotski doživljaji i lakomost za novcem su glavna tema romana. Ali je najvažniji roman ovog perioda San u crvenoj sobi od Cao Hsueh-Čina. Po samom piscu roman se može shvatiti kao budističko taoistička alegorijska priča o prolaznosti i varljivosti ovozemaljskog života. To je ogromno delo na blizu 4000 strana, izdeljenih u 24 knjige, od oko milion reči.

Što se tiče manjih pripovedaka one su bile jako omiljene u Kini, a dve najpopularnije zbirke su: Čudne istorije starog i novog doba koja sadrži 40 priča iz epohe Ming i Neobične zabeleške iz piščeve sobe od Pu Sung Linga iz XVII veka. Krajem XIX i početkom XX stoleća na kineski jezik su prevedena mnoga dela zapadne književnosti, a Ču He piše manifest književne revolucije zahtevajući od kineskih pisaca da se oslobode tradicionalnih normi i pišu u svom ličnom stilu. Književnost posle Drugog svetskog rata je u duhu soc-realizma. Kineska književnost, je na samom završetku II milenijuma dala i jednog nobelovca Gao Singđijana.

Mesopotamska književnost uredi

Pojava i osnovne crte mesopotamske književnosti uredi

 
Sumerska boginja

Pod mesopotamskom književnošću se podrazumevaju književnosti Sumeraca i Akada (Asiro-Vavilonaca), naroda koji su živeli u oblasti između reka Tigra i Eufrata (današnji Irak). Otud i dolazi sama reč mesopotamija koja na grčkom znači međurečje. U Mesopotamiji su se smenjivali narodi, kulture i vladari. Sumerci, jedan od najstarijih antičkih naroda, dospeli su na to područje u V milenijumu p. n. e. i osnovali čitav niz gradova-država. U III milenijumu p. n. e. u područje Sumeraca prodiru semitska plemena iz Sirije i učvršćuju svoju vlast. Posle duge i žilave borbe da zadrže vlast Sumerci konačno nestaju, ali su se njihov jezik i pismo sačuvali u Vaviloniji u religioznim i pravnim spisima. Akadski car Sargon I je osnovao prvu veću državu u Mesopotamiji, dok je Vavilonija država koju je osnovao Hamurabi između 1792 i 1750. godine p. n. e. Iako u jezicima sumeraca i Akada postoje razlike, njihove književnosti povezuje slična osnova u kulturi, religiji i inspiracijama tekstova. Književni tekstovi su se pisali samo radi pohvale kraljevima ili za njihovu zabavu. Pisani su na glinenim pločicama klinastim pismom čiji su tvorci Sumerci. Postojali su i pisari koji su prepisivali ova dela radi vežbe ili za svoju ličnu priručnu biblioteku. Između XIII - VIII. veka p. n. e. zemlja je postepeno potpadala pod vlast Asiraca, plemena koja su živela na severu Mesopotamije, u gornjem toku Tigra. Smatra se da su Asirci bili za Sumerce, ono što su Rimljani bili za Stare Grke. Asirski kraljevi su osnivali biblioteke na svojim dvorovima od kojih je najčuvenija Asurbanipalova u Ninivi iz VII veka p. n. e., a sastoji se iz 22000 ploča. Danas se čuva u Londonu u Britanskom muzeju.

Klinasto pismo je odgonetnuto tek početkom XIX veka, prvo delimično od strane nemačkog profesora klasičnih jezika Georga Fridriha Grotefenda, a zatim potpuno, čemu su svoj doprinos dali engleski naučnik i diplomata ser Henri Rolinson, Francuz Birnuf i Nemac Lasen. Vavilonsko-asirska kultura je imala veliki uticaj na grčku klasičnu obrazovanost. Njenim zlatnim periodom se smatra doba vladavine Hamurabija. Bili su zastupljeni skoro svi književni rodovi izuzev drame, ali najprevođeniji pa otud i najpoznatiji široj javnosti od svih delaa ove kulture su epovi.

Ep o Gilgamešu uredi

Ep o Gilgamešu je najstariji spev na svetu. Ne zna se tačno vreme njegovog nastanka, ali se zna da je prvo nastao na sumerskom. Od toga su, nažalost, sačuvani samo odlomci pojedinih pesama. Verzije na vavilonskom su nastale oko XVIII veka pre n.e., a kao celina je sastavljen između 1600 i 800. p. n. e. Za razliku od ostalih spevova te civilizacije bio je poznat ne samo po svojim početnim stihovima, nego i po naslovu:Iškar Gilgameš(Niz o Gilgamešu). Ep opisuje životni put i smrt glavnog junaka Gilgameša. Radnja je podeljena na dvanaest poglavlja (ploča). Poput Gilgameša koji je čovek bola i radosti i samo delo se može podeliti na vedri i tužni deo. Prvih 6 ploča opisuju srećne doživljaje iz Gilgamešove mladosti:borbe iz kojih uvek izlazi kao pobednik; u 5. pevanju ubija Humbabu čuvara šume bogova, u 6. Nebeskog bika (neki to tumače kao pobedu dobra nad zlom). U istom pevanju mu se udvara sama boginja plodnosti Ištar. Enkidu, njegov iskreni prijatelj ga prati u borbama. A kad njih dvojica jašu kroz grad svi su zadivljeni njihovom lepotom. Ali u 7. pevanju Enkidu, pošto je sanjao ružan san, pada u groznicu. Od tada, pa do kraja epa Gilgameš postaje čovek tuge.

Ep obiluje opisima Gilgamešovih emocija. Iako je delo napisano pre nekoliko hiljada godina, tuga zbog izgubljenog prijatelja i svesnost neispitane zagonetke smrti oslikani su na način koji je veoma blizak savremenom čoveku (prevod stihova Stanislav Preprek):

Kako da se izjadam
Prijatelj koga volim
Postao je zemlja.
Enkidu, moj prijatelj,
Postao je kao blato zemlje!
Zar neću i ja morati da se smirim kao on
I da ne ustanem doveka?

Centralna tema epa je strah od smrti i traganje za besmrtnošću. Enkidu umire u 8. pevanju. Gilgameš polazi na dugo i mučno putovanje da bi pronašao život, ali sve je uzalud. Na svom putu on dolazi pred kapije Siduri Sabitu, boginje stabla žvota, koja mu kaže da je njegovo traganje uzaludno, jer kad su bogovi stvarali ljude, smrt su odredili za njih, a život za sebe. Siduri savetuje Gilgamešu da se raduje i uživa u životu, muzici, ženama, deci, slavi kralja i junaka. Gilgameš potom, odlazi kod svog praoca Utnapištima, koji je bio smrtan čovek, ali je doživeo potop i stekao besmrtnost. I Utnapištim mu kaže isto što i Saduri Sabitu. Savetuje mu da se ne ljuti i ne jadikuje. Bogovi i ljudi imaju različite sudbine. Čoveku nije dat večni život. Ipak na rastanku, Utnapištim kaže Gilgamešu da u slatkovodnom moru živi trska pod imenom starac opet postaje mlad koju ako uspe da pronađe i hrani se njome, naći će mladost i večni život. Gilgamešu uspeva da ubere travu, ali nažalost, dok se na svom putu osvežavao u vodi nekog hladnog jezera, pojede mu je zmija koja je osetila miris trave.

U 12. pevanju opisan je Gilgamešov silazak donji svet. To je česta tema mnogih mitova i epova svetske književnosti. Svuda je svet mrtvih mračan i neveseo. Po povratku u svoju prestonicu Uruk, Gilgamešu bog Ea (bog dubine) omogući da siđe u podzemni svet i vidi Enkiduovu sen. Svrha i ovog Gilgamešovog putovanja je, da se izbegne tipična ljudska sudbina. Ali i ta misija ostaje bezuspešna. Gilgameš traži od svog prijatelja da mu objasni zakon zemlje koju je video, ali ga Enkidu odbija rekavši da kad bi mu to rekao, on bi zaplakao. Posle toga Gilgameš se vraća u svoj dvorac i umire.

Ipak, ako čovek ne može da doživi fizičku besmrtnost, može da doživi duhovnu zato Gilgameš sve svoje doživljaje od 1. pevanja zapisuje klinastim pismom na glinenoj pločici. Slava Epa o Gilgamešu zasniva se i na činjenici da je u njemu sadržana i priča o potopu ispričana u 11. pevanju. Kada Gilgameš pita Utnapištima kako je dospeo u skupštinu bogova i dobio besmrtnost iako je i sam smrtan čovek, on mu poverava tajnu tj. priča priču koja je gotovo identična opisu potopa u Bibliji. Bogovi su u epu podvrgnuti oštroj kritici:jednom su indirektno upoređeni sa psima, a u drugom slučaju sa muvama. Prisutna je i misao o božjoj nepravednosti. Pored Knjige o Jovu i Knjige propovednika delo se svrstava u najpesimističnije u svetskoj literaturi.

Persijska književnost uredi

Kratka istorija Irana uredi

Persija je stari naziv za Iran i bio je u upotrebi do 1935. godine, mada se on odnosi samo na južni deo države tj. pokrajnu Persis ili Fars u originalu. Dok naziv Iran u prevodu znači zemlja Arijaca. Do VII veka p. n. e. Persijanci su živeli u plemenskim zajednicama i imali rodovsko društveno uređenje. Prvu državu na Iranskoj visoravni Mediju, osnovao je Kijaksar, ujedinivši zapadnoiranska plemena. Sredinom VI veka p. n. e. ujedinila su se i istočno-iranska plemena pod Kirom. Kir je osvojio i Mediju i tako ujedinio celu Iransku visoravan. Potom je osvojio državu Kreza tj. Novo vavilonsko carstvo i najzad je Mesopotamiju, Siriju, Palestinu i Feniciju. Njegov pak naslednik Kambiz je osvojio Egipat. Za vreme Kambizovog ratovanja došlo je do rasula u carstvu. On je umro 521. god p. n. e., a nasledio ga je Darije, jedan od kneževa iz pobočne dinastije. Darije je bio energičan vladar i hrabar ratnik koji je sredio i neprilike u samoj državi i osvojio nove prostore: Trakiju na Balkanu, Skitiju u Ukrajini, Pendžab u Indiji. Za njegove vladavine preantička Persija je bila na vrhuncu svoje moći. Tad je došla pod snažan uticaj mesopotamske kulture usvojivši i mesopotamsko pismo. Darije je pokušao da osvoji i Grčku vodeći čuvene grčko-persijske ratove, ali je u bici na Maratonu pretrpeo poraz. I njegov naslednik Kambiz je pretrpeo poraze od Grka u čuvenij bici kod Salamine itd. Oslabljenu ratovima i unutrašljim nemirima Persiju je osvojio Aleksandar Makedonski 331. godine p. n. e. Grčka vlast u Persiji je kratko trajala. Persiju potom osvajaju Parćani. Od Parćana se Persijanci oslobađaju pod dinastijom Sasanida i obnaljaju svoje carstvo. U VII veku, Persiju osvajaju Arapi i tada u državu prodiru islam i arapska kultura, dok se robovlasništvo zamenjuje feudalizmom. U X veku Persiju osvajaju Turci Seldžuci te vladaju njome do XIII veka, kada carstvo pada pod vlast Mongola od kojih se oslobađa u XV veku. U XVIII veku carska Rusija vodi niz ratova protiv Presije i oduzima joj predele oko Kaspijskog jezera i Kavkaza, a u XIX veku pošto su otkriveni bogati izvori nafte na tom prostoru, počeo je da se oseća sve jači uticaj Velike Britanije koja tu plasira svoj kapital. Posle Oktobarske revolucije, SSSR 1921. priznaje nezavisnost Persije. Tada je na vlast došao Reza Kan i proglasio se za šaha pod imenom Reza šah Pahlavi. Njega je nasledio njegov sin Mohamed Reza. Međutim, posle Iranske revolucije 1979 kraljevstvo je zamenjeno islamskom republikom. Poslednji šah je umro 1980. u Kairu, a njegov sin živi danas sa porodicom u Americi.

Glavni tokovi razvoja i osnovne crte persijske književnosti uredi

O počecima Persijske kulture ne postoje pisani istorijski izvori. Od svog nastanka pa do VII veka nove ere istorija Persije je bila vezana za dinastije koje su njome vladale: Ahemenide (doba Kira, Kambiza, Darija..., 558.-330. p. n. e.). To je period staro-persijske književnosti. Srednjopersijska književnost pada u vreme dinastije Araskida (doba Parćana, 247. p. n. e. - 226. godine n. e.) i dinastije Sasanida (226—652). A sa početkom islamizacije persijske teritorije nastaje novopersijska književnost koja traje do današnjih dana.

Glavna karakteristika persijske nacionalne tradicije je dualistička koncepcija sveta na čije formiranje su uticale geografske odlike područja i političko-društvene prilike. A delo koje je prvo afirmisalo dualizam kroz suprostavljanje dva entiteta u univerzumu je Avesta, zbirka verskih tekstvova u duhu zoroastrizma. Zoroastra (grčki Zarathustra) je staropersijski verski reformator, jedan od najznačajnijih u istoriji religija. Njegovo učenje koje predstavlja transformaciju još starije religije mazdeizma, pomoglo je Persijancima da izgrade striktno organizovan društveni sistem i visoku versku i nacionalnu svest. Avesta koja, dakle, pripada ahemenidskom periodu napisana je tzv. avestinskim jezikom (istočni dijalekat staropesrsijskog jezika).

Od ostalih dela pisanih staropersijskim jezikom poznati su tzv. natpisi, koji daju podatke o kraljevima, a pisani su klinastim pismom na teško dostupnim stenama. Jedan od najčuvenijih natpisa je Povelja iz Persepolisa, koja daje podatke o Dariju. Kada je Aleksandar Makedonski osvojio Persiju grčki postaje službeni jezik carstva, a potisnut je i zoroastrizam. U doba Arsakida i Sasanida koristi se srednjopersijski jezik koji se razvio iz staropersijskog. Književnost ovog perioda se zove srednjopersijska ili pahlavijska što potiče od reči partski. Malo se zna o persijskoj književnosti u doba Arsakida, ali se pretpostavlja da je veliki deo onoga što se pripisuje periodu Sasanida nastalo još u doba Araskida. Književnost u doba Sasanida sastoji se uglavnom iz dela verskog karaktera i nekoliko svetovnih tekstova. Najznačajnije versko delo ove književnosti je Denkart, enciklopedisjskog je karaktera i predstavlja sintezu čitavog verskog i kulturnog opusa iz doba Sasanida.

Većina dela srednjopersijske književnosti su sačuvana zahvaljujući arapskim prevodima u novopersijski jezik. Asimilacija islamske kulture i prevođenje dela stare persijske klasike dovelo je do obimnog razvoja novog književnog jezika i nove književnosti koja je u biti počivala na persijskom nasleđu, ali je bila islamizovana. U doba Seldžuka (X-XIII vek) carstvom vlada dinastija Gaznevidi. Sultan Mahmud i njegovi naslednici bili su veliki ljubitelji poezije i mecene pesnika. Po predanju na Mahmudovom dvoru je živelo čak 400 pesnika. Tada je živeo i pisao i jedan od najvećih epskih pesnika persijske, pa i svetske književnosti, Firdusi.

Ep
Najznačejniji pesnik persijske epske poezije je Firdusi.

FIRDUSI

Pravo ime pesnika je Abulkasim Mansur, rođen je u okolini Tusa, a živeo je, otprilike, između 934. i 1020. Svoj ep Šahnama ili Knjiga kraljeva pesnik je pisao 20 godina. Delo ima preko 50.000 distiha sa rimama u jedanaaestercu i spada u najveći ep u svetskoj književnosti koji je spevao jedan čovek. Šahnama obuhvata sve događaje iz persijskog mitskog, legendarnog i istoriskog doba od nastanka sveta do propasti dinastije Sasanida i arapskog osvajanja Persije, sa mnogim lirskim digresijama. U osnovi epa nalazi se pesnikova koncepcija o večnoj borbi svetlosti i mraka, koje personifikuju Persijanci i Turanci (Turci). Intersenatno je da ne postoji glavni protagonist dela, već je to sam persijski narod u svojoj vekovnoj borbi za slobodu, pa otud ne postoji ni jedinstvo radnje dela, već jedinstvo političke ideje.

Kad je završio ep Firdusi, ga je uz posvetu predao sultanu Mahmudu. Većina pesnika tog doba bili su panegiričari tj. pisali su po narudžbi slaveći vladara i bili nagrađivani za svoj rad. Firdusi je za svoje delo dobio vrlo skromnu nagradu jer ono, ipak, veliča borbu Persijanaca, dok je car bio poreklom Turčin (narod koji u delu predstavljaju Turanci). Priča se da je razočarani Firdusi tad ispevao protiv šaha neku satiru i time mu se strašno zamerio pa je morao da pobegne iz Gazne, gde je bio dvor, u Bagadad. Tamo je napisao svoj drugi ep Jusuf i Zulejha kojim je doduše uveo u persijsku književnost novi rod-romantični ep, ali kojim nije dostigao isti pesnički nivo kao u Šahnami. Otud neki književni istoričari tvrde da ovaj drugi ep i nije njegov.

Lirika

Najznačajniji pesnik persijske lirike je Omar Hajam.

Stara jevrejska književnost uredi

Pojava i osnovne crte starozavetne književnosti uredi

Za razumevanje jevrejske književnosti i istorije veoma su značajni nalazi iz feničanskog grada-države Ugarit, pored današnjeg Ras Šamra koji daju neposredan uvid u pisane tekstove u Kanaanu tokom II milenijuma p. n. e. Kanaan je bila oblast između UgaritaSirije i Egipta (u stvari Palestina). Grci su to područje nazivali Fenikija. Jevrejska plemena počinju da ga nastanjuju tek u XX veku pre n.e. dok su pre njih tu živela zapadnoazijska semitska plemena. Prema predanju Jevreje je iz Mesopotamije na ovo područje doveo patrijarh Avram. U doba provale Hiksa u Egipat (oko 1700. g p. n. e.) veliki broj Jevreja se seli u Egipat, ali u XIII veku p. n. e., posle smrti Ramzesa II, pod vođstvom Mojsija, napuštaju Egipat i preko Crvenog mora se vraćaju u Palestinu. Jedinstvenu državu osnovali su 1030. p. n. e., a njeni prvi kraljevi su bili Saul, David i Salomon. Tu se razvijala kultura koja je bila stecište različitih uticaja:semitskih, sumersko vavilonskih, huritskih i egipatskih. Najstariji i najvažniji spomenik te književnosti je Biblija u čijem se sastavu nalaze stara usmena i pisana predanja. Do nas je doprla u neizvornom prerađenom obliku jer joj se od njenog prvobitnog nastanka često menjao tekst. Biblija se sastoji iz dva dela koji su nastali u različitim periodima jevrejske književnosti i napisani su različitim jezicima; hebrejskim i aramejskim je napisan „Stari zavet“ (XIV-II p. n. e.) a hebrejskim (Jevanđelje po Mateju), starogrčkim i aramejskim „Novi zavet“ (I-II veka)

STARI ZAVET
Stari zavet se u našim prevodima Biblije sastoji iz 39 poglavlja, dok ih po jevrejskom kanonu, tzv. Masoretskom tekstu ima 24. Sva ta poglavlja čine tri veće celine: Tora, N'viim i K'tuvim, čiji akronim T'nah predstavlja skraćeni naziv Starog zaveta. Toru čini pet Mojsijevih knjiga. U N'viim (Proroke) spadaju Knjiga o Isusu Navinu, Knjiga o sudijama, I i II knjiga o carevima kao i petnaest knjiga proroka, ali ne i Knjiga proroka Danila. Sva ostala poglavlja, uključujući i Knjigu proroka Danila spadaju u K'tuvim (Spise), a to su najznačajnija dela sa aspekta istorije književnosti, kao npr. Knjiga o Jovu, Psalmi itd...

U legendama su opisani podvizi jevrejskih careva Saula, Davida i Solomuna. Od bajki je najčuvenija o mudrom Solomonu i njegovoj presudi majkama koje se bore za isto dete iz I prve knjige o carevima. Basnu često susrećemo u Bibliji. Jedna od najlepših je Jotamova basna u Knjizi o sudijama o dva drveta koja traže nekog da ga proglase za svog cara. Osnovne pesničke vrste u Starom zavetu su:junački epovi, himne, molitve, psalmi, tužbalice, psalmi, ljubavne i svadbene pesme. Ostaci starojevrejskog narodnog epa su zastupljeni u Devorinoj pesmi iz Knjige o sudijama i pričama o Samsonu iz iste knjige i o Davidu i Golijatu iz Prve knjige Samuilove. U pričama o Samsonu i Davidu i Golijatu opisane su borbe sa Filistejima koje su se dogodile u II milenijumu p. n. e.

Najčuvenije tužbalice su Davidove za Saulom i Jonatanom. Prema tužbalicama za ljudima nastale su tužbalice za gradovima. Poznata je tužbalica za Tirom iz Knjige proroka Jezekilja.

Liriski elementi su zastupljeni u Pesmi nad pesmama.

Posebni književni oblik predstavlja mudrosna književnost, a mudrost koju ona prikazuje zasnovana je na čovekovom iskustvu. Tu između ostalih spadaju i čuvena dela Knjiga o Jovu i Knjiga propovednika. Najstariji prevod starog zaveta na Grčki zove se Septuaginta i potiče iz helenističkog perioda. Po predanju, u III veku p. n. e., u Aleksandriji, na zahtev Ptolemeja II Filadelfa, 72 jevrejska naučnika prevela su to delo na grčki. Najstariji prevodBiblije na latinski zove se Vulgata.

Helenistički period jevrejske književnosti uredi

Helenistički period jevrejske književnosti obuhvata literarno stvaralaštvo između III veka p. n. e. i I veka n. e. Kao što je hrišćanstvo niklo iz krila judaizma i hrišćanska književnost se razvila na osnovama helenističke jevrejske književnosti. Uticaj grčke kulture je bio jak i u zajednici oko hrama u Jerusalimu i u krajevima gde je živelo raseljeno stanovmištvo, naročito u Aleksandriji. Tu i tad je nastala Septuaginta, a u taj period spada i stvaralaštvo filozofa i istoričara Filona iz Aleksandrije i Josipa Flavija.

Novi zavet uredi

Smatra se da ne postoji autentična verzija Novog zaveta jer su prvi sledbenici izastupnici Isusove vere bili pretežno nepismeni i neobrazovani ljudi koji su regrutovali Hristove pristalice, isprva, pored jevrejskih hramova. Oni nisu napuštali judaizam već su verovali da se od proroka najavljeni mesija (grčki hristos) već pojavio na zemlji u liku i delu Isusa iz Nazareta. Tako se javljala literatura čiji je zadatak bio da brani verovanje da je Isus mesija, otud su ih i nazivali apologeti ili branioci vere. Ta dela su pretežno pisana na starogrčkom, a ponešto i na aramejskom. Pretpostavlja se da je Novi zavet nastao između 50. i 120. godine n. e. Po svojim osnovnim književnim osobinama Novi zavet se nastavlja na Stari zavet.

Novi zavet se sastoji iz 27 knjiga: Evanđelja (4), Dela apostolskih (2), Poslanica (21) i Otkrovenja Jovanovog tj. Apokalipse.

Hispanoamerička književnost uredi

Postavlja se pitanje da li je to književnost koja počinje stvaralaštvom Indijanaca pre dolaska španskih osvajača ili se začetkom smatraju dela koja su pisali naslednici prvih osvajača, kreolci i mešanci. Takođe je bitna činjenica u određivanju pojma hispanoameričke književnosti da se tu radi o književnosti dvadesetak nacija koje se služe španskim jezikom i da svaka od njih ima pored opštih obeležja i svoja posebna nacionalna.

Kada su prvi Španci stupili na južnoameričko tle, Kortes 1519. u državu Asteka, današnji Meksiko, a Pizaro 1531. u kraljevstvo Inka, današnji Peru, bili su veoma iznenađeni nivoom kulturnih dostignuća koje su tamo zatekli. Asteci i Inke su imali vrlo bogatu usmenu književnost, a Maje su se služile i nekom vrstom slikovnog pisma. Dela Asteka su uglavnom bila religijske prirode, dok su Inke imale i bogatu ljubavnu poeziju. Postojale su i škole za učenje napamet tih tekstova koji su se prenosili sa kolena na koleno. Ipak, najveći deo te literature je sačuvan samo u obliku španskih prevoda.

  • Prva dela na španskom jeziku u Americi pisali su konkistadori. Bili su to praktično izveštaji o osvojenim zemljama, njihovim običajima i prirodnim odlikama. Postepeno su ta dela dobijala poetski karakter i prerastala u epske pesme o Kortesu i ostalim osvajačima. Ova se dela, ipak, ne razlikuju od dela španske književnosti pa se još uvek ne mogu svrstati u američku književnost na španskom jeziku.
Pod uticajem evropskih ideja XVIII veka u južnoameričkim kolonijama počinje da se javlja želja za oslobođenjem od španske vlasti. To jest odvajanja kolonija od matične zemlje. Dižu se ustanci i tad se javljaju prve klice hispanoameričke književnosti. Književnost tog razdoblja nosi pečat neoklasicizma.

Ratovi protiv Španaca stvaraju pogodno tle za razvoj romantičarskih ideja i ideala. Najjači odjek romantizma bio je u Argentini, Urugvaju, Čileu i Peruu.

  • Realizam se javlja u drugoj polovini XIX veka sa sve većim razvojem urbanih sredina. Glavna karakteristika književnosti ovog pravca na tlu Južne Amerike je prikazivanje sukoba grada kao simbola zla i sela kao simbola dobra.
  • Naturalizam je najjače došao do izražaja u Buenos-Airesu. Da bi pod oštrijom svetlošću izrazili pravo stanje južnoameričke stvarnosti pisci napuštaju slikovitost.
  • Modernizam je prvi književni pravac na hispaoameričkom tlu koji ima čisto lokalne karakteristike. Dakle, ništa špansko. U prozi se prvenstveno traži lepota izraza, a jezik vrvi od metafora, neologizama i stranih reči koje se prilagođavaju španskom. Najveći i najuticajniji pesnik modernizma bio je Ruben Dario (Nikaragva)
  • Savremenu književnost do sredine XX veka karakeriše razvrstavanje po nacionalnim južnoameričkim regijama. Pisci otkrivaju i prikazuju baš ono što karakteriše njihovu rodnu grudu. Otud je ovaj period poznat pod imenom regionalizam.
  • Književnost 50-ih i 60-ih godina XX veka na tlu Južne Amerike se razvija pod uticajem nadrealizma, kubizma, Sartra i Kamija, pa su njene osnovne osobine: dvojako poimanje realnosti (spoljašnje i unutrašnje); istovremeno prikazivanje stvarnosti iz različitih uglova i sa različitih stanovišta i suočavanje čovaka sa apsurdom bivstvovanja.
  • Odatle se rađaju novi vidovi hispanoameričkog realizma: fantastični, čarobni i čudesni. Karakteristike prvog su osvajanje stvarnog od strane nestvarnog. Kroz delo se stalno očekuje i najčešće dogodi nasilje ili nešto nepredviđeno. U drugom vidu realizma svet čudesnog je u potpunosti svet imaginacije, nerealan. Dok treći vid realizma predstavlja zlatnu sredinu između prva dva vida, pa na kraju čitalac uvek svet nerealnog prihvata kao stvaran. Granice nisu striktno određene. Delo u kome dolaze do izražaja osobine sva tri vida realizma je Sto godina samoće čuvenog kolumbijskog pisca i dobitnika Nobelove nagrade Gabrijela Garsije Markesa.
  • Savremena hispanoamerička književnost je dala izuzetna pera i na planu poezije i na planu proze koja su postigla popularnost diljem planete. Pomenimo samo neka: Argentinac i najznačaniji pisac celokupne južnoameričke književnosti Horhe Luis Borhes, Paragvajac Kervera, Čileanac Pablo Neruda, Peruanac Mario Vargas Ljosa, Kubanac Karpentier, Meksikanac Paz, Gvatemalac nobelovac Migel Anhel Asturijas itd.
  • Brazilsku književnost na južnoameričkom tlu prate gotovo identične razvojne karakteristike kao i špansku hispanoameričku književnost, samo što je ona pisana na portugalskom jeziku. Jedan od najpoznatijih pisaca brazilske književnosti je Rosa.

Izvori uredi

  • Mala enciklopedija Prosveta- Beograd 1959.;
  • Istorija književnosti SAD, Obod-Cetinje,1962.;
  • Oksfordska enciklopedija američke književnosti, Narodna knjiga-Beograd, 2006.;
  • Povijest svjetske književnosti, Mladost- Zagreb, 1973.;
  • dr Vojislav Đurić:Književnosti starog istoka;
  • Gilgameš, IP:V. Masleša-Sarajevo, 1979.;
  • Zenon Kosidovski:Kad je sunce bilo bog, SKZ-Beograd, 1979.;
  • Priče evanđelista, Svjetlost-Sarajevo 1988.;