Ljubomir Simović
Ljubomir Simović (Užice, 2. decembar 1935) srpski je književnik, prevodilac i akademik. Redovni je član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Ljubomir Simović | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 2. decembar 1935. |
Mesto rođenja | Užice, Kraljevina Jugoslavija |
Obrazovanje | Filološki fakultet |
Univerzitet | Univerzitet u Beogradu |
Zanimanje | književnik |
Književni rad | |
Uticaji od | Miloš Crnjanski Rastko Petrović Momčilo Nastasijević Vojislav Ilić Vladislav Petković Dis Laza Kostić Sima Pandurović Fransoa Vijon |
Nagrade | Nagrada „Đorđe Jovanović” Nagrada „Isidora Sekulić” Zmajeva nagrada Sterijina nagrada Nagrada „Branko Miljković” Disova nagrada Evropska nagrada za poeziju „Petru Krdu” |
Biografija uredi
Rođen je od oca Dragiše, obućara i majke Radojke, iz sarajevske porodice Cvijić. Osnovnu školu, niže razrede gimnazije i učiteljsku školu završio je u Užicu. Godine 1962. diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, na grupi za istoriju jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik.[1] Kao student bio je član redakcije i odgovorni urednik studentskog književnog lista “Vidici”. Piše pesme, drame, romane, eseje, književne kritike. Prevodi sa italijanskog i ruskog jezika. Prvu pesmu pod nazivom „Jutro” objavio je, kao učenik Učiteljske škole, u “Učiteljskoj iskri” (1951). Nastavio je da objavljuje u “Vestima”, “Mladoj kulturi”, “Omladini”, “Studentu”, “Letopisu Matice srpske”, “Međaju”, “Politici”, “Ninu” i drugim listovima i časopisima. Krajem pedesetih godina 20. veka, radio je honorarno u Omladinskom programu Radio Beograda. Ceo radni vek proveo je kao urednik Umetničke redakcije Prvog programa Radio Beograda.
Inspiraciju za prve pesničke radove nalazio je u Užicu i okolini, mentalitetu Užičana i njihovom razvijenom smislu za humor i osećanje jezika. Drame su, kao i pesme, tematski vezane za zavičajno Užice, istorijsku prošlost i tradiciju. Njegove pesme i drame nalaze se u svim antologijama srpskog pesništva i drame. Dela su mu prevedena na gotovo sve evropske jezike a drame izvođene u pozorištima širom Srbije ali i na mnogim svetskim scenama: Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Meksiku, Češkoj, Nemačkoj, Rusiji, Švajcarskoj, Poljskoj, Belgiji, Kanadi, Maroku i dr.
Petnaestog decembra 1988. godine Simović je izabran za dopisnog, a 27. oktobra 1994. godine za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.[1]
Recepcija uredi
Miodrag Pavlović je Simovića video kao lirskog pesnika, koji se „lako i precizno iskazuje, otvara uvek nove segmente na tematskom vidiku, elegični ton širi do tragičnog, humorno do paradoksalnog, ljubavno osećanje u pravcu erotskog”.[2]
Svetislav Basara je Simovića smestio među nacionalne pesnike, ali ne one koji „mračne, nacionalne i opšteljudske ponore i gnusobe prekrivaju verbalnim pirotskim ćilimima, po kojima šaraju motive iz fiktivne prošlosti” već ga vidi uz one stvaraoce, kakvi su bili Nastasijević i Brana Petrović, koji „zalaze u periferne oblasti čulnog sveta, gde se u mnoštvu srpske braće krije i mnoštvo Kaina”.[3]
Nagrade i priznanja uredi
Kao predstave u celini, Simovićeve drame su dva puta pobedile na Sterijinom pozorju: Putujuće pozorište Šopalović, u izvođenju „Jugoslovenskog dramskog pozorišta“, u režiji Dejana Mijača, 1986, i Čudo u Šarganu, u izvođenju „Srpskog narodnog pozorišta“ iz Novog Sada, u režiji Egona Savina, 1993. godine.
Ljubomiru Simoviću je 28. aprila 2013. Univerzitet u Kragujevcu na predlog Filološko-umetničkog fakulteta dodelio titulu počasnog doktora.
Književne nagrade uredi
- Nagrada „Đorđe Jovanović”, za knjigu Šlemovi, 1968.
- Nagrada „Isidora Sekulić”, za knjigu Šlemovi, 1968.
- Zmajeva nagrada, za knjigu Uoči trećih petlova, 1973.
- Sterijina nagrada za tekst savremene drame, za dramu Hasanaginica, 1975.
- Nagrada „Branko Miljković”, za knjigu Vidik na dve vode, 1980.
- Nagrada „Milan Rakić”, za knjigu Um za morem, 1982.
- Sterijina nagrada za tekst savremene drame, za dramu Putujuće pozorište Šopalović, 1986.
- Nagrada „Joakim Vujić”, za dramski tekst Putujuće pozorište Šopalović, 1986.
- Disova nagrada, 1989.
- Oktobarska nagrada grada Beograda, za dramu Boj na Kosovu, 1989.
- Sedmojulska nagrada, 1990.
- BIGZ-ova nagrada, za knjigu pesama Gornji grad, 1990.
- Nagrada „Zlatni krst kneza Lazara”, 1992.
- Književna nagrada „Biblios”, za sabrana dela, 1992.
- Sterijina nagrada za tekst savremene drame, za dramu Čudo u Šarganu, 1993.
- Nagrada „Desanka Maksimović”, 1994.
- Nagrada „Belovodska rozeta”, 1994.
- Nagrada „Žička hrisovulja”, 1995.
- Nagrada „Laza Kostić”, za knjigu Užice sa vranama, 1996.
- Nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša”, za knjigu Sabrane pesme, 1997.[1]
- Nagrada „Račanska povelja”, za knjigu Sabrane pesme, 1998.
- Nagrada „Isidorijana”, za knjigu Užice sa vranama, 1999.[1]
- Velika bazjaška povelja, 1999.
- Nagrada „Đura Jakšić”, za knjigu Ljuska jajeta, 1999.
- Nagrada „Ramonda serbika”, 1999.
- Nagrada „Vasko Popa”, za knjigu Sabrane pesme, 2000.
- Nagrada „Kozara”, za knjigu Sabrane pesme, 2000.
- Nagrada „Radoje Domanović” (Domanovićevi dani satire), za poeziju, Ovsište, 2000.
- Nagrada „Braća Karić”, 2001.
- Nagrada „Odzivi Filipu Višnjiću”, 2001.
- Nagrada „Zaplanjski Orfej”, za pesmu „Doček i krunisanje oslobodioca pred crkvom i ribarskom krčmom u Slankamenu”, 2001.
- Nagrada „Dušan Vasiljev”, 2003.
- Nagrada „Mića Popović”, 2006.
- Vukova nagrada, 2007.
- Nagrada „Drainac”, za knjigu pesama Gost iz oblaka, 2008.
- Nagrada „Bogorodica Trojeručica”, Čikago, 2009.
- Nagrada „Zlatni ključ Smedereva”, 2012.
- Nagrada Srpske književne zadruge, 2013.[4]
- Nagrada Podruma „Radovanović”, 2014.
- Nagrada „Ljubomir P. Nenadović”, za najbolju putopisnu knjigu na srpskom jeziku, 2016.
- Nagrada „Dositej Obradović” za životno delo, 2016.
- Nagrada „Izviiskra Njegoševa”, za 2015/2016.
- Nagrada „Dejan Medaković”, za knjigu Do Oba i Huangpua, 2016.
- Nagrada „Arka”, 2017.
- Evropska nagrada za poeziju „Petru Krdu”, 2018.
- Nagrada „Zlatni prsten despota Stefana Lazarevića”, 2020.[5]
- Medalja SANU, iz oblasti umetnosti, 2022.[6][7]
Dela uredi
Pesme uredi
Pesničke knjige uredi
- Slovenske elegije (1958),
- Veseli grobovi (1961)
- Poslednja zemlja (1964)
- Šlemovi (1967)
- Uoči trećih petlova (1972)
- Subota (1976)
- Vidik na dve vode (1980)
- Um za morem (1982)
- Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj (1983)
- Istočnice (sa crtežima Marija Maskarelija, 1983)
- Gornji grad (1990, dva izdanja)
- Igla i konac (1992)
- Ljuska od jajeta (1998)
- Tačka (2001)
Izbor iz Simovićevog pesništva objavljen je u knjigama:
Izabrane pesme (1980), Hleb i so (1985, 1987), Istočnice i druge pesme (1994) i Učenje u mraku (1995). U zajedničkom izdanju Grada teatra Budve i podgoričkog „Oktoiha“, u ediciji „Nagrađeni pisci“, u kojoj se štampaju dela dobitnika nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“, objavljeno je 1998, Simovićevo troknjižje, koje bi se moglo nazvati ”užičkom pesničkom trilogijom”: Vidik na dve vode, Istočnice i Igla i konac.
Pesma Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj štampana je kao bibliofilsko izdanje Jovice Veljovića, u Hamburgu, 1997. godine.
Sabrane pesme Ljubomira Simovića objavljene su u izdanju „Stubova kulture“ 1999. godine.
Drame uredi
Simović je napisao četiri drame: Hasanaginica, Čudo u Šarganu, Putujuće pozorište Šopalović i Boj na Kosovu. Drame su mu izvođene na mnogim našim scenama, kao i u inostranstvu. Najviše uspeha postiglo je Putujuće pozorište Šopalović, koje je postavljeno na scenama Poljske, Češke, Slovačke, Francuske, Švajcarske, Kanade i Belgije, kao i u jednom francuskom pozorištu u Maroku, u Kazablanki. Simovićeve drame su izvođene i u pozorištima Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije.
Po drami Boj na Kosovu snimljen je film.
Eseji uredi
Simovićevi eseji o srpskim pesnicima skupljeni su u tri izdanja knjige Duplo dno (1983, 1991, 2001), dok su njegovi eseji, besede, razgovori, pisma i ostali tekstovi na druge teme, uključujući i političke, štampani u knjigama Kovačnica na Čakovini (1990), Galop na puževima (1994; drugo, dopunjeno, izdanje 1997), Novi galop na puževima (1999), Žabe u redu pred potkivačnicom (2016).
Drugo uredi
Dnevnik snova objavljen je, pod naslovom Snevnik, u časopisu „Delo“, 1-2, 1987. Posebno izdanje Snevnika, uz to i znatno dopunjeno, objavljeno je 1998. godine.
Dva izdanja knjige Užice sa vranama (hronika, koja je povremeno roman, ili roman, koji je povremeno hronika), štampana su tokom 1996. godine.
Simovićeva Dela u pet knjiga objavljena su 1991. godine.
Prevodi Simovićevih pesama i drama štampani su u mnogim stranim antologijama i zbornicima, u književnim i pozorišnim časopisima, kao i u posebnim knjigama.
Izdavačka kuća „Tanesi” objavila je njegovu knjigu putopisa „Do Oba i Huangpua” 2016. godine.
Ljubomir Simović se bavi i likovnom kritikom i njegova knjiga „Čitanje slika” je vredan prilog istoriji srpske likovne umetnosti savremenog doba. Po knjizi je urađena i televizijska serija u realizaciji Redakcije za kulturu RTS-a 2013-2014. godine. Neki od slikara koji su predstavnjeni su Srbinović, Otašević, Samurović, M.Čelebonović, Veličković, Gvozdenović, M.Tucović,...
Reference uredi
- ^ a b v g „Član SANU”. web.archive.org. 2014-04-13. Arhivirano iz originala 13. 04. 2014. g. Pristupljeno 2021-02-03.
- ^ Vulićević, Marina. „Ljubomir Simović, pesnik dualizma”. Politika Online. Pristupljeno 2022-07-11.
- ^ Vulićević, Marina. „Ljubomir Simović, pesnik dualizma”. Politika Online. Pristupljeno 2022-07-11.
- ^ Ljubomiru Simoviću nagrada SKZ (B92, 28. novembar 2013)
- ^ PRSTEN DESPOTA STEFANA LAZAREVIĆA AKADEMIKU LjUBOMIRU SIMOVIĆU: Objavljena odluka Književnog kluba “Bagdala” u Kruševcu („Večernje novosti”, 2. oktobar 2020)
- ^ „Akademiku Ljubomiru Simoviću „Medalja SANU” za 2022.”. SANU. Pristupljeno 2. 10. 2022.
- ^ „Obeležen Dan Srpske akademije nauke i umetnosti”. SANU. Pristupljeno 18. 11. 2022.
Literatura uredi
- BIOGRAFSKI leksikon Zlatiborskog okruga/ urednik Milija J. Knežević.- Beograd: Udruženje Užičana, 2006
- Ljubomir Simović: pamtivek/ urednik Predrag Marković.- Beograd: Stubovi kulture, 2010
- Pregled književnosti užičkog kraja/ Milutin Pašić. – Užice: Kadinjača, 1996
- Četiri večeri sa Ljubomirom Simovićem/ Miloš Jevtić. – Užice: Art, 1999
- Književno delo Ljubomira Simovića. - Međaj: časopis za književnost, umetnost i kulturu, 1987, god. VIII, br. 13-14
Spoljašnje veze uredi
- Biografija na sajtu SANU
- Sabrana dela Ljubomira Simovića u elektronskom obliku - iBiblioteka Arhivirano na sajtu Wayback Machine (10. jul 2017)
- Ljubomir Simović, „Užice sa vranama“
- Poezija je nešto drugo, u odnosu na sve („Politika“, 1. januar 2010)
- U strahu od crnog biramo sivo („Večernje novosti“, 22. april 2011)
- Propevalo je naše jezičko i kulturno pamćenje („Politika“, 12. jun 2011)
- Učio sam od svakog koga sam čitao („Politika“, 14. oktobar 2012)
- Mnogo je žaba pred potkivačnicom („Politika“, 15. februar 2015)
- Biblija kao bedeker („Politika”, 26. februar 2017)
- Razgovori sa akademicima - Ljubomir Simović (Nedeljnik, 17. maj 2017)
- Zbog Mihizovih kritika smo nekada čekali voz: Ljubomir Simović o novim „Šopalovićima” („Večernje novosti”, 6. mart 2020)
- Sve mi nedostaje, i sunce i vazduh („Politika”, 1. maj 2020)
- Nema čoveka koji se ne plaši smrti („Politika”, 4. januar 2022)