Jugoslovensko dramsko pozorište

Jugoslovensko dramsko pozorište osnovano je 1947. godine kao reprezentativno pozorište nove Jugoslavije. Mnogi najznačajniji glumci iz Zagreba, Novog Sada, Sarajeva, Splita, Ljubljane i drugih gradova pozvani su da učestvuju u stvaranju ovog pozorišta.

Jugoslovensko dramsko pozorište
Jugoslovensko dramsko pozorište
LokacijaUlica kralja Milana 50
Srbija Beograd, Srbija
Konstrukcija
Otvoreno1947.
Period aktivnosti1947—1997.
2003—danas
Renovirano/obnovljeno2003.
Veb-sajt
www.jdp.rs
Plan pozorišta Manjež, arhitekta Nikolaj Krasnov, 1924.

Istorijat uredi

Godine 1947, reditelj Bojan Stupica je postavljen na čelo kuće kao umetnički rukovodilac. On i kritičar Eli Finci postavili su temelje repertoarske orijentacije JDP-a kao pozorišta visokog literarnog nivoa. To će ostati kao osnovna orijentacija JDP-a do današnjeg dana, s tim da je, pored literarnog, element scenskog dobio ravnopravno mesto. Tada je sakupljeno oko 60 probranih glumaca, među kojima su bili Marija Crnobori, Mira Stupica, Branka Veselinović, Mlađa Veselinović i Kapitalina Erić.[1] Jugoslovensko dramsko pozorište je nastalo na mestu jahačke škole, adaptirana je konjušnica i pretvorena u scenu.[2]

Prva predstava je odigrana 3. aprila 1948. a reč je o komadu „Kralj Betajnove“ Ivana Cankara u režiji Bojana Stupice. Ovaj dan se obeležava kao dan JDP-a i tog datuma se dodeljuju godišnje nagrade.

Prve sezone prošle su u znaku prikazivanja svetske i domaće klasike: Čehov, Goldoni, Šeridan, Ostrovski, Lope de Vega, Gorki, Šo, Šekspir, Plaut, Rasin, Molijer, Ibzen, Lorka, a od domaćih klasika Cankar, Držić, Sterija, Jakšić i Nušić.

Reditelji koji su u to vreme stvorili slavu JDP-a, (Bojan Stupica, Mata Milošević i Tomislav Tanhofer) bili su već između dva rata pod uticajem evropskog modernizma što je bilo vidljivo i u njihovim predstavama.

Od sredine osamdesetih teatrolog Jovan Ćirilov, u svojih četrnaest upravničkih sezona, ustoličava JDP kao reprezentativno pozorište savremenog scenskog izraza u okvirima širim od bivše države.

JDP je izgorelo do temelja 17. oktobra 1997, navodno zbog greške na instalacijama. Pozorište je ponovo sagrađeno, a Velika scena je iznova otvorena 23. maja 2003. predstavom „Rodoljupci“ Jovana Sterije Popovića u režiji Dejana Mijača. Glumac Branko Cvejić je bio zamenik direktora, a od 12. jula 2002. je direktor JDP-a. Reditelj Gorčin Stojanović je bio direktor od 2001. a umetnički direktor je od 12. jula 2002. Velika scena sada nosi ime velikana srpske glumačke scene, Ljube Tadića.

Od 2003. do danas obnovljeno Jugoslovensko dramsko pozorište postavilo je tekstove Čehova, Šekspira, Bulgakova, Vedekinda, Andrejeva, fon Horvata, Ostrovskog, Hera, Labjuta, Hristića, Dukovskog, Srbljanovićeve, Markovićeve. Otvorena je i treća scena pozorišta, Studio JDP-a, eksperimentalna scena za mlade autore.

Povodom 70 godina od osnivanja JDP objavljena je jubilarna monografija.[3]

Član je Unije teatara Evrope od 2006. godine.[4]

Zgrada Jugoslovenskog dramskog pozorišta uredi

Manjež uredi

Na mestu gde se danas nalazi nova zgrada Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u vreme Kneževine Srbije, nalazio se manjež - zgrada[5] koja je služila Kraljevskom konjičkom eskadronu. Izdužene osnove, bila je to jednostavna, jednospratna zgrada, u koju će se nekoliko decenija kasnije useliti ansambl Narodnog pozorišta, zbog oštećenja matične kuće, nastale tokom Prvog svetskog rata. Stara konjušnica, popularno nazvana „Drveni manjež“ kratko je služila pozorišnim poklonicima, zbog izbijanja požara 1927. godine, kada je potpuno izgorela. Iste godine, po planovima istaknutog arhitekte ruskog porekla Nikolaja Petroviča Krasnova započeta je gradnja nove zgrade.[6][7]

Pozorišna zgrada uredi

 
Poslednja privremena skupštinska zgrada od 1931. do 1936.

Od 1929. godine do 1931. godine, kratko je služila kao pozorišna zgrada („Zgrada na Vračaru“), kad se u enterijeru obavljaju izmene, radi privremenog useljavanja Narodne skupštine.

Posle Drugog svetskog rata uredi

Po završetku Drugog svetskog rata, 1947. godine, priznati arhitekta Momčilo N. Belobrk[8] izrađuje projekat adaptacije zgrade za pozorišne potrebe.

 
Pozorišna skulptura vajara Mrđana Bajića, 2003

Posle drugog požara, 1997. godine, na osnovu raspisanog konkursa koji je podrazumevao rekonstrukciju, modernizaciju i temeljnu obnovu zgrade, započeti su obimni radovi prema projektu prvonagrađenog rada, mladog arhitekte Zorana Radojičića i prijatelja (kako je autor označio svoje saradnike). Objekat koji je ocenjen kao „senzibilno modernistička intervencija“ danas je stecište bogatog pozorišnog života u centru prestonice.[9]

Zgrada je osvojila sledeće nagrade:

  • Nagrada Saveza arhitekata Srbije 2005. godine (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd)
  • Aprilska nagrada Grada Beograda za arhitekturu i urbanizam za objekat Jugoslovenskog Dramskog Pozorišta u Beogradu 2004. godine
  • Nagrada kompanije „Novosti“ za arhitekturu 2003, za najbolje arhitektonsko ostvarenje (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd) 2004. godine
  • Gran pri XXVI Salona arhitekture (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, 2004. godine
  • BPB nagrada 2003. godine za enterijer (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd)

Upravnici uredi

Dosadašnji upravnici pozorišta su:

Ansambl uredi

Gostujući glumci uredi

  • Mladen Andrejević
  • Jelena Angelovski
  • Miloš Anđelković
  • Zorana Bečić
  • Jovan Belobrković
  • Slobodan Beštić
  • Svetlana Bojković
  • Ivan Bosiljčić
  • Vojislav Brajović
  • Stefan Bundalo
  • Janko Cekić
  • Petar Ćirica
  • Tijana Čurović
  • Olivera Katarina
  • Branko Cvejić
  • Svetozar Cvetković
  • Maša Dakić
  • Dejan Dedić
  • Bojan Dimitrijević
  • Tinja Došen
  • Nebojša Dugalić
  • Igor Filipović
  • Jovana Gavrilović
  • Boris Isaković
  • Srđan Ivanović
  • Maja Izetbegović
  • Uroš Jakovljević
  • Marko Janketić
  • Aleksandra Janković
  • Bane Jevtić
  • Goran Jevtić
  • Srđan Jovanović
  • Lana Karaklajić
  • Mirjana Karanović
  • Damjan Kecojević
  • Gordan Kičić
  • Dubravka Kovjanić
  • Olivera Krljević
  • Anđela Krvavac
  • Toni Laurenčić
  • Bojan Lazarov
  • Suzana Lukić
  • Željko Maksimović
  • Bojana Maljević
  • Anita Mančić
  • Aleksandar Marković
  • Nataša Marković
  • Đorđe Marković
  • Maja Matijević
  • Cvijeta Mesić
  • Sloboda Mićalović
  • Ivan Mihailović
  • Miloš Milić
  • Boris Milivojević
  • Isidora Minić
  • Nataša Ninković
  • Andrijana Oliverića
  • Ivan Pantović
  • Arpad Pečvari
  • Pavle Pekić
  • Branka Petrić
  • Jelena Petrović
  • Milica Petrović
  • Tanja Pjevac
  • Boris Postovnik
  • Aleksandar Radojičić
  • Nataša Radovanović
  • Jelisaveta Seka Sablić
  • Nada Šargin
  • Hana Selimović
  • Ana Simić
  • Ana Stanković
  • Slobodan Stefanović
  • Feđa Stojanović
  • Kaća Todović
  • Lazar Tomić
  • Jelena Trkulja
  • Renata Ulmanski
  • Vlasta Velisavljević
  • Marija Vicković
  • Ivana Vuković
  • Branislav Zeremski
  • Milena Živanović
  • Božidar Zuber
  • Jelena Đokić
  • Sena Đorović
  • Igor Đorđević
  • Zoran Đorđević
  • Lazar Đukić
  • Jasna Đuričić
  • Rada Đuričin
  • Miloš Đurović

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Želela sam da budem gospođa ministarka („Politika“, 3. mart 2009)
  2. ^ Teatar dobio ime po slavnoj glumici („Blic“, 10. oktobar 2010)
  3. ^ Od Stupice do Ćirilova („Politika”, 19. januar 2019)
  4. ^ Golubović-Trebješanin, Borka. „Ambiciozni planovi JDP-a”. Politika (23. 7. 2019.). Pristupljeno 25. 7. 2019. 
  5. ^ „pristupljeno 30.3.2016.”. Arhivirano iz originala 11. 10. 2016. g. Pristupljeno 21. 5. 2016. 
  6. ^ I. Sretenović: „ Zgrada jugoslovenskog dramskog pozorišta – od manježa do savremenog teatra“ , Nasleđe br. 4, Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, Beograd, 2004. god.
  7. ^ pristupljeno 30.3.2016.
  8. ^ S.G.Bogunović, Arhitektonska enciklopedija Beograda XIX i XX veka, arhitekti, tom II, Beograd 2005.
  9. ^ pristupljeno 30.3.2016.

Spoljašnje veze uredi