Psihoza je psihički poremećaj kod koga je kao primarni simptom prisutno otuđenje pacijenta od realnosti.[5] Ogledaju se u poremećenom kontaktu ili čak prekidu kontakta sa stvarnošću, dubokim poremećajima opažanja, emocija, mišljenja i ponašanja.[5] Psihotičnoj osobi često nedostaje uvid u sopstvenu bolest, pa stoga bolesnik veruje da nije on bitno poremećen, već njegova okolina. Pošto se javljaju poremećaji u ponašanju i mišljenju, laici često mešaju psihoze, koje nazivaju ludilima, sa urođenom slaboumnošću, tj. niskim intelektualnim sposobnostima ili su uvereni da psihotična osoba govori samo besmislice. Međutim, neke psihoze nije lako odmah prepoznati, pogotovo u početnim fazama, niti one moraju da zahvate celokupno ponašanje i sve oblasti psihičkog života. Ostaju ostrva normalnih reakcija u kojima se ništa neuobičajeno ne primećuje, ili bar nema ničeg upadljivog. Drugi simptomi mogu da uključuju nepovezan govor i ponašanje koje je neprikladno za situaciju.[5] Takođe mogu da se jave poremećaji sna, socijalno povlačenje, nedostatak motivacije i teškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti.[5]

Psihoza
SinonimiPsihotički slom
Van Gogova Zvezdana noć, iz 1889, prikazuje promene svetla i boja koje se mogu javiti kod psihoze.[1][2][3]
SpecijalnostiPsihijatrija, psihologija[4]
SimptomiLažna uverenja, viđenje ili slušanje stvari koje drugi ne vide ili čuju, nepovezan govor[5]
KomplikacijeSamopovređivanje, samoubistvo[6]
UzrociDuševna bolest (šizofrenija, bipolarni poremećaj), deprivacija od sna, neka medicinska oboljenja, pojedini lekovi, droge (uključujući alkohol i kanabis)[5]
LečenjeAntipsihotici, savetovanje, društvena podrška[6]
PrognozaZavisi od uzroka[6]
Frekvencija3% ljudi u nekom trenutku (SAD)[5]

Psihoze imaju mnoštvo različitih uzroka.[5] Oni obuhvataju duševne bolesti, kao što su šizofrenija ili bipolarni poremećaj, deprivacija sna, pojedina medicinska stanja, pojedini lekovi, i droge kao što je alkohol ili kanabis.[5] Jedan tip, poznat kao postporođajna psihoza, može se javiti nakon porođaja.[7] Smatra se da neurotransmiter dopamin učestvuje u tom procesu.[8] Akutna psihoza se smatra primarnom ako je rezultat psihijatrijskog stanja i sekundarnom ako je uzrokovana medicinskim stanjem.[9] Dijagnoza mentalnog oboljenja obuhvata isključivanje drugih potencijalnih uzroka.[10] Testovi se moraju sprovesti da bi se proverilo za moguće postojanje bolesti centralnog nervnog sistema, prisustvo toksina, ili drugih zdravstvenih problema kao mogućih uzročnika.[11]

Tretman može da obuhvata antipsihotičke lekove, savetovanje, i društvenu podršku.[5][6] Postoje indikacije da rani tretman poboljšava ishode.[5] Lekovi imaju umereni učinak.[12][13] Ishodi su zavisni od suštinskog uzročnika.[6] U Sjedinjenim Državama oko 3% ljudi razvije psihozu u nekom trenutku svog života.[5] Ovo stanje je bilo poznato bar od 4. veka p. n. e. prema Hipokratu sa Kosa a verovatno i još od 1.500 p. n. e. sudeći po egipatskim zapisima na Eberskim papirusima.[14][15]

Znaci i simptomi uredi

Halucinacije uredi

Halucinacija se definiše kao senzorna percepcija u odsustvu spoljašnjeg stimulusa. Halucinacije nisu isto što i iluzije, ili perceptualne distorzije koje su pogrešne percepcije spoljašnjih podražaja. Halucinacije se mogu pojaviti u bilo kom čulu i poprimiti skoro svaki oblik, što može uključivati jednostavne senzacije (kao što su svetla, boje, ukusi i mirisi) do iskustava kao što su viđenje i interakcija sa potpuno formiranim životinjama i ljudima, slušanje glasova sa kompleksnim taktilnim senzacijama. Halucinacije su generalno karakterisane kao vividne i nekontrolisane.[16]

Zvučne halucinacije, a posebno iskustva pri kojima se čuju glasovi su najčešće, i obično su prominentno svojstvo psihoze. Do 15% opšte populacije može da doživi zvučne halucinacije. Prevalencija kod obolelih od shizofrenije je generalno oko 70%, mada može da bude i do 98%. Tokom ranog 20. veka slušne halucinacije su bile na drugom mestu po učestalosti, iza vizuelnih halucinacija. One su u današnje vreme najčešća manifestacija shizofrenije, mada stupnjevi mogu da variraju među kulturama i regijama. Zvučne halucinacije su najčešće razumljivi glasovi. Kada su prisutni glasovi, prosečan broj je procenjen na tri. Sadržaj, kao i učestalost, značajno se razlikuju, posebno u različitim kulturama i demografiji. Ljudi koji doživljavaju zvučne halucinacije mogu često da identifikuju glasnost i lokaciju porekla, i mogu da odrede identitete glasova. Za zapadne kulture su tipični zvučni doživljaji povezani sa religijskim sadržajem, često u kontekstu greha. Halucinacije mogu narediti osobi da učini nešto što može biti opasno kad se uradi u kombinaciji sa zabludama.[17]

Ekstrakampinske halucinacije su slušne halucinacije koje potiču iz određenog dela tela (npr. glas koji dolazi iz kolena osobe).[17]

Vizuelne halucinacije se javljaju kod oko trećine ljudi sa šizofrenijom, mada prema nekim podacima stopa može da bude 55%. Sadržaj često uključuje animirane objekte, mada se mogu videti i perceptivne abnormalnosti kao što su promene u osvetljenju, osenčenju, prugama ili linijama. Vizuelne abnormalnosti mogu da budu u konfliktu sa proprioceptivnim informacijama, i vizije mogu da obuhvataju iskustva kao što je nagibanje tla. Liliputijske halucinacije su ređe kod šizofrenije, i češće se javljaju kod raznih tipova encefalopatije (npr. pedunkularna halucinoza).[17]

Visceralna halucinacija, koja se naziva i cenestetičkom halucinacijom, je karakterisana visceralnom senzacijom u odsustvu stimulansa. Cenestetske halucinacije mogu da obuhvataju osećaj gorenja, ili reorganizacije unutrašnjih organa.[17]

Vrste psihoza uredi

Psihoze se najčešće dele u dve grupe - propratne, odnosno organske i endogene, odnosno funkcionalne.

Propratne psihoze nastaju kao izraz nekog organskog oboljenja ili poremećaja, na primer kod trbušnog tifusa, progresivne paralize izazvane sifilisom, malarije, poremećaja nekih žlezda, alkoholizma itd. Kako su ove psihoze sekundarnog karaktera, one nestaju ako se ukloni osnovna bolest ili poremećaj, pod uslovom da je osnovno oboljenje izlečivo. Te psihoze se zato i nazivaju organske, jer imaju organsku osnovu.

Drugu grupu čine funkcionalne psihoze. Smatra se da u njihovom nastajanju važniju ulogu imaju urođeni i nasledni faktori, ali isto tako i celokupan sistem socijalizacije i činioci sredine.

Jedna od funkcionalnih psihoza je šizofrenija. Ova reč je kovanica i znači „rascep duše“, slobodnije rečeno, raspadanje ličnosti. Nažalost, po svemu sudeći, u pitanju je ne jedno, već više oboljenja, sa nekim sličnim i zajedničkim poremećajima. Za ovu psihozu je karakteristično povlačenje bolesnika u sebe, remećenje i prekid kontakta sa stvarnošću, gubljenje životnog poleta, poremećaj emocija i mišljenja (mišljenje postaje zbrkano i nejasno) i postepeno opadanje sposobnosti mišljenja (demencija), sve do poremećaja nagona, kada bolesnik odbija hranu ili uzima i predmete koji nisu za ishranu. Menja se i govor bolesnika, može doći do sažimanja i spajanja reči, pa za okolinu taj govor postaje nerazumljiv. Može doći do halucinacija, kao i do sumanutih ideja, kada je na primer, bolesnik ubeđen da ga progone i truju. Može da ga spopadne i ogroman strah, pa se dešava da izvrši samoubistvo ili ubistvo.

Druga funkcionalna psihoza je manično-depresivna u kojoj su najizrazitiji poremećaji u emocionalnom ponašanju. Ako se javlja preterana veselost, bez razloga, bujica reči i ideja uz precenjene ideje bolesnika o sopstvenoj vrednosti, govorimo o maniji ili manijakalnom stanju (ovo najčešće nema veze sa rečju manijak koju koriste laici). Kada se javljaju jako žalosna raspoloženja, melanholična, potpuna bezvoljnost, kočenje mišića, osećaj krivice - radi se o depresiji ili melanholičnom stanju. Takva osoba često ne smatra da je bolesna, već veruje da je stvarno kriva. Bolesnik okrivljuje sebe za nešto zbog čega nije kriv, ili što samo po sebi ne bi trebalo da izazove takvo ponašanje. U takvom stanju bolesnik može da izvrši i samoubistvo.

Ima bolesnika kod kojih se periodično javljaju samo manična ili samo depresivna stanja. Međutim, ponekad se ta dva stanja smenjuju - bolesnik je izvesno vreme preterano radostan, a kasnije nenormalno tužan, pa se zato govori o manično-depresivnoj ili cirkularnoj psihozi. Ova bolest, posle završetka jedne ili druge faze, obično ne uzrokuje velika oštećenja. Lakše se smiruje i zato nije toliki socijalno-medicinski problem kao šizofrenija.

Reference uredi

  1. ^ Kelly, Evelyn B. (2001). Coping with schizophrenia (1st izd.). New York: Rosen Pub. str. 25. ISBN 978-0-8239-2853-8. 
  2. ^ Maio DV, Franscell R (2016). Morgue: A Life in Death. St. Martin's Press. str. 236. ISBN 978-1-4668-7506-7. 
  3. ^ Bogousslavsky J, Boller F (2005). Neurological Disorders in Famous Artists (na jeziku: engleski). Karger Medical and Scientific Publishers. str. 125. ISBN 978-3-8055-7914-8. 
  4. ^ International Statistical Classification of Diseases and Related Health Problems 10th Revision, Pristupljeno 24. 4. 2013.
  5. ^ a b v g d đ e ž z i j k „RAISE Questions and Answers”. NIMH (na jeziku: engleski). Pristupljeno 23. 1. 2018. 
  6. ^ a b v g d „Psychosis”. NHS. 23. 12. 2016. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  7. ^ „Psychosis Symptoms”. NHS. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  8. ^ „Psychosis Causes”. NHS. Pristupljeno 24. 1. 2018. 
  9. ^ Griswold KS, Del Regno PA, Berger RC (jun 2015). „Recognition and Differential Diagnosis of Psychosis in Primary Care”. American Family Physician. 91 (12): 856—63. PMID 26131945. 
  10. ^ Cardinal RN, Bullmore ET (2011). The Diagnosis of Psychosis (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 279. ISBN 978-1-139-49790-9. 
  11. ^ Foster, Norman L. (2011). The American Psychiatric Publishing Textbook of Geriatric Neuropsychiatry (na jeziku: engleski). American Psychiatric Pub. str. 523. ISBN 978-1-58562-952-7. 
  12. ^ Leucht S, Arbter D, Engel RR, Kissling W, Davis JM (april 2009). „How effective are second-generation antipsychotic drugs? A meta-analysis of placebo-controlled trials” (PDF). Molecular Psychiatry. 14 (4): 429—47. PMID 18180760. doi:10.1038/sj.mp.4002136. 
  13. ^ Rattehalli RD, Jayaram MB, Smith M (maj 2010). „Risperidone versus placebo for schizophrenia”. Schizophrenia Bulletin. 36 (3): 448—9. PMC 2879694 . PMID 20368309. doi:10.1093/schbul/sbq030. 
  14. ^ Gibbs, Ronald S. (2008). Danforth's Obstetrics and Gynecology. Lippincott Williams & Wilkins. str. 508. ISBN 978-0-7817-6937-2. 
  15. ^ Giddens, Jean Foret (2015). Concepts for Nursing Practice - E-Book. Elsevier Health Sciences. str. 348. ISBN 978-0-323-38946-4. 
  16. ^ Association, American Psychiatric (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders : DSM-5. (5th izd.). Washington, D.C.: American Psychiatric Association. str. 125. ISBN 978-0-89042-554-1. 
  17. ^ a b v g Lewis S, Escalona R, Keith S. „Phenomenology of Schizophrenia”. Ur.: Sadock V, Sadock B, Ruiz P. Kaplan and Sadock's Comprehensive Textbook of Psychiatry. Wolters Kluwer. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

Klasifikacija
Spoljašnji resursi