Tušt (lat. Portulaca oleracea) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice Portulacaceae. Zovu je još i tušanj, tušac, tušnjak, portulak i ledena trava.

Tušt (Portulaca oleracea)
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Divizija:
Klasa:
Red:
Porodica:
Rod:
Vrsta:
P. oleracea
Binomno ime
Portulaca oleracea
Samonikla biljka na prirodnom staništu

Ime roda Portulaca potiče od latinske reči portula, što znači „mala vrata”, a odnosi se na poklopac čaure koji se podiže da bi ispalo seme. Ime vrste oleracea znači „zeljast” i označava da je biljka upotrebljiva kao povrće.[1] Naziv Portulaca za ovu vrstu nalazi se još kod Plinija i prihvaćeno je kao ime roda.[2]

Rasprostranjenost uredi

Tušt potiče iz Kine i Indije, gde se koristio kao začin i povrće. Kao takav bio je poznat još u vreme Starog Egipta. Danas samoniklo raste u svim delovima sveta, a u mnogim zemljama se i dalje uzgaja.

U našem podneblju uglavnom raste kao samonikla biljka, uz kuće i puteve, na osunčanim mestima, kao korov po vrtovima i vinogradima. Uspeva samo do 800 metara nadmorske visine.[3]

Izgled i cvetanje uredi

Tušt je niska, po zemlji prilegnuta, od podnožja razgranata jednogodišnja biljka. Stabljika je okrugla, mesnata i sočna, svetlozelena ili crvenkasta, duga 5-30 cm. Listovi su debeli, mesnati i sočni, dugi 1-2 cm. Obrnuto su jajasti, lopatičasti, sedeći, sjajni i glatki, svetlozelene boje. Cvetovi su sitni, žućkasti, zvezdastog oblika i rastvoreni samo u sunčanim prepodnevnim časovima. Razvijaju se od jula do oktobra.[3] Plod je čaura sa poklopcem, puna sitnog, crnog, bubrežastog semena. Seme je brojno. Može se razviti i do 10.000 semena po jednoj biljci. Klija u proleće druge godine, a klijavost zadržava i do 40 godina.[4]

Metabolizam uredi

P. oleracea je jedna od retkih biljaka koja može da koristi CAM i C4 put fotosinteze, za koje se dugo verovalo da su međusobno nekompatibilni uprkos biohemijskim sličnostima. P. oleracea će se prebaciti sa C4 na CAM puteve tokom suše, a postoji regulacija transkripcije i fiziološki dokazi za C4-CAM hibridnu fotosintezu tokom blage suše.[5]

Taksonomija uredi

 
P. sativa, podvrsta

P. oleracea je 1753. godine zabeležio Karl Line u Species Plantarum.[6] Zbog velike varijabilnosti, veliki broj podvrsta i varijeteta je opisan kao sopstvene vrste, ali prema drugim publikacijama, sve one spadaju u opseg varijacije P. oleracea. Sinonimi P. oleracea subsp. sativa, P. sativa, i P. oleracea var. sativa, koji su češći u literaturi, odnose se na nešto robusniji oblik u uzgoju sa krupnijim semenom koji se ne može odvojiti od vrste. Trenutno se uzgaja oko 40 sorti P. oleracea.[7]

Cvetna biljka, poznatija kao zimski tušt (Claytonia perfoliata), član je porodice Montiaceae i nije blisko srodna.

Etimologija uredi

Specifični epitet oleracea na latinskom znači "povrće/biljno" i oblik je reči holeraceus (oleraceus).[8][9]

Uslovi staništa i uzgoj uredi

 
Izuzetno izdržljiva i prilagodljiva vrsta, tušt može rasti i u najnepovoljnijim uslovima

Tušt najbolje uspeva na plodnom, peskovitom tlu, na osunčanim položajima, ali je veoma otporan i dobro raste i u nepovoljnim uslovima. Otporan je na temperaturne razlike i sušu, a podnosi siromašna zemljišta. Kada se tome doda i sposobnost da u ovakvim uslovima brzo raste, može se reći da poseduje sve osobine korova.[10]

Iako je uobičajeno je mišljenje da tušt predstavlja običan korov, postoje i oprečna. Prema nekim autorima tušt je koristan korov u njivama zato što raste oko glavne kulture i svojim gustim i razgranatim stablom prekriva okolno tlo, čime sprečava isušivanje zemljišta.

Tušt se može i gajiti kao povrtarska vrsta. Lako se razmnožava semenom, ali i vegetativno, jer se stabljike veoma lako same zakorenjuju.[10] U svetu je poznato oko 40 sorti tušta koje se uzgajaju.[2]

Hemijski sastav uredi

Listovi tušta sadrže 20-50 mg% vitamina C, karotina 1,5-5 mg%. Hranljivost tušta je relativno mala, jer zeleni deo sadrži 92-95% vode, količina belančevina je mala, 1-2,2%, masti 0,3-0,4, ugljenih hidrata 1,3-2,2%. Ima i gvožđa, kalcijuma i fosfora.[10]

Ekologija uredi

U poređenju sa drugim uobičajenim kulturama, P. oleracea je tolerantnija prema štetočinama zbog svog voštanog omotača koji štiti biljku od insekata i bolesti. U nekim slučajevima, poznato je da P. oleracea ima antifungalna svojstva.[11] Međutim, neki fitotoksični metaboliti Drechslera indica, gljive, mogu izazvati nekrozu na portulaku.[12] Dichotomophthora portulacae, druga gljiva, može izazvati trulež stabljike.[13]

Poznato je da se Schizocerella pilicornis i Hypurus bertrandi hrane na Portulaca oleracea. U nekim slučajevima, oni mogu pomoći u kontroli konkurentnosti P. oleracea kako bi se sprečio rast korova na poljima gde P. oleracea nije poželjna, međutim, ne oni je sprečavaju u potpunosti raste.[14]

Upotreba uredi

Tušt, sirov
Nutritivna vrednost na 100 g (3,5 oz)
Energija84 kJ (20 kcal)
3,39 g
0,36 g
2,03 g
Vitamini
Vitamin A1.320 IU
Tiamin (B1)
(4%)
0,047 mg
Riboflavin (B2)
(9%)
0,112 mg
Niacin (B3)
(3%)
0,48 mg
Vitamin B6
(6%)
0,073 mg
Folat (B9)
(3%)
12 μg
Vitamin C
(25%)
21 mg
Vitamin E
(81%)
12,2 mg
Minerali
Kalcijum
(7%)
65 mg
Gvožđe
(15%)
1,99 mg
Magnezijum
(19%)
68 mg
Mangan
(14%)
0,303 mg
Fosfor
(6%)
44 mg
Kalijum
(11%)
494 mg
Cink
(2%)
0,17 mg
Ostali konstituenti
Voda92,86 g

Procenti su grube procene zasnovane na američkim preporukama za odrasle.
Izvor: NDb USDA
 
Tušt na pijaci u Grčkoj

Tušt se često koristi kao veoma ukusna samonikla biljka. Za jelo se može upotrebiti ceo sočni nadzemni deo, sirov ili kuvan. Mladi listovi su blagog, kiselo-slanog i aromatičnog ukusa, pa se koriste u ishrani kao salata, sami ili pomešani sa drugim povrćem. Stariji listovi se pre upotrebe kuvaju i spremaju kao varivo, poput drugog lisnatog zelenog povrća ili se od njega mogu pripremiti ukusne supe i čorbe. Takođe se cela biljka može i konzervirati u sirćetu, poput kornišona i druge zimnice, pri čemu se dobija pikantan začin za različita jela. Sušenjem tušt gubi aromatičnost. Seme se može samleti u hranljivo brašno.[3]

Kao lekovita biljka tušt se upotrebljavao još u staroj Grčkoj. Nekada se mnogo preporučivao kao lek protiv skorbuta, ali je u novije vreme ustanovljeno da, u poređenju sa drugim vrstama povrća, ima relativno malu količinu vitamina C. U novije vreme otkriveno je da tušt pomaže u povišavanju krvnog pritiska, delujući slično adrenalinu.[3] Tušt se ističe kao vrsta sa najvećim sadržajem omega 3 masnih kiselina od svih biljaka, a sadrži i određene antioksidanse. Kiselkast ukus potiče od oksalne i jabučne kiseline, a njihova količina je najveća kada se biljka bere rano ujutro. Svež tušt sadrži dosta oksalata, koji je poznat kao jedan od uzročnika stvaranja kamena u bubregu, pa se zato ne preporučuje preterana konzumacija ove biljke.[2]

Tušt pokazuje i izvesna biocidna svojstva, pa se može koristiti i u borbi protiv gljivica, insekata i nematoda.[15]

Jela pripremljena sa tuštom uredi

Svi delovi tušta su jestivi sirovi ili kuvani. Seme se može jesti sirovo ili koristiti za pravljenje brašna.[16]

Ova biljka se može jesti kao lisnato povrće.[17] Vilijam Kobet je primetio da su ga „jeli Francuzi i svinje kada ništa drugo ne mogu da dobiju. I jedni i drugi ga koriste u salati, što će reći, sirovo“.[18] On ima blago kiselkast i slan ukus i jede se u većem delu Evrope, Severne Afrike, Bliskog istoka, Azije i Meksika.[7][19] Stabljike, listovi i cvetni pupoljci su jestivi sirovi ili kuvani.[20] Tupt se može koristiti kao svež kao salata,[21] pržen ili kuvan kao spanać, a zbog svog sluzavog kvaliteta pogodan je i za supe i variva. Kiseli ukus je zbog oksalne i jabučne kiseline, od kojih se potonja proizvodi putem metabolizma krasulacenske kiseline (CAM) koji se javlja kod mnogih kserofita (biljki koje žive u suvim uslovima), a najveći je kada se biljka bere u rano jutro.[22]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Gligić 1953
  2. ^ a b v „Tušt biljka korov uzgoj i lekovitost”. Lekovite biljke. 7. 7. 2016. Pristupljeno 2. 8. 2017. 
  3. ^ a b v g Grlić 1986, str. 114-115
  4. ^ Hulina 1998
  5. ^ Ferrari, Renata C.; Bittencourt, Priscila P.; Rodrigues, Maria A.; Moreno‐Villena, Jose J.; Alves, Frederico R. R.; Gastaldi, Vinícius D.; Boxall, Susanna F.; Dever, Louisa V.; Demarco, Diego; Andrade, Sónia C.S.; Edwards, Erika J.; Hartwell, James; Freschi, Luciano (2019). „C 4 and crassulacean acid metabolism within a single leaf: Deciphering key components behind a rare photosynthetic adaptation”. New Phytologist. 225 (4): 1699—1714. PMID 31610019. doi:10.1111/nph.16265 . 
  6. ^ Linnaeus, Carl (1753). Species Plantarum. Sweden: Laurentius Salvius.  OCLC 186272535
  7. ^ a b Spieler, Marlena (5. 7. 2006). „Something Tasty? Just Look Down”. The New York Times. 
  8. ^ Parker, Peter (2018). A Little Book of Latin for Gardeners. Little Brown Book Group. str. 328. ISBN 978-1-4087-0615-2. „oleraceus, holeraceus = relating to vegetables or kitchen garden 
  9. ^ Whitney, William Dwight (1899). The Century Dictionary and Cyclopedia. Century Co. str. 2856. „L. holeraceus, prop. oleraceus, herb-like, holus, prop. olus (oler-), herbs, vegetables 
  10. ^ a b v „Tušt”. Priroda i biljke. 3. 1. 2015. Pristupljeno 2. 8. 2017. 
  11. ^ Banerjee, G.; Mukherjee, A. (novembar 2002). „Biological activity of a common weed - Portulaca oleracea L. II. Antifungal activity”. Acta Botanica Hungarica. 44 (3–4): 205—208. ISSN 0236-6495. doi:10.1556/abot.44.2002.3-4.1. 
  12. ^ Kenfield, Doug; Hallock, Yali; Clardy, Jon; Strobel, Gary (januar 1989). „Curvulin and O-Methylcurvulinic acid: Phytotoxic metabolites of Drechslera indica which cause necroses on purslane and spiny amaranth”. Plant Science. 60 (1): 123—127. ISSN 0168-9452. doi:10.1016/0168-9452(89)90052-6. 
  13. ^ Mitchell, J. K. (1986). „Dichotomophthora portulacaeCausing Black Stem Rot on Common Purslane in Texas”. Plant Disease. 70 (6): 603b. ISSN 0191-2917. doi:10.1094/pd-70-603b. 
  14. ^ González, D.; Summers, Charles; Qualset, Calvin (januar 1992). „Russian wheat aphid: natural enemies, resistant wheat offer potential control”. California Agriculture. 46 (1): 32—34. ISSN 0008-0845. doi:10.3733/ca.v046n01p32 . 
  15. ^ Knežević 2006
  16. ^ The Complete Guide to Edible Wild Plants (na jeziku: engleski). United States Department of the Army. New York: Skyhorse Publishing. 2009. str. 82. ISBN 978-1-60239-692-0. OCLC 277203364. 
  17. ^ Wright, Clifford A. (2012). „Purslane”. Mediterranean Vegetables: A Cook's Compendium of All the Vegetables from the World's Healthiest Cuisine, with More Than 200 Recipes. Boston, Massachusetts: Harvard Common Press. str. 276–277. ISBN 978-1-55832-775-7. 
  18. ^ Cobbett, William (1980). The English Gardener. Oxford: Oxford University Press. str. 126. ISBN 0192812920. 
  19. ^ Pests in Landscapes and Gardens: Common Purslane. Pest Notes University of California Agriculture and Natural Resources Publication 7461. October 2003
  20. ^ Nyerges, Christopher (2017). Foraging Washington: Finding, Identifying, and Preparing Edible Wild Foods. Guilford, CT: Falcon Guides. ISBN 978-1-4930-2534-3. OCLC 965922681. 
  21. ^ Meus, Jeroen (2021). „Salade met gelakte hondshaai en gebrande asperges” (na jeziku: Dutch). Dagelijkse Kost. Pristupljeno 22. 5. 2021. 
  22. ^ McGee, Harold (2004). On food and cooking : The science and lore of the kitchen. Scribner. ISBN 978-0684800011. 

Literatura uredi

  • Ljubiša Grlić (1986), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
  • Nada Hulina (1998), Korovi, Zagreb: Školska knjiga. ISBN 953-0-3117-6 nevažeći ISBN.
  • Gligić Vojin (1953), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: Veselin Masleša
  • Knežević Mira (2006), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet. ISBN 953-6331-49-7.

Spoljašnje veze uredi