Корисник:Iwan011/Mandžurska afera 1929.-1933.(Mandžukao)

POČETAK JAPANSKOG EKSPANZIONIZMA – MANDžURSKA AFERA 1931.

• Privredna kriza 1929 – 1933. godine takođe je teško pogodila i Japan, pa samim tim preovladavaju lagano militaristicko – fašističke i ostale agresivne struje u japanskom društvu. Ova kriza je naročito pogodila japanski izvoz. Tu se i javlja ideja da se resursi koji manjkaju u japanskoj idustriji i privredi potraže na prostranim tržišta Dalekog istoka – pre svega Mandžuriji. • Mandžurija je bila prostrana teritorija na kojoj je živelo 30 miliona stanovnika, od kojih su 90% bili Kinezi, dok su starosedeoci Mandžurci činili svega 10%. Mandžurija je bila značajna zbog svog rudnog bogatstva (ugalj, gvoždje i drugi metali), koje je Japanu bilo prekopotrebno. Takođe, i strateški položaj je bio jako bitan, iz razloga što su prolazile dve jako bitne pruge.

• 18. septembra 1931. posle “kvazi incidenta” na Južno – mandžuranskoj železnici, gde je eksplodirala mina i neznatno oštetila jedan kolosek, japanske trupe stacionirane u Mandžuriji stupile su u dejstvo. Kinezi nisu uspeli da pruže jak otpor, jer ih je svega bilo 10.000, pa su ih Japanci lako razoružali, da bi u narednih 6 nedelja ovladali skoro celom Mandžurijom.

• Rasprava u Društvu naroda počela je odmah (vec 22. septembra), ali su te okolnosti bile jako nepovoljne po Kinu. Ostale sile nisu želele da se mešaju u ovaj sukob, zauzimajući ili neodređene stavove, ili patetične kao npr. Francuzi, koji su rekli da treba zadržati status quo na Dalekom istoku. • 1. marta 1932. godine, Japanci su proglasili “nezavisnu” Mandžursku državu Mandžukuo, na čijem čelu je bio namesnik Pu Jiem (bivši kineski car). Tada država postaje u potpunosti pod vlašću Japanaca. Tako su ovladali Severo-istocnom Kinom, koja je bila bogati resurs (tada je već proizvodila 8 miliona tona uglja godišnje, i 2 milion gvozdene rude). • S obzirom da je Japan stvorio veštačku državu Mandžukuo, pritom prekršivši odredbe pakta Društva naroda, Brijan – Kelogovog pakta, i ugovora devetorice sa vašingtonske konferencije iz 1922, Litonova komisija predlaže Društvu naroda da naredi Japanu povlačenje vojske iz Mandžurije, i da dezavuiše novostvorenu državu, i vrati je pod Kineski državni suverenitet.

• Čim je završeno pokoravanje Mandžurije, militaristi su okrenuli pogled prema kineskoj provinciji Džehol koja se nalazila izmedju Mandžurske granice i Velikog kineskog zida. Džehol je predstavljao kapiju kroz koju se stiže do srca Kine, njenih centralnih provincija. Japanske trupe su 1. januara 1933. bez ikakvog povoda upale u Džehol i osvojile grad. Nekoliko dana kasnije, japanski vojni ministar Araki izjavio je da će ceo Džehol, kao sastavni deo Mandžurije, biti zaposednut od japanske armije, i pozvao je kineske vojne posade da ga napuste. • Ova nova agresija, najzad je pokrenula Skupštinu Društva naroda protiv Japana. Razvila se debata u kojoj Japanci nisu bili u stanju da iznesu ni jedan drugi argument osim svoje tvrdnje da Kina nije “organizovana država”, i da su japanske trupe da dužne da svojim građanima u toj zemlji pruže efikasnu zaštitu. Na kraju te besmislene debate, Skupština Društva naroda je 24. februara 1933. usvojila rezoluciju kojom se japanski postupci u Severo–istocnoj Kini proglašavju nezakonitim. Japan se poziva da smesta evakuiše Mandžuriju i da prizna kineski suverenitet nad njom. • Na ovu rezoluciju Društva naroda Japan je odgovorio na svoj način, bukvalno sutradan po usvajanju rezolucije Društva naroda o Mandžuriji, japanske trupe nastavljaju ofanzivu u Mandžuriju. Ona će uskoro biti okončana posedovanjem cele ove oblasti do kraja marta, da bi u aprilu japanske snage ovladale velikim delom Kineskog zida, i zapretile Pekingu. Kineskoj vladi ne preostaje ništa drugo nego da u maju prihvati primirije kojim se priznaje okupacija Džehula, i ukida bojkot japanske robe u Kini. • Još značajni potez vlade u Tokiju bila je odluka saopštena 27. marta 1933. da Japan napušta Društvo naroda, ukuzajući time demonstrativno na njegovu nemoć. • Najznačajnija politička posledica Mandžurske afere bio je nagli pad ugleda Društva naroda u svetu. Pokazalo se da ova organizacija u prvoj velikoj ratnoj opasnosti do koje je došlo usled delovanja svetske ekonomske krize, nije smoglo snage i našla sredstva da suzbije agresora i da zaštiti žrtve agresije. Drugi udarac slične težine koji će Društvo naroda pretrpeti uskoro posle toga, naneće joj slom konferencije o razoružanju,čiji je ona bili inicijator i sazivač.

• Godine 1934. Mongolija i SSSR su uvidele neophodnost o međusobnoj saradnji na uzajamnoj odbrani pred pretnjom rastućeg japanskog vojnog prisustva u Mandžuriji i Unutrašnjoj Mongoliji. Dana 12. marta 1936, saradnja je ojačana desetogodišnjim mongolsko-sovjetskim sporazumom o prijateljstvu, koji je uključivao uzajamni odbrambeni protokol