Milan Tepić

мајор ЈНА, последњи народни херој Југославије

Milan Tepić (Komlenac, kod Bosanske Dubice, 26. januar 1957Bjelovar, 29. septembar 1991) bio je major Jugoslovenske narodne armije i narodni heroj Jugoslavije.

milan tepić
Milan Tepić
Lični podaci
Datum rođenja(1957-01-26)26. januar 1957.
Mesto rođenjaKomlenac, kod Bosanske Dubice, NR BiH, FNR Jugoslavija
Datum smrti29. septembar 1991.(1991-09-29) (34 god.)
Mesto smrtiBjelovar, Hrvatska, SFR Jugoslavija
Profesijavojno lice
Porodica
SupružnikDragica Tepić
DecaTanja i Aleksandar
Delovanje
Učešće u ratovimaRat u Hrvatskoj
SlužbaJugoslovenska narodna armija
19801991.
Činmajor
Heroj
Narodni heroj od19. novembra 1991.

Odlikovanja
Orden narodnog heroja Orden za vojne zasluge sa srebrnim mačevima

Poticao je iz Potkozarja, oblasti koja je u toku Drugog svetskog rata teško stradala od ustaškog terora. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom selu i Bosanskoj Dubici, a 1975. je upisao Vojnotehničku akademiju u Zagrebu.

Nakon završetka Akademije, 1980. dobio je čin poručnika i prvu službu u garnizonu u Slavonskoj Požegi, gde se nalazila autojedinica. Godine 1986. premešten je u garnizon u Varaždinu, gde se nalazila mehanizovana brigada. Kao vredan i odgovoran oficir vanredno je 22. decembra 1990. unapređen u čin majora.

Maja 1991, u vreme prvih oružanih sukoba u Hrvatskoj, premešten je u garnizon u Bjelovaru, gde je bila smeštena 265. motorizovana brigada. Početkom septembra, našao se u vojnom skladištu „Barutana” u šumi Bedenik, u blizini Bjelovara, radi organizovanja njegove odbrane. Nakon blokade bjelovarske kasarne i drugih vojnih objekata, kao i serije manjih incidenata, ovde ga je 29. septembra 1991. zatekao napad na bjelovarski garnizon od strane pripadnika Zbora narodne garde (ZNG).

Videvši da se nalazi u teškoj situaciji, a ne želeći da skladište municije preda hrvatskim separatistima, odlučio je da već ranije minirano skladište digne u vazduh, što je i učinio oko 10:40 časova istog dana. Jaka eksplozija koja je potresla celi Bjelovar, usmrtila je i desetak pripadnika „zengi” koji su se u toku opsade približili ogradi skladišta. Neposredno pre Tepića, poginuli su i vojnici JNA Stojadin Mirković i Dragan Draganović koji su odbili njegovo naređenje da napuste skladište i nastavili da dejstvuju po neprijatelju.

Za junački podvig prilikom dizanja u vazduh skladišta naoružanja, kada je svesno žrtvovao svoj život, Predsedništvo SFRJ ga je 19. novembra 1991. odlikovalo Ordenom narodnog heroja, što ga čini poslednjim narodnim herojem Jugoslavije.

Biografija uredi

Milan Tepić rođen je 26. januara 1957. u selu Komlenac, kod Bosanske Dubice. Ovo knešpoljsko selo, smešteno u blizini ušća Mlječanice u Unu, kao i druga potkozarska sela teško je stradalo u toku Drugog svetskog rata, kada je 258 žitelja ubijeno kao žrtve fašističkog terora, dok su 58 žitelja poginuli kao partizanski borci. Tokom rata stradalo je više od polovine predratnog stanovništva sela, koje je brojalo 532 stanovnika. U fašističkom teroru, koji su predvodile ustaše iz obližnjeg sela Baćin, smeštenog na levoj obali Une, stradali su i članovi porodice Tepić. Ovo selo bilo je ustaško uporište, poznato po lokalitetu „Baćinske krečane”, gde je u predratnoj krečani vršena proizvodnja kreča za potrebe logora Jasenovac, kao i izvođene likvidacije civilnog stanovništva srpske nacionalnosti sa područja Potkozarja i Banije, kao i iz okoline Sremske Mitrovice, a procenjuje se da je ovde ubijeno preko 10.000 ljudi.[1] Milanov otac Stevo Tepić (1930—1999), bio je u vreme rata dečačić i uspeo je da sa nekoliko članova porodice preživi ustaške pokolje. U braku sa Milenom Tepić (1937—2018), pored sina Milana, imao je i dve ćerke — Milku i Mariju.[2]

 
Grafit u Kozarskoj Dubici

Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u rodnom selu Komlenac, dok je više razrede pohađao u Osnovnoj školi „Fadil Šerić” u Bosanskoj Dubici, putujući svaki dan nešto više od pet kilometara. Nakon završene osnovne škole, pohađao je dubičku Gimnaziju „Mira Cikota”. Tokom osnovnog i srednjeg školovanja zavoleo je matematiku i fiziku, a za vreme gimnazijskih dana sa drugovima iz razreda Emirom Emšom, Sakibom Lelićem i Hasanom Idrizovićem, osnovao je neku vrstu muzičkog sastava, kome su dali naziv „Elit” (po početnim slovima njihovih prezimena). Bio je odličan učenik, a od trećeg razreda gimnazije postao je vojni stipendista. Interesovanje za vojni poziv, kod Milana javilo se preko oficira JNA i partizanskog prvoborca Dušana Bukve, koji je bio prijatelj njegovog oca. Bukva je često navraćao u kuću Tepića, a kako se bavio sakupljanjem podataka iz istorije Komlenca i okoline, Milan je od njega slušao priče o prošlosti svoga kraja. Slušao je o Pecijinoj buni iz 1875, čiji je učesnik bio njegov pradeda Pero Tepić, kao i o ustaškim pokoljima u potkozarskim selima.[3][4]

Nakon završene gimnazije, u jesen 1975. Milan Tepić upisao je 23. klasu Tehničke vojne akademije Kopnene vojske JNA u Zagrebu. Bio je najpre na saobraćajnom smeru, a kasnije je kao dobar student sa odličnim rezultatima prebačen na tehnički smer — odsek motori i motorna vozila. Nakon petogodišnjih studija, 1980. dobio je čin poručnika, a pored oficirskog čina stekao je i zvanje mašinskog inženjera. Prvu službu dobio je u Slavonskoj Požegi, u kasarni „Nikola Demonja”, gde je bio stacioniran 243. autonastavni centar i Peti autotransportni bataljon. Ovde je kasnije bio upravnik garnizonske radionice za laki remont. Odmah po diplomiranju, zaprosio je svoju devojku Dragicu Tepić (1959—2017), rodom iz sela Tuključana, koju je upoznao 1977. na igranci u Čelebincima, kod Bosanske Dubice. Venčali su se 4. oktobra 1980. i počeli zajednički život u Slavonskoj Požegi, gde su potom dobili dvoje dece — ćerku Tanju (1982) i sina Aleksandra (1983).[5][4][6]

Na službi u Požegi, ostao je do 1986. kada je premešten u Varaždin, u kasarnu „Kalnički partizani”, gde je bila smeštena 32. mehanizovana brigada, kao i Drugi bataljon remontne podrške, čiji je Tepić bio komandant. Pukovnik JNA Berislav Popov, koji je od 1989. bio komandant 32. mehanizovane brigade i komandant kasarne, bio je pretpostavljeni oficir Tepiću, iako se njegova direktna komanda nalazila u Zagrebu, u Štabu 10. korpusa JNA. On je Tepića opisao kao — dobrog oficira sa izraženim radnim navikama, koji nije trpeo površnost i prepuštanje stvari slučaju. Njegova upornost i odgovornost u radu, predstavljala je primer rada i radne discipline i izazivala poštovanje kod većine starešina. Tepić je veliku pažnju poklanjao organizaciji života i rada u jedinici, kao i planiranju i realizaciji zadataka, zbog čega je imao veliku samostalnost u radu. U čin majora vanredno je unapređen 22. decembra 1990. povodom Dana armije, kada je postao jedan od najmlađih oficira JNA sa činom majora (ne računajući ratni period).[7]

Početak rata u Hrvatskoj uredi

 
Spomen-ploča sa likom Milana Tepića u istoimenoj ulici u Beogradu

Krajem 1980-ih, tokom Tepićevog službovanja u Varaždinu, Evropu i Jugoslaviju zadesile su krupne političke promene. Ekonomsko i političko slabljenje Sovjetskog Saveza, tokom 1989. kulminiralo je nizom političkih promena u istočnoj Evropi, koje su rezultirale slomom socijalističkog sistema i raspadom Varšavskog pakta. Ove promene bitno su uticale na Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ), koja se od početka 1980-ih nalazila u ekonomskoj i političkoj krizi, koja je januara 1990. dovela da raspada Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), tada jedine vladajuće političke organizacije i uvođenja višepartijskog sistema u jugoslovenskim republikama. Na talasu demokratskih promena, došlo je do formiranja političkih partija koje su otvoreno zastupale ideje o samostalnosti pojedinih republika od Jugoslavije. Krajem aprila 1990. u SR Hrvatskoj održani su prvi višestranački izbori na kojima je vlast osvojila opoziciona Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), a 30. maja za predsednika Predsedništva SR Hrvatske izabran je Franjo Tuđman, bivši general-major JNA. Tuđman, koji je bio povezan sa ustaškom emigracijom, otvoreno je govorio o potrebi odvajanja Hrvatske od SFRJ i javno izražavao netrpeljivost prema Srbima u Hrvatskoj. Već krajem jula iste godine Sabor SR Hrvatske doneo je odluku o promeni naziva Socijalističke Republike Hrvatske u Republika Hrvatska i izmeni državnih simbola, kojim je u upotrebu vraćen „istorijski hrvatski grb“ sa šahovnicom. Ovo, kao i najava promene Ustava, kojom bi Srbi izgubili status konstitutivnog naroda, izazvalo je nezadovoljstvo kod pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj i pogoršalo međunacionalne odnose, posebno u mešovitim sredinama.[8]

Još u jesen 1990, nove hrvatske vlasti počele su sa ilegalnim nabavljanjem naoružanja za eventualni rat, a nabavkom je između ostalih rukovodio Martin Špegelj, bivši general-pukovnik JNA. Ovo je rezultiralo „aferom Špegelj” sa kojom je javnost upoznata krajem januara 1991. godine.[9] Donošenjem novog Ustava Republike Hrvatske, 21. decembra 1990, Hrvatska je definisana kao „dom Hrvata i drugih naroda“, čime je Srbima u Hrvatskoj i zvanično ukinut status konstitutivnog naroda. Ovakva situacija sve više je vodila u zaoštravanje međunacionalnih odnosa i produbljivanje političke krize, pa je istog dana kada je donet novi hrvatski Ustav, na području zajednice opština sa srpskom većinom, na prostoru Severne Dalmacije, Like, Banije i Korduna, proglašena Srpska autonomna oblast Krajina.[10][11]

Napeta politička situacija stvorila je nacionalnu netrpeljivost, koja je manifestovana nizom raznih incidenata. U nacionalno čistim sredinama, kakav je bio Varaždin, u kome se major Tepić nalazio na službi, porodice pripadnika JNA, a naročito one srpske nacionalnosti, bile su pod posebnim pritiskom. Poučen događajima iz Drugog svetskog rata, nakon prvih incidenata i neprilika koje su njegova deca imala u osnovnoj školi, Milan je polovinom januara 1991. odlučio da porodicu preseli kod svojih roditelja u rodno selo Komlenac. Supruga i roditelji tada su pokušali da ga nagovore da napusti vojnu službu i zaposli se kao mašinski inženjer u Bosanskoj Dubici, ali je on to odlučno odbio pravdajući se da je položio oficirsku zakletvu.[12][5]

Prateći poteze slovenačkog rukovodstva, koje je još 23. decembra 1990. raspisalo referendum o osamostaljivanju Slovenije od SFRJ, na kome je dobilo podršku 93% birača, hrvatsko rukovodstvo je počelo sa najavama referenduma, što je rezultiralo nove sukobe. Do prvih oružanih sukoba između pripadnika MUP Hrvatske i lokalnih Srba, došlo je najpre početkom marta incidentom u Pakracu, a potom krajem istog meseca sukobom na Plitvičkim jezerima. Kako ovi incidenti ne bi prerasli u otvoreni sukob, došlo je do intervencije jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA) koje su predstavljale „tampon zonu” između sukobljenih strana. Do novog sukoba došlo je 2. maja 1991. u Borovom Selu, kod Vukovara, kada je ponovo intervenisala JNA. Referendum o nezavisnosti Hrvatske održan je 19. maja 1991. i na njemu je 94% glasača podržalo osamostaljenje od SFRJ. Srbi u Hrvatskoj bojkotovali su ovaj referendum, organizujući prethodno 12. maja na teritoriji SAO Krajine referendum o prisajedinjenju Srbiji i ostanku u Jugoslaviji.[13][14]

Premeštaj u Bjelovar uredi

Mesta u kojima se rodio, školovao i službovao major Milan Tepić

Polovinom maja 1991, major Milan Tepić dobio je novu prekomandu u Bjelovar, u kasarnu „Božidar Adžija”, na dužnost načelnika Tehničke službe 265. motorizovane brigade JNA. Komandant ove jedinice, bio je pukovnik Rajko Kovačević, Tepićev zemljak rodom iz grmečkog sela Veliki Radić, kod Bosanske Krupe. Oni su zajedno pratili dalji razvoj situacije u Jugoslaviji, koja je kulminirala 25. juna 1991. kada su istovremeno Skupština Slovenije i Sabor Hrvatske proglasili nezavisnost od SFRJ. Savezno izvršno veće (SIV) ove odluke je proglasilo nelegalnim i donelo odluku da jedinice Jugoslovenske narodne armije ponovo uspostave kontrolu nad graničnim prelazima, što je dovelo od oružanih sukoba u Sloveniji. Situacija se smirila početkom jula, posredovanjem Evropske zajednice i potpisivanjem Brionske deklaracije, kojom je stavljen moratorijum od tri meseca na proglašenje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, nakon čega je doneta odluka o povlačenju jedinica JNA iz Slovenije.[15][16] Polovinom jula u posetu bjelovarskom garnizonu došao je general-major Vladimir Trifunović, komandant 32. varaždinskog korpusa JNA. Prilikom razgovora sa generalom, oficiri iz bjelovarskog garnizona tražili su odobrenje da napuste Bjelovar i povuku se prema poligonu u pravcu Daruvara i Grubišinog Polja, kako bi izbegli eventualno okruženje u kasarni, poput onih u Sloveniji. General Trifunović tada im je preneo naređenje vojnog vrha da se svaki objekat mora čuvati i braniti od eventualnih provokacija.[17]

Bjelovarski garnizon, pod komandom pukovnika Rajka Kovačevića, bio je smešten u Bjelovaru na nekoliko lokacija, koje su činili — Dom JNA u centru Bjelovara; garnizonska kasarna „Božidar Adžija” na Vojnoviću u zapadnom delu Bjelovara, gde se nalazila komanda garnizona i većina ratne tehnike; vojno skladište „Logor” na Sajmištu u istočnom delu grada, gde se nalazilo skladište tenkova i druge ratne tehnike, kao i naoružanje zaplenjeno od jedinica Teritorijalne odbrane; Radarska stanica i centar veze protivvazdušne odbrane JNA u Zvijercima na severnom kraju Bjelovara; kao i skladište „Barutana” u šumi Bedenik, severozapadno od Bjelovara, gde se nalazila velika količina naoružanja i minsko-eksplozivnih sredstava. Zbog velike važnosti vojnog skladišta u šumi Bedenik,[a][19] oficiri iz kasarne u Bjelovaru mesečno su se smenjivali na dežurstvu u skladištu, a početkom septembra 1991. dežurstvo u skladištu preuzeo je major Tepić, koji se odmah po dolasku upoznao sa svim starešinama i vojnicima, koji su se nalazili na ovom objektu i pristupio organizovanju odbrane objekta.[4]

U redovnim okolnostima za bezbednosti vojnog skladišta bila su zadužena trojica starešina i oko 50—60 vojnika, koji su na raspolaganju imali četiri oklopna transportera. U okolnostima raspada Jugoslavije, u toku leta 1991, veliki broj vojnika, ali i starešina hrvatske nacionalnosti je dezertirao, pa su se na obezbeđenju vojnog skladišta tada našla svega desetorica vojnika. U sklopu organizovanja odbrane skladišta, Tepić je naredio da se svi prilazi objektu ponovo miniraju, sumnjajući da njegov prethodnik, koji je bio Hrvat po nacionalnosti, ovaj posao nije uradio kako treba. Od samog početka Tepić je vojnicima izneo plan da će u slučaju napada na skladište municije, dići u vazduh i objekat i sebe, ali da će ih o tome na vreme obavestiti kako bi se blagovremeno sklonili na bezbedno mesto i preživeli detonaciju.[4][20]

Pogibija uredi

 

Jedanput ljudi daju riječ, ona ostaje ili se pogazi. Ja sam dao riječ da ću da branim ovu zemlju ako joj bude teško.

— Milan Tepić, [21]

Septembra 1991. hrvatske oružane snage, oličene u Zboru narodne garde (ZNG), koji je formalno formiran u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske, otpočele su „bitku za kasarne”. Cilj ove operacije bio je okruženje jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA) u blokiranim kasarnama i njihovo primoravanje na predaju, usled čega bi hrvatske snage došle do njihovog naoružanja, a posebno ratne tehnike koju do tada nisu imali. Naredbu o početku blokadi kasarni JNA izdao je 12. septembra 1991. predsednik Hrvatske Franjo Tuđman, a kao opravdanje za pokretanje operacije isticano je da se JNA svrstala na stranu „pobunjenih Srba”.[22] Pored zagrebačke kasarne „Maršal Tito”, kasarna „Kalnički partizani” u Varaždinu, u kojoj se nalazilo sedište 32. korpusa JNA, bila je najveća na području Hrvatske. Kako se u ovoj kasarni nalazila 32. oklopno mehanizovana brigada, sa dosta tenkova i druge ratne tehnike, očekivani plen hrvatskih snaga bio je velik. Opsada kasarne otpočela je u noći 13/14. septembra, kada su joj isključene struja i voda, a borbe su otpočele 15. septembra. Usled nedostatka očekivane pomoći, nakon nedelju dana sporadičnih borbi, komandant korpusa general Vladimir Trifunović je 22. septembra 1991. predao kasarnu, sa velikom količinom naoružanja, među kojima je bilo tenkova, oklopnih vozila i drugih ratnih sredstava.[23][24]

Nakon zauzimanja garnizona u Varaždinu, na udaru se našao bjelovarski garnizon, koji je bio znatno oslabljen krajem avgusta 1991, nakon upućivanja pukovnika Milana Čeleketića sa tri stotine vojnika i starešina u pravcu Daruvara i Novske. Dan pre pada kasarne u Varaždinu, otpočela je potpuna blokada svih vojnih objekata JNA u Bjelovaru. Naredba o napadu na garnizon JNA doneta je 27. septembra 1991. u Zagrebu, a prema prethodnom planu „Bilogora”, Krizni štab Bjelovara trebalo je da koordinira svim akcijama hrvatskih snaga iz Bjelovara, kao i nekim priključenim snagama iz Varaždina, dok je za komandanta napada bio određen Želimir Škarec. Napad na sve vojne objekte bjelovarskog garnizona otpočeo je u nedeljno ujutro 29. septembra 1991. oko 7:30 časova, a malo pre toga došlo je do prvih sukoba kod skladišta municije u šumi Bedenik.[25] Nakon pola sata borbi, oko 8:00 časova došlo je do predaje vazduhoplovaca u Radarskoj stanici protivvazdušne odbrane smeštene u Zvijercima, a oko 8:30 do predaje zgrade stare komande, odnosno Doma JNA u centru Bjelovara, kao i vojnog skladišta „Logor” na Sajmištu. U toku napada, pukovnik Rajko Kovačević kontaktirao je komandu Pete armijske oblasti u Zagrebu i tražio da u pravcu Bjelovara uputi barem dva aviona kako bi im olakšali položaj. Umesto obećane vojne pomoći komanda im je uputila posmatračku misiju Evropske zajednice, koju su pripadnici „zengi” zaustavili na prilazu Bjelovaru, radi „njihove lične bezbednosti”. [b][28][29][30][25]

 
Spomen-područje „Barutana” u Bjelovaru, na mestu nekadašnjeg vojnog skladišta

Istovremeno sa napadom na vojne objekte u samom Bjelovaru, izvršen je i napad na vojno skladište u šumi Bedenik u blizini Bjelovara. Grupa opkoljenih vojnika, koja je obezbeđivala skladište pružila je tada odlučan otpor, a prilazi skladištu bili su pokriveni sa oklopnih transportera. Nakon što je jedan od transportera uništen protivoklopnom raketom, posada je uspela da se izvuče iz olupine i skloni na predviđeno mesto. Kada je postalo jasno da se skladište više ne može odbraniti, major Tepić naredio je svim vojnicima da se sklone na bezbedno mesto, kako bi mogao da aktivira detonator i uništi skladište municije. Ovu naredbu odbili su vojnici Dragan Draganović (1972—1991)[31][32] i Stojadin Mirković (1972—1991), koji je nastavio da dejstvuje iz svog transportera, nakon čega je bio smrtno pogođen. Nakon Mirkovićeve pogibije, kada se uverio da su ostali vojnici na bezbednom mestu, major Milan Tepić aktivirao je detonator, nakon čega je usledila jaka eksplozija. Ogromna bela pečurka i oblak dima videli su se čak do Garešnice i mađarske granice. Pored Tepića u eksploziji je poginulo i 11 hrvatskih boraca, koji su se u toku napada previše približili ogradi skladišta. Preživeli vojnici i starešine JNA, njih ukupno devetoro, zarobile su hrvatske snage, a u znak odmazde streljale su starijeg vodnika Ranka Stevanovića iz Niša.[33][4][26][34][35][36]

Nakon eksplozije u vojnom skladištu, jedini otpor nastavljen je iz kasarne „Božidar Adžija” na Vojnoviću, gde se nalazila komanda 265. motorizovane brigade. Otpor je pružan do ranih večernjih časova, a oko 18:30 časova pukovnik Kovačević naredio je predaju i odlaganje oružja.[37] Nakon ulaska u kasarnu, predstavnici Kriznog štaba Bjelovara naredili su da se pripadnici JNA skinu do pojasa, a po naređenju Jure Šimića, predsednika Kriznog štaba, streljani su komandant garnizona, pukovnik Rajko Kovačević i njegovi pomoćnici, potpukovnik Miljko Vasić i kapetan prve klase Dragiša Jovanović. Takođe, po Šimićevom naređenju, građani Bjelovara morali su obići zauzetu kasarnu, u kojoj su bili izloženi leševi ubijenih oficira.[34] U toku predaje bjelovarskog garnizona, pripadnici Zbora narodne garde i hrvatske policije zarobili su 60 oficira, podoficira i građanskih lica na službi u JNA i 365 vojnika, od kojih su većina bili na odsluženju vojnog roka. Prilikom napada na garnizon poginulo je 14 vojnika JNA, od čega su šestorica poginula u kasarni na Vojnoviću, dok ih je oko 30 bilo ranjeno.[26] Nakon zarobljavanja, šestorica rezervista JNA sa područja Bjelovara bila su izdvojena i odvedena u policijsku stanicu, a nekoliko dana kasnije su streljani u blizini sela Malo Korenovo. Svi zarobljeni pripadnici JNA, razmenjeni su novembra 1991. za zarobljene pripadnike Hrvatske vojske, na mostu između Slavonskog i Bosanskog Šamca, uz posredovanje međunarodnog Crvenog krsta.[37][38]

Narodni heroj Jugoslavije uredi

 
Orden narodnog heroja
 
Spomenik Milanu Tepiću u Beogradu
 
Spomen-ploča Milanu Tepiću u Banjoj Luci

Nakon pogibije, major Milan Tepić upoređivan je sa Stevanom Sinđelićem, junakom iz Prvog srpskog ustanka, koji je poginuo 1809. u boju na Čegru, prethodno digavši u vazduh burad sa barutom izazvavši eksploziju u kojoj je stradalo puno Turaka.[5] Opevan je u mnogim narodnim i guslarskim pesmama, a pevač Borislav Zorić posvetio mu je pesmu pod nazivom Oj Tepiću novi Sinđeliću.[39] Predsedništvo SFRJ, kojim je predsedavao potpredsednik Branko Kostić, 19. novembra 1991. majora Milana Tepića je za junački podvig u borbi protiv nadmoćnijeg neprijatelja, za dizanje u vazduh skladišta naoružanja u garnizonu Bjelovar, svesno žrtvujući svoj život, posthumno odlikovalo Ordenom narodnog heroja i proglasilo narodnim herojem Jugoslavije.[40] Kako je ubrzo došlo da raspada Jugoslavije, Tepić je postao njen poslednji narodni heroj.[41][5]

Narodna skupština Republike Srpske je u znak poštovanja prema Milanu Tepiću 25. aprila 1993. ustanovila Medalju majora Milana Tepića, na čijoj se prednjoj strani nalazi lik Milana Tepića. Ova medalja dodeljuje se za iskazanu ličnu hrabrost u borbi za slobodu zemlje, gde je iskazan visok stepen samopožrtvovanja. Odlukom Skupštine grada Beograda 1992. dotadašnja Ulica Stjepana Radića na Dedinju, u blizini bolnice „Dr Dragiša Mišović”, ponela je ime Ulica narodnog heroja Milana Tepića, a u ulici je par godina kasnije podignuta spomen-ploča sa bronzanim likom Milana Tepića. Na platou, preko puta ulaska u ovu ulicu, na dvadesetšestu godišnjicu pogibije 29. septembra 2017. otkriven je spomenik Milanu Tepiću, rad beogradske vajarke Katarine Tripković.[42] Pored Beograda, ulice sa njegovim imenom na teritoriji Republike Srbije postoje u — Aleksincu, Apatinu, Bačkoj Palanci, Beloj Palanci, Velikoj Plani, Vršcu, Zrenjaninu, Inđiji, Jagodini, Kuli, Leskovcu, Nišu, Odžacima, Pirotu, Smederevu, Somboru, Sremskoj Kamenici, Sremskoj Mitrovici, kao i selima Bačkom Bregu, Kljajićevu, Stanišiću i Čonoplji, kod Sombora; Beškoj, kod Inđije; Velikoj Krsni, kod Mladenovca; Vrbici, kod Aranđelovca; Grejaču kod Aleksinca; Klupcima, kod Loznice i Mudrakovcu, kod Kruševca.[43] Takođe, ulice sa imenom Milana Tepića postoje u Republici Srpskoj u Banjaluci, Istočnom Sarajevu, Tesliću, Kozarskoj Dubici, Gradišci i dr. U banjalučkoj ulici nazvanoj po njemu 2021. je postavljena spomen-ploča.[44]

U želji da sačuva sećanje na svog nekadašnjeg žitelja, Skupština opštine Kozarska Dubica donela je odluku da se 29. septembar obeležava kao Dan sećanja na majora Milana Tepića, a 2007. mu je posthumno dodelila Zlatni grb opštine, koji je uručen njegovom sinu Aleksandru. Udruženje ratnih dobrovoljaca je 2016. predstavilo knjigu Heroji otadžbine — major Milan Tepić i vojnik Stojadin Mirković autora Novice Pešića,[45] a 2017. reditelj Nedeljko Lajšić snimio je dokumentarni film Nebo nad Bjelovarom, koji je posvetio majoru Milanu Tepiću i vojniku Stojadinu Mirkoviću.[46] I dok za Srbe Milan Tepić predstavlja jednog od najvećih nacionalnih heroja u novijoj istoriji, na njega u Hrvatskoj gledaju kao na „bezumnog ubicu”, koji je u smrt odveo 11 „hrvatskih branitelja”. Prilikom podizanja spomenika Milanu Tepiću u Beogradu, 2017. zvanične hrvatske vlasti oštro su protestovale.[47] Mesto njegove pogibije, na prostoru vojnog skladišta „Barutana” u šumi Bedenik, kod Bjelovara, pretvoreno je u spomen-područje „Barutana”, gde je podignut spomenik pripadnicima Zbora narodne garde poginulim u ovoj akciji.[48] Dan napada na bjelovarski garnizon JNA, 29. septembar se od 1997. obeležava kao Dan grada Bjelovara i Dan bjelovarskih branitelja.[49] Nakon pogibije posmrtni ostaci Milana Tepića nisu predati njegovoj porodici, koja je 1993. na seoskom groblju u Komlencu podigla porodičnu grobnicu i na njoj postavila spomen-ploču posvećenu Milanu. Prema nekim navodima, njegovi posmrtni ostaci su zajedno sa posmrtnim ostacima šestorice vojnika, sahranjeni na groblju Miroševac u Zagrebu, gde su zavedeni kao N.N. lica.[5]

Vidite još uredi

Napomene uredi

  1. ^ Bedenik je naziv šume u neposrednoj okolini Bjelovara, u kojoj se nalazilo vojno skladište, a to je takođe i naziv sela Bedenik, tada u sastavu Opštine Bjelovar, pa se ono često greškom navodi kao mesto smrti majora Tepića.[18]
  2. ^ U toku napada na kasarnu u Bjelovaru, komanda Pete vojne oblasti u Zagrebu uspela je da izvrši pritisak na hrvatske vlasti i posmatračku misiju Evropske zajednice i zatraži prestanak napada, kao i upućivanje posmatračke misije Evropske zajednice radi posredovanja u sukobu, pa iz tog razloga, nije uputila avijacijsku pomoć, prethodno obećanu pukovniku Kovačeviću. Nakon dogovora i upućivanja posmatračke misije, Glavni štab Hrvatske vojske, koja je tada bila u osnivanju, naredio je Kriznom štabu Bjelovara da obustavi napad i primi posmatračku misiju. Članovi Kriznog štaba, koji su u međuvremenu dobili podršku Petra Stipetića, bivšeg general-majora JNA i pomoćnika komandanta Glavnog štaba, odbili su da obustave napad na kasarnu, a posmatračku misiju su zaustavili na prilazu Bjelovaru iz razloga „njihove lične bezbednosti”. Nakon zauzimanja kasarne, pred Okružnim sudom u Bjelovaru bio je pokrenut sudski proces protiv Želimira Škareca, komandanta napada na kasarnu i Stjepana Budimskog, komandanta Štaba Teritorijalne odbrane Bjelovara, zbog neizvršavanja naredbe Glavnog štaba Hrvatske vojske i pokušaja diskreditovanja hrvatskog političkog vrha pred Evropskom zajednicom.[26] Neizvršena naredba iz Zagreba, o prekidu napada na kasarnu, nije mogla uticati na sudbinu majora Milana Tepića, s obzirom da je izdata u 12:15 časova, odnosno nakon eksplozije u skladištu municije, koja se dogodila oko 10:40 časova.[27]

Reference uredi

  1. ^ „Sjećanje na žrtve ustaškog logora Dubičke/Baćinske krečane”. banija.rs. 12. 4. 2019. 
  2. ^ Ručnov 1992, str. 15–19.
  3. ^ Ručnov 1992, str. 20–25.
  4. ^ a b v g d „Život i smrt moga oca”. www.politika.rs. 28. 9. 2016. 
  5. ^ a b v g d „Sećanje na majora Milana Tepića”. www.spc.rs. 29. 9. 2011. Arhivirano iz originala 28. 07. 2019. g. Pristupljeno 28. 07. 2019. 
  6. ^ Ručnov 1992, str. 30–36.
  7. ^ Ručnov 1992, str. 36–39.
  8. ^ Hronologija 2002, str. 9–12.
  9. ^ Ručnov 1992, str. 66.
  10. ^ Hronologija 2002, str. 19.
  11. ^ Hronologija 2002, str. 25.
  12. ^ Ručnov 1992, str. 71–72.
  13. ^ Hronologija 2002, str. 32–33.
  14. ^ Ručnov 1992, str. 78.
  15. ^ Hronologija 2002, str. 34–38.
  16. ^ Ručnov 1992, str. 88–89.
  17. ^ Ručnov 1992, str. 91.
  18. ^ Karaula 2007, str. 12.
  19. ^ Karaula 2007, str. 11–12.
  20. ^ Ručnov 1992, str. 93.
  21. ^ Ručnov 1992, str. 71.
  22. ^ Karaula 2007, str. 17.
  23. ^ Karaula 2007, str. 19.
  24. ^ Ručnov 1992, str. 95–96.
  25. ^ a b Škarec 2014, str. 508.
  26. ^ a b v Karaula 2007, str. 21.
  27. ^ Škarec 2014, str. 510.
  28. ^ Karaula 2007, str. 21–22.
  29. ^ Ručnov 1992, str. 97–100.
  30. ^ Ručnov 1992, str. 106.
  31. ^ „Mladi heroj stigao u rodno selo 31 godinu nakon pogibije: U Kijevcima pod Kozarom sahranjen Dragan Draganović, saborac Milana Tepića (FOTO)”. 
  32. ^ „Identifikovani posmrtni ostaci Dragana Draganovića iz Kijevaca poginulog u bjelovarskoj kasarni”. 
  33. ^ Ručnov 1992, str. 101–110.
  34. ^ a b „Dvije decenije od zločina u bjelovarskoj kasarni”. www.rtrs.tv. 29. 9. 2011. 
  35. ^ „Zaboravljeni junak sa Povlena”. www.politika.rs. 30. 4. 2013. 
  36. ^ Hronologija 2002, str. 47.
  37. ^ a b Karaula 2007, str. 22.
  38. ^ „Saopštenje povodom godišnjice stradanja pripadnika JNA u Bjelovaru”. www.veritas.org.rs. 28. 9. 2018. 
  39. ^ „Borislav Zorić — Oj Tepiću novi Sinđeliću”. youtube. 1. 8. 2019. 
  40. ^ Ručnov 1992, str. 5.
  41. ^ Acović 2013, str. 165.
  42. ^ „Otkriven spomenik narodnom heroju Milanu Tepiću”. www.rts.rs. 29. 9. 2017. 
  43. ^ „Spisak ulica sa nazivom Milana Tepića”. www.planplus.rs. n.d. 
  44. ^ Kremenović, Mladen (12. 1. 2022). „Histerija u Zagrebu zbog spomen-ploče Milanu Tepiću u Banjaluci”. Politika. Pristupljeno 18. 1. 2022. 
  45. ^ „Svečana akademija povodom obeležavanja 25 godina od pogibije narodnog heroja Milana Tepića i vojnika JNA Stojadina Mirkovića”. www.odbrana.mod.gov.rs. 27. 9. 2016. 
  46. ^ „Dokumentarni film o herojstvu Milana Tepića i Stojadina Mirkovića”. www.politika.rs. 28. 9. 2017. 
  47. ^ „Hrvatska oštro prosvjedovala zbog spomenika Tepiću u Beogradu”. novilist.hr. 7. 3. 2017. 
  48. ^ „Bjelovarska Barutana i beogradski spomenik Milanu Tepiću: Samo su mrtvi vidjeli kraj rata”. novilist.hr. 15. 3. 2017. Arhivirano iz originala 06. 05. 2019. g. Pristupljeno 29. 07. 2019. 
  49. ^ „Obilježen Dan grada Bjelovara i Dan bjelovarskih branitelja”. bbz.hr. 28. 9. 2018. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi