Manastir Ljubostinja

сакрални објекат и непокретно културно добро у Расинском управном округу, Србија

Manastir Ljubostinja je ženski manastir nalazi se na levoj obali reke Zapadne Morave, na 4 kilometra severno od Trstenika, u ataru sela Prnjavor. Pripada kruševačkoj eparhiji Srpske pravoslavne crkve. Izgrađen je u osvit Kosovske bitke, krajem 1388. godine, kao prvi ženski manastir u Srbiji. Zadužbina je kneginje Milice, koja je ovde prema predanju prvi put ugledala kneza Lazara, kada se između njih istovremeno rodila obostrana ljubav — odakle, prema jednoj od teorija, i naziv manastira (ljubvestin — mesto ljubavi). Kneginja se 1392. godine u Ljubostinji zamonašila, te je ovde provela ostatak života, zajedno sa svojom prijateljicom, srpskom srednjovekovnom književnicom, despoticom Jelenom Mrnjavčević — potonjom monahinjom Jefimijom. Obe su sahranjene u manastiru, gde se njihove mošti i danas čuvaju. Nekada su u Ljubostinji, kao najveće materijalno i duhovno blago Srpske despotovine, čuvane i mošti Svete Petke.

Manastir Ljubostinja
Manastirska crkva (zapadna strana)
Osnovni podaci
JurisdikcijaSrpska pravoslavna crkva
Eparhijakruševačka
Osnivanje1388.
OsnivačKneginja Milica
Upravnikigumanija Hristina (Obradović)
PosvećenUspenju Presvete Bogorodice
Arhitektura
StilMoravski stil
Uticaji:
Mletačka gotika
Islamska arhitektura
Opšte informacije
MestoPrnjavor
OpštinaTrstenik
Država Srbija
Vrsta spomenikamanastir
mauzolej
kosturnica
Tip kulturnog dobraSpomenik kulture od izuzetnog značaja
VlasnikRepublika Srbija

Starešina manastira je igumanija Hristina (Obradović), sa sestrinstvom na čelu od 21. maja 1995. godine.[1]

Krajem 14. veka svetinja je postala najpre stecište preostale aristokratije Moravske Srbije, jer je kao nove monahinje prihvatila udovice srpskog plemstva, a zatim i stožer srpske diplomatije, budući da je kneginja Milica — tada već monahinja Evgenija — ostala defakto vladarka do svoje smrti 1405. godine. Tokom 18. i 19. veka Ljubostinja je bila jedan od pet najbogatijih manastira u Srbiji, poznata kao dom uglednih i uticajnih igumana, a od 20. veka — kao bastion ženskog monaštva.

Manastir je izgrađen u stilu Moravske škole, koja je ovde na unikatan način objedinila i uticaje mletačke gotike i islamske arhitekture. Prepoznatljiv je po svojim rozetama, kamenim ukrasima u obliku procvetalih ljiljana, i drugim floralnim oblicima koji simbolizuju rajsku vegetaciju, te arhitektonskom dodaju i teološki izraz, dočaravajući zamisao neimara da kompoziciju Ljubostinje postave kao hram Uspenja Presvete Bogorodice, smešten u ambijent nebeske bašte ili rajskog vrta. Nalik antičkim palatama, freske su oslikane hladnim tonovima boja — najčešće cinober−crvenom i malahit−zelenom. Najpoznatija među njima prikazuje Isusovo Isceljenje raslabljenog.

Kao spomenik kulture od izuzetnog značaja, poslednja zadužbina Nemanjića, mauzolej kneginje Milice i kosturnica sa preko trideset otkrivenih monaških i plemićkih grobova, Ljubostinja od 1979. uživa najviši stepen zaštite Republike Srbije. Igumanija manastira je od 1995. godine mati Hristina (Obradović), a paroh otac Danijel (Stefanović). U porti manastira održavaju se narodni sabori na Preobraženje i Veliku Gospojinu, kao i manifestacija Jefimijini dani.

Istorija manastira uredi

Prema rečima igumana Sevastijana Putnika, Ljubostinja je jedan od najvećih srpskih manastira o kome postoji najmanje pisanih istorijskih podataka.[2] Više zabeleški ima tek od 1780. godine. Najveći deo proze o sudbini manastira od vremena nastanka pa do 21. veka rekonstruisan je na osnovu katastarskih, crkvenih i drugih spisa.[2]

Tri tumačenja imena uredi

Postoje tri tumačenja imena koje je poneo manastir.[3]

Po najstarijem predanju, na mestu današnjeg manastira nalazila se nekada mala crkva posvećena Svetom Arhiđakonu Stefanu, oko koje se održavao narodni sabor (vašar) svakog 2. avgusta, na prenos moštiju ovog sveca.[4] Vratko Nemanjić — Jug Bogdan u narodnoj tradiciji — imao je svoje vinograde na okolnim brdima, pa se jedno od njih i danas zove Bogdanovo (Bogdanjsko) brdo, a selo na njemu — Bogdanje. Jednom je na sabor došao i knez Lazar, i tu sreo Jug–Bogdanovu ćerku, mladu Milicu, plemkinju iz vladarske loze.[5] Tog trenutka se između njih rodila ljubav, koju je Milica negovala posećujući avgustovski sabor svake godine, i darivajući crkvu raznim poklonima.[4] Želeći da na idilični kraj u kome je upoznala svoga muža sačuva večno sećanje, odlučila je da umesto male crkve podigne velelepni hram, koji će služiti Bogorodici, ali i kao uspomena na njihovu ljubav. Otud kovanica ljubvestan ↔ ljubvostin → ljubostinja — mesto ljubavi, mesto gde stanuje, gde se rodila, gde tinja ljubav, mesto ljubavnog sastanka.[4][6]

Drugo tumačenje odnosi se na reč ljubo–pustinja, tj. na ljubav prema (pustinjačkom) podvižničkom životu.[3] Rani srednji vek video je u Srbiji procvat grada Županjevca, u blizini današnje Ljubostinje. Županjevac je imao svoj bazar i bio jedan od centara trgovine u Pomoravlju. Van zidina grada, ali u blizini njegovih puteva, u uvalama i skitima Gledićkih planina živeo je u to vreme neobično veliki broj otšelnika (pustinjaka). Treće tumačenje kaže da je svetinja dobila ime po toponimu — ljupka stena, budući da se nalazi ispod Gledićkih planina i vrha Samar.[3]

Kneginja Milica uredi

Po jednom od predanja, kneginja Milica je Ljubostinju izgradila u dolini malih planinskih brzaka, Ljubostinjske i Sušičke reke, na mestu gde je još kao devojka — tada Milica Nemanjić — prvi put ugledala kneza Lazara.[7] Manastir je sa tri strane okružen brdima Gledićkih planina — severno je Iver, zapadno je Tatarna, a istočno Kamađore (Kamidžor).[8] Radovi na temeljima Ljubostinje počeli su 1388. godine. Nakon fatalnih gubitaka na Marici (1371) i Kosovu (1389), kneginjina zamisao bila je da to zdanje primi udovice iz srpskih plemićkih porodica.[9][10][11] Tako je osnovan prvi ženski manastir u Srbiji.[12]

Freska kneginje Milice iz Ljubostinje (15. vek).
Čuvane u Ljubostinji (14001407), mošti Svete Petke bile su najdragocenija relikvija u zemlji.[13][14]

Prva među njima bila je Jelena Mrnjavčević, udovica Uglješe Mrnjavčevića, koja se posle Maričke bitke i smrti supruga zamonašila i uzela ime Jefimija.[5] Dve vlastelinke, Milica i monahinja Jefimija, nastavile su i ojačale svoje prijateljstvo kasnije, u zajedničkim monaškim danima,[11] kada je upravo u Ljubostinji Jefimija pozlaćenim nitima izvezla Pohvalu knezu Lazaru, jedno od najznačajnijih dela srpske srednjovekovne književnosti.[7]

U periodu od Kosovskog boja 1389. pa do 1393. i ustoličenja njenog sina, despota Stefana Lazarevića, na srpskom prestolu, kneginja Milica vladala je Srbijom kao regent. Manastir Ljubostinja, u kome je provodila većinu svog vremena, bio je suštinski stecište preostale vlasti i diplomatije u Srbiji,[15][16] pa je njegova istorija usko vezana za poslednje godine Miličinog života.[11] Završetkom ove poslednje zadužbine Nemanjića, prema pisanju istoričara, stavljena je kruna na Miličinu delatnost očuvanja i nastavljanja nemanjićkog i Lazarevog kulturnog, duhovnog i političkog nasleđa.[17][18]

 
Ćivot sa moštima Kneginje Milice

Letopisi beleže da je vladarka obilazila i sa mnogo pažnje nadgledala radove neimara. Manastir je posvetila Uspenju presvete Bogorodice i u njemu otvorila prepisivačku školu.[9] Stefanovim dolaskom na vlast, kneginja Milica se zamonašila, uzela ime Evgenija, i u potpunosti se povukla u Ljubostinju. Tim činom njeni ugled i moć ne opadaju, već naprotiv — postaju sve veći, budući da je Milica, iako u manastiru, ipak preuzela na sebe deo srpskih diplomatskih odnosa.[7][19] O tome svedoče pisma koja je kao ljubostinjska monahinja dobijala iz Dubrovnika, gde su joj se Dubrovčani i dalje obraćali prateći dvorski kodeks, sa slavna i svečastiva gospođo, velmožna gospođo, slavna i mnogopoštena gospođo, gospođo kneginjo Raške i Novog Brda.[19][20] Konstantin Filozof piše da je bila ne samo žena, nego i mudri Odisej.[5] Godine 1398. zajedno sa Jefimijom odlazi u Ser, da od svoga razljućenoga zeta, sultana Bajazita I, izmoli oprost za svoga sina Stefana, koji je bio optužen za saradnju sa Ugarima.[13] Odatle se vraća sa obećanjem da će Bajazit oprostiti Stefanu, ali i sa moštima Svete Petke, koje je zatražila i dobila od sultana.[9][13][21] Svetiteljkine mošti čuvane su najpre u manastiru Županjevac, da bi potom bile prenete u Ljubostinju.[21][22] Grigorije Camblak beleži da je prenos moštiju vizantijske svetice obeležen kao slava vascele Srbije,[14] i piše da je srpska zemlja našla bogatstvo nepotrošivo, zaštitnicu srpskog skiptra.[14][23]

Potkraj života obe monahinje uzele su zavet Velike shime, i dobile nova monaška imena — Milica, tj. monahinja Evgenija, postala je shimonahinja Efrosinija, dok je Jefimija dobila ime Evpraksija.[5] Kneginja Milica je još za života prozvana caricom (Milicom),[24] te je posvedočila sopstvenom kultu koji je narod vremenom odnegovao, poštujući je kao kneginju, najstariju monahinju, udovicu bivšeg, i majku budućeg vladara.[25] Kneginja Milica bila je defakto prva igumanija Ljubostinje.[26] Nije poznato koja od kosovskih udovica je preuzela to mesto nakon Miličine smrti, a pre nego što će manastir postati muški.

Milica je umrla pre svoje prijateljice, 11. novembra 1405. godine, i sahranjena je u sarkofagu sa leve strane. Iako je Jefimija umrla 1406. godine, nekoliko meseci posle ktitorke manastira, ona je sahranjena u ktitorskoj grobnici, na desnoj strani u priprati. Njihove mošti se i danas čuvaju u manastiru, kao i mošti Jefimijinog sina, Stefana Mrnjavčevića. Originalni živopis nastao je upravo u to vreme, najverovatnije između 1405. i 1409. godine, tj. najkasnije do razlaza između njenih sinova, Stefana i Vuka.[27] Crkvu je oslikao grčki slikar Makarije Zograf iz Zrza (ne treba ga mešati sa jeromonahom Makarijem). Nakon smrti obe monahinje, despot Stefan uzima mošti Svete Petke i prenosi ih iz Ljubostinje na Kalemegdan, najverovatnije 8. avgusta po novom kalendaru, 1406/1407. godine.[5][28]

Godine 1418. Ljubostinja postaje muški manastir.[29] Prva obnova manastira izvedena je već 1448. godine, a druga 1661.[16] Tokom arheoloških iskopavanja, ispod poda oltara pronađena je ostava za novac (stranog porekla), koji je korišćen u obnovi Ljubostinje u 17. veku.[30] Najstariji poznati igumani manastira Ljubostinje bili su Simeon (pominje se 1481. godine),[31] još jedan Simeon (zapisi iz 1576. i 1581. godine)[32] i Isaija (1643. godine).[33] Postoje zapisi da se u njihovo vreme u manastiru proslavljao i prenos moštiju Svetog arhiđakona Stefana (2. avgust po tadašnjem kalendaru), što je mnogim istoričarima kasnije nagovestilo verodostojnost legende o maloj crkvi, koja je spojila vladarski par Hrebeljanovića.[30]

Doba pustošenja uredi

Dugo je bilo uvreženo netačno mišljenje da je Ljubostinja čitav 17. vek bila pusta.[34] Sevastijan Putnik beleži najstarija sećanja meštana trsteničkog kraja, koja su prenosila legendu da su se tokom celog jednog stoleća iz Ljubostinje preko dana samo čule kukavice, a kada padne noć — sove, koje su naselile zvonaru i porušene kupole.[34] Služba u Ljubostinji neprekidno je vršena od osnivanja pa sve do Seobe Srba (1690), o čemu svedoče zapisi iz 1643. i 1673. godine. Krajem 17. veka manastir jeste opusteo, ali je već početkom 18. iznova oživeo.[9]

Godine 1732. pominje se ljubostinjska bogoslovsko−monaška škola pod upravom oca Arsenija. Naime, iguman Arsenije „Ljubostinjski”, koji je manastirom upravljao od (oko) 1720. do 1736. godine bio je jedan od najuglednijih duhovnika svoga vremena, kome su na podučavanje dolazili sveštenici i monasi iz svih krajeva Srbije.[35] On je bio prvi manastirski iguman o čijem se životu makar ponešto znalo, i prvi koji je narednim starešinama manastira postavio okvire očekivanja za ugled i uticaj koji im je valjalo da uživaju u narodu i Crkvi.[36] Posle njega, a u prilog teoriji da je Ljubostinja bila pusta, pominje se Arsenije „Vtori” („drugi”, verovatno posle Arsenija „Ljubostinjskog” — „prvog”), koji je oko 1780. prokrčio šiblje koje je poraslo na samom krovu crkve, očistio unutrašnjost od nečistota, oterao ovce koje su pasle u manastiru i pokrio crkvu šindrom.[37]

Manastir je odigrao veliku ulogu za vreme Austrijsko-turskog rata i Kočine bune (17881791), kada su ljubostinjski monasi pomagali Austrijancima protiv Turaka.[9] Iguman Vićentije (Jovanović) priznao je da je između 1781. i 1788. skrivao austrijske vojnike, oficire i špijune u manastiru.[38] Upravo odavde je srpski narod pozvan na ustanak. Prema nekim izvorima, Koča Anđelković se posle propasti bune sakrio u Ljubostinji,[39] premda je ta tvrdnja često osporavana. Turci su iz osvete zapalili i opljačkali manastir prvih dana maja 1788. godine.[40] Tada je većina originalnih fresaka uništena. Takođe, kada je manastir spaljen otkrivena je tajna riznica koja je bila sakrivena u manastirskom zidu iza ikone, u kojoj je kneginja Milica čuvala svoje blago. Među opljačkanim dragocenostima bila je 400 godina sakrivena i kruna kneza Lazara.[9] Turci su je iz Ljubostinje odneli u Istanbul, gde se i danas nalazi. Ubrzo potom, iguman i drugi kaluđeri napustili su manastir. Time je navršeno osamnaest godina Vićentijevog starešinstva (1770—1788).[40] Ljubostinja je opustela, ali je čak i prazna opljačkana još jednom, 1804. godine, neposredno pred Prvi srpski ustanak.[41]

Manastir nije dugo bio bez monaha. Već u vreme Prvog srpskog ustanka upravu nad manastirom preuzima ratoborni pop Nastasije „Kazak” (ili „Kozak” — družio se sa Rusima i Kozacima),[42] o kome je zabeleženo da je bio opak i surov u odbrani manastirskog dobra od nasrtaja neprijatelja.[41] Iguman Nastasije je uporedo sa Karađorđem organizovao hajdučke čete i napadao Turke.[41] Njegova sudbina ostala je nepoznata, budući da se kao upravitelj Ljubostinje već 1807. pominje izvesni pop Spasoje.[43]

Iako istorija uči da je Ljubostinja bila napuštena u periodu između 1788. i otprilike 1804. godine, jedno od istraživanja navodi da je živopis crkve bio obnovljen po treći put 1799. godine.[44] Ne zna se pouzdano da li je Ljubostinja zaista bila pusta, da li je neko od stare manastirske braće ponovo oslikao crkvu, ili je to bio nepoznati slikar−lutalica.[44] Činjenica je da se pored sarkofaga kneginje Milice nalazi jedina freska iz 1799. godine, na kojoj piše samo: Dimitri Basa, rab božji.[40]

Doba blagostanja uredi

Tokom devetnaestog veka manastir Ljubostinja uživa veliku naklonost vladarske dinastije Obrenović, čiji su ga članovi darivali u više navrata.[36] Pored toga, izgledalo je da je zadužbina kneginje Milice omiljena među mitropolitima toga doba, koji su često boravili u njoj.[36] Devetnaesti vek u manastiru obeležila je i uprava petorice preduzetnih igumana (Arsenija, Meletija, Janićija, Danila i Venijamina), koji su od porušene i opljačkane svetinje ponovo izgradili jedan od pet najbogatijih manastira u državi.[45]

Milošev konak je danas jedan od najstarijih u Srbiji.

U vreme kneza Miloša i igumana Arsenija (Stefanovića) Ljubostinja je obnovljena. Počeci Arsenijeve uprave 1819. godine obeleženi su krvoprolićem. Naime, u manastiru je bila ustaljena tradicija okupljanja naroda na Đurđevdan. Na taj praznik 1819. godine u porti manastira je među zavađenim narodom došlo do ubistva, nakon čega su monasi odlučili da ukinu đurđevski sabor.[46] Arsenije je u porti izgradio još jedan konak, danas poznat kao Milošev konak.[46] Dok je za njegov trem prikupljana drvna građa, drvoseče su u šumi blizu manastira, u starom dubu pronašle stari amvon, na kome je bio ugraviran nemanjićki dvoglavi orao.[3] Prema narodnom kazivanju, amvon je pronađen kada je odsečena jedna bukva, da bi se od nje napravile manastirske sanke.[47] Amvon se danas nalazi u naosu manastirske crkve. Iguman je još izgradio i vodenicu, a 1822. podigao je ikonostas, uz pomoć popa Nićifora.[46]

Arhimandrit Meletije (Marković), koji je Ljubostinjom upravljao između 1835. i 1842. godine,[48] pošao je stopama svog prethodnika, pa je manastiru, stešnjenom između brda, obezbedio preko potrebnu obradivu i plodnu zemlju za njive i pašnjake.[49] Otkupio je tri vodenice i izgradio još jednu, oko porte je započeo izgradnju zaštitnog zida, a crkvu pokrio ćeramidom.[49] U njegovo vreme, u leto 1839. godine, organizovan je prenos moštiju Stefana Prvovenčanog iz Kalenića u Studenicu,[50] te su kraljeve mošti 20. avgusta prenoćile u ljubostinjskoj crkvi.[51]

Dolaskom Ustavobranitelja na vlast dolazi i do odmazde protiv brojnih sveštenih lica, koja su bila pristalice Obrenovića. Arhimandrit Meletije bio je jedan od prvih koji su to doživeli. Najpre je poslat na epitimiju u manastir Raču, da bi mu zatim bilo dozvoljeno da se 1843. vrati u Ljubostinju,[52] ali ne kao upravitelj. To mesto bio je zauzeo iguman Makarije (Petrović).[52] Iz nepoznatih razloga Meletije čak beži u Austriju, odakle se, uz blagoslov i oprost Crkve vraća u Ljubostinju 1845. godine, i od Makarija preuzima upravu nad manastirom, koja je trajala do 1847. godine, kada postaje episkop šabački.

Na njegovo mesto dolazi Janićije (Mačužić) — svetovno ime Joanikije Obradović — za vreme čijeg starešinstva Ljubostinja doživljava vrhunac prosperiteta.[53] Po činu arhimandrit, Janićije između 1850. i 1851. godine zida zvonaru, pomoćne zgrade, kuhinju, štale, kačaru i vodenicu.[54] Već naredne godine u manastirskom vlasništvu su osam vodenica, i čairi i voćnjaci koji dosežu do samih obala Zapadne Morave.[55] Mačužić, uz pomoć kneza Aleksandra Karađorđevića, zida i zvonaru.[53] U dva navrata — 1848. i 1851. godine — hram je rekonstruisan. Popravljen je gornji deo crkve, a naročito lažne kupole iznad priprate.[9] Prema pisanju Joakima Vujića, Ljubostinja toga vremena imala je glavnu kupolu iznad naosa, i četiri male kupole iznad priprate.[30] Izvršioci radova na rekonstrukciji bili su Jan Nevole, inženjer Ministarstva unutrašnjih poslova, i kamenorezac Vujica Petronijević.[30] Negde u vreme obnove manastira, sredinom veka, ljubostinjske posede obilazi botaničar Josif Pančić, koji se zanimao za floru i faunu kraja.[56]

Krovni deo hrama, obnovljen sredinom 19. veka.

Protiv ljubostinjskog bratstva se 1859. godine narod obližnjeg sela Bogdanja požalio Svetoandrejskoj skupštini, pišući da su kaluđeri ogradili njihovu zemlju, oteli im šume, livade i vinograde, pa im posle naplaćivali drva; da su im krali stoku sa pašnjaka, a nadasve da mrtve sahranjuju bez opela i da slavsku vodicu ne svete kako bi trebalo.[57] U pismu Skupštini naveli su da takve tegobe nisu trpeli ni pod Turcima.[57] Sličnih žalbi bilo je i pre, ali su na njih Obrenovići, veliki poštovaoci Ljubostinje, uvek ostajali nemi.[43]

Za vrlo kratko vreme u manastiru se smenio veliki broj igumana koji bi vrlo brzo bili poslati drugde. Godine 1866. umire iguman Janićije, i dve godine kasnije na čelo bratstva dolazi Makarije (Milojević),[58] čija je slika čuvana u crkvi sve do dolaska Austrijanaca.[53] Negde u to vreme, između 1866. i 1870. godine, akademski slikar Nikola Marković oslikao je ikonostas.[59] Posle Makarijeve smrti, iguman postaje Danilo (Marković) (18711875), koji je gajio ljubav prema voćarstvu i vinogradarstvu. Njegova najveća zaostavština Ljubostinji bili su upravo šljivici i vinogradi.[60] Jedan od vinograda ovog, prema rečima letopisaca — osrednjeg duhovnika ali iskusnog ekonoma, poneo je čak njegovo ime — Danilovac.[60] Danilo je umro usred leta 1875. godine.

Godine 1870. manastir je pripadao Jagodinskom okrugu, Levačkom srezu i Beogradskoj eparhiji. U to vreme u manastiru su obitavala ukupno četiri kaluđera, a manastirska slava je bila Velika GospojinaUspenje Presvete Bogorodice, kome je hram bio posvećen.[61] U jednom trenutku, na kratko, slava postaje i Preobraženje Gospodnje, kada oko crkve počinje da se organizuje novi narodni sabor.

Posle Danila, upravu manastirom preuzimaju Teofilo,[54] pa zatim Vićentije,[54] da bi već 1878. godine iguman postao Venijamin (Pavićević).[60][62] U avgustu 1891. godine došlo je do još jednog ubistva u manastiru, kada je jeromonah Vićentije (Stamatović) pronađen mrtav.[63] Budući da uzrok njegove smrti nije bio razjašnjen, verovalo se da je u pitanju ubistvo iz zavisti među monasima.[64] Godine 1895. manastirski posed je iznosio 1078 hektara zemlje, od kojih je 990 hektara bilo pod šumom. Pored oranica i livada bila su tu tri vinograda i sedam voćnjaka. Čist manastirski kapital je prelazio 18.000 dinara, a celokupna vrednost nepokretnih dobara Ljubostinje procenjena je na 42.000 dinara.[65] Prema popisima koji su rađeni tih godina, Ljubostinja je obično zauzimala drugo ili treće ili četvrto mesto na listi najbogatijih manastira u Srbiji.[45]

Doba previranja uredi

Krajem 19. i početkom 20. veka dogodio se niz incidenata, koji su na ugled i značaj manastira uticali i pogodno i pogubno. Najpre je 1898. godine arhimandrit Venijamin optužen za proneveru i zloupotrebu položaja na službenoj dužnosti.[63] Iste godine je smenjen, ali mu je dozvoljen eventualni boravak u manastiru, gde je potom umro i bio sahranjen 1909. godine. Na njegovo mesto dolazi Viktor (Stojaković), već tada poljuljane reputacije.[66] Zabeleženo je da je u njegovo vreme imovno stanje manastira počelo da opada.[67] Godine 1903. njega zatiče ista optužba kao i njegovog prethodnika — za proneveru i zloupotrebu položaja.[63]

Slika manastira Ljubostinje iz 1910. godine.

Viktor je dve godine kasnije smenjen, pa raščinjen, i na kraju osuđen na robiju, na kojoj zbog bolesti nije ostao do isteka kazne.[66] Od 1905. do 1911. manastirom upravlja Viktor (Gizdavić), koji ne samo da nije bio omiljen u narodu, već je došao u toliki sukob sa parohijanima, da je sam zatražio i dobio premeštaj.[45]

U jeku ovih skandala, a po nalogu kralja Petra I Karađorđevića, poznati srpski istraživač starina, Mihajlo Valtrović, dolazi u manastir 1903. godine, sa odlukom da otvori Miličin sarkofag. Valtrović je hteo da se izbliza upozna sa krunskim nakitom i vladarskim insignijama srednjovekovne Srbije, kako bi po uzoru na njih kreirao nove, za potrebe kraljevog predstojećeg krunisanja. Na njegovo iznenađenje, kada je sarkofag otvoren, video je Milicu u skromnoj crnoj monaškoj odori. Štaviše, njeno telo bilo je netruležno, a njeno lice i dalje identično onom oslikanom na freskama.[24] Crkva je taj trenutak iskoristila da kanonizuje kneginju i obnovi narušeni ugled manastira. Praznik Prepodobna Evgenija slavi se od tada 1. avgusta.

Upravnik manastira je od 1911. do 1920. godine bio arhimandrit Konstantin (Popović).[68] Za vreme Austrougarske okupacije, austrijska divizija je 24. oktobra 1915. godine upala u manastir i optužila Popovića i jeromonaha Ruvima, ali i najmlađeg među njima, jeromonaha Sevastijana, da su u manastiru sakrili deo arhiva srpske Vlade.[69] Sevastijan (Putnik), polaznik Monaške škole u Novom Hopovu,[70] oteran je tom prilikom u austrijski logor Ašah (Aschach), odakle se vratio posle rata.[9] Tokom trogodišnje okupacije, manastir je služio kao sedište Šumske uprave, ali je suštinski bio logor.[71][72] U crkvi, u konacima, i na tavanima, bili su smešteni zarobljeni Italijani i Srbi, koji su svakodnevno bili gonjeni na krčenje manastirske šume.[12][71] Kada se rat skoro završio, Austrijanci su opljačkali manastir kao niko do tada.[72] Osim što su odneli zlatne, srebrne i mesingane predmete, kao i sva četiri zvona, pokupili su još i kašike, tanjire i upotrebljavane peškire.[72]

Boravak u manastiru
Sveta liturgija se subotom, nedeljom i praznicima vrši od 8 časova. Večernje počinje u 17 časova. Tokom hladnijih zimskih dana služba je premeštena u zimsku crkvu, pri Novom konaku. Budući da su konaci namenjeni isključivo za miran život monahinja, u manastiru danas nije moguće prenoćiti.[73]

Godine 1919. u posetu Ljubostinji dolazi naučnik i pronalazač Mihajlo Pupin,[74] a već naredne otac Sevastijan smenjuje arhimandrita Popovića na mestu upravnika manastira. Sevastijan Putnik je rođen kao Stevan Perić, u banatskom selu Samošu.[70] Značajan za rekonstrukciju istorije manastira danas je njegov letopis Manastir Ljubostinja, čiji je prihod od prodaje nakon objavljivanja 1927. godine sav poklonjen siročadi iz ljubostinjskog kraja.[69] Letopis počinje lirskim predgovorom Ljubostinji, u kome Perić zadužbini kneginje Milice poručuje da će biti večna i lepa, jer ju je ljubav začela, ljubav rodila, ljubav održala, pa će ljubav biti i zaloga njenog večnog i srećnog života.[75]

Njega je dvanaest godina kasnije nasledio iguman–sinđel Platon (Milojević) (1932—1934), ali ga nakon samo dve godine upravljanja vladika Nikolaj u martu 1934. godine šalje u manastir Veluće.[76] On je ujedno bio i poslednji iguman. Uredbom Srpske pravoslavne crkve iz 1937. godine Ljubostinja postaje ženski manastir,[77] pa u jesen 1939. godine — nakon 521 godine — upravu manastirom preuzima igumanija — mati Sara (Đuketić).[78] Najvrednije materijalno blago manastira koje Đuketićeva zatiče posle istorije rušenja i pljačkanja, bila je biblioteka u Miloševom konaku, koja je u to vreme brojala preko hiljadu naslova.[79] Između ostalih, bilo je tu i posebno izdanje verske studije O ugledanju na Hrista (De Imitatione Christi, 1417), holandskog teologa Tome Kempijskog.[79] Štampana je 1637. godine, po nalogu vlaške grofice Elene Basarab.[80]

Stradanje monahinja uredi

Sara je postala igumanija Ljubostinje u teška vremena Drugog svetskog rata, ali joj je veliku pomoć pružao tadašnji duhovnik ljubostinjski, Nikon (Lazarević). Iako je zvanično bio ljubostinjski sveštenik između 1946. i 1961. godine, on je ovaj manastir pomagao i pre, dok je bio iguman Kalenića. Njegovim najvećim doprinosom danas se smatra izgradnja Novog konaka, u to vreme najlepšeg u Jugoslaviji.[81] Arhitekta novog konaka bio je Petar Bajalović, čije su najpoznatije građevine bile Kolarčeva zadužbina i zgrada Pravnog fakulteta u Beogradu.[82]

Novi konak manastira.

Početkom rata, u Trsteniku je otvoreno hranilište za dečake, a u Ljubostinji za 12 devojčica koje nisu imale dom.[81] U to vreme u manastir dolazi, i u njemu ostaje nekoliko godina, monah Jakov (Arsović), poznatiji kao Jakov Tumanski.[83] Tokom prvih godina svog staranja o Ljubostinji, mati Sara uživala je veliku podršku i naklonost i vladike Nikolaja Velimirovića, koji je u Ljubostinji proveo osamnaest meseci (od Petrovdana 1941, do 5. decembra 1942) u kućnom zatočeništvu.[3] Mati Sari ostavio je u amanet beležnicu u vidu duhovnog priručnika, sa savetima za sestrinstvo.[78] Tu je napisao i neka od svojih najvećih dela, između ostalih i pesmu Zidanje Ljubostinje. Zajedno sa Velimirovićem, ovde su proterani i Vasilije Kostić, episkop žički i banjalučki, i sinovac vladike Nikolaja — Jovan Velimirović, episkop šabačko−valjevski.[81] Šezdeset godina kasnije, Jevrejka Ela Trifunović Nojhaus branila je vladiku od docnijih optužbi za antisemitizam, otkrivši da je njenu majku i nju Velimirović spasio od sigurne smrti u vreme rata — nju strpavši u džak, a njenu majku obukavši u monašku odoru, i zbrinuvši ih potom u Ljubostinji.[84]

Posle Nikolajevog odlaska, i posle spaljivanja Žiče, u Ljubostinju pristižu i izbeglice i desetine žičkih monaha.[81] Jednog od njih, jeromonaha Savu Maksimovića, ubrzo su ubili Nemci. Drugog žičkog monaha uhapsili su i ubili u Kruševcu. Igumanija Sara optužena je za sudelovanje u oba hapšenja i ubistva. Uz to, četnici su je optužili za učestvovanje u ubistvu Jovana Gordića, sina četničkog komandanta, Nikole Gordića.[81] Igumanija je, s druge strane, još bila optužena i za skrivanje četničke radio−stanice, koju su navodno Englezi darivali Nikolaju Velimiroviću. Iako su monahinje govorile da su vrata manastira bila otvorena za sve, i da one ni na koji način ne biraju stranu u ratu, bile su izložene zlostavljanju i od strane četnika i od partizana i od Nemaca.[81]

Istovremeno dolazi do sukoba između igumanije Sare i prote Save Petrovića, autoritativnog sudije Žičkog crkvenog suda, a tada ljubostinjskog gosta, koji je neumereno i rigorozno kažnjavao monahinje, i taj sukob čak dovodi do unutrašnjeg raskola u sestrinstvu. Prema kazivanju potonje igumanije, postojala je pretpostavka da je neka od zavađenih strana zatražila pomoć jedne od tadašnjih vojnih snaga, najverovatnije četnika. Zabeležena je i popularna urbana legenda, prema kojoj je posredi bila ljubavna afera jedne od monahinja, koja je razgnevila sestre, pa su je one prijavile ljotićevcima i Gestapou, te tako navukle još veću propast na zajednicu.[85]

Večernja služba u manastiru 2021. godine.
 
Manastir slika sa druge strane 2022.
Почетком 1943. кроз прозор манастирске канцеларије упала је цедуљица са поруком игуманији да бежи са сестрама, иначе ће све бити заклане.[81] Међутим, сестре такође добијају опречне и узнемирујуће поруке да не иду никуда, или да не мисле да беже, јер ће тек у том случају бити поклане.[81] Није био ни крај јануара, а већ су била забележена два покушаја убиства игуманије Саре. У једном од та два случаја, када су четници упали у цркву, сестре су игуманију сакриле под часну трпезу (престо).[81]

Ledenog bogojavljenskog jutra, po mrklom mraku, jedan od radnika u manastiru upregao je sanke u kojima je sakrio igumaniju, i preko nje nabacao sena i slame, pa je po snegu prevezao do Trstenika, odakle je pobegla u Beograd.[81] Četnici su potom obelodanili da traže njene rođene sestre, Evgeniju i Antoniju — takođe ljubostinjske monahinje, kao i iskušenicu Milku, a Sarinu poverenicu i ekonomku. Veče posle Savindana, oni su upali u kapelu, i sa večernja odveli i Antoniju i Evgeniju. Prvu su zaklali u snegu, a drugu izranjavali, ne znajući da je preživela.[81] Iako ranjena, Evgenija je uspela da se dovuče do manastira, odakle su je monahinje prebacile u bolnicu, gde je ubrzo umrla. Iskušenica Milka živela je u velikom duševnom nemiru i neprestano tražila skrovište. One večeri kada su odveli dve Sarine sestre, ona se krila ispod kreveta u konaku. Četnici su se eventualno domogli i nje. Pre nego što su je bacili u Moravu, najpre su je silovali i zaklali.[86] Monahinja Antonija, takozvana ljubostinjska mučenica, sahranjena je u porti manastira, a Evgenija isprva u Kruševcu. Nakon nekoliko dana, reka je izbacila Milkino telo, ali se iz straha od četničke osvete niko nije usudio da ga pokopa, pa su ga seljaci samo vratili natrag u Moravu.

Centar ženskog monaštva uredi

Na Sarino mesto 1943. dolazi njena sapatnica iz ratnih dana, mati Varvara (Milenović), najpre kao nastojateljica, a zatim i kao igumanija — od 1949. godine — i ostaje najdugovečnija igumanija Ljubostinje, sve do svoje smrti 1995. Za više od pola veka starešinstva, mati Varvara, tada najpoznatija monahinja u zemlji,[78] uspela je da u svakom pogledu obnovi manastir. Poznata kao dobar organizator i kao neko ko insistira na disciplini, osnovala je u manastiru ćilimarske i pletarske radionice, i čak obezbedila izvoz proizvoda u inostranstvo. Nadasve je težila da tu napravi najveći centar ženskog monaštva u Jugoslaviji, okupivši u Ljubostinji preko 50 sestara.[78] Ljubostinjskim sestrama 1952. ili 1953. godine u posetu dolaze Justin Popović i bivša igumanija Sara, koja donosi mošti svoje sestre Evgenije i polaže ih u grob u Ljubostinji, pored moštiju njihove sestre Antonije.[76] Godine 1979. Ljubostinja postaje spomenik kulture od izuzetnog značaja, sa najvišim stepenom zaštite Republike Srbije. Na mesto paroha 1982. godine dolazi Damjan Lisinac (koga su sestre zvale prota Dača), i tu ostaje do penzije.[87]

Ljubostinjske monahinje danas proizvode med i vino.

Godine 1995. rukovodstvo preuzima mati Hristina (Obradović),[88] koja je bila ekonomka igumaniji Varvari. Hristina je još u mladosti bila jedno od najprepoznatljivijih lica Srpske pravoslavne crkve, budući da je bila prva monahinja koja je vozila automobil („Ladu”), te je jednom prilikom čak zaustavljena zbog prekoračenja brzine. Taj događaj je u Jugoslaviji propraćen novinskim naslovima, u kojima je nazivana letećom kaluđericom.[89] Za vreme starešinstva mati Hristine, Ljubostinja je postala prisutnija u medijima. Godine 2002. u prodaju je izašao album vizantijskog pojanja, naziva Agios o Theos: Ancient Orthodox Chants from Serbia, za koji su ljubostinjske sestre (na albumu nazvane Nuns of Ljubostinja) otpevale pet pesama: Ninje otpuščajeski, Heruvimska pesma, Himna Ljubostinje, Pesma Carici Milici i Svjete tihi. Sami snimci zapravo potiču čak iz 1963. godine.[90] Grob kneginje Milice posetili su 2016. princ Aleksandar i princeza Katarina Karađorđević,[91] a 2019. godine književnik i nobelovac Peter Handke.[92]

Zbog svog velikog bogatstva manastir je posle Drugog svetskog rata pretrpeo i veliku štetu. Stupanjem na snagu zakona o agrarnoj reformi (1945)[93] i o nacionalizaciji (1958),[94] Ljubostinji je oduzeto više od 1400 hektara šume i obradivog zemljišta. Zakonom o restituciji manastiru je imovina vraćena u dva navrata — 2009. i 2016. godine.[95] Ukupna površina gazdinstva Ljubostinje danas iznosi 1321,44 hektara, od čega su 1298,90 hektara (ili 98,3% teritorije) pod šumom.[95]

Sadašnji paroh manastira, nekadašnji učenik Prizrenske bogoslovije za vreme Rata na Kosovu i Metohiji — otac Danijel (Stefanović), govorio je o Ljubostinji za televizije Hram i Agro TV. Manastir se nalazi na vinskom putu i u enoturističkoj oblasti Aleksandrovačke župe, i poznat je po manastirskom vinu.[96] Osim toga, monahinje neguju tradiciju pčelarstva i proizvodnje meda.[89]

Arhitektura uredi

Mletačko—islamska skulptura uredi

Glavni izvršitelj radova na crkvi bio je Rade Neimar (Rade Borović), koji je svoje ime uklesao na pragu vrata koja vode iz priprate u naos. Radeći na Ljubostinji zajedno sa oko 500 radnika,[11] on je težio naglašavanju ritma oblika koji se vidno ponavljaju, čime je stvorio utisak sklada i povezanosti.[30] Radu je zidanje Ljubostinje donelo veliku slavu, te je njegovo ime opevano čak i u epskim pesmama.[97] To je ujedno i jedan od retkih trenutaka gde se pouzdano zna ime protomajstora neke srpske svetinje. Posebno je zanimljiva skrivnica koju je sazidao po želji kneginje — prostorija koju je nekada zaklanjala velika ikona, a u kojoj je ona kasnije čuvala svoje dragocenosti. Borović je uspeo da ljubostinjski hram astronomski precizno orijentiše ka ravnodnevičkom istoku, te je svakog 20. marta izlazeće Sunce u potpunoj paraleli sa najistočnijom tačkom ljubostinjskog naosa.[98]

Crkva je prepoznatljiva po svojim kitnjastim rozetama.
Bifora sa saracenskim lukom objedinila je uticaje sa nekoliko podneblja.

Manastirska crkva je trikonhalne (trolisne) osnove razvijenog tipa, sa pravougaonom pripratom koja se nadovezuje na naos, i kupolom koju drže četiri stupca.[9] Visoka je 24, duga 20 a široka 6 metara.[99][100] Konstruisana je po ugledu na Hilandar i slične tipove crkava upisanog krsta.[30] Za razliku od ostalih zdanja Moravskog stila, Ljubostinja odstupa od njihove izduženosti, te je unekoliko zbijenog plana (nalik manastirima Srpsko–vizantijske škole).[100]

Građena je u (poznom) Moravskom stilu (kao i Veluće, Rudenica i Kalenić), ali skromnije i jednostavnije od svih manastira tog pravca.[101] Dok su ostali bili zidani pravilnim nizanjem kamena i opeke, Ljubostinja je zidana pritesanim kamenom peščarom, raznovrsnog porekla i različitih oblika.[101] Ipak, grubo zidanje je na kraju pokriveno slikanim fasadama koje imitiraju zidanje kamenom i opekom,[101] a hram je obogaćen kamenskom ornamentikom, i to krinovima u donjoj, a rozetama u gornjoj zoni.[101] Horizontalno su slikana tri, a ponekad i četiri reda opeke, dok je ispod kordonskog venca oko čitave crkve naslikan pojas prepletene trake.[30]

Na crkvi je ukupno 13 rozeta — 7 velikih i šest malih.[30][102] Uglavnom imaju zajedničke odlike: sve su okružene prstenom od užeta, sve (osim tri male) imaju u središtu cvet, i sve velike rozete takođe okružuje prsten sa keramičkim krstićima.[30] Najveće su tri rozete na priprati, od kojih je rozeta na južnoj strani, sa petolisnim ljiljanima, izrazito gotička.[102] Ovakav način zidanja nije bio poznat u ranijoj srpskoj arhitekturi.[30] Može se uzeti da su prepoznatljivi motivi ljubostinjskog ukrasa upravo podražavanje bogatog dekorativnog zidanja,[103] rozeta i krin, i šahovska polja na manjim i sporednim površinama.[30] Estetika bujnih kamenih prepleta u portalima i prozorima, sazrela je u srednjovekovnoj minijaturi, tj. u crtanoj arhitekturi ilustrovanih psaltira i drugih crkvenih knjiga, ali i u utrpanoj srebrnoj dekoraciji na okvirima ikona.[104]

Današnji izgled manastira govori o uticaju skulpture i slikane dekoracije na arhitekturu, ali na način na koji se upravo iz raskošno i bujno dekorisanog ruha kompozicije iznenađujuće rađaju harmonija i sklad.[30] Pandan mavarskom ukrasu, fasada oslikana floralnim i geometrijskim motivima je u Ljubostinji dovedena do vrhunskih mogućnosti izraza.[30] Retki u srpskoj arhitekturi su završeci prozora sa dva otvora (bifore), ali sa trolisnim lukom, po uzoru na mletačku (venecijansku) i dubrovačku gotiku.[104][105] Prerađujući i ugrađujući saracenske i arabeskne floralne motive islamske umetnosti, venecijanska gotika dala je građevini obeležja orijentalne Vizantije.[9][104]

Đurić ističe da su kordonski venci, rozete, šahovska polja, pilastri, slepe arkade i kolonete razigrani po drugim manastirima te epohe, dok u Ljubostinji čine jedan organizam sa klesanim ukrasom, plemenitiji su i harmoničniji.[103] On tvrdi i da u srpskoj srednjovekovnoj umetnosti ne postoji drugo mesto gde je do te mere ostvarena simbioza arhitekture i skulpture.[106] Francuski vizantolog Gabrijel Mije rekao je za ljubostinjski hram da je njime moravska škola dovedena do savršenstva.[9][103] Ljubostinjski ukrasi inspirisali su 2018. godine jubilarno 10. izdanje Srpske nedelje mode (Serbia Fashion Week), nazvano Carica Milica.[107]

Rajska vegetacija uredi

Isklesanim krinovima (ljiljanima) pokriven je ktitorski sarkofag, u kome je ipak bila sahranjena Jefimija, a ne kneginja Milica. Krst, koji je na sarkofazima bio gotovo obavezan, ovde nije isklesan.[106] Prema rečima protojereja Danijela, ljubostinjskog paroha, simbolika krina, koji sve do barokne umetnosti označava blagu vest, nagoveštaj sreće, pa i čednost, ovde dobija lokalnije i intimnije značenje,[108] koje je u direktnoj vezi sa kultom postradalog kneza Lazara, i stihovima iz njegovog Akatista i Pohvale knezu Lazaru, u kome je knez nazvan krinom miomirisnim i krinom koji je iz trnja izrastao i sija svima.[109] Ljubostinjski krin simbol je vaskrsenja, carstva nebeskog i večnog života.[110]

Jednostruki i dvostruki venci ljiljana u Ljubostinji pokrivaju rozete, prozore, slepe niše, i povezuju lezene i prislonjene kolonete.[102] Istoričarka Ljiljana Vinulović dala je opširnu studiju o značaju i simbolici ljiljana u ljubostinjskoj crkvi. Prema njenima rečima, kamena plastika koja insistira na krinovima (ljiljanima) nije puka sakralna dekoracija, već je tu da podseti na iščekivanje nebeske crkve među ljudima, rajskog vrta na zemlji, u kome raste ljiljan kao nebeski cvet.[111] Simbolika ljiljana vezuje se i za starozavetnog kralja Solomona, budući da su ljiljani stajali na vrhu stubova na ulazu u njegov hram, ali i sa slikom arhangela Gavrila, koji devici Mariji daje ljiljan i saopštava joj da će roditi Hrista.[106][111] U oba slučaja ljiljan je vesnik mudrosti (logosa) — bilo da je to ona po koju je narod odlazio u Solomonov hram, bilo da je to dolazak božje mudrosti kroz Isusa.[111]

U užem smislu, ucvetali krinovi i drugi floralni prepleti ilustruju rajsku vegetaciju, zbog čega bi Ljubostinja trebalo da bude otelotvorenje svojevrsnog raja na zemlji.[111] Ona je jedini manastir u Srbiji bez životinjskih i ljudskih kamenih ukrasa.[112]

Slikarstvo uredi

Hladnoća rimskih palata uredi

Prema nekim tumačenjima, najstariji, originalni živopis urađen je neposredno pred Kosovski boj i od njega su sačuvani samo fragmenti u pandantifima, donjoj zoni tambura i na još nekim površinama.[113] Već 1403. kneginja Milica poziva grčkog slikara Makarija Zografa da ponovo oslika crkvu.[9] Poznato je da se slikar odazvao pozivu, a jedan od natpisa pored Miličinog portreta svedočio je da je crkva u potpunosti oslikana 14. avgusta 1403. godine, dan uoči hramovne slave.[114] Neka istraživanja pokazala su da su najstarije freske koje se danas nalaze u Ljubostinji oslikane tek posle Miličine smrti (između 1405. i 1409. godine).[27] Danas se može videti Makarijev potpis na luku iznad vrata koja vode iz priprate u naos.

Istoričar umetnosti, Srđan Đurić, piše da najstarije ljubostinjske freske odlikuje izrazito hladan kolorit, naročito kroz blede nijanse cinober crvene i malahit zelene, i hladnu harmoniju sive i plave,[115] zbog kojih zidovi crkve podsećaju na zidove starih palata u rimskim provincijama.[116] Prepoznatljivi i autentični srednjovekovni spoj vizantijske plave i zlatne boje nije zastupljen u Ljubostinji, bar ne u onolikoj meri i onakvog intenziteta kao u drugim srpskim manastirima.[116] Makarije nikada do kraja ne određuje prostor u kome se scene dešavaju.[117] Prema rečima Đurića, on nije vičan slikanju velikih kompozicija, ali je izuzetan kao slikar životnih lica.[118] Istoričar na osnovu toga veruje da je zograf bio najpre ikonopisac, pa tek posle živopisac.[118] Njegovi sveci nisu neophodno lepi, i on ne naglašava čulnost kao što je to slučaj u Kaleniću i Manasiji. Oni su strogi i uzdržani, nakostrešenih obrva, očiju asketa.[118] Makarije se jedino trudio da više individualizma udahne vladarskim portretima.[118]

Ikonostas Nikole Markovića iz 1866. godine.
Freska arhangela Mihaila.
 
Ikonostas izbliza

U priprati se nalaze ktitorski portret kneginje Milice i portret kneza Lazara, kao i portreti njihovih sinova Vuka i Stefana.[119] Vuk Lazarević oslikan je u plavoj odeždi, kako drži krst, ali jedini nema simbole vlasti i nije signiran.[120] Stefan je u crvenoj odeždi, ali drži skiptar u obliku krsta, dok natpis pored kaže: U Hrista Boga blagoverni i previsoki i bogomdržavni Stefan despot, svim srpskim i podunavskim stranama gospodin, što ukazuje na to da je freska nastala nakon što je dobio titulu despota, tj. posle 1402. godine.[114][120] Dva anđela spuštaju krunu na njegovu glavu i daju mu mač.[120] Kneginja Milica nosi crveni sakos sa tamnocrvenim ukrasom od povezanih rombova, na kojima su floralni motivi u obliku krinova, sa biserima i draguljima.[121] Ogrnuta je zelenim plaštom sa plavom postavom, koji je obrubljen zlatnom trakom.[121] Na glavi ima beli veo, sa sitnim tamnim vezom, oboce sa draguljima i biserima, i otvorenu krunu što se širi ka gornjem delu.[121] U svojoj knjizi Žene ktitori i vizuelna kultura Balkana, istoričarka Ljubica Vinulović piše da je i kneginja Milica, kao i njene prethodnice, Jelena Anžujska i Jelena Nemanjić, putem freskopisa gradila svoj vladarski identitet.[122] To se najviše vidi prema oslikanim Vaseljenskim saborima u priprati hrama, čime su srpske srednjovekovne vladarke slale poruku da, kao i njihovi muževi, i one imaju političku moć, čak toliku da sazovu državni sabor,[122] dok se kroz sliku Milice manifestuje Hristova božanska moć, koja ukazuje na bogomdanost i svetorodnost dinastija Nemanjića i Lazarevića.[114][122] Slikani program naosa odgovara duhovnoj i funerarnoj, a priprate — političkoj, tj. vladarskoj funkciji manastira.[122]

Od slikarskih dela sačuvane su freske Proroka: Miheja, Gideona, Davida, Jezekilja, Zaharije, Sofonije, Jeremije i Osije.[113] Svi su oslikani zaprepašćeni i uzbuđeni zbog manifestacije Boga (verovatno Hrista Pantokratora).[113] Živopis u pandantifima se tek nazire. U jugozapadnom delu se razaznaje jevanđelista Marko, sa personifikacijom Premudrosti u liku devojke.[113] U severoistočnom pandantifu je oslikana personifikacija Premudrosti kao velelepna antička palata.[113] U jugoistočnom pandantifu su nekada bile freske jevanđeliste Jovana i njegovog učenika Prohora.[113]

U suštini, raspored scena pratio je tradiciju Moravske škole, te su po svodovima naosa bili Veliki praznici, u gornjoj zoni zidova — Stradanja, u centralnom delu — Čuda i Propovedi.[123] Od Velikih praznika vide se naznake Cveti i Uspenja Bogorodice, dok je scena Blagovesti sačuvana gotovo u celosti.[123] Od scena Stradanja naziru se Ruganje Hristu, Odricanje Petrovo, Skidanje sa krsta i Polaganje u grob.[124] Oslikana Čuda spadaju u najbolje očuvane kompozicije.[124] To su: u južnom delu, iznad pevnice, četvrta i peta nedelja po Pashi, tj. kompozicije Isljelenje raslabljenog od odra[125] i Isus i Samarjanka.[124][126] U severnoj pevnici su freske Isljelenje slepog od rođenja, iz šeste nedelje, i Pomazanje u Vitaniji.[124] Oslikani su još i veliki monasi i isposnici, figure svetitelja, hrišćanski pesnici, sveti ratnici i drugi:[124] Arhangel Mihailo, Arhangel Gavrilo, na jugozapadnom stubu naosa — Sveti Sava i Stefan Nemanja,[125] Sveti Teodor Studit,[127] Jovan Damaskin,[34] Sveti Juda, Sveti Teodosije, Sveti Jefrem Sirin i Sveti Sava Jerusalimski (Sv. Sava Osvećeni).[9] Sve freske su u lošem stanju. Predstava cara Konstantina i carice Jelene razaznaje se po natpisu.[124]

Smiljka Gabelić u svom istraživanju ističe značaj retke freske persijskog sveca, Svetog Govdelaja, oslikane u grupi ratnika, u severnoj pevnici.[128] Njegova glava nije sačuvana.[129] Freska je još zanimljivija zbog toga što se Sveti Govdelaj uvek slika uz Svetog Dadu, budući da ih pravoslavni svet slavi zajedno 12. oktobra, dok u Ljubostinji on stoji samostalno.[128]

U periodu od 1866. do 1870. godine, oslikan je novi ikonostas, u stilu romantizma i nacionalnog preporoda. Danas od velike vrednosti, ovo umetničko delo stvorio je akademski slikar Nikola Marković iz Beograda, sin Milije Markovića, i učenik Steve Todorovića.[59]

Vladika Nikolaj divio se načinu na koji se u Ljubostinji i arhitektura i slikarstvo i priroda sažimaju u službi teologije i liturgije, te je u svojoj pesmi Zidanje Ljubostinje manastir nazvao odmorom za dušu, i rekao da je Ljubostinja Bogu ispevana, najlepša pesma na srpskoj zemlji.[110]

Isceljenje raslabljenog uredi

Đurić ističe da je najvrednija freska manastira Ljubostinje zapravo Peti vaseljenski sabor, na kojoj su oslikani sveštenici, vojnici, i sugestivni i strahopoštovanja vredan car Justinijan.[118][130] Istoričarka umetnosti, Tamara Ognjević, tvrdi da je Isceljenje raslabljenog u stvari najistaknutija scena, i istinsko remek−delo srpskog freskoslikarstva.[10]

Ostaci freske iznad južne pevnice.

Đurić ističe vernost sa kojom Isceljenje raslabljenog prenosi sve detalje priče iz Jevanđelja. Na njoj je Hrist, sa apostolima koji stoje iza njega, zatim bolesnik, sa leve strane, koji simbolično nosi krevet na leđima.[131] Oslikana je još i fontana krstastog oblika, sa petočlanim portikom ispred hrama, što je novina u odnosu na hrišćansku priču. Lik antičkog mudraca Sokrata, koji je kao nemi posmatrač čudesnog ozdravljenja takođe uklopljen u kompoziciju, prema Đuriću je izuzetan i mističan, naročito ako se razmišlja o srednjovekovnoj tradiciji poređenja Hrista (učitelja) sa antičkim filozofima — prvenstveno sa (učiteljem) Sokratom, čija se smrt posmatra kao žitije sveca−mučenika.[118] Đurić još ističe da scena ima niz nivoa na kojima bi je valjalo gradacijski razumeti: najpre — prisustvom filozofa — kao intelektualizovanu, koja zatim racionalizovano prikazuje manifestaciju božanske moći u vidu iscelenja, a upravo je to isljelenje oživljava kao višedimenzionalnu celinu[118] — bolesnik i dalje nosi krevet na leđima, ali tek što je ozdravljen, zbog čega stoji u neprirodnom stavu, glave naglo okrenute ka Hristu, ali usled neverice, iznenađenja i zbunjenosti, on je i dalje u strahu da napravi prvi korak.[118]

Teorije o ktitorstvu uredi

Tumačenja pojedinih istoričara opovrgavaju teoriju po kojoj je kneginja Milica bila ktitor manastira.[132] Naime, Konstantin Filozof beleži 14331439. godine da je Milica položena u svojem manastiru, zvanom Ljubostinja,[133] te istoričari tu rečenicu počinju da tumače na šest različitih načina:[132]

  1. Ona je ktitor manastira koji je odredila za svoju grobnu crkvu, i zato je tu sahranjena
  2. Ljubostinja je Miličin manastir, u kome ona boravi kao monahinja, u kome umire i biva u njemu sahranjena
  3. To je njen manastir, kao što su to i svi ostali, pošto je bila vladarka
  4. U pitanju je njen manastir, ali ga ona nije sagradila, već je na njega stekla naknadna prava, ustupanjem ili preuzimanjem
  5. To je manastir koji je ona poslednjom željom opredelila za sahranu
  6. To je njen manastir jer će tu počivati večno

Istoričar Branislav Todić smatra da je Ljubostinja nastala mnogo pre, u vreme kralja Milutina, jer bi bilo neuobičajeno da žena živog vladara zida zadužbinu,[134] naročito ako se uzme u obzir da je knez Lazar za njihovo mesto večnog počinka odabrao Ravanicu.[132] Istoričarka Ljubica Vinulović odbacuje ovu tvrdnju kao neutemeljenu u istorijskim činjenicama, koje kažu da su i kraljica Jelena Anžujska i carica Jelena Nemanjić izgradile svoje zadužbine — prva Gradac, a druga Matejče — za vreme vladavine svojih muževa.[135] I još ističe da je malo verovatno da je Ravanica napravljena kao porodični mauzolej, budući da u njoj nisu bili planirani grobovi za ostale članove porodice.[135] S druge strane, Todić pobija teoriju da je manastir nastao posle Kosovske bitke (1389), kada bi zidanje memorijalne crkve kneginji Milici, iz ekonomskih i drugih razloga, bila poslednja briga na pameti.[136] On piše i da Milica nije imala razloga da ne bude sahranjena pored muža.[132][136] Ova ideja oslanja se delimično i na narodno predanje po kome Milica uopšte i nije bila sahranjena u Ljubostinji, već na njenom omiljenom mestu, na brdu Prozraka, u crkvi Đurovači (danas u ruševinama).[132][137] Ktitorstvo kralja Milutina neki autori podupiru činjenicom da Ljubostinja nije izgrađena kao ostali manastiri Moravske škole, već da zbog pritesanog kamena više podseća na njegove zadužbine Gračanicu, Hilandar i Banjsku.[132][138]

U prilog teoriji da je Ljubostinja postojala još 1381. godine došli su nalazi starijeg sloja freskoslikarstva u gornjim delovima naosa i priprate, ispod onog koje je nastalo oko 1402. godine, kada je manastir zvanično živopisan.[132] Vinulovićeva smatra da to nije valjan dokaz da Milica nije ktitorka, budući da nije bilo neuobičajeno za srpske manastire da im se živopis radi u više navrata (poput Sopoćana i Visokih Dečana), naročito ako radovi iz nekog razloga (ovde: Kosovska bitka) moraju biti obustavljeni.[135]

S druge strane, teoretičari dovode u pitanje činjenicu da je posle Maričke bitke (1371) despotica Jelena (monahinja Jefimija) došla u Kruševac, na dvor Hrebeljanovića. Oni veruju da je ona postala monahinja još u Seru, već posle bitke na kojoj je ostala bez muža, i da je tokom osamdesetih godina 14. veka uveliko živela u Ljubostinji, koja je njoj bila dodeljena za monaški život, te da joj se Milica samo pridružila kasnije.[132] U prilog ovoj teoriji, navode da je upravo Jefimija sahranjena u ktitorskom sarkofagu, i postavljaju pitanje verovatnoće da jedan vladar−zadužbinar (u ovom slučaju: Milica) dopusti da neko drugi bude sahranjen u njegovoj grobnici. Međutim, ovi navodi se kose sa pisanjem Miličinog i Jefimijinog istovremenika, Konstantina Filozofa, koji je pisao o značaju koji je Jefimija imala na Lazarevom dvoru u Kruševcu, i o njenom stimulativnom uticaju na vaspitanje dece kneževskog para, prvenstveno Jelene Balšić.[139]

Do otkrivanja podatka da je Jefimija nadživela Milicu,[132] verovalo se da je Milica svoj grob sama ustupila svojoj najboljoj prijateljici, koja je umrla pre nje.[106] Međutim, otkrićem da je Milica živela do 1405,[140] a Jefimija do 1406. ili do početka 1407. godine, ponovo je postavljeno pitanje zašto Jefimija Milicu nije položila u ktitorski sarkofag.[132] Istoričarka umetnosti, Danica Popović, osporava činjenicu da je on uopšte isklesan u to vreme, već kaže da je nastao tek kasnije, od delova porušene priprate.[141] Perić piše da, kada se uzme u obzir istovetnost ukrasa i materijala na naosu i na priprati, više je nego očigledno da priprata nije bila naknadno dozidana.[142] Prema Srđanu Đuriću, telo kneginje Milice je iz grobnice u jugozapadnom delu naosa u 18. veku premešteno u severoistočni deo priprate, ispod ktitorske freske.[140]

Veliki broj autora ističe da se naučnim istraživanjem ne sme zanemariti verski momenat,[99] i činjenica da su obe plemkinje primile zavet monaštva, pa zatim još stroži, zavet Velike shime, i da se, predane obrascima rigoroznog monaškog života u svojoj podvižničkoj starosti, nisu opterećivale materijalnim bogatstvima i vladarskim obeležjima, te ni time u kakvoj će grobnici biti sahranjene.[37] Kada je Miličin sarkofag otvoren početkom 20. veka, istraživači su videli da je umesto kao monarh i sa krunskim nakitom, kneginja sahranjena kao monahinja, u crnoj monaškoj rizi. Međutim, istoričari se slažu da sa državno−pravnog i dinastičkog gledišta i dalje ostaje nerazjašnjeno zašto je i da li je kneginja Milica odlučila da ne bude sahranjena pored kneza Lazara,[132][135] kao i pitanje u kojem od tri manastirska sarkofaga su čuvane mošti Svete Petke između (oko) 1400. i 1407. godine.[5][21][22]

Mauzolej i kosturnica uredi

Austrougarski putopisac i arheolog, Feliks Kanic, posetio je Ljubostinju 1888. godine, i primetio da je sarkofag uz južni zid otvaran i da su u njemu pronađena tri skeleta nekih pripadnika dinastije Nemanjića.[143] Zbog postojanja skrivnice, i brojnih legendi u vezi sa njom, poznati su bili česti pokušaji lovaca na blago da krišom prekopaju portu, pa čak i unutrašnjost hrama.[144] Kada je Ministarstvo prosvete na sebe preuzelo brigu o starinama, Mihailo Valtrović je to iskoristio da 1904. započne prva stručna iskopavanja i istraživanja oko zadužbine kneginje Milice. Njegovo istraživanje Ljubostinje bilo je sam početak istorije arheoloških ispitivanja Srednjeg veka i vladarskih sahrana na teritoriji Srbije.[145]

U kosturnici u jugozapadnom delu porte pohranjene su mošti nepoznatih kosovskih junaka, koje su njihove udovice prenele u Ljubostinju, kao i mošti potonjih žitelja manastira.

Podaci do kojih je došao objavljeni su u časopisu Starinar 1906. godine. Valtrović je u ljubostinjskom naosu otkrio dve grobnice, od kojih je jedna bila dugačka čak 2.58, široka 1.17, i duboka 1,67 metara.[144] Đurić piše da je upravo to bio grob kneginje Milice, jer su običaji vremena nalagali da se vladarske grobnice zidaju u naosu, a da je njeno telo premešteno u novi sarkofag krajem 18. veka.[146]

Iguman Sevastijan (Putnik) takođe je u svojoj knjižici iz 1927. ostavio zapise o grobovima. Između ostalog, kaže da je narod nekada verovao da je u ktitorskom sarkofagu položeno telo despota Stefana Lazarevića, ali da to ne može biti tačno jer kada je grobnica otvorena, u njoj nije bilo nikakvih kostiju (bez objašnjenja ko je i kada otvarao grobnicu).[147][148] Putnik govori i o maloj škrinji koja se nalazila na ovom sarkofagu, a u kojoj su čuvani delovi rebara srpskih patrijarha Danila i Nikodima, i Svetog Prohora Pčinjskog.[148]

Godine 1966. urađeno je najobimnije i najprofesionalnije istraživanje, kada su uz severnu stranu priprate postavljene sonde, čija je dubina dosezala do dubine ukopa temelja (0.9—1.2 metra). Sonde su otkrile nekoliko paralelno postavljenih grobova, i sveukupno deset skeleta koje je arheološkinja Mirjana Ljubinković otkopala.[149] Svim pokojnicima ruke su bile skrštene na grudima, a samo je jedan bio okrenut naopako — s glavom na istoku, a nogama na zapadu.[149] Jedan od skeleta imao je ispod skrštenih ruku i sedam beličastih perli.[149] U južnom delu priprate, nasuprot grobu kneginje Milice, Ljubinkovićeva je otkrila još jedan grob, ispod podloge poda, u kome je bilo nekoliko zuba i nekoliko fragmenata kože, skupljenih u gomilu.[150] Istraživanja nisu dovela ni do kakvih otkrića kojima bi bila potvrđena legenda o postojanju prvobitne crkve, posvećene Svetom Stefanu, a na čijim temeljima je navodno izidana Ljubostinja.[151]

Istraživanje iz 1966. dovelo je eventualno do otkrića 32 groba unutar i oko crkve, što svedoči značaju koji hram ima kao svojevrsna spomen—kosturnica monaške zajednice i srpskog desetkovanog plemstva.[152] Na osnovu iskopina, arheolozi su ustanovili da je u Ljubostinji kult ktitora i drugih znamenitih ličnosti ipak bio vezan za pripratu, a ne za naos.[141] Veliki broj pronađenih ostataka danas je položen u kosturnici, koja se nalazi u jugoistočnom delu porte.[153][154]

Narodna tradicija izuzetno je saučestvovala sa kneginjom Milicom u njenom udovstvu, te je ostavila različite živopisne, elegične, usmene i pisane slike prenosa moštiju kosovskih junaka u ljubostinjsku portu,[11] Kruševac i manastir Ravanicu, koje umeju i da se razlikuju po određenim detaljima.[155] Narodna epska pesma Propast carstva srpskoga kazuje da je Milica na Kosovo otišla sa svitom koju su činili patrijarh, dvanaest vladika, sveštenici, kaluđeri, đakoni i udovice kosovskih junaka, te su zajedno prikupljali šta je od ostalo od postradalih ratnika. Tu je pronašla tela Milana Toplice, Ivana Kosančića i Miloša Obilića, zatim glavu svoga brata, kako pluta u vodi, i na kraju glavu kneza Lazara.[155] Nijedan od nekolicine proslavljenih vojskovođa nije sahranjen u Ljubostinji. Kulturni temelji Ljubostinje postavljeni su na epskom pokosovskom arhetipu udovica na Kosovu,[11] koji je vekovima bio eksploatisan,[156] a njime se bavi i balada Smrt majke Jugovića, gde bi udovica Jug−Bogdana sa istorijske tačke gledišta trebalo da bude majka kneginje Milice — ali nije, tj. balada je tretira kao neistorijsku ličnost.[157]

Starešine Arsenije Ljubostinjski, Arsenije Stefanović, Janićije, Danilo, Venijamin, Sevastijan, Varvara, duhovnici Nikon i Damjan, sestre Evgenija i Antonija, i mnogi drugi koji su obeležili istoriju manastira, sahranjeni su na manastirskom groblju.

Arheološki lokaliteti uredi

Iako formalno nisu objedinjeni u celovitu arheološku skupinu, u uskom krugu oko Ljubostinje postoji prsten lokaliteta koji su u vezi sa kasnoantičkim ili ranohrišćanskim razdobljem u južnoj Šumadiji i u slivu Velike Morave.[158]

Na brdu Tatarni, zapadno od manastira, nalaze se ostaci srednjovekovnog grada Grabovca, poznatog jednostavno kao Jerinin grad.[31] Izgrađen je u 6. veku, za vreme cara Justinijana, a obnovljen za vreme Nemanjića.[159] Relativno blizu manastira nalaze se i arheološki lokaliteti Županjevački grad, nekadašnji veliki srednjovekovni dvorski kompleks,[160] kao i lokalitet Gradište (često se naziva i Gradac) u Donjem Dubiču, najverovatnije iz doba cara Justinijana.[161] U okolini manastira nalaze se još dva lokaliteta koji nose ime Gradac — u Brezovici i u Riđevštici.[162] Između sela Počekovina i Donji Ribnik, a opet nadomak manastira, nalazi se kasnoantički lokalitet Grabak.[158]

Na brdu Kamađore, severoistočno od hrama, postoje ostaci jedne crkve koju narod naziva Trebnica.[31] Po predanju, kneginja Milica je ovo zdanje (danas u ruševinama) napravila kako bi tu smestila jednog sveštenika, da po potrebi dolazi u Ljubostinju da služi liturgiju i da ispoveda monahinje — da bude duhovnik po potrebi. Otud naziv crkve — Trebnica.[163] Na brdu Veterniku, takođe iznad Ljubostinje, postoji još jedna crkva, koju narod zove Crkvina.[31] Na Bogdanjskom brdu nalazi se kapela Jug−Bogdana (Crkvica, Sv. Petka), u koju je ovaj gospodar Toplice navodno svraćao kada je obilazio svoje vinograde.[164] Perić beleži da su za vreme Prvog svetskog rata u blizini mosta, koji iz Trstenika preko Zapadne Morave vodi u Ljubostinju, iz reke izvirivale nekakve ruševine, koje je narod još više rasturao da bi skupljao građu za zidanje.[163] Narod i njeno postanje pripisuje Jug−Bogdanu. Prilikom vađenja kamena, na tom mestu je otkriven u celosti očuvan ljudski kostur, čije su vilice gvozdenom pijavicom bile ukovane u temelje zida.[163] Prema legendi, bio je to neki čovek koji je rđavo govorio protiv vlastelina, te je zbog toga kažnjen odmazdom ustrojenom po sličnosti njegovom prestupu.[163]

U porti manastira nalazi se srednjovekovni bunar, kome se ne pamti poreklo.[154] Narod iz okolnih mesta zove ga Bunar carice Milice.[154] Arheološkim iskopavanjima utvrđeno je da je život — ne samo u okolini, već i na gazdinstvu same Ljubostinje, postojao u kontinuitetu još od antike. Iskopavanja u manastirskoj crkvi otkrila su denare iz vremena Rimske republike, iz 82. godine pre nove ere.[165]

Jefimijini dani uredi

Od 1971. godine, u Trsteniku i u porti manastira Ljubostinje održava se manifestacija Jefimijini dani, koja traje tri dana i posvećena je srpskom pesništvu, i to prvenstveno ženskom peru.[166] Na prvoj manifestaciji, koja je trajala od 19. do 22. juna 1971. godine u manastirskoj porti stihove su kazivale tri najveće jugoslovenske pesnikinje — Desanka Maksimović, Mira Alečković i Vesna Parun. Naredne godine je naziv proslave promenjen u Dani pesnikinja i vezilja, a 1973. je iz političkih razloga manifestacija ukinuta.[167] Obnovljena je 1991. godine, zadržavši kao idejnu osovinu stvaralaštvo žena — slikarsko, veziljsko, pesničko i druga. U okviru festivala održava se i posebno muzičko–poetsko veče — Jefimiji i čast, kada po pravilu neka srpska glumica recituje Pohvalu knezu Lazaru. Takođe, u okviru manifestacije dodeljuje se i nagrada Jefimijin vez — za najbolje pesničko dostignuće.[168]

Još jedna nagrada u vezi je sa Ljubostinjom, iako se ne dodeljuje tu. U pitanju je Ljubostinjska rozeta, koja je najviše priznanje grada Trstenika.[169]

Galerija uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Arhijerejska Liturgija i rukopoloženje u Ljubostinji | Srpska Pravoslavna Crkva [Zvanični sajt]”. arhiva.spc.rs (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2023-12-01. 
  2. ^ a b Putnik 1927, str. 9.
  3. ^ a b v g d "Priče iz nezaborava" - „Odenimo se u tri vrline: veru, ljubav i nadu", protojerej Danijel Stefanović (na jeziku: srpski), Pristupljeno 2022-02-08 
  4. ^ a b v „Postanak imena Ljubostinja” (PDF). Heritage. Pristupljeno 24. 2. 2022. 
  5. ^ a b v g d đ Stefanović, Danijel. „Sveta carica Milica”. Srpska pravoslavna crkva. Arhivirano iz originala 07. 06. 2022. g. Pristupljeno 3. 3. 2022. 
  6. ^ Putnik 1927, str. 12.
  7. ^ a b v „Manastir Ljubostinja”. Srpska televizija. Pristupljeno 12. 10. 2021. 
  8. ^ Putnik 1927, str. 8.
  9. ^ a b v g d đ e ž z i j k l „Ljubostinja”. Zadužbine Nemanjića. Pristupljeno 11. 10. 2021. 
  10. ^ a b Ognjević 2020, str. 195.
  11. ^ a b v g d đ „Ljubav jaka kao stena”. RTS. Pristupljeno 7. 3. 2022. 
  12. ^ a b Putnik 1927, str. 13.
  13. ^ a b v Ognjević 2020, str. 200.
  14. ^ a b v Maglovski 2007, str. 134.
  15. ^ Šuica 2004, str. 10.
  16. ^ a b Đurić 1985, str. 7.
  17. ^ Mišić 2014, str. 8.
  18. ^ Mišić 2014, str. 10.
  19. ^ a b Mišić 2014, str. 21.
  20. ^ Mišić 2014, str. 23.
  21. ^ a b v Maglovski 2007, str. 131.
  22. ^ a b Maglovski 2007, str. 148.
  23. ^ Maglovski 2007, str. 135.
  24. ^ a b Ognjević 2020, str. 197.
  25. ^ Mišić 2014, str. 130.
  26. ^ „Vremeplov”. RTS. Pristupljeno 10. 3. 2022. 
  27. ^ a b Todić 2007, str. 109.
  28. ^ Maglovski 2007, str. 123.
  29. ^ „Rekonstrukcija metoha”. Academia. Pristupljeno 24. 2. 2022. 
  30. ^ a b v g d đ e ž z i j k l „Istorija arhitekture”. Istorija arhitekture. Pristupljeno 21. 2. 2022. 
  31. ^ a b v g Mišić 2014, str. 140.
  32. ^ Mišić 2014, str. 141.
  33. ^ Mišić 2014, str. 142.
  34. ^ a b v Putnik 1927, str. 14.
  35. ^ Mišić 2014, str. 144.
  36. ^ a b v Mišić 2014, str. 151.
  37. ^ a b Putnik 1927, str. 15.
  38. ^ Mišić 2014, str. 146.
  39. ^ „Manastir Ljubostinja”. Južna Srbija. Pristupljeno 12. 10. 2021. 
  40. ^ a b v Mišić 2014, str. 147.
  41. ^ a b v Mišić 2014, str. 148.
  42. ^ Putnik 1927, str. 16.
  43. ^ a b Mišić 2014, str. 149.
  44. ^ a b Mišić 2014, str. 225.
  45. ^ a b v Mišić 2014, str. 170.
  46. ^ a b v Mišić 2014, str. 150.
  47. ^ Putnik 1927, str. 22.
  48. ^ „Meletije Marković”. Srpska enciklopedija. Pristupljeno 20. 2. 2022. 
  49. ^ a b Mišić 2014, str. 159.
  50. ^ „Monah Simon”. Srpska pravoslavna crkva. Arhivirano iz originala 08. 06. 2022. g. Pristupljeno 7. 3. 2022. 
  51. ^ Mišić 2014, str. 157.
  52. ^ a b Mišić 2014, str. 158.
  53. ^ a b v Putnik 1927, str. 17.
  54. ^ a b v Mišić 2014, str. 160.
  55. ^ Mišić 2014, str. 161.
  56. ^ „Josif Pančić” (PDF). SCindeks. Pristupljeno 25. 2. 2022. 
  57. ^ a b „Svetoandrejska skupština” (PDF). Andrija Radonić. Pristupljeno 24. 2. 2022. 
  58. ^ Mišić 2014, str. 163.
  59. ^ a b "Glasnik muzeja Banata", Pančevo 13/14, 2009. godine
  60. ^ a b v Mišić 2014, str. 165.
  61. ^ "Geografijsko-statistični rečnik Kneževine Srbije", Beograd 1870. godine
  62. ^ „Poreklo prezimena”. Poreklo prezimena. Pristupljeno 20. 2. 2022. 
  63. ^ a b v Mišić 2014, str. 168.
  64. ^ „Kaluđeri”. HPC i SPC. Arhivirano iz originala 24. 02. 2022. g. Pristupljeno 24. 2. 2022. 
  65. ^ "Delo", Beograd 1895. godine
  66. ^ a b Mišić 2014, str. 169.
  67. ^ Putnik 1927, str. 18.
  68. ^ Mišić 2014, str. 171.
  69. ^ a b „Sevastijan Putnik”. Biblioteka Jefimija. Pristupljeno 1. 3. 2022. 
  70. ^ a b "Vreme", Beograd 1930. godine
  71. ^ a b Putnik 1927, str. 32.
  72. ^ a b v Putnik 1927, str. 33.
  73. ^ „Raspored bogosluženja”. Eparhija kruševačka. Arhivirano iz originala 08. 06. 2022. g. Pristupljeno 8. 3. 2022. 
  74. ^ „Pupinova poseta”. www.svetidimitrije.no. Pristupljeno 2022-02-25. 
  75. ^ Putnik 1927, str. IV.
  76. ^ a b „Manastir Vaznesenje”. Manastir Vaznesenje. Pristupljeno 23. 2. 2022. 
  77. ^ "Vreme", 12. maj 1937
  78. ^ a b v g „Manastir Nikolje”. Manastir Lepavina. Pristupljeno 12. 10. 2021. 
  79. ^ a b Putnik 1927, str. 25.
  80. ^ Putnik 1927, str. 26.
  81. ^ a b v g d đ e ž z i j „Stradanje monahinja”. Pouke. Arhivirano iz originala 28. 08. 2020. g. Pristupljeno 21. 2. 2022. 
  82. ^ „Petar Bajalović” (PDF). Beogradsko nasleđe. Pristupljeno 25. 2. 2022. 
  83. ^ „Prepodobni Jakov Tumanski”. Srpska pravoslavna crkva. Arhivirano iz originala 06. 06. 2022. g. Pristupljeno 7. 3. 2022. 
  84. ^ „Sporno slovo u crkvenom kalendaru”. Vreme. Pristupljeno 7. 3. 2022. 
  85. ^ „Ubistvo monahinja Ljubostinje”. Pogledi. Pristupljeno 24. 2. 2022. 
  86. ^ „Žitija jovanjskih sestara”. Manastir Lepavina. Pristupljeno 12. 10. 2021. 
  87. ^ „Damjan Lisinac”. Eparhija kruševačka. Arhivirano iz originala 08. 06. 2022. g. Pristupljeno 11. 2. 2022. 
  88. ^ Gordana Jovanov: "O Samošu", samostalno izdanje, Samoš 2000. godine
  89. ^ a b „Ljubostinja u sećanjima”. Shine Magazine. Pristupljeno 21. 2. 2022. 
  90. ^ „Hor ljubostinjskih sestara”. Worldcat. Pristupljeno 21. 2. 2022. 
  91. ^ „Prestolonaslednik u poseti Ljubostinji”. Kurir. Pristupljeno 7. 3. 2022. 
  92. ^ „Moravski dani Petera Handkea”. RTS. Pristupljeno 7. 3. 2022. 
  93. ^ „Tapije čekaju zvono”. Novosti. Pristupljeno 25. 2. 2022. 
  94. ^ „Kad država postane božji dužnik”. Danas. Pristupljeno 25. 2. 2022. 
  95. ^ a b „GJ Ljubostinja” (PDF). Uprava za šume. Pristupljeno 25. 2. 2022. 
  96. ^ „Vinski putevi Srbije”. Blic. Pristupljeno 21. 2. 2022. 
  97. ^ Vukčević 2017, str. 1−187.
  98. ^ Tadić, Milutin; Gavrić, Gordana. „Orijentacija srpskih srednjovekovnih crkava” (PDF). Glasnik srpskog geografskog društva. Pristupljeno 13. 3. 2022. 
  99. ^ a b Putnik 1927, str. 20.
  100. ^ a b Đurić 1985, str. 9.
  101. ^ a b v g Đurić 1985, str. 12.
  102. ^ a b v Đurić 1985, str. 18.
  103. ^ a b v Đurić 1985, str. 15.
  104. ^ a b v „Umetnost Moravske škole”. Monumenta Serbika. Pristupljeno 2. 3. 2022. 
  105. ^ Đurić 1985, str. 22.
  106. ^ a b v g Đurić 1985, str. 25.
  107. ^ „Tramp zrači pozitivno”. Alo. Pristupljeno 7. 3. 2022. 
  108. ^ „Sveto mesto na kome je carica pronašla mir", protojerej Danijel Stefanović (na jeziku: srpski), Pristupljeno 2022-03-03 
  109. ^ „Akatist knezu Lazaru”. Svetosavlje. Pristupljeno 12. 10. 2021. 
  110. ^ a b „Kratka istorija Trstenika”. Trstenik. Pristupljeno 21. 2. 2022. 
  111. ^ a b v g Vinulović 2020, str. 157.
  112. ^ Đurić 1985, str. 55.
  113. ^ a b v g d đ Đurić 1985, str. 27.
  114. ^ a b v Đurić 1985, str. 37.
  115. ^ Đurić, Vojislav. „Slikarstvo u srednjem veku”. Rastko. Pristupljeno 13. 3. 2022. 
  116. ^ a b Đurić 1985, str. 30.
  117. ^ Đurić 1985, str. 45.
  118. ^ a b v g d đ e ž Đurić 1985, str. 49.
  119. ^ Vinulović 2020, str. 319.
  120. ^ a b v Vinulović 2020, str. 160.
  121. ^ a b v Starodubcev, Tatjana. „Vladarske insignije” (PDF). Niš i Vizantija. Pristupljeno 7. 3. 2022. 
  122. ^ a b v g Vinulović 2020, str. 162.
  123. ^ a b Đurić 1985, str. 38.
  124. ^ a b v g d đ Đurić 1985, str. 39.
  125. ^ a b Vinulović 2020, str. 317.
  126. ^ Vinulović 2020, str. 321.
  127. ^ Putnik 1927, str. 24.
  128. ^ a b Gabelić 2007, str. 31.
  129. ^ Gabelić 2007, str. 32.
  130. ^ Vinulović 2020, str. 320.
  131. ^ Đurić 1985, str. 47.
  132. ^ a b v g d đ e ž z i j „Ktitori manastira Ljubostinje”. Academia. Pristupljeno 25. 2. 2022. 
  133. ^ Filozof 1989, str. 104.
  134. ^ Todić 2007, str. 101.
  135. ^ a b v g Vinulović 2020, str. 156.
  136. ^ a b Todić 2007, str. 105.
  137. ^ Nikolić 2002, str. 115.
  138. ^ Đurić 1985, str. 32.
  139. ^ Mišić 2014, str. 210.
  140. ^ a b Đurić 1985, str. 57.
  141. ^ a b Popović 1992, str. 128.
  142. ^ Putnik 1927, str. 21.
  143. ^ Kanic 1985, str. 635.
  144. ^ a b Mišić 2014, str. 226.
  145. ^ Mišić 2014, str. 227.
  146. ^ Mišić 2014, str. 230.
  147. ^ Mišić 2014, str. 228.
  148. ^ a b Putnik 1927, str. 23.
  149. ^ a b v Mišić 2014, str. 229.
  150. ^ Ljubinković 1966, str. 167.
  151. ^ Ljubinković 1966, str. 157.
  152. ^ Đurić 1985, str. 115.
  153. ^ Ognjević 2020, str. 196.
  154. ^ a b v Putnik 1927, str. 27.
  155. ^ a b Mišić 2014, str. 203.
  156. ^ Mišić 2014, str. 202.
  157. ^ Mišić 2014, str. 185.
  158. ^ a b Mišić 2014, str. 234.
  159. ^ „Turizam u Trsteniku”. Turizam u Trsteniku. Pristupljeno 21. 2. 2022. 
  160. ^ „Promocija knjige o Županjevcu”. Leskovačke novine. Pristupljeno 21. 2. 2022. 
  161. ^ „Arheološki lokalitet Gradište” (PDF). SCindeks. Pristupljeno 25. 2. 2022. 
  162. ^ Mišić 2014, str. 240.
  163. ^ a b v g Putnik 1927, str. 30.
  164. ^ Putnik 1927, str. 29.
  165. ^ Mišić 2014, str. 235.
  166. ^ „Otvoreni Jefimijini dani”. Tanjug. Pristupljeno 12. 10. 2021. 
  167. ^ „Jefimijini dani”. Serbia Travel. Pristupljeno 12. 10. 2021. 
  168. ^ „Jefimijin vez u Ljubostinji”. RTS. Pristupljeno 12. 10. 2021. 
  169. ^ „Ambasadoru Devenportu Ljubostinjska rozeta”. Blic. Pristupljeno 12. 10. 2021. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi