Patologija crvuljka karakteriše se čitavim nizom različitih patoloških stanja, koja se mogu primarno dijagnostikovati ili kao slučajan nalaz tokom dopunskih dijagnostičkih pretraga kod zapaljenja crvuljka ili drugih bolesti u trbuhu.[1]

Anatomija normalnog crvuljka

U patologiji crvuljka veliki značaj ima položaj, oblik, dužina i brojnost crvuljka zbog čestih upala (akutnih i hroničnih),[2] cista, mukocela crvuljka i karcinoidnih tumora crvuljka,[3][4][5] i divertikula.[6] Imajući ovo u vidu dobro poznavanje napred navedenih činjenica bitno je, kako tokom postavljanja dijagnoze tako i toko izbora metoda hirurškog lečenja.

Kongenitalne anomalije уреди

Kongenitalne anomalije crvuljka su strukturna i funkcionalna odstupanje od normalnog obrasca razvojnog procesa crvuljka koji je prisutan prilikom rođenja. Kongenitalne varijacije crvuljka su retke i ima ih malo. Kako kod ljudi, crvuljak nema digestivnu funkciju, on se ponaša kao limfni organ.[7] Kongenitalne anomalije apendiksa se najčešće javljaju kao potpuno odsustvo (agnezija) crvuljka ili kao dvostruki crvuljak.

Odsustvo crvuljka povezano je i s drugim malformacijama, poput agenezije ileocekalne valvule i jejunoilealne atrezije.[8][9]

Klasifikacija уреди

Malformacije crvuljka mogu se klasificikovati na sljedeći način:

Tip I - nedostaje crvuljak i slepo crevo;
Tip II - rudimentaran slepo crevo i odsustan crvuljk;
Tip III - normalno slepo crevo i otsutan crvuljak;
Tip IV - normalano slepo crevo i rudimentaran crvuljk;
Tip V - džinovsko slepo crevo i nedostaje crvuljak.

Nedostatak (agnezija) crvuljka уреди

Agenezija crvuljka je anomalija koja nastaje ako u osmoj nedelji embrionalnog razvoja ne dođe do formiranja crvuljka. Incidencija agenezije crvuljka je 1 na 100 000 laparotomija obavljenih zbog sumnje na akutno zapaljenje crvuljka.[10]

Nekada postoji mogućnost da se crvuljak razvija kao i cekum, ali da u daljem toku ne dolazi do njegove demarkacije od ostatka cekuma, tako da se mogu naći više od četiri haustre cekuma.[7] Svaka agenezija crvuljka zahteva da se trbušna šupljina pregleda u celosti, zbog mogućnosti autoamputacije, intususcepcije ili volvulusa crvuljka.[11]

Divertikulum crvuljka уреди

Kongenitalni divertikulum crvuljka se može otkriti, kao i na drugim delovima intestinalnog trakta, ili kao slučajan nalaz ili kao inflamiran crvuljak, kada daje sliku akutnog zapaljenja crvuljka.[12]

Opisani su i kongenitalni divertikulumi u sklopu genetskih anomalija.[13]

Ektopija crvuljka уреди

Opisana je pozicija crvuljka u grudnom košu, u slučaju malrotacije i dijafragmalne hernije, lumbalna, kao i lokalizacija unutar samog zadnjeg zida cekuma, kada crvuljak ne poseduje svoju serozu.[14]

Endometrioza crvuljka уреди

Endometrioza crvuljka, je najčešće u sklopu generalizovane intestinalne endometrioze, i može takođe iči sa slikom akutnog zapaljenja crvuljka, intususcepcije, krvarenja ili perforacije.

Crvuljak sa leve strane уреди

Postoje četiri uslova kada crvuljk može da se nađe sa leve strane.[7] Prema učestalosti javljanja to su:

  • situs inversus viscerum;
  • malrotacija creva;
  • “lutajući” cekum, sa dugim mezenterijumom;
  • izuzetno dug crvuljku, koji prelazi srednju liniju trbuha.[15]

Duplikacija crvuljka уреди

Opisane su četiri vrste duplikacije ili udvajanja, crvuljku:

Crvuljak tipa dvocevke — sa zajedničkim muskularnim slojem i komunikacijom između lumena u predelu distalnog dela.
Crvuljak poput ptice — kada su strukture simetrično postavljene sa obe strane ileocekalne valvule.
Crvuljak tipa taenia colli — kod koga se pored normalnog crvuljka koji se nalazi na uobičajenom mestu vidi još jedan manji crvuljak na teniji.[12]
Crvuljak poput ptice — kod koga je crvulajak u vidu potkovice koja ima dva otvora u slepom crevu.[16]

Heterotopična mukoza crvuljka уреди

Gastrična mukoza, pankreasno tkivo i mukoza jednjaka se mogu naći u crvuljku kao heterotopična tkivo.[17]

Vaskulitis уреди

Vaskulitis se može razviti izolovano na crvuljki ili kao sistemski vaskulitis, najčešće u sklopu nodoznog poliarteritisa.[18]

Neuralna proliferacija crvuljka уреди

Neuralna proliferacija crvuljka se dešava u okviru Reklinghauzenove bolesti.[19]

Zapaljenje crvuljka уреди

 
Zapaljenje crvuljka

Zapaljenje crvuljka je najčešće patološko stanje, sa učestaloću od 6-7%.[20] Zapaljenje crtvuljka je češće kod dece i adolescenata, ali se sreće, ne tako retko, i u srednjim i starijim godinama života.[21]

Etiopatogeneza

Zapaljenje crvuljka je u 50-80% slučajeva izazvano: opstrukcijom lumena koprolitom, žučnim kamenom, tumorom ili klupkom parazita (lat. oxyuriasis vermicularis).[1] Sekrecija mukusne tečnosti u začepljenom šupljem organu dovodi do povećanja intraluminalnog pritiska i posledičnog kolapsa venskih krvnih sudova. Ishemijska lezija dovodi do bakterijske proliferacije uz stvaranje inflamatornog edema i eksudacije, što još više pogoršava ishemiju. Izvestan broj zapaljenja crvuljka nastaje i bez opstrukcije. Patogeneza ove inflamacije je za sada nepoznata.[22]

U početnom stadijumu zapaljenja u mukozi, submukozi i lamini propriji se može naći samo mali boj neutrofilnih granulocita. Subserozni krvni sudovi su u kongestiji, sa manjom količinom neutrofilnog infiltrata perivaskularno. Inflamatorna reakcija pretvara blistavu serozu u zamućenu, granuliranu, crvenkastu membranu.

U kasnijem stadijumu izražen neutrofilni eksudat koji dovodi do fibrinopurulentne reakcije na serozi.[23] Sa napredovanjem zapaljen dolazi do formiranja apscesa u samom zidu crvuljka sa ulceracijama i fokusima supurativne nekroze na mukozi apendiksa. Ovaj stadijum predstavlja akutno supurativno zapaljenje crvuljka. Sledi formiranje većih polja hemoragijske ulceracije i gangrene celog zida, sve do seroze, čineći akutno gangrenozno zapaljenje crvuljka. Ubrzo dolazi do perforacije i formiranja gnojnog peritonitisa.[24]

Često su infiltracija i nekroza prisutni u mukozi crvuljka zbog drenaže eksudata u crvuljak iz drugih delova intestinalnog trakta, ali da bi se histološki postavila dijagnoza akutnog zapaljenja crvuljka, neophodno je postojanje infiltracije neutrofila u lamini muskularis propriji zida crvuljka.[24]

Tumori уреди

 
Karcinom crvuljka

Tumori crvuljka su retki i javlja se npr. kod oko 1 osobe na 1.000 stanovnika u Sjedinjenim Američkim Državama svake godine. Otprilike polovina slučajeva je pronađena kod osoba koje su imale operaciju zbog akutnog zapaljenja crvuljka, dok je druga polovina otkrivena tokom CT pretrage u toku sa crvuljkom nepovezanih stanja.

Tumori crvuljka mogu biti benigni (nekancerozni) ili zloćudni (kancerozni).

Vrste уреди

Primarni tumori crvuljka maogu biti:

Karcinoidni, adenokarcinoidni i tumori peharastih ćelija crvuljka — koji sporo rastu počinju u crvuljku i predstavljaju otprilike pola do dve trećine slučajeva. Obično ne izazivaju simptome, osim ako se ne šire na druge organe.

Adenokarcinom debelog creva — javlja u oko 10% slučajeva raka debelog creva i razvija se na crvuljku, u blizini debelog creva.

Nekarcinoidni tumor crvuljka — počinje u zidu crvuljka i stvaraju gustu, ljepljivu supstancu nazvanu mucin, i zato nose i naziv nekarcinogeni mucinozni tumor Adenokarcinom krioidnih ćelija — je naređi, ali i najagresivniji oblik raka debelog creva

Adenomi i nemucinozni karcinomi — se dešavaju veoma retko.

Mezenhimalni tumori najčešće vode poreklo od glatkih mišića, poput lejomioma ili ređe lejomiosarkoma. Gastrointestinalni stromalni tumori (GIST), granularni celularni tumori, Kapoši sarkom se dešavaju veoma retko. Limfomi kod dece se najčešće javljaju kao Burkitovi limfomi. Otkriveni su i depoziti u crvuljku kod leukemija.[1]

Karcinoid crvuljka уреди

 
Karcinoid crvuljka

Karcinoid crvuljka je najčešći tip ove vrste tumora, koji čini 85% svih gastrointestinalnih endokrinih tumora.[25] Naziv karcinoid ovi tumori su dobili zbog sporog rasta i homogenog izgleda tumorskih ćelija, što je ranije ispitivače navelo da potcene njihov maligni potencijal. Uglavnom je asimptomatski i dijagnostikuju se kao slučajan nalaz u apendektomiji ili tokom drugih operacija u trbuhu.[1]

Epidemiologija

Karcinoid se dijagnostikuje kod oko 0,3 — 0.9% apendektomiranih pacijenata.[1] Smatra se da se većina hirurga susretne sa ovim entitetom samo jednom u životu.[26] Oni su mirnog toka i interval između početka simptoma i dijagnoze je oko 4,5 godine.

Klinička slika

Klinički se karakteriše simptomima koji se javljaju i kod akutnog zapaljenja crvuljka, a broj i manifestacije simptoma zavisi od karakteristike samog tumora koji utiču na njegovo ponašanje.

Etiopatogeneza

Karcinoid crvuljka je najčešće lokalizovan na njegovom vrhu, u vidu je solidnog tumora promera do 1 cm. I pored intramuralne i transmuralna propagacija tumora, zahvatanje regionalnih limfnih čvorova je veoma retko.[27]

Metastaze

Najčešće metastazira u jetru i retroperitoneum.[1] Rizik metastatskog širenja je zavistan od veličine tumora. Metastaze se nalaze u manje od 2% tumora manjih od 1 cm, a u skoro 100% tumora većih od 2 cm. Osim u jetri i limfhim čvorovima metastaze karcinoida se mogu javiti u kostima, a ređe u srcu, dojkama ili oku.

Prognoza

Prognoza karcinoidnog tumora zavisi od lokalizacije i stadijuma bolesti u vreme postavljanja dijagnoze. Karcinoidi apendiksa retko ugrožavaju život.[1]

Iako u 80% slučajeva može doći do recidiva, apendektomija crvuljka daje dobre rezultate.[1]

Terapija

Indikacije za adjuvantnu hemioterapiju su: veličina tumora preko 2 cm, goblet-tip karcinoid, kao i pozitivne resekcione margine.[25] Ukoliko je tumor veći od 2 cm, lokalizovan na bazi crvuljka, indikovana je desna hemikolektomija.

Opsežniji hirurški tretman se preporučuje i u situacijama kada tumor ima visok indeks roliferacije ili ako se proširio na mezenteriolum, krvne i limfne sudove apendiksa.[25]

Metastaze drugih tumora уреди

Metastaze karcinoma ovarijuma se mogu javiti u crvuljku, ali jako retko.[28]

Vidi još уреди

Izvori уреди

  1. ^ а б в г д ђ е ж Jelena Antić, Klinički značaj minimalno invazivne hirurgije u terapiji akutnog apendicitisa u dečjem uzrastu, Doktorska disertacija, Univerzitet u Novom Sadu Medicinski fakultet, Novi Sad, 2016.
  2. ^ Farber REJL. Pathology J. B. Philadelphia: Lippincott Company; 1988: 714-1715.
  3. ^ Guller U, Hervey S, Purves H, Muhlbaier LH, Peterson ED, Ebanks S, et al. Laparoscopic versus open appendectomy: outcomes comparison based on a large adminiostrative database. Ann Surg 2004; 239(1): 43-52.
  4. ^ Marnerides A, Ghazi S, Sundberg A, Papadogia nnakis N. Develpomentof Fetal Intestinal Lenght during 2nd – Trimester in Normal and Pathologic Pregnancie. Pediatric and Developmental Pathopogy 2012; 15 (1): 24-29.
  5. ^ Patten M Bradley. Human Embryology. Toronto: The Blakiston Company; 1948: 184.
  6. ^ Jelesijevic V. Appendiceal diverticulum. Anat Anz 1974; 135(3): 226-34.
  7. ^ а б в Kongenitalne anomalije U: Jelena Antić, Klinički značaj minimalno invazivne hirurgije u terapiji akutnog apendicitisa u dečjem uzrastu, Doktorska disertacija, Univerzitet u Novom Sadu Medicinski fakultet, Novi Sad, 2016.
  8. ^ D.G. Martínez, A.W. Sánchez, F.V. Rivera, R.C. Romano, C.B. Torreblanca Agenesia apendicular Acta Med Grup Áng, 8 (2010), pp. 167-171
  9. ^ T. Cserni, A. Magyar, T. Nemeth, T.S. Paran, I. Csízy, T. Józsa Atresia of the ileocecal junction with agenesis of the ileocecal valve and vermiform appendix: report of a case Surg Today, 36 (2006), pp. 1126-1128
  10. ^ D.G. Martínez, A.W. Sánchez, F.V. Rivera, R.C. Romano, C.B. Torreblanca Agenesia apendicular Acta Med Grup Áng, 8 (2010), pp. 167-171
  11. ^ Chevre F, Gillet M, Vuilleumier H. Agenesis of the vermiform appendix. Surgical laparoscopy, endoscopy & percutaneous techniques. 2000;10(2):110-2
  12. ^ а б Kjossev KT, Losanoff JE. Duplicated vermiform appendix. The British journal of surgery. 1996;83(9):1259.
  13. ^ Wetzig NR. Diverticulosis of the vermiform appendix. The Medical journal of Australia. 1986;145(9):464-5.
  14. ^ Abramson DJ. Vermiform appendix located within the cecal wall. Anomalies and bizarre locations. Diseases of the colon and rectum. 1983;26(6):386-9.
  15. ^ Smith DE, Jacquet JM, Virgilio RW. Left upper quadrant appendicitis. Archives of surgery. 1974;109(3):443-7
  16. ^ S.C. Souza, S.R.M.R. Costa, I.G.S. Souza Vermiform appendix: positions and length – a study of 377 cases and literature review J Coloproctol, 35 (2015), pp. 212-216
  17. ^ Droga BW, Levine S, Baber JJ. Heterotopic Gastric and Esophageal Tissue in the Vermiform Appendix. American journal of clinical pathology. 1963;40:190-3.
  18. ^ Cellini C, Hoda SA, Spigland N. Lupus-associated vasculitis manifesting as acute appendicitis in a 16 year old girl. Pediatric rheumatology online journal. 2008;6:10.
  19. ^ Yamauchi H, Sakurai S, Tsukagoshi R, Suzuki M, Tabe Y, Fukasawa T, et al. A case of diffuse neuronal hypertrophy in acute appendicitis. International surgery. 2012;97(3):249-53
  20. ^ I. Willekens, E. Peeters, M.D. Maeseneer, J. Mey The normal appendix on CT: does size matter? PLoS ONE, 9 (2014) e:96476
  21. ^ .Nikolidis P, Hwang MC, Miller HF, Papanicolau N. The Nonvisualized Appendix: Incidence of Acute Appendicitis When Secondary Inflammatory Changes Are Absent. AJR Am J Roentgenol 2004; 183(4):889-92.
  22. ^ Bhangu A, Soreide K, Di Saverio S, Assarsson JH, Drake FT. Acute appendicitis: modern understanding of pathogenesis, diagnosis, and management. Lancet. 2015;386(10000):1278-87.
  23. ^ Robbins & Cotran Pathologic Basis of Disease, 8th Ed. Anil Aggrawal’s Internet Journal of Book Reviews. 2014;13(1):1-.
  24. ^ а б Alaedeen DI, Cook M, Chwals WJ. Appendiceal fecalith is associated with early perforation in pediatric patients. Journal of pediatric surgery. 2008;43(5):889-92.
  25. ^ а б в O’Donnell ME, Carson J, Garstin WI. Surgical treatment of malignant carcinoid tumours of the appendix. International journal of clinical practice. 2007;61(3):431-7.
  26. ^ In’t Hof KH, van der Wal HC, Kazemier G, Lange JF. Carcinoid tumour of the appendix: an analysis of 1,485 consecutive emergency appendectomies. Journal of gastrointestinal surgery : official journal of the Society for Surgery of the Alimentary Tract. 2008;12(8):1436-8.
  27. ^ Christianakis E, Paschalidis N, Chorti M, Filippou G, Rizos S, Filippou D. Carcinoid tumour of the appendix in children: a case report. Cases journal. 2008;1(1):136.
  28. ^ Agaimy A, Pelz AF, Wieacker P, Roessner A, Wunsch PH, Schneider-Stock R. Gastrointestinal stromal tumors of the vermiform appendix: clinicopathologic, immunohistochemical, and molecular study of 2 cases with literature review. Human pathology. 2008;39(8):1252-7.

Spoljašnje veze уреди

 Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).