Jozef Mengele
Ovaj članak sadrži spisak literature (štampane izvore i/ili veb-sajtove) korišćene za njegovu izradu, ali njegovi izvori nisu najjasniji zato što ima premalo izvora koji su uneti u sam tekst. Molimo vas da poboljšate ovaj članak tako što ćete dodati još izvora u sam tekst (inlajn referenci). |
Dr Jozef Mengele (nem. Josef Mengele; Gincburg, 16. mart 1911 — Bertioga, 7. februar 1979) bio je nacistički lekar koji je stekao nadimak Anđeo smrti zbog svog rada u Aušvicu i drugim koncentracionim logorima. Vršio je medicinske eksperimente na ljudima, a bio je zadužen i za organizaciju logora: u gasne komore oterao je 400.000 ljudi, kao i Adolf Ajhman. Rođen je u gradu Gincburgu, u Bavarskoj. Bio je najstariji sin Karla i Valburge. Otac mu je bio industrijalac. Imao je dva brata; ženio se dvaput i imao sina Rolfa (nakon smrti brata Karla, oženio je njegovu udovicu učinivši levirat). Borio se kao član 5. SS divizije i dobio Gvozdeni krst, prvog i drugog reda. U Aušvicu je činio razne neetičke eksperimente sumnjive naučne vrednosti. Bio je i u drugim logorima. Pobegao je vatikanskim pacovskim kanalima u Argentinu, gde je živeo do kraja svog života. Umro je u 67. godini: kupajući se na jednoj brazilskoj plaži, doživeo je moždani udar dok je bio u vodi i udavio se. Njegov identitet je potvrđen tek 1992. Nikad se nije pokajao za svoje zločine, koliko je poznato.
Jozef Mengele | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 16. mart 1911. |
Mesto rođenja | Gincburg, Nemačko carstvo |
Datum smrti | 7. februar 1979.67 god.) ( |
Mesto smrti | Bertioga, Brazil |
Vojnička služba uredi
Ideologija nacizma je zajedno donela elemente antisemitizma, rasne higijene i eugenike, i kombinovala ih je sam pangermanizmom i teritorijalnim proširenjem sa ciljem da se stvori još životnog prostora za germanske narode.[1] Nacistička Nemačka je pokušala da stekne nove teritorije napadom na Poljsku i Sovjetski Savez, sa namerom da deportuje ili ubije sve Jevreje i Slovene koji su tu živeli, koji su smatranim inferiornima u odnosu na „arijevsku višu rasu”.[2]
Mengele se učlanio u Nacističku partiju 1937, a u SS 1938. Prošao je osnovnu vojnu obuku 1938. u gebirgsjegerima (brdskoj pešadiji) i pozvan da služi u Vermaht u junu 1940, par meseci po početku Drugog svetskog rata. Dobrovoljno se prijavio za lekarsku službu u Vafen-SS, gde je služio sa činom SS-unteršturmfirera u rezervnom medicinskom bataljonu sve do novembra 1940. Posle je bio raspoređen u Glavnom uredu SS-a za rasu i raseljavanje u Poznanju, gde je procenjivao kandidate koje bi bili podložni za germanizaciju.[3][4]
U junu 1941. Mengele je premešten u Ukrajinu, gde je odlikovan Gvozdenim krstom drugog reda. U januaru 1942. pristupio je u 5. SS oklopnu diviziju Viking kao bataljonski medicinski oficir. Spasio je dvojicu nemačkih vojnika iz zapaljenog tenka i bio je odlikovan Gvozdenim krstom prvog reda kao i Ranjeničkom značkom u crnom i Medaljom za brigu za nemački narod. Bio je ozbiljno ranjen u borbama kod Rostova na Donu polovinom 1942. i bio je proglašen nesposobnim za dalju vojnu službu. Posle oporavka, bio je premešten u Ured za rasu i raseljavanje u Berlinu. Takođe je nastavio svoj rad sa fon Feršuerom, koji je bio u Institutu za antropologiju, ljudsko nasledstvo i eugeniku Kajzer Vilhelm. Mengele je unapređen u čin SS-hauptšturmfirera (kapetana) u aprilu 1943.[5][6][7]
Aušvic uredi
Početkom 1943, uz podršku fon Feršuera, Mengele se prijavio za službu u koncentracionim logorima, gde je predvideo da će imati priliku da sprovodi genetske eksperimente nad ljudima.[5][8] Njegova prijava je prihvaćena i bio je premešten u logor Aušvic. Glavni medicinski oficir u Aušvicu, SS-standotarzt Eduard Virts, ga je imenovao na mesto glavnog lekara logora za romske porodice, koji se nalazio u potkampu u Birkenauu.[5][8]
Do kraja 1941, Adolf Hitler je rešio da će evropski Jevreji biti istrebljeni, pa je Birkenauu, koji je prvobitno bio planiran da drži prinudne radnike, bila dodeljena uloga kombinacije radnog logora i logora smrti.[9][10] Zatvorenici su dovoženi železnicom iz svih delova Evrope koje je okupirala Nemačka i pristizali su u konvojima svakodnevno.[11] Od jula 1942, SS je sprovodio "selekcije". Pristigli Jevreji bi bili razdvajani; oni koji su ocenjeni sposobnim za rad su primljeni u logor, dok su oni ocenjeni nepodesnim za rad odmah ubijeni u gasnim komorama.[12] Grupa određena za smrt, otprilike oko tri četvrtine ukupnog broja, je obuhvatala skoro svu decu, žene sa malom decom, trudnice, sve starce, kao i sve one koje bi SS lekar pri kratkom i površnom pregledu ocenio da nisu potpuno zdravi.[13][14] Mengele, koji je bio član tima lekara određenog za vrši ove selekcije, ih je vršio čak i kada nije bio raspoređen da ih sprovodi, u nadi da će naći osobe za svoje eksperimente.[15] Posebno je bio zainteresovan da pronađe blizance.[16] Za razliku od drugih doktora, koji su sprovođenje selekcija smatrali jednim od najstresnijih i najgroznijih dužnosti, Mengele je ovaj zadatak izvršavao raspoložen, često se smejući ili zviždući neku melodiju.[17][18]
Mengele i drugi SS lekari nisu lečili zatvorenike, već su nadgledali rad lekara-zatvorenika koji su bili primorani da rade u logorskoj medicinskoj službi.[18] Mengele je jednom nedeljno posećivao bolničke barake i slao u gasne komore sve zatvorenike koji ne bi ozdravili posle dve nedelje u krevetu.[19] Takođe je bio član tima lekara odgovornih za nadzor primene ciklona B, pesticida na bazi cijanida koji se koristio da ubija ljude u gasnim komorama u Birkenauu. Služio je u ovom svojstvu u gasnim komorama lociranim u krematorijumima IV i V.[20]
Sa izbijanjem epidemije nome (gangrenozne bakterijske bolesti usta i lica) koja je zadesila romski logor 1943, Mengele je započeo proučavanje da se otkrije uzrok bolesti i razvije terapiju. Zatražio je pomoć zatvorenika doktora Bertolda Epštajna, jevrejskog pedijatra i profesora Praškog univerziteta. Mengele je izolovao zatvorenike u posebne barake i naredio da se nekoliko zaražene dece ubije tako da se njihove sačuvane glave i organi mogu poslati u Medicinsku akademiju SS-a u Gracu i drugim ustanovama za proučavanje. Ovo istraživanje je bilo još u toku kada je romski logor likvidiran, a njegovi preostali zatvorenici ubijeni 1944.[21]
Kao odgovor na epidemiju tifusa u ženskom logoru, Mengele je ispraznio jedan blok od 600 jevrejskih žena i poslao ih u gasnu komoru. Zgrada je zatim očišćena i dezinfikovana, a zatvorenici susednog bloka su okupani i dezinfikovani i dobili su novu odeću pre nego što su preseljeni u očišćen blok. Proces je bio ponavljan sve dok sve barake nisu bile dezinfikovane. Slične dezinfikacije su korišćene kasnije za kasnije epidemije šarlaha i drugih bolesti, ali uz razliku da svu svi bolesni zatvorenici bili poslati u gasne komore. Za svoje napore, Mengele je kasnije bio nagrađen Krstom ratnih zasluga druge klase sa mačevima i bio je unapređen 1944. u prvog lekara podlogora u Birkanuu.[22]
Reference uredi
- ^ Evans 2008, str. 7.
- ^ Longerich 2010, str. 132.
- ^ Posner & Ware 1986, str. 16.
- ^ Kubica 1998, str. 318–319.
- ^ a b v Kubica 1998, str. 319.
- ^ Posner & Ware 1986, str. 16–18.
- ^ Astor 1985, str. 27.
- ^ a b Allison 2011, str. 53.
- ^ Steinbacher 2005, str. 94.
- ^ Longerich 2010, str. 282–283.
- ^ Steinbacher 2005, str. 104–105.
- ^ Rees 2005, str. 100.
- ^ Levy 2006, str. 235–237.
- ^ Astor 1985, str. 80.
- ^ Levy 2006, str. 248–249.
- ^ Posner & Ware 1986, str. 29.
- ^ Posner & Ware 1986, str. 27.
- ^ a b Lifton 1985.
- ^ Astor 1985, str. 78.
- ^ Piper 1998, str. 170, 172.
- ^ Kubica 1998, str. 320.
- ^ Kubica 1998, str. 328–329.
Literatura uredi
- Aderet, Ofer (22. 7. 2011). „Ultra-Orthodox man buys diaries of Nazi doctor Mengele for $245,000”. Haaretz. Pristupljeno 2. 2. 2014.
- Allison, Kirk C. (2011). „Eugenics, race hygiene, and the Holocaust: Antecedents and consolidations”. Ur.: Friedman, Jonathan C. Routledge History of the Holocaust. Milton Park; New York: Taylor & Francis. str. 45—58. ISBN 978-0-415-77956-2.
- Astor, Gerald (1985). Last Nazi: Life and Times of Dr Joseph Mengele. New York: Donald I. Fine. ISBN 978-0-917657-46-7.
- Blumenthal, Ralph (22. 7. 1985). „Scientists Decide Brazil Skeleton Is Josef Mengele”. The New York Times. Arthur Ochs Sulzberger, Jr. Pristupljeno 1. 2. 2014.
- Brozan, Nadine (15. 11. 1982). „Out of Death, a Zest for Life”. The New York Times.
- Evans, Richard J. (2008). The Third Reich at War. New York: Penguin. ISBN 978-0-14-311671-4.
- Hier, Marvin (2010). „Wiesenthal Center Praises Acquisition of Mengele's Diary”. Simpn Wiesenthal Center. Arhivirano iz originala 8. 5. 2017. g. Pristupljeno 2. 2. 2014.
- Kershaw, Ian (2008). Hitler: A Biography. New York: W. W. Norton & Company. ISBN 978-0-393-06757-6.
- Kubica, Helena (1998) [1994]. „The Crimes of Josef Mengele”. Ur.: Gutman, Yisrael; Berenbaum, Michael. Anatomy of the Auschwitz Death Camp. Bloomington, Indiana: Indiana University Press. str. 317–337. ISBN 978-0-253-20884-2.
- Lagnado, Lucette Matalon; Dekel, Sheila Cohn (1991). Children of the Flames: Dr Josef Mengele and the Untold Story of the Twins of Auschwitz. New York: William Morrow. ISBN 978-0-688-09695-3.
- Levy, Alan (2006) [1993]. Nazi Hunter: The Wiesenthal File (Revised 2002 izd.). London: Constable & Robinson. ISBN 978-1-84119-607-7.
- Lifton, Robert Jay (21. 7. 1985). „What Made This Man? Mengele”. The New York Times. Pristupljeno 11. 1. 2014.
- Lifton, Robert Jay (1986). The Nazi Doctors: Medical Killing and the Psychology of Genocide. New York: Basic Books. ISBN 978-0-465-04905-9.
- Longerich, Peter (2010). Holocaust: The Nazi Persecution and Murder of the Jews. Oxford; New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-280436-5.
- Mozes-Kor, Eva (1992). „Mengele Twins and Human Experimentation: A Personal Account”. Ur.: Annas, George J.; Grodin, Michael A. The Nazi Doctors and the Nuremberg Code: Human Rights in Human Experimentation. New York: Oxford University Press. str. 53—59. ISBN 978-0-19-510106-5.
- Nash, Nathaniel C. (11. 2. 1992). „Mengele an Abortionist, Argentine Files Suggest”. The New York Times. Pristupljeno 31. 8. 2014.
- Nyiszli, Miklós (2011) [1960]. Auschwitz: A Doctor's Eyewitness Account. New York: Arcade Publishing. ISBN 978-1-61145-011-8.
- Oster, Marcy (3. 2. 2010). „Survivor’s grandson buys Mengele diary”. Jewish Telegraphic Agency. Pristupljeno 2. 2. 2014.
- Piper, Franciszek (1998) [1994]. „Gas Chambers and Crematoria”. Ur.: Gutman, Yisrael; Berenbaum, Michael. Anatomy of the Auschwitz Death Camp. Bloomington, Indiana: Indiana University Press. str. 157–182. ISBN 978-0-253-20884-2.
- Posner, Gerald L.; Ware, John (1986). Mengele: The Complete Story. New York: McGraw-Hill. ISBN 978-0-07-050598-8.
- Rees, Laurence (2005). Auschwitz: A New History. New York: Public Affairs. ISBN 978-1-58648-303-6.
- Saad, Rana (1. 4. 2005). „Discovery, development, and current applications of DNA identity testing”. Baylor University Medical Center Proceedings. 18 (2): 130—133. PMC 1200713 . PMID 16200161.
- Segev, Tom (2010). Simon Wiesenthal: The Life and Legends. New York: Doubleday. ISBN 978-0-385-51946-5.
- Simons, Marlise (17. 3. 1988). „Remains of Mengele Rest Uneasily in Brazil”. The New York Times. Pristupljeno 2. 2. 2014.
- „SS service record of Josef Mengele”. College Park, Maryland: National Archives and Records Administration.
- Steinbacher, Sybille (2005) [2004]. Auschwitz: A History. Munich: Verlag C. H. Beck. ISBN 978-0-06-082581-2.
- „The Album”. United States Holocaust Memorial Museum. 2007. Arhivirano iz originala 29. 01. 2014. g. Pristupljeno 2. 2. 2014.
- Turner, Adrian (14. 6. 2003). „Gregory Peck: Elder statesman of the screen who stood for nobility, honour and decency”. The Independent. Pristupljeno 1. 9. 2015.
- Walters, Guy (2009). Hunting Evil: The Nazi War Criminals Who Escaped and the Quest to Bring Them to Justice. New York: Broadway Books. ISBN 978-0-7679-2873-1.
- Weindling, Paul (2002). „The Ethical Legacy of Nazi Medical War Crimes: Origins, Human Experiments, and International Justice”. Ur.: Burley, Justine; Harris, John. A Companion to Genethics. Blackwell Companions to Philosophy. Malden, MA; Oxford: Blackwell. str. 53–69. ISBN 978-0-631-20698-9. doi:10.1002/9780470756423.ch5.
- Zentner, Christian; Bedürftig, Friedemann (1991). The Encyclopedia of the Third Reich. New York: Macmillan. ISBN 978-0-02-897502-3.