Suglasnik
Suglasnik (takođe i konsonant) u fonetici naziv je za glas koji se stvara zatvaranjem jednog dela govornog trakta tako da vazdušna struja ne prolazi slobodno od pluća do usana.
U fonološkom smislu pojam suglasnik se često koristi za neslogotvorne glasove ili za polusamoglasnike, tj. glasove koje se fonetički smatraju samoglasnicima, ali se ponašaju kao suglasnici u nekom određenom jeziku.
Suglasnici u srpskom jeziku su:
- b, v, g, d, đ, ž, z, j, k, l, lj, m, n, nj, p, r, s, t, ć, f, h, c, č, dž, š
Podela suglasnika prema zvučnosti uredi
Suglasnici se prema zvučnosti dele na:
- zvučni: B, G, D, Đ, Ž, Z, Dž
- bezvučni: P, K, T, Ć, Š, S, Č, F, H, C
- sonanti: M, V, R, L, N, Lj, Nj, J (pri njihovom izgovoru, kao i pri izgovoru samoglasnika, glasnice trepere, ali se ipak stvara neka prepreka. Ovi glasovi se nazivaju glasnici ili sonanti.)
Podela suglasnika prema mestu izgovora (tvorbe) uredi
Suglasnici se prema mestu izgovora (tvorbe) dele na:
- usneni (labijalni)
- dvousneni (bilabijalni): P, B, M
- usneno-zubni (labiodentalni): F, V
- zubni (dentalni): T, D, S, Z, C
- nadzubni (alveolarni): L, R, N
- prednjonepčani (palatalni): J, Lj, Nj, Ć, Đ, Š, Ž, Č, Dž
- zadnjonepčani (velarni): K, G, H
Podela suglasnika prema načinu izgovora (tvorbe) uredi
Suglasnici se prema načinu izgovora (tvorbe) dele na:
- praskavi: Besni Konsonanti Praskaju, Traže Duboke Glasove.
- sliveni: Careva Ćerka Đakona Časti Džemom.
- strujni: Zečevi Skupljaju Žirove, Šišarke, Flaute, Hleb.
- nosni: Naš Magarac Njače.
- bočni: Lepa Ljubav.
- treperni: bilo koja reč na R.
- poluvokali: Vrabac Jede.
Etimolotija uredi
Engleska reč consonant potiče od latinskog cōnsonant-, od cōnsonāns 'zvuči zajedno', kalka grčkog σύμφωνον sýmphōnon (množina sýmphōna, σύμφωνα).[1][2]
Dionisije Tračanin naziva suglasnike sýmphōna (σύμφωνα 'zvuči sa') jer se u grčkom mogu izgovoriti samo sa samoglasnikom.[a] On ih deli u dve potkategorije: hēmíphōna (ἡμίφωνα koje su 'poluzvučne',[4] one koje su kontinuirani,[b] i áphōna (ἄφωνος 'nezvučan'),[5] koji odgovaraju plozivima.[v]
Suglasnički zvuci i suglasnička slova uredi
Reč suglasnik može se koristiti dvosmisleno za glasove govora i za slova abecede koja se koriste za njihovo pisanje. Na engleskom, ova slova su suglasnici B, C, D, F, G, J, K, L, M, N, P, Q, S, T, V, X, Z i često H, R, W, Y.
U engleskoj ortografiji, slova H, R, W, Y i digraf GH se koriste i za suglasnike i za samoglasnike. Na primer, slovo Y označava suglasnik/poluglas /j/ u reči yoke, samoglasnik /ɪ/ u myth, samoglasnik /i/ u funny, diftong /aɪ/ na sky i formira nekoliko digrafa za druge diftonge, kao što su recimo say, boy, key. Slično, R obično označava ili modifikuje samoglasnik u nerotičnim akcentima.
Suglasnici naspram samoglasnika uredi
Suglasnici i samoglasnici odgovaraju različitim delovima sloga: Najzvučniji deo sloga (tj. deo koji je najlakše pevati), koji se zove slogovni vrh ili jezgro, obično je samoglasnik, dok su manje zvučne margine (zvane početak i koda) su tipično suglasnici. Takvi slogovi mogu biti skraćeni CV, V i CVC, gde C označava suglasnik, a V označava samoglasnik. Može se tvrditi da je ovo jedini obrazac koji se nalazi u većini svetskih jezika, a možda i primarni obrazac u svima njima. Međutim, razlika između suglasnika i samoglasnika nije uvek jasna: u mnogim svetskim jezicima postoje slogovni suglasnici i neslogovni samoglasnici.
Jedno mutno područje je u segmentima koji se različito nazivaju polusamoglasnici, polusuglasnici ili klizači. Na jednoj strani se nalaze segmenti nalik samoglasnicima koji sami po sebi nisu slogovni, već formiraju diftonge kao deo jezgra sloga, kao i u engleskom boil [ˈbɔɪ̯l]. S druge strane, postoje aproksimanti koji se ponašaju kao suglasnici u formiranju početaka sloga, ali su artikulisani u znatnoj meri kao samoglasnici, kao y u engleskoj reči yes [ˈjɛs]. Neki fonolozi ih modeluju kao da su u osnovi samoglasnik /i/, tako da bi engleska reč bit fonemski bila /bit/, beet bi bila /bii̯t/, a yield bi fonemski bila /i̯ii̯ld/. Isto tako, foot bi bilo /fut/, food bi bila /fuu̯d/, wood bi bilo /u̯ud/, a wooed bi bilo /u̯uu̯d/. Međutim, postoji (možda alofonska) razlika u artikulaciji između ovih segmenata, pri čemu [j] u [ˈjɛs] yes i [ˈjiʲld] yield i [w] od [ˈwuʷd] wooed imaju više suženja i određenije mesto artikulacija od [ɪ] u [ˈbɔɪ̯l] boil ili [ˈbɪt] bit ili [ʊ] iz [ˈfʊt] foot.
Primeri uredi
Nedavno izumrli ubihski jezik imao je samo 2 ili 3 samoglasnika ali 84 suglasnika;[6] taski jezik ima 87 suglasnika prema jednoj analizi, 164 prema drugoj, plus nekih 30 samoglasnika i tonova.[7] Tipovi suglasnika koji se koriste u raznim jezicima nisu univerzalni. Na primer, skoro svim australijskim jezicima nedostaju frikativi; velikom procentu svetskih jezika nedostaju zvučne stope kao što su /b/, /d/, /ɡ/ kao foneme, iako se mogu pojaviti fonetski. Većina jezika, međutim, uključuje jedan ili više frikativa, pri čemu je /s/ najčešći, i tečni suglasnik ili dva, pri čemu je /l/ najčešće. Aproksimant /w/ je takođe široko rasprostranjen, i praktično svi jezici imaju jedan ili više nazala, iako vrlo mali broj njih, kao što je centralni dijalekt rotokaskog jezika, nemaju ni toliko. Ovaj potonji jezik ima najmanji broj suglasnika na svetu, sa samo šest.
Česti slučajevi uredi
Najčešći suglasnici u rotičnom američkom engleskom (to jest, oni koji se najčešće pojavljuju tokom govora) su /n, ɹ, t/. (/ɹ/ je manje uobičajen u nerotičkim akcentima.)[8] Najčešći suglasnik u mnogim drugim jezicima je /p/.[9]
Najuniverzalniji suglasnici širom sveta (odnosno oni koji se pojavljuju u skoro svim jezicima) su tri bezvučna zaustavljanja /p/, /t/, /k/ i dva nazalna /m/, /n/. Međutim, čak ni ovih uobičajenih pet nije potpuno univerzalno. Na nekoliko jezika u blizini pustinje Sahare, uključujući arapski, nemaju /p/. Nekoliko jezika Severne Amerike, kao što je mohoški, nemaju obe labijale /p/ i /m/. Vičitskom jeziku Oklahome i nekim zapadnoafričkim jezicima, kao što je ijoski, nedostaje suglasnik /n/ na fonemskom nivou, ali ga koriste fonetski, kao alofon drugog suglasnika (od /l/ u slučaju ijoskog, i od /ɾ/ u vičitskom). Nekoliko jezika na ostrvu Bugenvil i oko Pjudžet Saunda, kao što je makaski, nemaju u potpunosti oba nazala [m] i [n], osim u specijalnim registrima govora kao što je govor beba. 'Jeziku klikanja' Nǁng nedostaje /t/,[g] a kolokvijalnom samoanskom nedostaju oba alveolara, /t/ i /n/.[d] Uprkos 80-ak suglasnika ubihskog, nedostaje mu obični velarski /k/ u domaćim rečima, kao i srodnom adiškim i kabardijskim jezicima. Postoji nekoliko upadljivih izuzetaka, kao što su šavantski i tahićanski jezik — koji nemaju nikakve dorzalni suglasnike — skoro svi drugi jezici imaju bar jedan velarni suglasnik: većina od nekoliko jezika koji nemaju jednostavno /k/ (tj. zvuk koji se generalno izgovara [k]) imaju suglasnik koji je veoma sličan.[đ] Na primer, prostorna karakteristika severozapadne obale Pacifika je da je istorijski *k postalo palatalizovano u mnogim jezicima, tako da je sanički, na primer, imao /tʃ/ i /kʷ/, ali ne i obično /k/;[10][11] Slično tome, istorijski *k u jezicima severozapadnog Kavkaza postalo je palatalizovan u /kʲ/ u izumrlom ubihskom i u /tʃ/ u većini čerkeskih dijalekata.[12]
Vidi još uredi
Napomene uredi
- ^ Dionysius Thrax:
- σύμφωνα δὲ τὰ λοιπὰ ἑπτακαίδεκα· β γ δ ζ θ κ λ μ ν ξ π ρ σ τ φ χ ψ. σύμφωνα δὲ +λέγονται+, ὅτι αὐτὰ μὲν καθ᾽ ἑαυτὰ φωνὴν οὐκ ἔχει, συντασσόμενα δὲ μετὰ τῶν φωνηέντων φωνὴν ἀποτελεῖ.
- The remaining seventeen are consonants: b, g, d, z, th, k, l, m, n, x, p, r, s, t, ph, ch, ps. They are called 'sounded with' because they do not have a sound on their own, but, when arranged with vowels, they produce a sound.[3]
- ^ Dionysius Thrax:
- τούτων ἡμίφωνα μέν ἐστιν ὀκτώ· ζ ξ ψ λ μ ν ρ σ. ἡμίφωνα δὲ λέγεται, ὅτι παρ᾽ ὅσον ἧττον τῶν φωνηέντων εὔφωνα καθέστηκεν ἔν τε τοῖς μυγμοῖς καὶ σιγμοῖς.
- Of these, eight are half-sounded: z, x, ps, l, m, n, r, s. They are called 'half-sounded' because, though a little weaker than the vowels, they are still harmonious [well-sounding] in their moaning and hissing.[3]
- ^ Dionysius Thrax:
- ἄφωνα δέ ἐστιν ἐννέα· β γ δ κ π τ θ φ χ. ἄφωνα δὲ λέγεται, ὅτι μᾶλλον τῶν ἄλλων ἐστὶν κακόφωνα, ὥσπερ ἄφωνον λέγομεν τὸν τραγωιδὸν τὸν κακόφωνον.
- Nine are unsounded: b, g, d, k, p, t, th, ph, ch. They are called 'unsounded' because, more than the others, they are discordant [ill-sounding], just as we call the ill-sounding tragedist 'unsounded'.[3]
- ^ Nǀu has /ts/ instead. Hawaiian is often said to lack /t/, but it actually has a consonant that varies between [t] and [k].
- ^ Samoan words written with the letters t and n pronounce them as [k] and [ŋ] except in formal speech. However, Samoan does have another alveolar consonant, /l/.
- ^ The Niʻihau–Kauaʻi dialect of Hawaiian is often said to have no [k], but as in other dialects of Hawaiian it has a consonant that varies between [t] and [k].
Reference uredi
- ^ σύμφωνος. Liddell, Henry George; Scott, Robert; A Greek–English Lexicon at the Perseus Project
- ^ Robert K. Barnhart, ed., Chambers Dictionary of Etymology, Previously published as The Barnhart Dictionary of Etymology, originally ©1988 The H.W. Wilson Company; Edinburgh, reprinted 2001: Chambers Harrap Publishers Ltd., p. 210.
- ^ a b v Dionysius Thrax. τέχνη γραμματική (Art of Grammar), ς´ περὶ στοιχείου (6. On the Sound)
- ^ ἡμίφωνος in Liddell and Scott
- ^ ἄφωνος in Liddell and Scott
- ^ Georges Dumézil and Tevfik Esenç, 1975, Le verbe oubykh: études descriptives et comparatives. Adrien Maisonneuve: Paris.
- ^ Naumann, Christfied (2008). "The Consonantal System of West !Xoon". 3rd International Symposium on Khoisan Languages and Linguistics. Riezlern.
- ^ The most common sounds in spoken English The Language Nerds.
- ^ „World Language Statistics and Facts”. www.vistawide.com. Arhivirano iz originala 2019-01-14. g. Pristupljeno 2019-01-13.
- ^ Ian Maddieson and Sandra Ferrari Disner, 1984, Patterns of Sounds. Cambridge University Press
- ^ „The World Atlas of Language Structures Online: Absence of Common Consonants”. Arhivirano iz originala 2009-06-01. g. Pristupljeno 2008-10-28.
- ^ Viacheslav A. Chirikba, 1996, Common West Caucasian: the reconstruction of its phonological system and parts of its lexicon and morphology, p. 192. Research School CNWS: Leiden.
Literatura uredi
- Baumbach, E. J. M (1987). Analytical Tsonga Grammar. Pretoria: University of South Africa.
- Doke, Clement M (1926). The Phonetics of the Zulu Language. Bantu Studies. Johannesburg: Wiwatersrand University Press.
- Maddieson, Ian (1984). Patterns of Sounds. Cambridge University Press. ISBN 0-521-26536-3.
- Fujimura, Osamu (1961). „Bilabial stop and nasal consonants: A motion picture study and its acoustical implications”. Journal of Speech and Hearing Research. 4 (3): 233—47. PMID 13702471. doi:10.1044/jshr.0403.233.
- Guthrie, Malcolm (1948). The classification of the Bantu languages. London: Oxford University Press.
- International Phonetic Association (1999). Handbook of the International Phonetic Association. Cambridge University Press.
- International Phonetic Association (2015). International Phonetic Alphabet. International Phonetic Association.
- Keating, Patricia; Lahiri, Aditi (1993). „Fronted Velars, Palatalized Velars, and Palatals”. Phonetica. 50 (2): 73—101. PMID 8316582. S2CID 3272781. doi:10.1159/000261928.
- Ladefoged, Peter (1960). „The Value of Phonetic Statements”. Language. 36 (3): 387—96. JSTOR 410966. doi:10.2307/410966.
- Ladefoged, Peter (2001). A Course in Phonetics
(4th izd.). Boston: Thomson/Wadsworth. ISBN 978-1-413-00688-9. - Ladefoged, Peter (2005). A Course in Phonetics (5th izd.). Boston: Thomson/Wadsworth. ISBN 978-1-413-00688-9.
- Ladefoged, Peter; Johnson, Keith (2011). A Course in Phonetics (6th izd.). Wadsworth. ISBN 978-1-42823126-9.
- Ladefoged, Peter; Maddieson, Ian (1996). The Sounds of the World's Languages. Oxford: Blackwell. ISBN 978-0-631-19815-4.
- Lodge, Ken (2009). A Critical Introduction to Phonetics. New York: Continuum International Publishing Group. ISBN 978-0-8264-8873-2.
- Maddieson, Ian (1993). „Investigating Ewe articulations with electromagnetic articulography”. Forschungberichte des Intituts für Phonetik und Sprachliche Kommunikation der Universität München. 31: 181—214.
- Maddieson, Ian (2013). „Uvular Consonants”. Ur.: Dryer, Matthew S.; Haspelmath, Martin. The World Atlas of Language Structures Online. Leipzig: Max Planck Institute for Evolutionary Anthropology.
- Scatton, Ernest (1984). A reference grammar of modern Bulgarian. Slavica. ISBN 978-0893571238.
- Barry, W. J. (2006). „Phoneme”. Ur.: Brown, Keith. Encyclopedia of Language & Linguistics (2nd izd.). Elsevier. str. 345—350. ISBN 978-0-08-044854-1. doi:10.1016/B0-08-044854-2/00009-2.
- Crystal, David (1971). Linguistics. Baltimore: Penguin.
- Loos, Eugene E., ur. (1997). „What is a phone?”. LinguaLinks: Glossary of linguistic terms. SIL International. Arhivirano iz originala 15. 10. 2017. g. Pristupljeno 16. 12. 2013.
- „Urdu: Structure of Language”. Language Information Service (LIS) – India (na jeziku: engleski). Mysore: Central Institute of Indian Languages. 2008. Pristupljeno 1. 2. 2016.
Spoljašnje veze uredi
Mediji vezani za članak Suglasnik na Vikimedijinoj ostavi- Interactive manner and place of articulation
- Consonants (Journal of West African Languages)
