Zidine Konstantinopolja danas

Rana vizantijska epoha uredi

Osnove Vizantijskog carstva činile su rimsko pravo i državno uređenje, grčki jezik i kultura, i hrišćanska vera i etika. Značajni faktor sile i uticaja u državi postaje hrišćanska crkva, od koje vizantijski carevi dobijaju od 479. godine carsku krunu. Zbog sporova u dogmatskim pitanjima (hristologija = odnos božanskog i ljudskog u Hristu) carstvo slabi. Raskol se završava 431. godine — Drugim vaseljenskim saborom u Efesu: učenje antiohijskog episkopa Nestorija se odbacuje, naglasak ljudske prirode Hrista, a učenje Kirila, aleksandrijskog episkopa, priznaje.

Četvrti vaseljenski sabor u Halkedonu 451. — monofizitsko učenje (koje kaže da se Hristrova ljudska priroda rastopila u njegovoj božanskoj prirodi, te je Hristos samo Bog) osuđuje se kao jeres; od pape Lava prvog. Blaženi Avgustin je formulisao učenje o dvojnoj prirodi Hristove (duae natura, una persona — dve prirode, jedna ličnost; Hristos je Bogočovek) kao obavezno priznato. Uticaj Germana (i moguće Slovena) na dvoru u prvoj polovini 5. veka se uklanja, uz pomoć maloazijskog plemena Isavrijanaca. Ovi smenjuju Germane koji polaze prema Zapadu (kao npr. Goti). 476. godine germanski vođa Odoakar se priznaje kao rimski patricius (prvak, namesnik) u Italiji. Odoakar je svrgnuo zadnjeg zapadno-rimskog cara Romula Avgustula. Njega pobeđuju Ostrogoti (istočni Goti), koji će da stvore svoje carstvo u Italiji sve do zapadnog Balkana. Zapadni Goti (Vizigoti) osvajaju teritorije današnje Španiju, Franci glavni deo današnje Francuske i zapadnu Nemačku, Burgundi u jugoistočnoj Francuskoj i Švajcarskoj, Vandali u severnoj Africi, Britaniju napadaju i naseljavaju germanska plemena, najpre Angli i Sasi.

527—565 — Justinijan I, oženjen Teodorom, završava rat sa Persijancima večnim mirom, da bi mogao da povede rat za ponovno zauzimanje teritorija nekadašnjeg Zapadnog rimskog carstva: dobija severnu Afriku 535. godine, Italiju i zapadni Balkan 553, južnu Španiju 554. godine, sa vojvodama Velizarom i Narzesom. Zbog ekonomske i finansijske preopterećenosti izbijaju narodne bune (posebno pristalica Monofizita), posle suzbijanja tzv. „Pobune Nika” (532. godine, po lozinci ustanika „Nika” — na grčkom „pobeđuj”, po nekim izvorima oko 30.000 ubijenih) carev autokratski položaj je učvršćen; Justinijan se takođe meša i u crkvene poslove kao „episkop izvan Crkve” (lat. Caesaropapismus — cezaropapizam).

528—535 — kodifikacija rimskog prava (lat. corpus iuris civilis): institucije, digesti i pandekti (udžbenici, spisi antičkih pravnika), „Codex Iustinianus” (zbirka carevih ustava — konstitucije), novele (ukazi koje je Justinijan izdao posle 534). Najpoznatija baština Justinijanove vladavine je crkva Sv. Sofije (Hagija Sofija) u 'današnjem' Carigradu (Istanbulu). 568. godine Italiju osvajaju Langobardi; jedino Rim, Ravena, Venecija, Napulj i druga mesta, kao i Sicilija ostaju u Vizantiji.

582—602 — Mavrikije osniva, posle upada Avara i Slovena na Balkan, tzv. egzarhate (namesništva) za stabilizovanje carstva: u Raveni (italijanski) i Kartagini (severna Afrika). Egzarh ima vojnu i civilnu vlast, zbog čega njegov autoritet raste. 591. godine Mavrikije osvaja Jermeniju.

Srednja vizantijska epoha uredi

610—641 — Iraklije (titula: vasilevs — vazileos, antičko-grčki naziv za kralja — umesto imperatora). Grčki postaje zvanični jezik. Sa tematskim državnim uređenjem, Iraklije nastavlja delo cara Mavrikija: podela carstva na vojno-administrativne jedinice (teme) pod jednim strategom, koji poseduje vojnu i civilnu vlast nad provincijom. Kolonizacijom vojnika stvaraju se vojnici-zemljoposednici (stratioti); svaki stratiot je vojnik, on dobija posed sa pravom da ga daje u nasledstvo. Iz sredstava sa poseda je trebalo dobijati sredstva za život i vojnu opremu. 626. godine su u isto vreme napadi Avara i Slovena sa jedne, Persijanaca sa druge strane na Vizantiju; 628. godine je pobeda nad Persijancima koji su pre toga Vizantiji oteli Egipat, Siriju, Palestinu, Jerusalim i Jermeniju. Sledi slom Persijskog carstva, i početak arabljanskog osvajanja Persije i celog Irana. Zbog stalnih arapskih napada na istočne granice carstva, Balkansko poluostrvo prepušta se Slovenima, koji za vreme cara Konstansa II (641—668) priznaju vrhovnu vlast Vizantije. U to vreme i Srbi i Hrvati 'zvanično' (odnosno najkasnije) dolaze u svoju današnju domovinu. Odvijaju se arapski napadi (674—678, 717—718) na sam Konstantinopolj, koji Sloveni počinju da nazivaju Carigrad.

717—802 — Sirijska (Isavrijska) dinastija. Zbog uticaja judaizma i islama, dolazi do Ikonoborstva — odbacivanja ikona čije je poštovanje u Vizantiji kao i kod ostalih pravoslavaca jako rasprostranjeno. Na vlast je došao Lav koji je zabranio poštovanje ikona i započinje njihovo uništavanje. Suprotno ikonoborcima stoje Ikonoduli. Najveći borac za ikone i teološko opravdanje ikona dolazi od Sv. Jovana Damaskina, monaha i teologa u manastiru Sv. Save — Mar Saba — kod Jerusalima (Sv. Sava srpski — Rastko Nemanjić — je posetio ovaj manastir, po čijem je osnivaču uzeo svoje monaško ime, i dan danas ima srpskih pravoslavnih monaha u tom manastiru. Tu je Sava dobio svoj „pastirski štap” Sv. Save starijeg, za koji se govorilo da je Sv. Sava stariji ili Osvećeni predvideo da će jednoga dana doći neki plemeniti mladić carskog roda, koji će nositi njegovo ime, i njemu da se preda njegov pastirski štap; Sava je po predanju iz Mar Sabe doneo i ikonu Sv. Bogorodice Trojeručice — hilandarsku).

740. godine je pobeda nad Arapima kod Akroinona. Slede vojni uspesi cara Konstantina petog, Arabljani više nisu opasnost za opstanak Vizantije. Ratovi Vizantinaca i Arabljana postaju pogranični ratovi. Arapska ekspanzija ide prema zapadu: osvajanje vizantijske severne Afrike i Španije zapadnih Gota. 751. godine pada Ravena i to je slom poslednje vizantijske vlasti u Italiji, tako da Vizantiji preostaje samo Južna Italija. 800. godine franački kralj Karlo Veliki krunisan je od pape Lava III u Rimu kao rimski car, te dolazi do spoja rimske crkve sa zapadom koji je započeo još papa Stefan II.

752—757 — sa franačkim kraljem Pipinom, sa ovim aktom se završava. Rim napušta Vizantiju i okreće se prema zapadnim narodima. 812. godine Mihail I priznaje Karlu carsku titulu, kao zapadno-rimskom vladaru.

820—867 — vlada Amorijska (frigijska — Frigija, stara antička zemlja u Zapadnoj Maloj Aziji — Turskoj) dinastija, pa usleđuje arapsko osvajanje ostrva Krita. Posle kraja Ikonoboraca i pobede Ikonodula (843. godine), dolazi do novog procvata Vizantije pod Mihailom III.

842—867 — car Mihailo III Amorijac. Dolazi do propovedanja hrišćanske vere i misioniranje među slovenskim narodima: 'slovenski apostoli' Sv. Ćirilo i Metodije idu u Moravsku. Pokrštava se bugarski kagan Boris (865), a Srbi primaju hrišćansku veru: u to vreme (oko 850. godine) srpski veliki župan Vlastimir odbija da prizna državnu prevlast Vizantije, i stvara prvu nezavisnu srpsku državu. 863. je vizantijska pobeda nad arapskim emirom od Melitene i to označava početak ofanzivne politike Vizantije na istoku. 867. godine dešava se prvi veći raskol među istočnom i zapadnom Crkvom u tzv. maloj šizmi, za vreme carigradskog patrijarha Fotija.

Tematsko uređenje uzdiže vojnu snagu Vizantije. Vojska se sastavlja od vojnih jedinica iz „tema” i gradskih garda u Carigradu (tzv. tagmata), a ratna mornarica iz primorskih tema i carske flote kod Carigrada. Dolazi do podele državne uprave na logotezije (ministarstva) pod logotetima; glavni logotet jeste dromos, vođa državne politike (kao danas npr. premijer). Proces feudalizacije kroz stvaranje jedne tematske aristokratije i porast manastirskih poseda prave od slobodnih seljaka i stratiota kmetove velikim posednicima. Vizantija mora ponovo da uzima u vojnu službu najamnike. Kontrola nad većim gradovima ostaje u čvrstoj ruci centralne vlasti, kroz zanatske zadruge i organizacije. Sukobi i borbe za prevlast između službenički (dvorske) aristokratije prestonice i vojne aristokratije u provincijama.

Vrhunac Vizantije (zlatno doba Vizantijskog carstva) uredi

867—1056 — vlada makedonska dinastija, za mnoge najznačajnija i „najvizantijskija” dinastija. Sa carevima Vasilije (Vasileios) I i Lavom (Leon) IV dolazi do obnove rimskog prava (zakonici: 3 „vasilike”).

Vrhunac carske svevlasti (apsolutizma) — car je izabranik Božiji, a vlada totalna birokratizacija državnog aparata (imalo i svoju lošu stranu, jer se ovo vreme opisuje i kao vreme kada vojnik nije hteo biti vojnik, nego da bude službenik). Obnova vizantijske vlasti u Južnoj Italiji dešava se sa dobijanjem Beneventa (873) i Barija (876). Ali, i vizantijski glavni neprijatelji tog vremena, Arapi (pored Bugara na Balkanu), imaju uspeha: osvajanje Sicilije (902), pljačkanje Soluna (904).

907. godine ruski napad na Vizantiju je odbijen. Rusi su bili pozvani u pomoć protiv Bugara i njihovog cara Simeona (893—927), koji je bezuspešno pokušavao da osvoji Vizantiju, odnosno Carigrad; ali su se Rusi predomisli, pa su napali samu Vizantiju. Carevi Roman I i Lakapen (920—944) pobeđuju i Ruse (941) i Arape (943). U to vreme, bugarski car Simeon kratko osvaja i Srbiju (923/4) ali je knez Časlav oko 927/8. godine obnavlja.

963—969 — Vojvoda Nićifor (Nikiforos) Fokas (a kasnije i sam vizantijski car) osvaja od Arapa natrag ostrvo Krit (961) i Alepo u Siriji (962), a kao car ostrvo Kipar i Kilikiju u današnjoj jugoistočnoj Turskoj.

969—976 — car Jovan I Cimiskije pobeđuje na dva fronta: Ruse (971) i Bugare (Rusi se konačno proteruju sa Balkana, dok istočna Bugarska postaje vizantijska provincija), a na istoku od Arapa osvaja Siriju i Palestinu. Car Jovan Cimiskije je takođe pokorio i Srbiju, te su srpski župani ponovo morali da prime vazalske dužnosti prema Vizantiji. Isto važi i za Hrvatsku, samo što su hrvatski kraljevi dobrovoljno prihvatili vazalstvo, dobijajući od vizantijskog cara priznanje svoje vlasti.

Međutim, vrhunac vizantijske vlasti biva za vreme vladavine cara Vasilija II (Bugaroubice) od 976. do 1025. Sa venčanjem svoje sestre sa ruskim velikim knezom Vladimirom (989), koji postaje hrišćanin, hrišćanska vera se širi po Rusiji. Ruska Crkva se stavlja u nadležnost carigradskog patrijarha. Kako je car Vasilije II obezbedio vizantijska osvajanja u Siriji protiv arapskih Fatimida (koji su kao kalifi vladali Egiptom, Libijom, severnom Afrikom — današnjim Tunisom, Alžirom, Marokom, a privremeno i Sirijom i Palestinom), Vasilije pobeđuje i makedonsko carstvo- cara Samuila u dugotrajnim borbama (991—1014), a 1014. godine je konačni poraz Makedonaca (odnosno Južnih Slovena pod vođstvom cara Samuila) kod Strumice, gde dolazi do oslepljenja oko 14.000 makedonskih zarobljenika, a Makedonija, postaje vizantijska provincija (1018).

Pad Srednjovizantijskog carstva (1025—1204) uredi

Zbog nezaustavljenog feudalizma dolazi do slabljenje fiskalne i vojne snage carstva (ukidanje temate — vojnih provincija), priznanja fiskalne autonomije (sloboda od poreza) velikim posednicima i davanje u zakup poreza, zatim slabljenja vojničkog sistema stratiota (vojničkih seljaka) i uvođenja pronija-sistema (prepuštanja državnog ili „carskog” zemljišta i svaku zaradu iz te zemlje za službu na jedno određeno vreme, u početku za vojnu službu, a kasnije za svaku vrstu službe), stvaranja velike i manje aristokratije (npr. pronijari). Istovremeno se stvara haristikar-sistem, tj. privremeno se preuzimaju crkveni odnosno manastirski posedi, koji se prepuštaju svetovnim upravnicima. Takođe dolazi do prevelikog rasta broja službeničke birokratije u Carigradu, obično na štetu vojske.

1045. je osvajanje Jermenije (poslednje vizantijsko osvajanje na istoku), a 1054. godine je crkveni raskol između istoka i zapada (velika šizma). Nakon izumiranja makedonske dinastije (1059—1078) dolazi nova dinastija (Duka) što uzrokuje napredovanje Normana, Pečenega i Mađara, ali posebno Turaka, i zbog toga dolazi do turske pobede kod Mancikerta (1071) nad Vizantincima, u kojoj vizantijski car Roman IV Diogen gine. Turci osvajaju glavni deo Male Azije, tj. današnje Turske, i stvaraju oko 1080. godine svoju prvu državu na tlu Vizantije, tzv. Rumsku (rimsku) sultaniju. Takođe se obnavlja i srpska država, sa Vojislavljevićima sa središtem u Duklji (prva srpska kraljevina 1077. godine). Vizantija gubi i Hrvatsku (kraljevina 1076. godine), koju 1096. osvaja Ugarska, kao i italijanske provincije koje osvajaju Normani. Vizantiji preostaje, od teritorije koju je imala oko 1050. godine, celo Balkansko poluostrvo (Hrvatska, Srbija, Severna Makedonija, Bugarska, Grčka…), južna Italija, cela današnja Turska, severna Sirija

Pad Barija u ruke Normana (april 1071) uredi

Odlučni normanski vođa Robert Gvidiskar sistematski je osvajao vizantijske teritorije u južnoj Italiji sredinom 11. veka. U aprilu on osvaja Bari, čime je Vizantija izgubila poslednje posede na Apeninskom poluostrvu, a Normani su jasno naznačili da se njihove ambicije u pogledu teritorija posrnulog Carstva tu ne završavaju. To se moglo zaključiti i na osnovu normanske ekspanzije u celoj Evropi, naročito nakon prodora u Britaniju 1066. godine pod vođstvom Vilijama Osvajača tj. normanske pobede u bici kod Hejstingsa.

Ova opasnost je primorala Vizantiju da pokuša na sve načine da se pripremi za predstojeću invaziju, što se odrazilo u povećanju nameta i dažbina ne bi li se došlo do preko potrebnih sredstava, jer je carska kasa bila skroz prazna. Povećani nameti i pokušaji helenizacije doveli si do nove slovenske pobune u srednjem Balkanu pod vođstvom Đorđa Vojteha (Slovenski ustanak u Pomoravlju 1072).

Bitka kod Mancikerta (26. avgust 1071) uredi

Turski prodori u istočne delove Male Azije primorale su cara Romana Diogena da sa vojskom krene i pokuša da zaustavi Turke pre nego što se okrenu ka centralnom delu Male Azije. U bici kod Mancikerta 26. avgusta 1071. vizantijska vojska je poražena, a sam Diogen je zarobljen, što je otvorilo put Turcima u Malu Aziju koja je predstavljala žitnicu Carstva i čije je stanovništvo činilo veći deo vizantijskih snaga.

Važno je istaći da su se vizantijske snage kod Mancikerta nakon početka bitke i izdaje jednog dela trupa, povukle iz borbe i iz cele bitke izašle praktično neoštećene. Prema procenama vizantijski gubici su bili oko 10.000 ljudi od oko 40.000 koliko se procenjuje da je Diogen vodio sa sobom. Glavnina vojske je sačekala Diogena koji je nakon nedelju dana pušten iz turskog zarobljeništva i povukla se ka unutrašnjosti Carstva, što su već učinili ostali delovi vizantijske vojske. Ovo jasno govori o tome da vizantijska vojska nije bila uništena i samim tim da nije bila nesposobna da zaštiti istočne granice Carstva, o čemu svedoči i podatak da Turci nisu zauzeli Mancikert koji im je Roman u tom pohodu oduzeo.

Kasnije je bitka kod Mancikerta označena kao početak kraja (Katastrofa kod Mancikerta), a neretko je Grci karakterišu kao Početak masakra, koji je u narednim vekovima sproveden (Genocid nad Jermenima) i još uvek se sprovodi na tim prostorima (Septembarski pogrom).

Vizantija nakon 1071. uredi

Ova dva udara došla su najgorem trenutku po Vizantiju. Roman IV Diogen koji je, zbog političke izdaje, pretrpeo poraz kod Mancikerta i pao u tursko zarobljeništvo zaključio je mir sa Turcima. Međutim politički sukobi koji su izazvali poraz kod Mancikerta i dalje su postojali i još više su se zaoštravali da bi svoju kulminaciju dostigli 24. oktobra 1071. kada za cara biva proglašen Mihajlo Duka (Mihajlo VII Duka) umesto Diogena, što Carstvo baca u još veći građanski rat koji se okončava tek 4. aprila 1081. kada za cara biva ovenčan Aleksije Komnin.

Zbacivanje Diogena sa vlasti pokreće Turke u akciju, jer su oni mir zaključili sa Diogenom, a ne Mihajlom i stoga su taj mir smatrali ništavnim sada kada Diogen više nije bio car. Kako nevolja nikada ne ide sama u prevrate i borbe oko carigradskog trona otvoreno su se uključivali Turci dajući podršku pretendentima, a 1072. godine u srcu Balkanskog poluostrva Sloveni podižu ustanak pod vođstvom Đorđe Vojteha. Normanske pripreme za invaziju i njihova otvorena saradnja i pregovori sa Mihajlom Vojislavljevićem i nekim od pretendenata za carski tron vezivali su i ono malo vojske što je carstvo moglo izdvojiti za sopstvenu odbranu od silnih građanskih ratova, za balkansko poluostrvo čime je Turcima otvoren put u Malu Aziju i oni su već oko 1080. godine držali skoro celu Malu Aziju, stigavši do Hristopolja (naselja na azijskoj strani Bosfora, nasuprot Carigrada), teško je opustošivši.

Na katastrofalnu situaciju u Carstvo dodatno su uticali pljačkaški pohodi Pečenega i stalni mađarski upadi. Takvo stanje u Carstvu iskoristili su Hrvati i Srbi koji su se približili svetoj stolici, od koje su zauzvrat dobili kraljevske vence. Tako je Hrvatska 1076. godine postala kraljevina, a Zvonimir njen prvi kralj. Zetski vladar Mihailo Vojislavljević dobija 1077. godine potvrdu kraljevske titule od Pape čime Zeta postaje prva srpska kraljevina. Mihailo se nije zaustavio na kraljevskom vencu, već je sklopio savez sa Normanima i dračkim strategom o zajedničkoj akciji protiv Carstva, koja se izjalovila u tom trenu, ali je 1081. godine kada su Normani napokon stigli na Balkan njegov sin Konstantin Bodin otvoreno stao na njihovu stranu.

Dinastija Komnina (1081—1185) uredi

1081—1118 — car Aleksije I Komnin vodi borbe protiv Normana koji su upali u Albaniju i stigli do Soluna, zatim protiv Pečenega koji su 1090. stigli do samog Carigrada, i protiv Turaka. Ovo predstavlja početak ofanzivne politike i perioda „kad su svi hteli u vojsku”. 1082. u Veneciji Mleci za pomoć protiv Normana dobijaju privilegije u carstvu i pravo da po celom carstvu trguju bez plaćanja poreza, što predstavlja početak venecijanske prevlasti na moru, odnosno njihovog trgovinskog carstva i dominacije. 1096. je bio Prvi krstaški pohod gde car Aleksije uspeva da povrati zapadne teritorije Male Azije, i dobije priznatu vrhovnu vlast nad Antiohijom u Siriji.[1]

1118—1143 — car Jovan II pobeđuje Pečenege, bori se protiv Ugarske i Venecije za Dalmaciju i Hrvatsku, pobeđuje Srbiju, koja stupa u vazalstvo Vizantiji, zatim osvaja tzv. Malu Jermeniju na jugoistočnom primorju današnje Turske, i Antiohiju (1138).

1143—1180 — car Manojlo I je pored Aleksija I najvažniji vizantijski vladar ovog perioda. On je pokušao da obnovi vizantijsku vlast u Italiji osvajanjem italijanske Ankone, zatim je maštao o osvajanju Rima i restauraciji univerzalnog Rimskog carstva, što dovodi do ekonomskog kolapsa Vizantije. U međuvremenu, Srbi sa Urošem dižu ustanak, a vizantijske borbe se nastavljaju protiv Normana, Ugara i Srba. 1158. godine vrhovna vizantijska vlast je nad krstaškim državama u Siriji i Palestini. 1159. godine, posle pobede nad Ugarskom, dolazi do ponovne vizantijske prevlasti u Srbiji i vizantijskog uticaja i u Hrvatskoj. Vizantija izgleda kao da je ponovo u uzletu i, direktno ili indirektno, vlada skoro na istim teritorijama kao za vreme makedonske dinastije, ali 1175. godine dolazi do saveza Venecije sa Normanima protiv Vizantije, 1176. vizantijske snage trpe poraz od Turaka kod Misiokefalona, a 1180. Stefan Nemanja diže srpski ustanak, i srpsko-ugarski savez protiv Vizantije. 1185. godine Normani osvajaju ponovo Albaniju i pljačkaju Solun.

1185—1187 — Srbi osvajaju Niš, Skoplje i Sofiju, a Ugarska Bosnu, Beograd i Braničevo.

1185—1204 — vlada dinastija Anđela (Angeloi) u čije vreme Vizantija ide prema svojoj propasti. 1187. godine Bugari dižu ustanak, a Vizantija je primorana da, nakon kratkotrajnog uspeha u Srbiji (1190), prizna samostalnost Bugarske i Srbije. Vizantiji preostaju u Evropi uglavnom grčke teritorije, iste teritorije koje će krstaši 1204. godine da podele među sobom.

1202—1204 — Četvrti krstaški pohod, navodno protiv Egipta, ali mletački dužd i tast Stefana Nemanjića, Enriko Dandalo, okreće se protiv Vizantije. 1204. dolazi do osvajanja i pljačkanja Carigrada, što predstavlja najveće pljačkanje u srednjem veku, kao i masakriranje domaćeg stanovništva. Osniva se krstaška država na tlu Vizantije, tzv. Latinsko carstvo. Ono je obuhvatalo današnju Grčku i evropsku Tursku, kao mali deo Male Azije preko puta Carigrada. Vizantiji preostaje Albanija i zapadna Turska, ali dolazi do podele: Albanija i deo zapadne Grčke (Epir) postaje tzv. Epirska despotovina, dok zapadna Mala Azija (Turska) skoro do Ankare postaje Nikejsko carstvo. Treći deo je mali primorski deo na severu današnje Turske, sa gradovima Trapezuntom ili Trabzon — tzv. Trapezuntsko carstvo. Ova tri dela su bila u međusobnom neprijateljstvu zbog nasledstva vizantijskog carstva, ali kao pobednik izlazi Nikejsko carstvo, koje 1261. godine vraća Carigrad i tako konačno da dobija vizantijsko nasleđe.

Slabljenje i pad Vizantije uredi

 
Obnovljena Vizantija pod Mihailom Paleologom

Pošto su krstaši 1204. osvojili Carigrad i centralne vizantijske teritorije oko današnje Grčke i Carigrada, preostala Vizantija, mada podeljena, organizuje se u tri države: Nikejsko carstvo, po prestonici Nikeji, današnjem Izniku u Turskoj, zatim Trapezuntsko carstvo, sa Trapezuntom ili Trabzonom kao prestonicom, i Epirska despotovina, sa Artom i Janjinom kao prestonicama. Borbu za vizantijsko nasleđe preuzimaju Epirska despotovina (grčki Epir sa Albanijom) i Nikejsko carstvo (zapadni deo današnje Turske), dok se Trapezuntsko carstvo (današnji turski Trabzon na primorju Crnog mora, na međi sa Gruzijom i Jermenijom) već rano izdvaja iz te trke, zadovoljavajući se sa svojim položajem kao hrišćanskom predstražom na istoku. Kao takvo, Trapezuntsko carstvo traje sve do 1461. godine. U Srbiji vlada Stefan Nemanjić „Prvovenčani” (1196—1227).

U Epirskoj despotovini, epirski ratoborni despot Teodor I (1215—1230) vodi borbe protiv Srbije, Bugarske i Latinskog carstva i osvaja Solun od krstaša ili Latina 1224. godine, što ga dovodi u sukob sa Nikejskim carstvom. Nikejsko carstvo sebe smatra dalje Romanijom (Vizantijom) i vizantijsku tradiciju vodi dalje car Teodor I Laskarios (1204—1222). U tome mu pomaže vaseljenski patrijarh, koji je svoje sedište iz Carigrada premestio u Nikeju. Tako je i vaseljenski patrijarh Manojlo Sarantena u Nikeji ustanovio srpsku Crkvu, Savu Nemanjića uvodeći u čin pravoslavnog arhiepiskopa srpskih i pomorskih zemalja (1217). Car Teodor traži takođe savez sa Bugarima, i zajedno sa Bugarima pobeđuje Latine (krstaše) 1205. kod Hadrijanopolja.

1222—1254 — car Jovan III Vatac oduzima od Latinskog carstva teritorije u Evropi, osvaja 1246. Solun i pobeđuje sve svoje rivale (Epir i Bugarsku).

Obnova uredi

1258—1282 — car Mihailo VIII Paleolog pobeđuje konačno Latinsko carstvo. 1259. godine boj kod Pelagonije i pobeda nad koalicijom Epira sa Sicilijom i Srbijom predstavlja propast tzv. francuske viteške vlasti. U Moreji na Peloponezu stvara se novi vizantijski centar sa gradom Mistrom. 1261. godine nikejske snage oslobađaju Carigrad od Latina i time Latinsko carstvo praktično prestaje da postoji. Car Mihailo kao i vaseljenski patrijarh svečano se vraćaju u staru i slavnu vizantijsku prestonicu. Vizantijsko carstvo obuhvata Carigrad, Epir i Tesaliju, odnosno centralnu i severnu Grčku, evropski deo današnje Turske, severozapadni deo današnje Turske (istočno do današnjih gradova Denizli, Kutahua i Zonguldak), Makedoniju, južnu Bugarsku, centralnu Albaniju i centralni Peloponez. U to vreme, Vizantija je mnogo izgubila od starog sjaja, ali je svoj duhovni uticaj zadržala najpre među pravoslavnim narodima. Međutim, sa smanjivanjem svojih teritorija Vizantija dobija i jednu novu državnu misao: počinje sebe da smatra sve više jednom grčkom državom, tako da Vizantija tog doba postaje sve više jedno grčko carstvo. U centralnoj Grčkoj oko Atine i severnog Peloponeza i dalje vladaju Latini (Atinsko vojvodstvo i Ahajska kneževina). Car Mihailo pak traži diplomatske odnose sa Francuskom, Mongolima, a posebno sa papom, ali 1274. crkvena unija Lionskog sabora ne može da se ostvari, dok u Srbiji vlada kralj Uroš Veliki (1243—1276).

1282—1328 — za vreme vladavine cara Andronika II, u Vizantiji je bilo sve većeg uticaja crkve i monaštva (Sveta gora), pa država zapada u epohu građanskih ratova (1321—1354).

1328—1354 — Jovan Kantakuzin, oslonjen na tzv. Isihaste, monaški pokret, proglašava se carem. U građanskom ratu sa tzv. Zilotima mešaju se i Srbi i Turci. Posebno srpski car Stefan Dušan napreduje i osvaja od Vizantije celu Makedoniju (osim Soluna), Tesaliju, Epir i Etoliju — tj. centralnu i severnu Grčku i Albaniju, sebe proglašavajući carem Srba i Vizantije. Dušan se predstavlja kao branitelj legitimnog vizantijskog cara, ali se Kantakuzin već 1347. uz tursku pomoć vraća na presto. 1349. godine, međutim, Turci (Osmanlije) osvajaju skoro celu vizantijsku Malu Aziju, Vizantiji preostaje samo Trakija sa Carigradom, Solun, i Mistra na Peloponezu. 1354. Turci osvajaju Galipolje, i prelaze u Evropu, a Jovan Kantakuzin se povlači i postaje monah.

1354—1391 — car je Jovan V, a 1361. Turci osvajaju Adrijanopolj (Jedrene), koji postaje osmanlijska prestonica sve do 1453. Car Jovan V mora da prihvati vrhovnu vlast Osmanlija. Osmanlije pobeđuju i Srbe u bitkama na Marici (1371. i 1389. na Kosovu). Ugarski kralj je Žigmund Luksemburški je pokrenuo 1396. krstaški pohod na Turke koji se završio neuspešno.

Konačan pad uredi

1391—1425 — car Manojlo II putuje kroz Evropu (1399—1402) moleći pomoć protiv Turaka. Olakšanje situacije donosi turski poraz od Mongola 1402. godine, koje hrišćanske države ne iskorišćavaju, dok je Vizantija sama, smanjena uglavnom na Carigrad, Solun i Mistru, slaba da pokrene ozbiljne korake protiv Osmanlija. 1422. godine dolazi do prve turske opsade Carigrada.

1425—1448 — car Jovan VIII nada se pomoći sa zapada. Papa za uzvrat traži pokatoličenje Vizantije. Car proglašava crkvenu uniju sa papom posle sabora u Firenci 1439. Međutim, zapadna pomoć protiv Turaka izostaje, dok pravoslavna crkva odbija uniju, a narod žestoko protestuje protiv sklapanja unije sa katolicima. Pošto Isidor, kijevski mitropolit, priznaje uniju, ruska crkva se odvaja od carigradske. Krstaške pohode pod vođstvom Ugara (Janoš Hunjadi) Osmanlije razbijaju kod Varne (1444) i na Kosovu (1448).

1448—1453 — car je Konstantin XI Paleolog (ili Dragaš, po majci Srpkinji Jeleni Dragaš), a Osmanlije dalje napadaju Carigrad, i 1453. je nova opsada Carigrada. 29. maja 1453. je pad Carigrada posle duge opsade i junačke odbrane u kojoj život u uličnim borbama gubi i poslednji vizantijski car, što predstavlja kraj Vizantije (Pad Carigrada (1453)). Poslednje vizantijske ili grčke državice osvajaju Turci: 1460. Moreju i 1461. Trapezunt. Srbija pada u periodu do 1485. godine, a glavnu srpsku državu, Srpsku despotovinu i Smederevo, Osmanlije osvajaju 1459. godine.

Na mesto Vizantije dolazi nova azijsko-evropska imperija Osmanlija, koja preti hrišćanskoj Evropi. Sledi prenošenje kulturnog nasledstva antičkog doba kroz vizantijske naučnike u Italiju (početak humanizma) i prelaz državnog nasledstva i predvođenje pravoslavne crkve na Rusiju i Moskvu.

Pad Carigrada uredi

Posle dvomesečne opsade Osmanlije uspevaju da 29.05. pod vođstvom njihovog tadašnjeg vladara Mehmeda II Osvajača prodru i zauzmu grad i tom prilikom u završnim borbama junački gine poslednji vizantijski car Konstantin Dragaš.

Pad Mistre uredi

Pred nadmoćnom vojskom Osmanskog carstva koja 1456. godine osvaja Atinu, poslednji morejski despot Toma napušta Mistru i ona bez borbe biva zauzeta 1460. godine. Poslednji morejski despot Toma beži u Rim i 1461. godine predaje Papi poslednji svoj posed na Balkanskom poluostrvu utvrđeni grad Mesembriju. Njegov brat i savladar Dimitrije posle pada Mistre, kao protivnik Latina(Papstva i Zapada) odlazi u Carigrad kod Mehmeda II.

Pad Trapezunta uredi

Pred nadmoćnom osmanskom vojskom poslednji trapezuntski car David Veliki Komnin predaje grad u avgustu 1461. godine bez borbe Mehmedu II, posle čega mu biva dozvoljeno da nastavi život sa porodicom na posedima u okolini Hadrijanopolja koje mu je dodelio sultan. Dve godine kasnije Mehmed ga optužuje da je učestvovao u zaveri protiv njega i 1. novembra pogubljuje Davida i njegova preostala tri sina, bacivši njihove leševe vranama izvan carigradskih bedema, zabranivši da budu sahranjeni.

Značaj Vizantije uredi

Značaj Vizantije je bio u odbrani hrišćanske Evrope od Persijanaca, Arapa i Turaka. Zapadnoevropskim narodima pružena je u to vreme mogućnost da se nacionalno razviju. Veliko delo Vizantije jeste hristijanizacija Slovena, prvo Bugara i Srba, a zatim i Rusa. Grčka (pravoslavna) teologija, istočna mistika i monaštvo deluju na Evropu. Takođe, Vizantija je sačuvala i predala duhovno dobro antičkog doba ostalim narodima Evrope kada su oni postali sposobni da ga prihvate.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ ŠARL, Dil (2008). Istorija Vizantijskog carstva. Beograd: Logos Art. str. 115—116. ISBN 978-86-7360-096-3. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi