Ladislava Slavka Ranković (rođ. Becele; Zagrad, kod Novog Mesta, 25. maj 1920 — Beograd, septembar 2008) bila je doktor ekonomskih nauka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe, profesor Ekonomskog fakulteta i supruga potpredsednika SFRJ Aleksandra Rankovića.

slavka ranković
Ladislava Ranković Slavka
Lični podaci
NadimakSlavka
Datum rođenja(1920-05-25)25. maj 1920.
Mesto rođenjaZagrad, Kraljevstvo SHS
Datum smrtiseptembar 2008.(2008-09-00) (88 god.)
Mesto smrtiBeograd, Srbija
Profesijadoktor ekonomije
Porodica
SupružnikAleksandar Ranković
DecaSlobodan Ranković
Delovanje
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
19411945.
Činmajor u rezervi

Odlikovanja
Orden rada sa crvenom zastavom Partizanska spomenica 1941.

Biografija uredi

Rođena je 25. maja 1920. godine u selu Zagrad, kod Novog Mesta. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Novom Mestu, a pred početak Drugog svetskog rata u Jugoslaviji započela je studije na Ekonomskoj školi u Ljubljani.[1][2]

Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, 1941. prekinula je studije i vratila se u rodno mesto. Kao članica Sokolskog društva, zajedno sa dva brata i sestrom, pristupila je Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). U jesen 1942, u toku velike italijanske ofanzive protiv partizana, poginula joj je dve godine starija sestra Meri, a roditelji streljani. Početkom marta 1943. poginuo joj je i dve godine mlađi brat Viktor. Do proleća 1944. nalazila se u Trećoj slovenačkoj brigadiIvan Cankar”, a onda je upućena u oslobođenom Drvar na Drugi kongres Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ). U Drvaru je zadržana u Vrhovnom štabu NOV i POJ na poslovima u Odeljenju za veze, kojim je rukovodila Branka Savić, supruga Pavla Savića.[1][2]

Zajedno sa ostalim članovima Vrhovnog štaba, zatekla se u Titovoj pećini, u toku nemačkog desanta, 25. maja 1944. godine. Potom je sa članovima Vrhovnog štaba otišla na Kupreško polje, odakle su sovjetskim avionom prebačeni u Bari, odakle su prešli na ostrvo Vis, gde su ostali do jeseni 1944, kada su prešli u oslobođenu Srbiju.[1][2]

Posleratni period uredi

Posle oslobođenja Jugoslavije, 1945. radila je u administrativnom aparatu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, kao sekretar organizacionog sekretara CK KPJ Aleksandra Rankovića. Potom je nastavila studije ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, koji je završila 1954, a 1962. odbranila je doktorsku disertaciju sa temom Osnovni društveno-ekonomski problemi efektivnosti uvođenja nove tehnike u socijalističkoj privredi.[1][2]

Najpre je radila, kao rukovodilac vežbi na Višoj ekonomsko-komercijalnoj školi i kao asistent na Ekonomskom odeljenju Instituta društvenih nauka u Beogradu. Godine 1960. izabrana je za asistenta, 1962. za docenta i 1968. najpre za vanrednog, a potom i za redovnog profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Godine 1974. je iz političkih razloga udaljena sa fakulteta i isključena iz Saveza komunista Jugoslavije. Objavila je nekoliko knjiga iz oblasti ekonomije.[1][2]

Juna 1947. udala se za Aleksandra Rankovića, tada visokog partijskog i državnog funkcionera, a kumovi na venčanju su im bili — Krsto Popivoda i Boris Ziherl. U braku sa Rankovićem aprila 1949. dobila je sina Slobodana.[1]

Preminula je u Beogradu, septembra 2008. godine. Sahranjena je pored supruga, u Aleji narodnih heroja na Novom groblju u Beogradu.

Godine 1998. objavila je knjigu Život uz Leku — sećanja, koja je 2002. prevedena na slovenački jezik.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima je Orden rada sa crvenom zastavom.[2]

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ Dimitrijević 2020, str. 97–99.
  2. ^ a b v g d đ Ko je ko 1970, str. 886.

Literatura uredi