Slavka Ranković
Ladislava Slavka Ranković (rođ. Becele; Zagrad, kod Novog Mesta, 25. maj 1920 — Beograd, septembar 2008) bila je doktor ekonomskih nauka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe, profesor Ekonomskog fakulteta i supruga potpredsednika SFRJ Aleksandra Rankovića.
slavka ranković | |||
---|---|---|---|
Lični podaci | |||
Nadimak | Slavka | ||
Datum rođenja | 25. maj 1920. | ||
Mesto rođenja | Zagrad, Kraljevstvo SHS | ||
Datum smrti | septembar 2008.88 god.) ( | ||
Mesto smrti | Beograd, Srbija | ||
Profesija | doktor ekonomije | ||
Porodica | |||
Supružnik | Aleksandar Ranković | ||
Deca | Slobodan Ranković | ||
Delovanje | |||
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | ||
Služba | NOV i PO Jugoslavije 1941 — 1945. | ||
Čin | major u rezervi | ||
Odlikovanja |
|
Biografija uredi
Rođena je 25. maja 1920. godine u selu Zagrad, kod Novog Mesta. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Novom Mestu, a pred početak Drugog svetskog rata u Jugoslaviji započela je studije na Ekonomskoj školi u Ljubljani.[1][2]
Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, 1941. prekinula je studije i vratila se u rodno mesto. Kao članica Sokolskog društva, zajedno sa dva brata i sestrom, pristupila je Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). U jesen 1942, u toku velike italijanske ofanzive protiv partizana, poginula joj je dve godine starija sestra Meri, a roditelji streljani. Početkom marta 1943. poginuo joj je i dve godine mlađi brat Viktor. Do proleća 1944. nalazila se u Trećoj slovenačkoj brigadi „Ivan Cankar”, a onda je upućena u oslobođenom Drvar na Drugi kongres Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ). U Drvaru je zadržana u Vrhovnom štabu NOV i POJ na poslovima u Odeljenju za veze, kojim je rukovodila Branka Savić, supruga Pavla Savića.[1][2]
Zajedno sa ostalim članovima Vrhovnog štaba, zatekla se u Titovoj pećini, u toku nemačkog desanta, 25. maja 1944. godine. Potom je sa članovima Vrhovnog štaba otišla na Kupreško polje, odakle su sovjetskim avionom prebačeni u Bari, odakle su prešli na ostrvo Vis, gde su ostali do jeseni 1944, kada su prešli u oslobođenu Srbiju.[1][2]
Posleratni period uredi
Posle oslobođenja Jugoslavije, 1945. radila je u administrativnom aparatu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, kao sekretar organizacionog sekretara CK KPJ Aleksandra Rankovića. Potom je nastavila studije ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, koji je završila 1954, a 1962. odbranila je doktorsku disertaciju sa temom Osnovni društveno-ekonomski problemi efektivnosti uvođenja nove tehnike u socijalističkoj privredi.[1][2]
Najpre je radila, kao rukovodilac vežbi na Višoj ekonomsko-komercijalnoj školi i kao asistent na Ekonomskom odeljenju Instituta društvenih nauka u Beogradu. Godine 1960. izabrana je za asistenta, 1962. za docenta i 1968. najpre za vanrednog, a potom i za redovnog profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Godine 1974. je iz političkih razloga udaljena sa fakulteta i isključena iz Saveza komunista Jugoslavije. Objavila je nekoliko knjiga iz oblasti ekonomije.[1][2]
Juna 1947. udala se za Aleksandra Rankovića, tada visokog partijskog i državnog funkcionera, a kumovi na venčanju su im bili — Krsto Popivoda i Boris Ziherl. U braku sa Rankovićem aprila 1949. dobila je sina Slobodana.[1]
Preminula je u Beogradu, septembra 2008. godine. Sahranjena je pored supruga, u Aleji narodnih heroja na Novom groblju u Beogradu.
Godine 1998. objavila je knjigu Život uz Leku — sećanja, koja je 2002. prevedena na slovenački jezik.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima je Orden rada sa crvenom zastavom.[2]
Reference uredi
Literatura uredi
- Ko je ko u Jugoslaviji — jugoslovenski savremenici. Beograd: Hronometar. 1970. COBISS.SR 4897031
- Dimitrijević, Bojan (2020). Ranković drugi čovek. Beograd: Vukotić medija. COBISS.SR 281577740