Junona (lat. Iuno) je najcenjenija boginja rimskog panteona, poistovećivana s grčkom boginjom Herom.[1][2] Smatrana je ćerkom Saturna i ženom vrhovnog rimskog boga Jupitera. Vladala je pored njega kao Regina („kraljica“) i poštovana kao pokroviteljica i zaštitnica Rima.[3] U tom svojstvu sačinjavala je zajedno sa Minervom deo tzv. kapitolske trijade, i zato imala posebnu odaju u Jupiterovom hramu.[4][5][6] Predstavljana je sa dijademom na glavi, skiptrom i munjom u rukama.[1]

Junona

Mitologija uredi

  • Pod imenom Iuno Populona poštovana je kao boginja koja umnožava narod, štiti gradove i pomaže rimskoj vojsci u ratu.[1]
  • Kao Iuno Moneta, slavljena je i na Arksu (Arx Capitolina), severoistočnom delu Kapitolskog brega. Ovaj atribut moneta („ona koja opominje“, od monere — upozoriti, opomenuti), dodeljen je jer su njene svete guske gakanjem upozorile rimske vojnike prilikom noćnog napada Gala na Rim (390. p. n. e) i time spasle Kapitol. Nešto kasnije će u ovom hramu, u znak zahvalnosti Junoni zbog pomoći prilikom odbrane od epirskog osvajača Pira (275. p. n. e), otpočeti kovanje rimskog novca, koji se prema boginjinom atributu počeo nazivati moneta.[1]
  • Kao Iuno Curis (ili Quiris) prikazivana je sa štitom i kopljem (curis), i pretpostavlja se da su joj Rimljani od davnina prinosili žrtve na zbornom mestu svih kurija, koje se takođe zvalo curia.[1]

Mesec Jun je po njoj dobio ime (Iunius), Rimljani su joj posvetili Kalende (Kalendae), tj. prvi dan u mesecu, čime je dovođena u vezu sa Janusom (Ianus), bogom svakog početka. Pretpostavlja se da su ova dva božanstva prvobitno bila kulturno čvršće povezana, na šta ukazuju i zajednički ritualni postupci: Junona je početkom svakog meseca regina sacrorum žrtvovala jagnje u „kraljevskoj kući“ na Forumu (Regia), dok je njen muž (rex sacrorum) na Kalende prinosio žrtvu Janusu i objavljivao dan na koji padaju None (Nonae). Tek sa podizanjem Kapitolskog hrama, Junona se dovodi u kultnu vezu sa Jupiterom, postajući deo „kapitolske trijade“, zajedno sa Minervom.[7]

Poštovana je kao zaštitnica žena, boginja braka i porođaja. Njoj u čast su udate žene slavile praznik Matronalia (1. marta), kada su dobijale darove od svojih muževa, ukućana i rođaka. Smatralo se da je na taj dan rođen Junonin sin, bog Mars, po kome je ovaj mesec i dobio naziv, a takođe i da je sklopljen mir između Latina i Sabinjana, kojim je omogućeno sjedinjavanje naselja okolnih brežuljaka i stvaranje prvobitne rimske države. Prema predanju, sporazum su na Forumu (v. Vulcanal) zaključili Romul i Tit Tacije, legendarni osnivač sabijskog plemena Tities.[7]

Prema drevnom verovanju Rimljana, kao što svaki muškarac ima svog „genija“ (genius), ličnog duha čuvara, tako je i svaka žena imala svoju „junonu“. Otuda se smatra da je Junonin lik nastao postepenim divinizovanjem brojnih genija žena (junona), odnosno njihovim sažimanjem u jednu božansku ličnost. Tako je ona postepeno od zaštitnice žena i boginje braka i porođaja, postala boginja porodice, pokroviteljica Rima i zaštitnica cele rimske države i time pandan „geniju rimskog naroda“ (genius populi Romani).[7]

Rimljani su verovali da Junona, kao boginja porođaja (Iuno Lucina), donosi decu na svetlost dana (ad lucem), pa se u atrijumu rimskih kuća ovaj srećan događaj proslavljao postavljanjem svečane trpeze u njenu čast. U podnožju Celija, jednom od vrhova Eskvinila, podignut joj je hram (375. p. n. e) u kome su roditelji novorođene dece bili obavezni da prilože odgovarajući novčani iznos, jer ih je na to obavezivala naredba Servija Tulija. Ovo plaćanje, zajedno sa novčanim prilogom boginji Juventi (Iuventas) pri sticanju punoletstva i boginji Libitini (Libitina) posle pogreba, omogućavalo je uvid u brojno stanje rimskog stanovništva.[7]

Junona je zadobila i druge brojne atribute:

  • u funkciji zaštitnice devojaka zvali su je Virginiensis (Devičanska),
  • a kao boginja udatih žena Matrona,
  • kao zaštitnica nevesta Pronuba (koja vodi za ruku mladu),
  • kao zaštitnica braka Iugalis (koja prilikom sklapanja braka sastavlja ruke supružnika),
  • zatim Domiduca (ona koja odvodi nevestu u kuću mladoženje),
  • Unixa (nazvana tako po ritualnom mazanju dovrataka kada mlada ulazi u njegovu kuću),
  • Cinixa (koja privodi nevestu bračnoj postelji).
  • Junona je slavljena i kao boginja plodnosti u širem smislu, i tada nazivana Caprotina, jer je jarac (caper) bio njena sveta životinja i često joj je prinošen na žrtvu. U tom svojstvu joj je bila posvećena svetkovina, koja je svake godine praznovana na julske None (7. juli), ne samo u gradu već i celom Lacijumu.
  • Bila je poznata pod nazivom Feriae (ili Nonae) Caprotinae jer su žene tom prilikom ispod drveta divlje smokve (caprificus), čiji plod simboliše ženski polni organ, prinosile žrtvu ovoj boginji i ritualnim radnjama želele da obezbede brojno potomstvo. U slavlju su učestvovale sve žene, uključujući sluškinje i robinje, koje su bile preodevene u haljine matrona i pogrdnim izrazima i bacanjem kamenčića privlačile pažnju polaznika, i potom ih udarale. Verovalo se da ti udarci obezbeđuju plodnost i po tome je ova svetkovina ritualno bila bliska Luperkalijama (Lupercalia), dok je po svojoj raskalašnosti podsećala na Saturnalije (Saturnalia).[7]

Teološka i komparativna studija uredi

Složenost figure Junone izazvala je mnogo nesigurnosti i debata među savremenim naučnicima. Neki ističu jedan aspekt ili karakter boginje, smatrajući ga primarnim: drugi bi tada bili prirodan, pa čak i neophodan razvoj prvog. Palmer i Harmon smatraju da je to prirodna vitalna snaga mladosti, a Late ženska plodnost. Ovi originalna svojstva bi doveli do formiranja kompleksne teologije Junone kao suverena i naoružanog božanstva čuvara.

 
Junona. Srebrna statua, 1–2. vek.

Žorž Dumezil je, sa druge strane, predložio teoriju o nesvodljivosti i međuzavisnosti tri aspekta (suverenitet, rat, plodnost) u boginjama koje tumači kao originalnu, nesvodljivu strukturu kao što je pretpostavljeno u njegovoj hipotezi o trifunkcionalnoj ideologiji Indoevropljana. Dok je Dumezilovo odbijanje da vidi grčki uticaj u kurzivnom Junoninom izgledu teško održavo[8] u svetlu doprinosa arheologije, njegovu komparativnu analizu božanske strukture podržavaju mnogi naučnici, kao što su M. Renard i Ž. Pose. Njegova teorija tvrdi da dok su muški bogovi inkarnirali jednu pojedinačnu funkciju, postoje ženske boginje koje čine sintezu tri funkcije, kao odraz ideala uloge žene u društvu. Iako takvo božanstvo ima poseban afinitet za jednu funkciju, uglavnom plodnost, i. e. treće, ona je ipak podjednako kompetentna u svakoj od tri.

Kao konkretne primere Dumezil navodi vedsku boginju Sarasvati i avestičku Anahitu. Sarasvati kao rečna boginja je prvo boginja treće funkcije, vitalnosti i plodnosti[9] koja je povezana sa božanstvima treće funkcije kao Ašvin i boginja propagacije kao Sinivali. Ona je majka i na nju se oslanjaju sve životne snage..[10] Ali u isto vreme ona pripada i prvoj funkciji verskog suverena: ona je čista,[11] ona je sredstvo očišćenja i pomaže začežće i ostvarenje pobožnih pomisli.[12] Na kraju, ona je i ratnik: u savezu sa Marutima ona uništava neprijatelje[13] i, jedina među ženskim boginjama, nosi epitet boga ratnika Indre, uništavača, razarača opozicija.[14] Ona je uobičajena supruga svih heroja Mahabharate, sinova i naslednika vedskih bogova Darme, Vajua, Indre i blizanaca Ašvina. Iako u himnama i obredima njena trostruka priroda nikada nije izražena zajedno (osim u Ṛg Veda VI 61, 12:: triṣadásthā koja ima tri sedišta).

Samo u svom avestičkom ekvivalentu Anahita, velike mitske reke, ona eksplicitno nosi iste tri valence: njen Jašt navodi da je prizivaju ratnici, sveštenici i oslobodioci.[15] Ona daje ženama lak porođaj i blagovremen dotok mleka. Ona je junacima davala snagu kojom su pobeđili svoje demonske protivnike. Ona je veliki pročišćivač, „ona koja pobožnika stavlja u ritualno, čisto stanje“ (yaož dā).[16] Njeno potpuno ime je takođe trostruko: Mokra (Arədvī), Jaka (Sūrā), Bezgrešna (Anāhitā).

Dumezil primećuje da se ovi naslovi savršeno poklapaju sa latinskom Junonom, posebno Junonom Seispes Mater Reginom iz Lanuviuma, jedina razlika je u religioznoj orijentaciji prve funkcije. Može se uporediti i epitet Fluonije, Fluviona rimske Junone, o kome govori G. Radke.[17][18] Međutim, D. P. Harmon je primetio da se značenje Seispesa ne može posmatrati kao ograničeno na aspekt ratnika, jer podrazumeva složeniju, sveobuhvatniju funkciju, i. e. spasitelja.[19]

Kod germanskih naroda homologna boginja je bila dvovalentna, po pravilu je vojna funkcija bila podređena suverenu: boginja *Frīy(y)o- bila je istovremeno suveren, žena velikog boga, a Venera (otuda *Friy(y)a-dagaz „Frejtag za Veneru umire”). Međutim, unutrašnja napetost lika dovela je do dupliranja u skandinavskoj religiji: Friga je rezultirala samo suverenom boginjom, suprugom boga čarobnjaka Odina, dok je iz imena Freir tipičnog boga treće funkcije, izvučen je drugi lik, Freja, ograničena kao Vani u sferu zadovoljstva i bogatstva.

Dumezil smatra da su teologije drevnog Lacijuma mogle da sačuvaju složenu sliku boginje i da bi ta činjenica, posebno njena karakteristika da je Regina, zauzvrat učinila mogućim njeno tumačenje kao Here.

Reference uredi

  1. ^ a b v g d Bujuklić 2010, str. 396.
  2. ^ Larousse Desk Reference Encyclopedia, The Book People, Haydock, 1995, p. 215.
  3. ^ Corbishley, Mike (1986). Ancient Rome. Warwick Press. str. 62. 
  4. ^ Kent, J.P.C.; Hirmer, Max; Hirmer, Albert (1978). Roman Coins. London: Thames and Hudson Ltd. str. 271. ISBN 0500232733. 
  5. ^ Scheid, John (2003). „Jupiter”. Ur.: Hornblower & Spawforth. The Oxford Classical Dictionary (Rev. third izd.). Oxford: Oxford University Press. str. 801–802. ISBN 0198606419. 
  6. ^ Richardson, L. (1992). A New Topographical Dictionary of Ancient Rome. Baltimore and London: The Johns Hopkins University Press. str. 219. ISBN 0801843006. 
  7. ^ a b v g d Bujuklić 2010, str. 397.
  8. ^ G. Pugliese Carratelli "Culti e dottrine religiose in Magna Gaecia" in . „Culti e dottrine religiose in Magna Gaecia”. La Parola del Passato. 20: 1—ff. 1965. ; also other works by the same author, Jean Berard and Mario Torelli cited below at note n. 164.
  9. ^ Ṛig Veda II 41, 17
  10. ^ Above II 41, 16: "Sarasvati the most mother, the most river, the most divine"; II 41, 17
  11. ^ Above I 10, 30
  12. ^ Above II 3, 8; I 3, 10-11
  13. ^ Above II 30, 8
  14. ^ Above VI 61, 7
  15. ^ Yt. V 85-87
  16. ^ Yasna LXV 2 and 5.
  17. ^ G. Dumézil "Juno S. M. R." in . Eranos. 52: 105. 1954.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć) 1954 p. 105–119
  18. ^ G. Radke Die Götter Altitaliens Münster 1965 article Fluonia, Fluviona.
  19. ^ D. P. Harmon "Religion in the Latin Elegists" in ANRW p. 197 .

Literatura uredi

  • Corbishley, Mike (1986). Ancient Rome. Warwick Press. str. 62. 
  • Bujuklić, Žika (2010). Forum Romanum - Rimska država, pravo, religija i mitovi. Beograd. 
  • Vojteh Zamarovski, Junaci antičkih mitova, Leksikon grčke i rimske mitologije, Zagreb 1985
  • Beard, M., North, J., Price, S., Religions of Rome, Volume I, illustrated, reprint. . Cambridge University Press. 1998. ISBN 978-0-521-31682-8.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  • Beard, M., North, J., Price, S., Religions of Rome,. Volume II, illustrated, reprint. Religions of Rome: Volume 2, A Sourcebook. Cambridge University Press. 1998. ISBN 978-0-521-45646-3. 
  • Fishwick, Duncan. The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman Empire, volume 1. The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman Empire. Brill Publishers. 1991. ISBN 978-90-04-07179-7. 
  • Fishwick, Duncan. The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman Empire, volume 3. . Brill Publishers. 2002. ISBN 978-90-04-12536-0.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  • Flint, Valerie I. J.; et al. (1998). Athlone History of Witchcraft and Magic in Europe: Ancient Greece and Rome. 2. Continuum International Publishing Group Ltd. ISBN 978-0-485-89002-0. 
  • Fox, R. L., Pagans and Christians
  • MacMullen, R. (1984). Paganism in the Roman Empire. Yale University Press. .
  • Momigliano, Arnaldo, On Pagans, Jews, and Christians, reprint. On Pagans, Jews, and Christians. Wesleyan University Press. 1987. ISBN 978-0-8195-6218-0. 
  • Orr, D. G., Roman domestic religion: the evidence of the household shrines, Aufstieg und Niedergang der römischen Welt, II, 16, 2, Berlin, 1978, 1557‑91.
  • Rees, Roger (2004). Diocletian and the Tetrarchy. Edinburgh, UK: Edinburgh University Press. ISBN 9780748616602. 
  • Revell, L., "Religion and Ritual in the Western Provinces", Greece and Rome, volume 54, number 2, October 2007.
  • Rüpke, Jörg (Editor), . A Companion to Roman Religion. Wiley-Blackwell. 2007. ISBN 978-1-4051-2943-5. 
  • Plutarch (1914). „Romulus”. Plutarch's Lives. Volume I: Theseus and Romulus, Lycurgus and Numa, Solon and Publicola. Prevod: Perrin, Bernadotte. London: The Loeb Classical Library. str. 155. ISBN 978-0674990524. 
  • Murray, Alexander S. (1874). Manual of Mythology: Greek and Roman, Norse, and Old German, Hindoo and Egyptian Mythology (Second izd.). London: Asher and Co. str. 49. 
  • Lactantius (303—311), Institutiones Divinae [Divine Institutes] (na jeziku: latinski), Book I, Chapter 17, Section 8 .
  • Moyaers, Geneviève Dury; et al. (1981), „Aperçu Critique des Travaux Relatifs au Culte de Junon”, Aufstieg und Niedergang der Römische Welt (na jeziku: francuski), str. 142—202  .
  • Servius the Grammarian, „In Vergilii Aeneidem Commentarii [Commentaries on Vergil's Aeneid]”, In Tria Virgilii Opera Expositio [Exposition on Three Works by Vergil] (na jeziku: latinski) .

Spoljašnje veze uredi