Jovan Radović (28. oktobar 1891, Bare, Donja Morača - 15. novembar 1918. Sarajevo), bio je profesor i četnički vojvoda.[1][2]

Jovan Radović
Lični podaci
Datum rođenja(1891-10-28)28. oktobar 1891.
Mesto rođenjaBare, Knjaževina Crna Gora
Datum smrti15. novembar 1918.(1918-11-15) (27 god.)
Mesto smrtiSarajevo, Austrougarska

Osnovnu školu je završio u mestu rođenja, a gimnaziju u Beogradu. Studije je završio u Lajpcigu u predvečerje Prvog svetskog rata 1914. godine, odakle je prebegao, preko Rusije, u rodnu Crnu Goru. Jovan Radović je pripadao omladinskom pokretu koji su predvodili Marko Daković i Lazar Damnjanović.

Po kapitulaciji Crne Gore odmetnuo se, zajedno sa bratom Savom, u planine. Novembra 1916. godine krenuo je kod vojvode Pećanca, u društvu sa bratom, te braćom Milinkom i Toškom Vlahovićem i braćom Milanom i Đurom Drljevićem. Svi su oni postali četovođe komitske.[3] Uspeo da se prebaci u Srbiju, gde je postao jedan od najzaslužnijih figura Jablaničko-Topličkog ustanka, kao komandant Pirotskog komitskog odreda. Prijatelj i odani saborac do kraja komitskog vojvode Koste Vojnovića.

Četovođa Radović je bio glavni organizator narodnog ustanka (Topličkog) na desnoj obali Morave.[4] Bio je omiljen u narodu zbog svoje pameti, rečitosti, odvažnosti. Bio je obrazovan poliglota, odličan govornik i organizator koji lako pridobija ljude. Kosta Pećanac ga je naročito cenio zbog njegove nepokolebljivosti. Sa svojom vojskom je oslobodio od bugarskog okupatora varošicu Vlasotince. Njegov komitski odred je široko manevrisao zalazeći i u istočnu Tesaliju; stizao do Kučajskih planina i vraćao se nazad. Izabran je 9. februara 1917. godine u selu Obiliću, na komitskom sastanku za vojvodu pirotskog kraja.[5]

Kao profesor bio je naklonjen deci, koja su pod njegovim vođstvom mnogo toga učinila za srpstvo. Čim je probijen Solunski front, Radović je krenuo kod vojvode Pećanca u Peć. Predstojao je veliko razračunavanje sa pristalicama bivšeg crnogorskog kralja Nikole. Prilikom oslobađanja Crne Gore, u poznu jesen 1918. godine, Radović je zastupao vojvodu Kostu Milovanovića Pećanca, pa je sa topličkim i crnogorskim četnicima opkolio (20. oktobar 1918) Nikšić, i prinudio na predaju Austro-ugarske trupe (86 oficira, 30 kadeta i 3.000 vojnika). Sa srpskom vojskom kretao se na zapad i stigao u Sarajevo. Po dolasku u grad, još iste noći umire posle trpljenja tročasovnih velikih bolova u stomaku. Njegova misteriozna smrt u Sarajevu bila je povod krvavog razračunavanja između porodica Radović i Medenica - Dožić, jer su Radovići sumnjali da je Jovan otrovan od strane pristalica kralja Nikole. Smatralo se da ga je otrovao Crnogorac, Savo Medenica. Zbog Jovanove smrti, njegov brat Savo je izvršio krvnu osvetu, i ubio u Podgorici, Mila Dožića - Medenicu. Ubijeni Milo je bio navodno jedan od "najkulturnijih ljudi" u Crnoj Gori tog vremena.[3]

Bio je Radović veliki pobornik ujedinjenja srpskih zemlja, pre svega Srbije i Crne Gore. Nije se ženio; umro je mlad. Zbog ratnih zasluga posthumno je od strane Aleksandra I Karađorđevića, 11. aprila 1920. godine odlikovan "zlatnom medaljom za hrabrost".[6]

Reference uredi

  1. ^ „SEĆANjE NA PIROTSKOG VOJVODU: Oslobodio Toplicu i skoro pola Crne Gore”. Novosti. Pristupljeno 23. 1. 2019. 
  2. ^ Božica Mladenović: "Živ se ne predajem", Niš 2017. godine
  3. ^ a b "Pravda", Beograd 19. april 1927. godine
  4. ^ "Pravda", Beograd 3. april 1927. godine
  5. ^ "Pravda", Beograd 20. maj 1932. godine
  6. ^ "Službeni vojni list", Beograd 1920. godine