Francuski jezik

романски језик

Francuski jezik (fr. langue française ili français) je jedan od romanskih jezika koji se primarno koristi u Francuskoj, Belgiji, Švajcarskoj, prekomorskim teritorijama Francuske, kao i bivšim kolonijama Francuske i Belgije, uključujući Kvebek u Kanadi. Francuski je službeni jezik u 29 zemalja, većina kojih su članovi Frankofonije (fran. La Francophonie), zajednice zemalja francuskog govornog područja. On je govorni jezik u Francuskoj, južnoj Belgiji, zapadnoj Švajcarskoj, Monaku, provincijama Kvebek, Nju Bransvik, i delovima Manitobe i Ontarija u Kanadi, delovima SAD u državama Luizijana, Mejn, Nju Hempšir i Vermont, Među obrazovanim klasama u severnoj i zapadnoj Africi, Haitima, Francuskoj Polineziji i raznim zajednicama drugde. Ovaj jezik koristi 110 miliona stanovnika na Zemlji kao prvi jezik, a ukupno 190 miliona ljudi ga koristi u svakodnevnoj komunikaciji. Prema demografskim projekcijama, pre svega zbog visokog nataliteta afričkog frankofonskog stanovništva. Francuski jezik je drugi jezik po brojnosti na svetu prema broju ljudi koji ga uče (posle engleskog jezika).[2]

francuski jezik
langue française, français
Izgovor[fʁɑ̃sɛ]
Govori se u29 država
RegionFrancuska, Kanada, Belgija, Švajcarska, Demokratska Republika Kongo, Obala Slonovače i još 46 zemalja.
latinica (francuska varijanta)
Zvanični status
Službeni jezik u
29 država
 Ujedinjene nacije Međunarodni olimpijski komitet
 Evropska unija
RegulišeFrancuska akademija (l'Académie française)
Jezički kodovi
ISO 639-1fr
ISO 639-2fre (B)
fra (T)
ISO 639-3fra
  Države u kojima je maternji jezik
  Države u kojima je administrativni jezik
  Države u kojima je jezik kulture
  Regija u kojima je manjinski jezik
{{{mapalt2}}}
Frankofonska Afrika
  Države koje predstavljaju deo Frankofonije (ukupno 410 mil. stanovnika 2017)
  Države koje su ponekad deo Frankofonije
  Države koje nisu frankofonske, ali su članice ili posmatrači Međunarodne organizacije Frankofonija (OIF)

Francuski jezik je izveden iz govornog latinskog jezika Rimskog carstva, kao što su i jezici: Italijanski, Portugalski, Španski, Rumunski, Katalonski i drugi. Francuski je evoluirao iz Galo-romanskog, govornog latinskog u Galiji, i specifičnije u Severnog Galiji. Njegovi najbliži srodnici su drugi romanski jezici — jezici koji se istorijski govore u severnoj Francuskoj i u južnoj Belgiji, koje je Francuski u uglavnom zamenio. Francuski je takođe bio pod uticajem maternjih Keltskih jezika severne rimske Galije, kao što je Belgijska Galija i (Germanski) Franački jezici post-rimskih Franačkih osvajača. U današnje vreme, zahvaljujući francuskoj prekomorskoj ekspanziji, postoje brojni Kreolski jezici utemeljeni na francuskom jeziku, pre svega Haićanski kreolski jezik. Osoba sa francuskog govornog područja se naziva frankofon.

Prema istraživanju Evropske komisije, Francuski je četvrti najšire korišćeni maternji jezik u Evropskoj uniji.[2] On je treći po broju ljudi koji ga razumeju u EU.[3] Usled francuskog i belgijskog kolonijalizma počevši od 17. i 18. veka, francuski je uveden u nove teritorije Amerika, Afrike i Azije. Većina onih koji ga koriste kao drugi jezik prebiva u frankofonskoj Africi, posebno u Gabonu, Alžiru, Mauricijusu, Senegalu i Obali Slonovače.[4] Godine 2007, procenjivalo se da postoji oko 75 miliona osoba kojima je Francuski maternji jezik;[5] i da ukupno ima 338 miliona ljudi koji mogu da ga govore. Prema demografskim projekcijama koje su proizveli Université Laval i Réseau Démographie de l'Agence universitaire de la francophonie, totalni broj govornika francuskog će biti aproksimativno 500 miliona godine 2025. i 650 miliona do 2050 ili 7% buduće svetske populacije.[6] U skladu sa ovim predviđanjima, izveštaj koji je 2014. izdala organizacija La Francophonie procenjuje da 274 miliona ljudi govori francuski, bilo kao prvi ili drugi jezik.[7][8]

Francuski ima dugu istoriju kao međunarodni jezik trgovine, diplomatije, književnosti i naučnih standarda i on je zvanični jezik mnogih međunarodnih organizacija uključujući Ujedinjene nacije, Evropsku uniju, NATO, WTO i ICRC. Godine 2011, Bloomberg Businessweek je procenio da je francuski jedan od tri najviše korišćena poslovna jezika, nakon engleskog i kineskog.[9]

Od 1970. postoji međunarodna organizacija za saradnju zemalja u kojima je francuski zvanični, ili važan jezik u komunikaciji i kulturi. Ova organizacija se zove „Frankofonija“.

Geografska distribucija uredi

Evropa uredi

 
Poznavanje francuskog jezika u zemljama EU i njenim kandidatima[10]

Sa 12% govornika među EU stanovništvom, francuski je četvrti najviše zastupljeni maternji jezik u Evropskoj uniji, nakon nemačkog, engleskog i italijanskog; on je takođe treći po sveukupnoj zastupljenosti u Uniji, nakon engleskog i nemačkog (33% EU populacije izjavljuje da zna da govori engleski, dok 22% Evropljana razume nemački i 20% francuski).[2][11]

Po ustavu Francuske, francuski je bio službeni jezik republike od 1992[12] (mada ga je uredba Viler-Kotre učinila mandatornim u pravnim dokumentima 1539. godine). Francuska propisuje korišćenje francuskog u službenim vladinim publikacijama, javnom obrazovanju, izuzev u specijalnim slučajevima (iako se te odredbe često ignorišu), i pravnim ugovorima; oglasi moraju da sadrže prevod stranih reči.

U Belgiji, francuski je zvanični jezik u Valoniji (izuzev dela Istočnih kantona, u kojima se govori nemački) i jedan od dva zvanična jezika — uporedo sa holandskim — regiona glavnog grada Brisela, gde ga govori većina stanovništva često kao primarni jezik.[13]

Francuski je jedan od četiri službena jezika Švajcarske (zajedno sa nemačkim, italijanskim i romanškim) i govori se u zapadnom delu Švajcarske zvanom Romandija, u kome je Ženeva najveći grad. Jezičke podele u Švajcarskoj se ne podudaraju sa političkim podelama i neki kantoni imaju bilingvalni status, na primer gradovi poput Bil/Bjen ili kantoni, kao što je Vale-Fribur-Bern. Francuski je maternji jezik za oko 20% švajcarskoj stanovništva, a govori ga 50,4%[14] populacije.

Istorija uredi

 
Mapa francuskih dijalekata

Smatra se da su Zakletve iz Strazbura (les serments de Strasbourg) iz 842. prvi tekst napisan na protofrancuskom.

Kralj Fransoa I je 1539. naredio da francuski bude zvanični jezik administracije i dvora u Francuskoj.

Kardinal Rišelje je 1634. osnovao Francusku akademiju (Académie française), koja se bavila „Unapređenjem i zaštitom francuskog jezika“. Od sedamnaestog veka francuski je postao lingua franca evropskih plemića, prvo u centralnoj, a u 18-om i 19. veku istočnoj Evropi (Poljska, Rusija, Rumunija). U ovo vreme Francuska je postala kolonijalna sila, čime je postavila osnove za širenje francuskog jezika van Evrope. Belgija, koja je stekla nezavisnost 1830, takođe je uvela francuski jezik u svoje kolonije.

U 18. veku francuski je postao glavni jezik u domenu međunarodnih odnosa i diplomatije (umesto latinskog). Kasnije je stvaranjem kolonijalnog carstva Velike Britanije u 19. veku, i porastom moći SAD u 20. veku, situacija promenjena u korist engleskog jezika.

Značaj francuskog jezika uredi

Iako je tek treći po broju govornika među romanskim jezicima (iza španskog i portugalskog), francuski jezik je i dalje geopolitički gledano najvažniji romanski jezik. I dok je još u 19. veku (i na početku 20. veka) uživao status glavnog svetskog jezika, tokom 20. veka francuski je drastično izgubio na važnosti, do te mere da se katkada (neutemeljeno) svoditi samo na jezik kulture i diplomacije.

Međutim, osnivanjem i delovanjem Međunarodne organizacije Frankofonija (l'Organisation Internationale de la Francophonie) (kraće: Frankofonija), svestranom suradnjom Francuske i Belgije s bivšim kolonijama, promovisanjem francuskoga u svetu, te pre svega brzim demografskim rastom velikog broja zemalja članica Frankofonije i opismenjivanjem stanovništva u istima (pretežno onima smeštenima u Africi) trend stagnacije francuskog je zaustavljen, pa se u poslednjih par decenija mogu primetiti potpuno drukčija kretanja.

Prema najnovijim podacima francuski jezik uči 89 634 000 ljudi u svetu (porast od gotovo 10% u 7 godina - od zadnjeg istraživanja 1998.), što ga čini drugim najviše učenim svetskim jezikom (odmah nakon engleskog). Od toga broja 37,26% se odnosi na subsaharsku Afriku, 30,9% na Evropu, 20,1% na Severnu Afriku i Bliski istok, 9,47% na Severnu i Južnu Ameriku, a 2,25% na Aziju (bez Bliskog istoka) i Okeaniju.

Kao službeni jezik: Belgija (4.000,000; Harris 1987); Benin (16,700; Johnstone 1993); Burkina Faso; Burundi (2,200; 2004); Kamerun; Kanada (6.700,000; 2001); Srednjoafrička Republika (9,000; 1996); Čad (3,000; 1993); Komori (1,700; 1993); Kongo (28,000; 1993); Obala Slonovače (17,500; 1988); Demokratska Republika Kongo; Džibuti (10,200; 2006); Ekvatorijalna Gvineja; Francuska Polinezija (25,700; 2000); Gabon (37,500; Johnstone 1993); Gvadelup (7,300; 2004); Gvineja; Haiti (600; 2004); Indija (12,000); Liban (16,600; 2004); Madagaskar (18,000; Johnstone 1993); Mali (9,000; Johnstone 1993); Mauricijus (37,000); Majot (2,450; Johnstone 1993); Monako (17,400; 1988); Nova Kaledonija (53,400; 1987); Niger (6,000; Johnstone 1993); Reinion (2,400; Johnstone 1993); Ruanda (2,300; 2004); Sen Pjer i Mikelon (5,110; 1967); Senegal (20,000; 2006); Sejšeli (980; 1971); Švajcarska (1.490,000; 2000); Togo (3,000; 1993); Vanuatu (6,300; 1995).
kao nacionalni govori se u: Francuska (53,200,000; 2005); Andora (2,400; 1986); Francuska Gijana; Luksemburg (13,100; Johnstone 1993); Martinik (9,000; 2004); Valis i Futuna (120; Johnstone 1993).
Ostalo: Alžir (111,000; 1993); Kambodža; Italija (100,000; Harris 1987. regionalno službeni); Tunis (11,000; 1993); Ujedinjeno Kraljevstvo (14,000; 1976 Stephens. Služben na Kanalskim ostrvima); SAD (1.640,000; 2000).[15]

Karakteristike uredi

Francuski jezik je veoma daleko od fonetskih pravila čitanja i pisanja. Završni suglasnik u rečima se nikad ne izgovara. Slova n i m se ponekad ne izgovaraju. Francuski se čita „tečno“, što znači da se završni suglasnici često spajaju sa narednom reči. U pisanju se koristi pet vrsta akcenta: akut ´, grav `, cirkumfleks ˆ, umlaut ili trema ¨, i cedilja ¸.

Francuski jezik razlikuje deset glagolskih vremena: 5 prostih i 5 složenih.

Prosta su: sadašnje vreme (le présent), imperfekt (l'imparfait), futur (le futur), prezent subjunktiv (le subjonctif) i sadašnji kondicional (le conditionnel).

Složena su: složeni perfekat (le passé composé), pluskvamperfekt (le plus-que-parfait), futur perfekat (le futur antérieur), imperfekat subjunktiv (le subjonctif passé) i prošli kondicional (le conditionnel passé).

Francuski razlikuje učtivo oslovljavanje od prijateljskog. Za učtivo obraćanje koristi se drugo lice množine (vous). Izgubio je deklinaciju koja je postojala u latinskom jeziku. Francuski jezik razlikuje dva gramatička roda.

Vrste reči ili classes des mots, parties du discours su tradicionalno podeljene u dve grupe: promenjive (imenica, pridev, glagol, zamenica i član) i nepromjenjive (prilog, predlog, veznik, uzvik)

Padež ili le cas u francuskom jeziku su istovetni padežima u našem jeziku. Razlika je u tome što francuska deklinacija nije morfološki razvijena te se zbog toga, za izricanje različitih padeža, francuski jezik služi predlozima, na primer: N. la maison - G. de la maison. Morfološka opozicija javlja se prilikom formiranja množine: N. jednina la maison - N. množina les maisons

Brojevi ili les numéraux ne postoje kao zasebna gramatička kategorija nego čine deo prideva te se obično nazivaju les adjectifs numéraux.

Glagolska vremena. Francuski razlikuje četiri načina, a svaki način izriče nekoliko vremena:

a) indikativ - présent, passé composé, passé antérieur, imparfait, plus-que-parfait, passé intérieur, futur simple i futur composé
b) subjunktiv - présent, passé, imparfait, plus-que-parfait
c) kondicional - présent, passé
d) imperativ - présent ; passé

Glagolska stanja: aktiv, pasiv

Participi: sadašnji, prošli

Rod imenica: muški (masculin), ženski (féminin)

Pomoćni glagoli: avoir (imati), être (biti)

Načini: indikativ (indicatif), subjunktiv (subjonctif), kondicional (conditionnel) i imperativ (impératif)

Pregled fonetike uredi

Samoglasnici uredi

  • [a] = a
  • [u] = ou
  • [i] = i, y
  • [o] = o, au, eau
  • [e] = è, ê, ai, ei (u principu e s kvačicom (osim é))
  • [é] = (isto kao i e, samo su malo usta razvučenija, može se čitati isto kao i e) é, ed,
  • ez, er (na kraju reči, npr. parler i parlez se izgovaraju [parlé]
  • [ü] = (ili fućkajuće i), kaže se i, samo se skupe usne u krug kao da će se reći u
  • [ø] = (ili muklo e), englesko e u the
  • e (bez ikakve kvačice, osim kad je prvo slovo u reči, tad se čita normalno), eu
  • [œ] = (ili muklo eu). Glas sličan našem poluglasu ugh, kada je neko zbunjen, kad se ne zna što je neko rekao, ugh = eu, (npr. provocateur [provokat r]

a, o i œ imaju 2 verzije otvoreniju i zatvoreniju, ali se na to manje-više ne obraća neka pažnja.

Nazali uredi

Nazali u francuskom su samoglasnici koji se sastoje od kombinacije nekog samoglasnika +n ili m, s time da ti se n (ili m) pročita tiho, ili da se skoro uopće ne čita.

  • nazalno u (čita se a s zaobljenim usnama + tiho n) = un, um
  • [ẽ] (a + tiho n) = ain, ein, aim, eim, in (uopšteno neki samoglasnik (ili čak ništa +in)

Razlika između nazalnog u i ẽ je nestala u govornom francuskom, tako da se oboje mogu pojednostaviti kao a + tiho n.

  • [õ] (o + tiho n) = on, om
  • [ã] (o s razvučenim ustima + tiho n) = an, en, am, em

Razlika između [õ] i [ã] je da su kod prvog usne zaokružene, kao kod pravog o, a kod drugog razvučene kao u a, ali u brzom govoru se to neće opaziti.

Ako je slučajno n ili m duplo npr. vienne onda glas nije nazal i čita se normalno [vjen]. Ako iza n ili m postoji drugi samoglasnik, glas nije nazal i čita se normalno npr. ananas [anana]. Glagoli u trećem licu prezenta dobijaju nastavak –ent, koji se uopće ne čita (izuzetak).

Specijalne kombinacije uredi

  • [j] = i + samoglasnik (npr. ie=je)
  • [wi] = ou+i (npr. oui [wi])
  • [vi] = ui (npr. huit [vi])
  • [wa] = oi (npr. moi [mwa])

Kombinacija ay se čita kao ai+i, dakle ej. Uopšteno y je kao 2 i (ali to nekada ne dođe do izražaja). Ako su na samoglasniku 2 tačkice, kombinacija samoglasnika se ne čita, već se čitaju odvojeno, npr. noël [noel]

Suglasnici uredi

  • [š] = ch
  • [k] = qu, k, c (uvek osim ispred e & i)
  • [g] = g (uvek osim ispred e & i)
  • [nj] = gn
  • [r] (malo se drugačije izgovara, vuče na rh) = r
  • [f] = f, ph
  • [s] = s, c sa cedilom (kvačicom ispod slova), c ispred e & i
  • [z] = s između samoglasnika, z
  • [ž] = j, g ispred e & i

Dupla slova se čitaju kao i da je samo jedno napisano.

Specijalne kombinacije uredi

  • [ej], [aj] = ail, eil, eille, aille, ille, il (npr. chandail [šandaj], vermeil [vrmej], grisaille [grisaj], vieillard [vjejard], Versailles [versaj], soleil [solej])
  • [s] = ss između samoglasnika
  • [si], [se] = ti+on, ti+al, ti+el, ti+eux (npr. station [stasiõ], nation [nasiõ], démocratie [démokrasi], impartial [ãparsial], potentiel [potensiel], ambitieux [ãbisiöz])
  • [ks] = x (manje-više)
  • [gz] = x (među samoglasnicima) npr. example [egzãpl]
  • [s] = x (nekad)

Na kraju reči koja ima više od jednog sloga zadnji suglasnik (osim ako nije c, r,f, l (englesko CaReFuL:) se ne čita. Ako sledeća reč počinje sa samoglasnikom (ili sa h) neki se suglasnici onda dodaju toj reči, a reči se spajaju, npr. nous avons [nuzavõ].

Glasovi na kraju reči čitaju se kao

  • s = [z]
  • x = [z]
  • d = [t]

Pozajmice uredi

Procenjuje se da najmanje 13% francuskog jezika čine pozajmice (oko 4.200 reči). 1.054 reči su iz engleskog jezika, 707 iz italijanskog, 550 iz staronemačkog, 481 iz starih galoromanskih jezika, 215 iz arapskog, 164 iz nemačkog, 160 iz keltskog, 159 iz španskog, 153 iz holandskog, 112 iz persijskog i sanskrta, 101 iz raznih indijanskih jezika, 89 iz raznih azijskih jezika, 56 iz raznih afroazijskih jezika, 55 iz raznih slavenskih i baltičkih jezika i 144 iz raznih drugih jezika.

Dijalekti uredi

 
Mapa dijalekata Francuske

Francuski jezik je bogat lokalnim dijalektima, koji se nazivaju i patoa. Oni se u osnovi dele na severne (Langue d'oïl, bliže standardnom jeziku), južne (Langue d'oc, pod uticajem oksitanskog jezika), i franko-provansalske (Franco-Provençal).

 
Dijalekti francuskog jezika u svetu

Jezički fond uredi

Etimologija uredi

Većina reči u francuskom potiče iz latinskog jezika ili je izvedena iz grčko-latinskih osnova reči. Mnoge reči imaju dublete tako da je jedna verzija iz latinskog, a druga je narodna. Primer za to su mnoge imenice i izvedeni pridevi, kao: mère / maternel, frère / fraternel, froid / frigide, œil / oculaire, sûreté / sécurité, i slično.

Francuski je preuzeo mnoge reči iz engleskog, italijanskog, drugih romanskih jezika, nemačkog, arapskog, itd. Procenjuje se da je 13% rečnika (nekih 4.200 reči) stranog porekla u fondu od 35.000 reči.

U francuskom, često se kreiraju neologizmi koji zamenjuju, uglavnom engleske, pozajmljenice. Na primer, „balader“ (baladeur) zamenjuje engleske reči „vokmen“ i „diskmen“ (walkman, diskman).

Regionalni francuski uredi

 
Dobrodošli na Novo Naselje, Novi Sad (bilbord dobrodošlice na francuskom jeziku na Novom Naselju u Novom Sadu, postavljen tokom muzičkog festivala EXIT 2010).

Regionalni francuski predstavlja rečnik i izraze koji se koriste u pojedinim regionima francuskog jezičkog područja, ali ne pripadaju zvaničnim rečnicima francuskog, niti se koriste na celom govornom podučju.

Primer teksta uredi

Član 1 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima

Tous les hommes deviennent libres et égaux en dignité
né. Ils sont dotés de raison et de conscience,
et ils devraient se traiter les uns les autres dans un esprit de fraternité.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „The status of French in the world”. Pristupljeno 23. 4. 2015. 
  2. ^ a b v Commission, European (2012), „Europeans and their Languages” (PDF), Special Eurobarometer 386, Europa, str. 5, Pristupljeno 7. 9. 2014 
  3. ^ Frequently Asked Questions Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. februar 2016) – European Commission
  4. ^ (jezik: francuski) La Francophonie dans le monde 2006–2007 published by the Organisation internationale de la Francophonie. Nathan Архивирано на сајту Wayback Machine (14. јануар 2018), Paris, 2007.
  5. ^ Nationalencyklopedin "Världens 100 största språk 2007" The World's 100 Largest Languages in 2007
  6. ^ „Agora: La francophonie de demain”. 24. 11. 2004. Pristupljeno 13. 6. 2011. 
  7. ^ Rise in French speakers since 2010 a boost for France: report Arhivirano na sajtu Wayback Machine (30. jun 2015), Reuters, November 5th, 2014
  8. ^ The French language worldwide Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. oktobar 2017), 2014 report by La Francophonie released on the 5th of November, 2014
  9. ^ Mandarin Chinese Most Useful Business Language After English John Lauerman, Aug 30, 2011, Bloomberg News
  10. ^ EUROPA, data for EU25, published before 2007 enlargement.
  11. ^ Languages spoken in EU27
  12. ^ (jezik: francuski) Loi constitutionnelle 1992 Архивирано на сајту Wayback Machine (30. април 2008) – C'est à la loi constitutionnelle du 25 juin 1992, rédigée dans le cadre de l'intégration européenne, que l'on doit la première déclaration de principe sur le français, langue de la République.
  13. ^ Van Parijs, Philippe. „Belgium's new linguistic challenge” (PDF). KVS Express (Supplement to Newspaper de Morgen) March–April 2006. republished by the Belgian Federal Government Service (ministry) of Economy – Directorate–general Statistics Belgium: 34—36. Pristupljeno 5. 5. 2007.  – The linguistic situation in Belgium (and in particular various estimations of the population speaking French and Dutch in Brussels) is discussed in detail.
  14. ^ Abalain, Hervé (2007). Le français et les langues ... – Google Books. ISBN 978-2-87747-881-6. Pristupljeno 10. 9. 2010. 
  15. ^ Ethnologue (16th)

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi