Trijanonski sporazum

Trijanonski sporazum je zaključen 4. juna 1920. godine u palati Veliki Trijanon u Versaju (Francuska), između zemalja Antante[1] i Mađarske.[2][3][4][5] Sporazum je regulisao status nove nezavisne mađarske države i definisao njene granice prema susedima. Ovo je jedan od mirovnih ugovora kojima je završen Prvi svetski rat, a koji su na Pariskoj konferenciji mira (od 18. januara 1919. do 28. juna 1919. u Parizu) zaključeni sa svakom pobeđenom državom posebno. To je ostavilo Mađarsku kao zemlju bez izlaza na more koja je pokrivala 93.073 km2 (35.936 sq mi), samo 28% od 325.411 km2 (125.642 sq mi) koji su činili predratnu Mađarsku Kraljevinu (mađarsku polovinu Austrougarske monarhije). Njeno stanovništvo je iznosilo 7,6 miliona, samo 36% predratnog stanovništva od 20,9 miliona.[6] Područja koja su dodeljena susednim zemljama (i svako od njih zasebno) imala su većinsko nemađarsko stanovništvo, ali je 31% Mađara (3,3 miliona)[7] ostalo je izvan Mađarske nakon Trijanona.[8][9][10][11] Pet od deset najvećih gradova predratnog kraljevstva pripalo je drugim zemljama. Sporazum je ograničio mađarsku vojsku na 35.000 oficira i ljudi, a Austrougarska mornarica je prestala da postoji.

Pregovori uoči potpisivanja Trijanonskog sporazuma 1920. godine.
Palata Veliki Trijanon u kojoj je potpisan sporazum.

Raspad Austrougarske uredi

Od 1867. do 1918. godine, Austrougarska Monarhija je bila podeljena na austrijski i ugarski deo, a ovaj drugi je nosio naziv Kraljevina Ugarska. Sa izuzetkom autonomne Hrvatske-Slavonije, Ugarska je bila centralistički uređena, što se kosilo sa višenacionalnim karakterom ovog područja, a političke i nacionalne težnje nemađarskih naroda u Ugarskoj nisu bile uvažavane.

Austrougarska Monarhija je krajem 1918. godine doživela vojni poraz i raspala se. Ovaj raspad je omogućio slovenskim narodima Monarhije, kao i Rumunima, da ostvare svoje težnje ka državnosti ili ujedinjenju sa ostalim pripadnicima sopstvenog naroda. Tada su stvorene Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (Jugoslavija) i Čehoslovačka, dok su se transilvanski Rumuni priključili proširenoj Rumuniji. I sami Mađari su želeli da odbace stari državni sistem proglasivši najpre Mađarsku Demokratsku Republiku, a potom i Mađarsku Sovjetsku Republiku. Od zemalja kojima je do 1918. godine upravljala Ugarska, u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ušle su Hrvatska-Slavonija (kojoj je do 1918. godine bio podređen i Srem) i Vojvodina (koja je tada obuhvatala Banat, Bačku i Baranju). Pod faktičku upravu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca došli su tada i delovi Bačke, Baranje i Banata koji su kasnije, prema odredbama mirovnih ugovora, pripali Mađarskoj i Rumuniji.

U vreme raspada Austrougarske, pojavili su se i politički predlozi koji su zagovarali očuvanje reformisane Austrougarske odnosno Ugarske, u kojima bi bile priznate nacionalne težnje svih naroda sa tog područja. Tako je Mikša Štrobl krajem 1918. godine predložio očuvanje kantonizovane Ugarske, po ugledu na Švajcarsku, koja bi bila podeljena na 8 mađarskih, 13 etničkih i 6 gradskih kantona.[12][13] Ovaj predlog je iznet prekasno, jer su se u vreme kada je predložen nemađarski narodi već faktički odvojili od Ugarske i nisu imali želju da se vrate u njen okvir.

Odredbe sporazuma uredi

Trijanonski sporazum je odredio granice nezavisne Mađarske, koje su uključivale centralne delove nekadašnje Kraljevine Ugarske. Ostale teritorije kojima je nekada upravljala Ugarska pripale su Austriji, Čehoslovačkoj, Kraljevini SHS (Jugoslaviji) i Rumuniji. Sporazumom su oružane snage Mađarske ograničene na 35.000 lako naoružanih vojnika, radi održavanja unutrašnjeg mira.

Granice nove nezavisne Mađarske su uglavnom uključivale etničku teritoriju Mađara; jedan broj Mađara je ostao izvan ovih granica, dok je u samoj Mađarskoj ostao jedan broj pripadnika drugih naroda. Iako su granice uglavnom definisane prema etničkom principu, od ovog principa se delimično odstupilo zbog ekonomskih i strateških razloga. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je već 1919. godine ustupila deo Banata sa Temišvarom Rumuniji, dok je, prema Trijanonskom sporazumu, nezavisnoj Mađarskoj ustupila deo Bačke i najveći deo Baranje. Mađarska je, prema sporazumu, ustupila Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca Međumurje i Prekomurje.

Različita mišljenja o sporazumu uredi

Za nemađarske narode koji su do 1918. godine živeli pod vlašću Kraljevine Ugarske, nove granice definisane Trijanonskim sporazumom predstavljale su ostvarenje njihovih nacionalnih i državnih težnji, dok su mnogi Mađari ovakve granice smatrali nepravdom. Pri tome su i među samim Mađarima mišljenja bila podeljena, tako da su jedni žalili što nezavisnoj Mađarskoj nisu pripale neke teritorije nastanjene većinskim mađarskim stanovništvom, dok su najekstremniji elementi mađarskog društva žalili što nezavisnoj Mađarskoj nije pripao celokupni prostor nekadašnje Ugarske, ne obazirući se na njegov etnički sastav.

Po odredbama sporazuma, nova nezavisna Mađarska je imala za dve trećine manju teritoriju od bivše Kraljevine Ugarske (koja je bila deo Austrougarske), u kojoj su Mađari, iako najbrojniji narod, činili manje od polovine stanovništva. Iako je među Mađarima mišljenje o Trijanonskom sporazumu velikim delom negativno, činjenica je da je ovaj sporazum međunarodno-pravno uspostavio i priznao Mađarsku kao potpuno nezavisnu državu, dok je nekadašnja Kraljevina Ugarska, iako veća po teritoriji, bila podređena Habzburškoj Monarhiji sve do njenog raspada 1918. godine.

Demografija uredi

 
Govorni jezici u Vojvodini 1921. godine

Prema popisu iz 1910. godine 48% stanovništva Kraljevine Ugarske je govorilo mađarski jezik, ali u ovaj procenat nisu uključeni samo etnički Mađari, već i pripadnici drugih naroda kao što su Jevreji, Bunjevci, itd. Na teritorijama nekadašnje Ugarske koje, prema Trijanonskom sporazumu, nisu pripale nezavisnoj Mađarskoj, Mađari su bili manje brojni u odnosu na druge narode.

Sledeća tabela prikazuje broj govornika mađarskog i drugih jezika na područjima kojima je upravljala bivša Kraljevina Ugarska, prema popisu iz 1910. godine (današnja teritorijalna pripadnost svake regije data je u zagradi):

Region
Glavni govorni jezik
Mađarski jezik
Ostali jezici
Transilvanija (Rumunija) rumunski - 2.819.467 (54%) 1.658.045 (31,7%) nemački - 550.964 (10,5%)
Slovačka slovački - 1.688.413 (57,9%) 881.320 (30,2%) nemački - 198.405 (6,8%)
Vojvodina (Srbija) srpskohrvatski - 601.770 (39,8%)
* srpski - 510.754 (33,8%)
* hrvatski, bunjevački i šokački - 91.016 (6%)
425.672 (28,1%) nemački - 324.017 (21,4%)
Zakarpatje (Ukrajina) rusinski - 330.010 (54,5%) 185.433 (30,6%) nemački - 64.257 (10,6%)
Hrvatska hrvatski (većinski jezik) 121.000 (3,5%) znatan broj govornika srpskog jezika
Burgenland (Austrija) nemački - 217.072 (74,4%) 26.225 (9%) hrvatski - 43.633 (15%)
Prekmurje (Slovenija) slovenački - 74.199 (80,4%) - (1921. godine) 14.065 (15,2%) - (1921. godine) nemački - 2.540 (2,8%) - (1921. godine)

Političko nasleđe uredi

Iako su u jugoslovenskoj javnosti trijanonske državne granice uglavnom smatrane povoljnim, nakon sporazuma se javilo nezadovoljstvo što su neki delovi Bačke i Baranje koji su ušli u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine morali biti ustupljeni nezavisnoj Mađarskoj prema odredbama Trijanonskog sporazuma. Da bi se sprečilo ovakvo rešenje, deo stanovništva Baranje i Bačke je 1921. godine proglasio kratkotrajnu Baranjsko-bajsku republiku, koju su ubrzo likvidirale mađarske trupe, tako da je ovo područje uključeno u sastav nezavisne Mađarske.

Želeći da revidiraju Trijanonski sporazum i prošire granice Mađarske, mađarski zvaničnici na čelu sa Miklošem Hortijem su uoči Drugog svetskog rata pristupili Trojnom paktu i pod patronatom Nacističke Nemačke priključili Mađarskoj delove Čehoslovačke, Rumunije i Jugoslavije. Nacistička Nemačka, međutim, nije podržavala maksimalističke mađarske teritorijalne zahteve, tako da je kao protivtežnju ovim zahtevima podržavala nezavisnost Slovačke i Hrvatske, ostavila znatan deo Transilvanije Rumuniji, kao i Banat Nedićevoj Srbiji. Nakon poraza Sila Osovine u Drugom svetskom ratu, Mađarska je ponovo svedena na trijanonske granice.

I danas u delu mađarskog društva postoje elementi koji zagovaraju reviziju Trijanonskog sporazuma. Primer je mađarska desničarska neofašistička stranka Jobik. Mađarska često ima zategnute odnose sa Rumunijom zbog oko 1.400.000 Mađara koji žive na području Transilvanije (Erdelja), kao i sa Slovačkom zbog etničkih Mađara koji žive na jugu ove države. Odnosi sa Srbijom su nešto bolji zbog činjenice da Mađari u Srbiji imaju nešto više prava nego u Rumuniji ili Slovačkoj.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ The United States ended the war with the U.S.–Hungarian Peace Treaty (1921)
  2. ^ Craig, G. A. (1966). Europe since 1914. New York: Holt, Rinehart and Winston. 
  3. ^ Grenville, J. A. S. (1974). The Major International Treaties 1914–1973. A history and guides with texts. Methnen London. 
  4. ^ Lichtheim, G. (1974). Europe in the Twentieth Century. New York: Praeger. 
  5. ^ „Text of the Treaty, Treaty of Peace Between The Allied and Associated Powers and Hungary And Protocol and Declaration, Signed at Trianon June 4, 1920”. Pristupljeno 10. 6. 2009. 
  6. ^ „Open-Site:Hungary”. 
  7. ^ Richard C. Frucht (31. 12. 2004). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. ABC-CLIO. str. 360. ISBN 978-1-57607-800-6. 
  8. ^ „Trianon, Treaty of”. The Columbia Encyclopedia. 2009. 
  9. ^ Tucker, Spencer; Priscilla Mary Roberts (2005). Encyclopedia of World War I (1 izd.). ABC-CLIO. str. 1183. ISBN 978-1-85109-420-2. „Virtually the entire population of what remained of Hungary regarded the Treaty of Trianon as manifestly unfair, and agitation for revision began immediately. 
  10. ^ Macartney, C. A. (1937). Hungary and her successors: The Treaty of Trianon and Its Consequences 1919–1937. Oxford University Press. 
  11. ^ Bernstein, Richard (9. 8. 2003). „East on the Danube: Hungary's Tragic Century”. The New York Times. Pristupljeno 15. 03. 2008. 
  12. ^ „Köztes-Európa térképtár”. Terkepek.adatbank.transindex.ro. Arhivirano iz originala 17. 02. 2015. g. Pristupljeno 19. 04. 2015. 
  13. ^ „Arhivirana kopija”. Arhivirano iz originala 19. 04. 2015. g. Pristupljeno 06. 05. 2013. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi