Njemačka

држава у средњој Европи

Njemačka (ekav. Nemačka; njem. О овој звучној датотеци Deutschland), zvanično Savezna Republika Njemačka (njem. О овој звучној датотеци Bundesrepublik Deutschland), federalna je parlamentarna republika u srednjoj i zapadnoj Evropi. Čini je 16 konstitutivnih država, zauzima površinu od 356.051 km² i ima uglavnom umjerenu sezonsku klimu. Sa oko 84 miliona stanovnika, Njemačka je najnaseljenija država-članica Evropske unije. Nakon SAD, druga je najpopularnija imigraciona destinacija na svijetu.[4][5] Glavna i najveća metropola Njemačke je Berlin, dok je najveća konurbacija Rurska oblast — s glavnim središtima u Dortmundu i Esenu. Ostali veći gradovi Njemačke su Hamburg, Minhen, Keln, Frankfurt, Štutgart, Diseldorf, Lajpcig, Bremen, Drezden, Hanover i Nirnberg.

Savezna Republika Njemačka
Bundesrepublik Deutschland (njemački)[a]
Krilatica: Jedinstvo i pravda i sloboda (defakto)
Himna: Pjesma Nijemaca[b]
(nem. Das Lied der Deutschen)
Položaj Nemačke
Glavni gradBerlin[a]
52° 31′ N 13° 23′ E / 52.517° S; 13.383° I / 52.517; 13.383
Službeni jeziknjemački[v]
Vladavina
Oblik državefederalna parlamentarna republika
 — PredsjednikFrank-Valter Štajnmajer
 — KancelarOlaf Šolc
 — Predsjednik BundestagaBerbel Bas
 — Predsjednik BundesrataBodo Ramelov
 — Predsjednik Saveznog ustavnog sudaDoris Kenig
Istorija
Stvaranje i nezavisnost od Franačke843. godine je Verdenskim sporazumom Franačka podeljena na tri države: Francusku, Nemačku i Italiju, čime počinje istorija tri važne zapadnoevropske države
 — Sveto rimsko carstvo2. februar 962.
 — Njemačko carstvo18. januar 1871.
 — Federalna republika23. maj 1949.
 — Ujedinjenje Njemačke3. oktobar 1990.
Geografija
Površina
 — ukupno356.051 km2(63)
Stanovništvo
 — 2023.[2]Rast 84.482.267(19)
 — gustina233 st./km2(45)
Ekonomija
BDP / PKM≈ 2023.
 — ukupnoRast 5,537 biliona $(5)
 — po stanovnikuRast 66.037 $[3](19)
IHR (2022)Rast 0,945(9) — veoma visok
Valutaevro (€)
 — kod valuteEUR
Ostale informacije
Vremenska zonaUTC +1 (CET)
UTC +2 (CEST)
Internet domen.de и .eu
Pozivni broj+49

^ Berlin je jedini ustavni glavni grad i dejure sjedište vlade, ali Bon — bivši privremeni glavni grad SR Njemačke — nosi posebnu titulu „savezni grad” (Bundesstadt) i osnovno je sjedište šest ministarstava; sva vladina ministarstva imaju kancelarije u oba grada.

Različita germanska plemena naseljavala su sjeverne dijelove današnje Njemačke od klasičnog antičkog doba. Oblast po imenu Germanija dokumentovana je prije 100. godine n. e. Tokom Velike seobe naroda, germanska plemena su se proširila na jug. Početkom 10. vijeka, njemačke teritorije su činile središnji dio Svetog rimskog carstva.[g] Tokom 16. vijeka, sjeverne njemačke oblasti su postale poprište protestantske reformacije. Nakon propasti Svetog rimskog carstva, 1815. godine je osnovana Njemačka konfederacija. Njemačke revolucije 1848—1849. dovele su do nastanka Frankfurtske narodne skupštine, prve slobodne izabrane skupštine za cijelu Njemačku.

Njemačka je 1871. godine postala nacionalna država kada je većina njemačkih država ujedinjena u Njemačko carstvo kojim je dominirala Pruska. Nakon Prvog svjetskog rata i Njemačke revolucije 1918—1919, Carstvo je zamijenjeno parlamentarnom Vajmarskom republikom. Godine 1933. brz dolazak nacista na vlast doveo je do uspostavljanja Nacističke Njemačke, koja je nastala i počivala na osnovama diktature a potom dovela do Drugog svjetskog rata i Holokausta. Nakon kraja Drugog svjetskog rata u Evropi i perioda savezničke okupacije, osnovane su dvije njemačke države: demokratska Zapadna Njemačka i socijalistička Istočna Njemačka. Ove dvije države su se 3. oktobra 1990. godine ujedinile.[7]

U 21. vijeku, Njemačka je velika sila i četvrta je najveća privreda po nominalnom BDP-u, a peta po PKM-u. Kao svjetski lider u nekoliko industrijskih i tehnoloških grana, Njemačka je treća na svijetu po izvozu i uvozu. Ovo je razvijena zemlja s veoma visokim životnim standardom, za koji je zaslužno kvalifikovano i produktivno društvo. To potvrđuje socijalna zaštita i univerzalni sistem zdravstvene zaštite, zaštita životne sredine i besplatno univerzitetsko obrazovanje.[8]

Savezna Republika Njemačka bila je osnivač Evropske ekonomske zajednice (godine 1957) i Evropske unije (godine 1993). Dio je Šengenske zone, kao i saosnivač Evrozone (godine 1999). Njemačka je država članica Organizacije ujedinjenih nacija, Organizacije Sjevernoatlantskog sporazuma, Grupe 7 (bivše Grupe 8), Grupe 20 i Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Vojni rashodi Njemačke su 9. najviši na svijetu.

Etimologija

Slovenski egzonim němec, němci porijeklo vodi od staroslovenske riječi němьcь (mn. němьci; od pridjeva němъ — „nijem”, i sufiksa -ьcь).[9] Doslovno znači „nijem”, ali je dobio značenje „oni koji ne pričaju kao mi” od. „stranci”.

Prema drugoj teoriji,[10][11] naziv Němci možda dolazi iz basena Rajne, od germanskog plemena Nemeti koje pominju Cezar i Tacit. Ova etimologija je sumnjiva iz fonoloških (nemeti nisu mogli postati slovenski němьcь) i geografskih (Nemeti su naseljavali oblast koja je daleko od bilo kojeg slovenskog govornog područja) razloga.

Njemački termin Deutschland, prvobitno diutisciu land („Njemačke zemlje”), izveden je iz naziva Deutsch (v. Dutsch) koji porijeklo vodi od starovisokonjemačke riječi diutisc, koja znači „narodno” odnosno koji pripada narodu (diot ili diota). Termin se prvobitno koristio za razlikovanje jezika običnog naroda od latinskog i njegovih romanskih nasljednika.[12]

Geografija

 
Fizička mapa Njemačke

Njemačka se nalazi u zapadnoj i srednjoj Evropi; na sjeveru se graniči s Danskom, na istoku s Poljskom i Češkom, na jugoistoku sa Austrijom, na jugozapadu i jugu sa Švajcarskom, na zapadu s Francuskom, Luksemburgom i Belgijom, a na sjeverozapadu s Holandijom. Uglavnom se nalazi između 47° i 55° sjeverne geografske širine i i 16° istočne geografske dužine. Njemačka na sjeverozapadu izlazi na Sjeverno more, a na sjeveru i sjeveroistoku na Baltičko more. Sa Švajcarskom i Austrijom, duž granice dijeli slatkovodno Bodensko jezero — treće po veličini jezero u srednjoj Evropi.[13] Njemačka zauzima površinu od 356.051 km² — od čega 349.223 km² čini kopno, a 7.798 km² voda. Sedma je zemlja po površini u Evropi i šezdeset druga na svijetu.[14]

Njemačka se proteže od planinskog vijenca Alpi (najviša tačka Cugšpice, 2.962 m) na jugu, do obala Sjevernog i Baltičkog mora na sjeveru. Šumsko pobrđe srednje Njemačke i nizijska sjeverna Njemačka (najniža tačka je Vilštermarš, na 3,54 m ispod nivoa mora) ispresijecani su velikim rijekama kao što su Rajna, Dunav i Elba. Njemački alpski glečeri su izloženi deglacijaciji. Značajne prirodne resurse čini gvožđe, ugalj, potaša, debla, lignit, uranijum, bakar, zemni gas, so, nikl, obradivo zemljište i voda.[14]

Reljef

U fizičkogeografskom pogledu, a prevashodno zahvaljujući morfološkim faktorima, Njemačka ima izgled „tri stepenice” koje se postepeno spuštaju idući od juga ka sjeveru. U tom rasporedu jedino se meridijanska regija Porajnja izdvaja kao zasebna cjelina, kako u hidrografskom i reljefnom, tako i u privrednom pogledu.

Najviši dio Njemačke („najviša stepenica”) južni su dijelovi zemlje i tu se nalaze sjeverni Alpi, čiji najviši vrh Cugšpic, s visinom od 2.963 metra, ujedno predstavlja i najvišu tačku cijele zemlje. Na Alpe se na sjeveru nastavlja Bavarska visoravan s prosječnim visinama između 400 i 600 m. U srednjoj Njemačkoj nalaze se stari masivi (prosječnih visina od 600 do 700 m) čijim reljefom dominira Švarcvald s visinom od 1.493 metra. Sjeverni dio zemlje je najniži i to je područje Sjevernonjemačke nizije s prosječnim nadmorskim visinama od oko 50 m (Šlezvig-Holnštajn, Meklenburg itd).

Najznačajnija rijeka Njemačke je Rajna, a slivu Sjevernog mora pripadaju još i Laba i Vezer. Na Labi se nalazi i najveća njemačka luka Hamburg, dok je najznačajnija luka na Vezeru Bremen. Najveća rijeka u slivu Baltičkog mora je Odra. Najveća rijeka u južnom dijelu zemlje je Dunav koji je u Njemačkoj plovan nizvodno od Ulma. U sjevernom dijelu zemlje nalazi se veći broj relativno manjih jezera ledničkog porijekla.

Pedološki pokrov predstavljen je podzolima skromnijeg boniteta, a nešto plodnije tlo je u sjevernim dijelovima i u podnožjima srednjonjemačkih planina. Na granici nizijskog i planinskog pojasa nalazi se uska zona lesa na osnovu kog su se razvila i nešto kvalitetnija i humusom bogatija zemljišta. Najplodnije tlo nalazi se u dolinama Rajne i Dunava i formirano je zahvaljujući aluvijalnim nanosima.

Geografske regije

Njemačka je podijeljena na 4 geografske regije:[15]

  • Sjevernonjemačka nizija;
  • Masivi i kotline srednje Njemačke;
  • Subalpska i alpska regija;
  • Porajnje.

Sjevernonjemačka nizija

Sjevernonjemačka nizija predstavlja nisko, dosta zamočvareno i pjeskovito područje prekriveno sedimentima glacijalnog porijekla. To nizijske područje predstavlja dio kontinuiranih nizija Evroazije koje se protežu od Rusije do Nizozemlja. Rijeke jako dreniraju ovo područje i odnose vodu ka Baltičkom moru na sjeveru (Odra) i Sjevernom moru (Laba i Vezer) na sjeverozapadu. Rijeke teku duž čela nekadašnjih lednika širokim pradolinama. Depresije između morenskih bedema ispunjene su močvarama i jezerima, a neke su iskorištene i za kanale kojima su povezane doline velikih njemačkih rijeka. Regija je reljefno dosta jednolična. Područje uz Baltik bilo je znatno duže pod uticajima glacijalnog procesa dok su oblasti zapadno od Labe bile zahvaćene samo starijom glacijacijom. Južno od nizija nalazi se lesna zona Berde koja predstavlja prelaznu oblast između glacijalne nizije na sjeveru i starih masiva srednje Njemačke na jugu.

U okviru ove geografske regije nalaze se istorijsko-geografske podregije Šlezvig-Holštajn, Meklenburg, Donja Saksonija i Brandenburg.[15] Područje Šlezvig-Holštajna nalazi se na krajnjem sjeveru zemlje i samim tim je najduže bilo izloženo glacijalnim procesima i tu su lednički tragovi najizraženiji. Izraziti su morenski bedemi koji se smjenjuju s vlažnim depresijama u kojima su se očuvala brojna manja glacijalna jezera. Regija izlazi na Baltičku obalu koju zatvaraju nizovi literalnih kordona koji onemogućavaju pristup većih brodova. Najvažnije luke ovog dijela zemlje su Kil i Libek koji su smješteni u istoimenim zalivima. Meklenburg predstavlja produžetak nizijskog zemljišta ka istoku i fizionomijom ovog dijela dominiraju morene i lednička jezera. Najveća jezera su Miric, površine 110 km² i Šverinsko.[16] Donja Saksonija se prostire zapadno od Labe, dok je istočno Brandenburg. Obje regije se nalaze u zoni starije glacijacije i samim tim glacijalni oblici reljefa ovdje su znatno rijeđi.

Na prelazu između Sjevernonjemačke nizije i Masiva i kotlina srednje Njemačke nalazi se oblast Berde, najplodniji dio Njemačke. Ovu oblast presijeca plovni Srednjonjemački kanal (Miteland).

Masivi i kotline srednje Njemačke

Masivi i kotline srednje Njemačke nalaze se u centralnom dijelu zemlje, između Sjevernonjemačke nizije na sjeveru i alpskog područja na jugu. Geološki pripadaju prostranoj zoni Hercinida (variscijški lu) između kojih su spuštene duboke kotline. Masivi se međusobno razlikuju po svom obliku i nadmorskoj visini. Na zapadu se nalazi Rajnski kristalasti masiv koga presijeca rijeka Rajna, u centralnom dijelu je masiv Harc koji se izdiže iznad nizije prekrivene fluvio-glacijalnim sedimentima. Na jugozapadu je Švarcvald. Tri glavna planinska lanca u Hesenu su Vestervald (672 m), Ren (950 m) i Fogelsberg (774 m), a na njih se dalje na istoku nastavljaju Tirinška šuma (982 m) i Franačka šuma, te dalje planine u pograničnom području sa Češkom, Rudne planine i Češka šuma. Sjevernije se nalaze usamljene ostrvske planine, Rothar (841 m) i Harc (1.142 m).[17] Između Tirinške i Franačke šume i Harca nalazi se Tirinška zavala longitudinalno omeđena dvjema tektonskim linijama. Istočno od Tiringije i južnije od zone Berda nalazi se Saksonija čijim reljefom dominiraju Češko-njemačke rudne planine izgrađene od starih stijena hercinške orogeneze. U basenu između Švarcvalda i Švapske Jure (oko 800 m) nalazi se pokrajina Baden-Virtemberg.

Subalpska i alpska regija

Subalpsko i alpsko područje prostire se istočno od Virtemberga, odnosno južno od Dunava. Duž granice s Austrijom izdižu se vijenci krečnjačkih Predalpa koji dostižu visine i do 3.000 m i to je alpski dio Njemačke (subalpska zona se u najvećoj mjeri izjednačava s teritorijom Bavarske). Najviši vrh njemačkih Alpa, a samim tim i cijele Njemačke, je Cugšpice s nadmorskom visinom od 2.963 metra. Njemačke Alpe su izgrađene od mezozojskih krečnjaka i ispresijecani su brojnim manjim transverzalnim dolinama čijim dnom protiču veći i manji vodotoci (najvažnije su pritoke Dunava Leh, Izar, In). Ovo je turistički najrazvijeniji dio Njemačke i tu se nalazi i poznati zimski centar Garmiš-Partenkirhen.

Bavarska visoravan nalazi se u sjevernom dijelu regije i prostire se od sjeverna alpske podgorine do Dunava. Dunav kroz Njemačku teče dužinom od 362 km[18] i njegova dolina je u tom području izgrađena od krečnjačkih i kristalastih stijena (njemačku teritoriju napušta kod grada Pasaua). Bavarska visoravan je izgrađena od morenskih nanosa nanesenih putem lednika koji su se kretali sa Alpa. Prosječne nadmorske visine visoravni kreću se od 600 do 900 m. Visoravan presijecaju brojne rijeke koje dolaze sa Alpa, a brojna su i manja lednička jezera.

Porajnje

Porajnje ili Rajnsko-vestfalska oblast nalazi se u zapadnom dijelu zemlje i njegovim pejzažom dominira dolina rijeke Rajne. Ova regija se dalje dijeli na 6 podregija — Gornjorajnska dolina, Sarski basen, Srednjorajnska dolina, Kelnski basen, Rurski basen i Minsterski basen (Vestfalija).

Gornjorajnska dolina predstavlja tektonski spušteni rov koji je u geološkoj prošlosti bio ujezerena površina, sve dok se Rajna sutjeskama nije probila kroz stare kristalaste stijene i jezersku vodu „odvela” ka Sjevernom moru. Sama dolina je poligenetskog porijekla, na šta ukazuju tektonske linije ispod Vogeza na zapadu i Švarcvalda na istoku, gdje je formiran tektonski rov (graben). Između dolina Rajne i Mozela nalazi se Sarski basen, površine oko 2.500 km², područje sa izvanredno velikim zalihama kamenog uglja. Srednjorajnska dolina obuhvata suženi, klisurasti, dio doline Rajne nastao probijanjem rijeke između starih kristalastih masiva Hinsrika na zapadu i Taurusa na istoku, te sjevernije između Ajfela na zapadu i Vestervalda sa Zauerlandom na istoku. Najuža sutjeska je Lorelaj koja se uzdiže 132 metra iznad nivoa rijeke. Važnije rijeke u ovom području su još i Mozel i Lan koje su ulivaju u Rajnu kod Koblenca. Region je poznat po brojnim termalnim izvorima. Kelnski basen se nalazi sjevernije po izlasku Rajne iz klisurastog dijela korita i formiran je od fluvijalnih i fluvioglacijalnih sedimenata. Na obodu basena su lesne terase, dok su viši dijelovi pod šumama. Zapadno od Rajne je Rurski basen koji se pruža u dužini od oko 140 km (u smjeru zapad-istok) na površini od oko 5.000 km².[19] Rur predstavlja industrijsko srce Njemačke. Rurski basen se na sjeveroistoku produžuje u Minsterski basen koji povezuje dolinu Rajne sa Donjom Saksonijom.

Klima

Najveći dio Njemačke ima umjerenu sezonsku klimu u kojoj preovlađuju vlažni vjetrovi. Zemlja se nalazi između okeanske zapadnoevropske i kontinentalne istočnoevropske klime. Klimu ublažava Sjevernoatlantska struja, sjeverni krak Golfske struje. Ova topla morska struja utiče na područja koja izlaze na Sjeverno more; posljedično, klima na sjeverozapadu i zapadu je okeanska. Godišnji prosjek padavina u Njemačkoj je 789 mm; ne postoji dosljedna sušna sezona. Zime su hladne, a ljeta topla; temperature mogu preći 30 °C.[20] Na istoku je klima više kontinentalna: zime mogu biti veoma hladne, a ljeta veoma topla; mogu se javiti duži sušni periodi. Srednja i južna Njemačka su prelazne oblasti, u kojima se razlikuju umjerena okeanska ili kontinentalna klima. Pored morske i kontinentalne klime koje preovlađuju u najvećem dijelu zemlje, oblast Alpi na krajnjem jugu i — u manjoj mjeri — neke oblasti pobrđa srednje Njemačke mogu imati planinsku klimu, s niskim temperaturama i većom količinom padavina.[20]

Biodiverzitet

Teritorija Njemačke se može podijeliti na dva ekoregiona: evropsko-sredozemne planinske mješovite šume i sjevernoistočni-atlantski pomorski grebeni.[21] Većinu Njemačke je 2008. godine pokrivalo obradivo zemljište (34%) ili šume / šumoviti kraj (30,1%); samo 13,4% površine činili su stalni pašnjaci, a 11,8% bilo je pokriveno naseljima ili ulicama.[22]

 
Suri orao, zaštićena ptica-grabljivica

Biljke i životinje koje žive na teritoriji Njemačke uobičajene su za srednju Evropu. Bukve, hrastovi i drugo listopadno drveće čini jednu trećinu šuma; površine pod četinarima se povećavaju pošumljavanjem. Smrča i jela preovlađuju u višim planinama, dok se bor i ariš nalaze na pjeskovitom tlu. Ima mnogo vrsta paprati, cvijeća, gljiva i mahovina. Od divljih životinja na teritoriji Njemačke staništa su našli crveni jelen, divlja svinja, muflon, lisica, jazavac, zec i mali broj dabrova.[23] Plavi njivski različak jedan je od njemačkih nacionalnih simbola.[24]

U Njemačkoj postoji 16 nacionalnih parkova, među kojima su: Jazmund, Zapadnopomeranijska laguna, Miric, Vadensko more, Harc, Hajnrih, Švarcvald, Saksonska Švajcarska, Bavarska šuma i Berhtesgaden. Pored nacionalnih parkova, postoji još 15 rezervata biosfere i 98 parkova prirode. U Njemačkoj radi više od 400 registrovanih zooloških vrtova, što je najveći broj u jednoj zemlji.[25] Berlinski zoološki vrt, otvoren 1844. godine, najstariji je zoološki vrt u Njemačkoj i predstavlja najsveobuhvatniju zbirku životinjskih vrsta na svijetu.[26]

Urbanizacija

Njemačka ima ukupno 2.060 mjesta i gradova (januar 2017). Postoji 11 zvanično priznatih metropolitanskih regiona u Njemačkoj. Kao regiopole identifikuju se 34 grada. Najveća konurbacija je region Rajna-Rur (11,7 miliona stanovnika 2008. godine) koji čine Diseldorf (glavi grad Sjeverne Rajne-Vestfalije), Keln, Bon, Dortmund, Esen, Duizburg i Bohum.[27]

Istorija

 
Nebeski disk Nebra

Otkrićem donje vilice Majer 1 dokazuje se da su praljudi živjeli na prostoru današnje Njemačke najmanje prije 600.000 godina.[28] Najstariji pronađeni lovački pribor otkriven je u rudniku uglja u Šeningenu, gdje je pronađeno i 380.000 godina staro drveno koplje.[29] Dolina Neandertal je bila mjesto gdje je otkriven prvi nesavremeni ljudski fosil; nova vrsta ljudi nazvana je Neandertalci. Fosili Neandertal 1 stari su oko 40.000 godina. Dokazi postojanja savremenih ljudi, sličnog datuma, pronađeni su u pećinama Švapske Jure kod Ulma. Pronalazak uključuje 42.000 godina staru ptičiju kost i bjelokost mamuta, što su najstariji muzički instrumenti ikada pronađeni;[30] 40.000 godina staru skulpturu Čovjek-lav (njem. Löwenmensch) iz ledenog doba, koja je najstarije nesporno figurativno djelo ikada pronađeno;[31] i 35.000 staru Veneru iz Holefelsa (njem. Venus vom Hohlefels), koja je najstarije nesporno ljudsko figurativno djelo ikada pronađeno.[32] Nebeski disk Nebra (njem. Himmelsscheibe von Nebra), bronzani artefakt nastao tokom evropskog bronzanog doba, pronađen je u blizini Nebre u Saksoniji-Anhalt i dio je Uneskovog programa Pamćenje svijeta.[33]

Germanska plemena i Franačko carstvo

 
Seoba u Evropu (100—500. n. e.)
 
Širenje germanskih plemena od 750. p. n. e. do 1. n. e.
 
Karlo Veliki

Smatra se da germanska plemena datiraju iz nordijskog bronzanog ili predrimskog gvozdenog doba. Od južne Skandinavije i sjeverne Njemačke, plemena su se počela širiti na jug, zapad i istok u 1. vijeku p. n. e., došavši u dodir s keltskim plemenom Gala, kao i sa iranskim, baltičkim i slovenskim plemenima u srednjoj i istočnoj Evropi.[34] Za vrijeme vladavine Avgusta, Rim pokreće invaziju na Germaniju (prostor od Rajne do Urala). Tri rimske legije 9. godine n. e. predvođene Varom porazilo je pleme Herusci na čelu sa Arminijem. Do 100. godine n. e., kada je Tacit napisao svoju Germaniju, germanska plemena su naselila tok Rajne i Dunava (Limes Germanikus), zauzimajući većinu područja današnje Njemačke; Austriju, Baden-Virtemberg, južnu Bavarsku, južni Hesen i zapadno Porajnje, koje je bilo rimska provincija.[35]

 
Uspon Franačkog carstva (481—814. n. e.)

U 3. vijeku nastala su velika zapadnogermanska plemena: Alemani, Franci, Hati, Sasi, Frizi, Sikambri i Tirinžani. Oko 260. godine germanska plemena su se probila kroz Limes u područja koja su kontrolisali Rimljani.[36] Nakon invazije Huna iz 375. godine, i s padom Rima 395. godine, germanska plemena su se pomjerila dalje na jug. Istovremeno, nastalo je nekoliko velikih plemena na području današnje Njemačke, koja su raselila manja germanska plemena ili ovladala njima. Velika područja poznata od perioda Merovinga kao Austrazija, Neustrija i Akvitanija osvojili su Franci koji su uspostavili Franačko carstvo, napredujući dalje na istok da bi pokorili Saksoniju i Bavarsku. Oblast današnje istočne Njemačke naseljavali su plemenski savezi Polapskih Slovena, i to Srbi, Ljutići i Bodrići.[35]

 
Karolinško carstvo pod Pipinom Malim i Karlom Velikim.

Istočna Franačka i Sveto rimsko carstvo

Godine 800, franački kralj Karlo Veliki krunisan je za cara i osnovano je Karolinško carstvo, koje je 843. godine podijeljeno između njegovih nasljednika. Nakon raspada Franačke, istorija Njemačke bila je 900 godina isprepletena sa istorijom Svetog rimskog carstva, koje je nastalo od istočnog dijela Franačke za vrijeme Karla Velikog. Područje prvobitno poznato kao Istočna Franačka prostiralo se od Rajne na zapadu do Elbe na istoku i od Sjevernog mora na sjeveru do Alpi na jugu.[37] Otonski vladari (919—1024) ojačali su nekoliko glavnih vojvodstava i njemački kralj Oton I krunisan je kao sveti rimski car ovih oblasti 962. godine. Grgur V je 996. godine postao prvi njemački papa, koga je postavio njegov rođak Oton III, koji je ubrzo postao sveti rimski car. Sveto rimsko carstvo pripojilo je sjevernu Italiju i Burgundiju za vrijeme vladavine salijskih careva (1024—1125), iako su carevi izgubili moć kroz borbu za investituru.[38]

 
Martin Luter (1483—1546), pokrenuo je 1517. protestantsku reformaciju

U 12. vijeku, za vrijeme hoenštaufenskih careva (1138—1254), njemački kneževi su proširili svoj uticaj na jug i istok na područje naseljeno Slovenima; oni su ohrabrivali naseljavanje Nijemaca u ovim područjima, kao dio pokreta naseljavanja istoka. Članovi Hanzeatskog saveza, većinom sjeverni njemački gradovi, napredovali su u širenju trgovine.[39] Na jugu, Veliko ravenzburško trgovačko društvo imalo je sličnu svrhu. Dekret Zlatna bula je 1356. godine izdao car Karlo IV; istim je obezbijeđena osnovna ustavna struktura Svetog rimskog carstva i utvrđeno sedam kneževa-izbornika koji su vladali najmoćnijim kneževinama i nadbiskupijama (i koji su birali cara).[40]

Broj stanovnika u prvoj polovini 14. vijeka je opao, zbog Velike gladi iz 1315. godine, koju je pratila Crna smrt od 1348. do 1350. godine.[41] Uprkos padu stanovnika, njemački umjetnici, inženjeri i naučnici razvili su širok spektar tehnika sličnih onima koje su koristili italijanski umjetnici i inženjeri za vrijeme procvata gradova-država kao što su Venecija, Firenca i Đenova. Umjetnička i kulturna središta u njemačkim državama dala su mnoge umjetnike; npr. augzburškog slikara Hansa Holbajna i njegovog sina, kao i Albrehta Direra. Johan Gutenberg je u Evropi osmislio tehniku štampanja pokretnim slovima, pronalazak koji je postavio osnovu za približavanje obrazovanja masama.[42]

 
Sveto rimsko carstvo 1648. godine, nakon Vestfalskog mira kojim je završen 30-godišnji rat

Vitenberški monah Martin Luter godine 1517. objavio je svojih „Devedeset pet teza”, osudivši djelovanje Katoličke crkve i započevši Protestantsku reformaciju. Augzburškim mirom iz 1555. godine uspostavljeno je luteranstvo kao prihvatljiva alternativa rimskom katolicizmu, ali takođe je određeno da će vjera kneza biti vjera njegovog naroda, a ovaj princip je nazvan Cuius regio, illius religio. Augzburški mir nije uspio da se pozabavi drugim vjerskim pitanjima: npr. reformisana vjera i dalje se smatrala jeresom i princip se nije bavio mogućom konverzijom crkvenog vladara, što se dogodilo 1583. godine u Izbornoj kneževini Keln. Od Kelnskog rata (1583—1588) do kraja Tridesetogodišnjeg rata (1618—1648), vjerski sukobi razorili su njemačke zemlje.[43] Tridesetogodišnji rat smanjio je ukupno stanovništvo njemačkih država za oko 30%, a na nekim mjestima i do 80%.[44] Vestfalski mir sklopljen 1648. godine okončao je vjerske ratove među njemačkim državama. Poslije 1648. njemački vladari su mogli da izaberu rimokatoličku, luteransku ili reformisanu vjeru kao svoju zvaničnu religiju.[45]

U 18. vijeku, Sveto rimsko carstvo se sastojalo od otprilike 1.800 teritorija.[46] Razrađeni pravni sistem započet nizom Imperijalnih reformi (oko 1450—1555) stvorio je imperijalne posjede (njem. Reichsstand, lat. status imperii) i obezbijedio značajnu mjesnu autonomiju među crkvenim, sekularnim i nasljednim državama, što se ogledalo u Imperijalnoj dijeti (njem. Reichstag, lat. Dieta imperii). Habzburška dinastija je držala carsku krunu od 1483. do 1740. — godine smrti Karla VI. Nemajući muške nasljednike, on je ubijedio kneževe-izbornike da zadrže habzburšku hegemoniju u carskoj kancelariji pristankom na Pragmatičnu sankciju. Ovo je konačno riješeno Ratom za austrijsko nasljeđe; Ahenskim mirom, kćerka Karla VI Marija Terezija vladala je Carstvom kao carica-konsort — dok je njen suprug, Franc I, postao sveti rimski car. Od 1740. godine, dualizam između austrijske Habzburške monarhije i Pruskog kraljevstva dominirao je njemačkom istorijom.

Godine 1772, pa ponovo 1793. i 1795, dvije dominantne njemačke države — Austrija i Pruska, zajedno s Ruskim carstvom, sporazumno su podijelile Poljsku — dijeleći među sobom zemlje Državne zajednice Poljske i Litvanije. Kao rezultat podjele, milioni Poljaka su se našli pod vladavinom dvije njemačke monarhije. Međutim, pripojene oblasti — iako u sastavu Pruskog kraljevstva i Habzburške monarhije — nikada se nisu pravno smatrale dijelom Svetog rimskog carstva.[47]

Tokom perioda Francuskih revolucionarnih ratova, zajedno s dolaskom Napoleonove ere i posljednjim zasjedanjem Imperijalne dijete, većinu sekularnih slobodnih i imperijalnih gradova (njem. Freie und Reichsstädte) pripojile su dinastičke zemlje; crkvene teritorije su sekularizovane i pripojene. Sveto rimsko carstvo se 1806. godine raspalo, a njemačke države (najznačajnije Rajnbund) pale su pod francuski uticaj. Sve do 1815. godine, Francuska, Rusija, Pruska i Habzburzi nadmetali su se za prevlast nad njemačkim državama tokom Napoleonovih ratova.[48]

Njemačka konfederacija i Njemačko carstvo

Nakon pada Napoleona, sazvan je Bečki kongres godine 1814; osnovana je Njemačka konfederacija, slab savez 39 suverenih država. Imenovanje cara Austrije za stalnog predsjednika Konfederacije smatralo se neuspjehom Kongresa da prihvati uticaj Pruske na njemačke države, što je poremetilo dugogodišnje nadmetanje između interesa Habzburga i Hoencolerna. Neslaganje s restauracionom politikom djelimično je doveo do porasta liberalnog pokreta, nakon čega su uslijedile nove represivne mjere austrijskog državnika Meterniha (1773—1859). Colferajn, carinska unija, dalje je produbljivao ekonomsko jedinstvo u njemačkim državama.[49] Nacionalne i liberalne ideje Francuske revolucije dobijale su sve veću podršku među mnogim Nijemcima — posebno među mladima. Festival Hambah u maju 1832. godine bio je glavni događaj podrške njemačkom jedinstvu, slobodi i demokratiji. U svjetlu niza revolucionarnih pokreta širom Evrope, kojima je uspješno uspostavljena republika u Francuskoj, intelektualci i obični ljudi započeli su revoluciju u njemačkim državama. Pruskom kralju Fridrihu Vilhelmu IV ponuđena je titula cara, ali s gubitkom moći odbio je krunu i predloženi ustav, što je privremeno zaustavilo pokret.[50]

 
Osnivanje Njemačkog carstva u Versaju 1871. godine; Fon Bizmark je u sredini, u bijeloj uniformi

Kralj Vilhelm I imenovao je 1862. godine Fon Bizmarka za novog ministra-predsjednika Pruske. Bizmark je 1864. godine uspješno zaključio rat protiv Danske, na Jilandu promovišući njemačke interese iznad danskih. Pruska pobjeda 1866. u Austrijsko-pruskom ratu omogućila mu je da stvori Sjevernonjemačku konfederaciju i da isključi Austriju iz federalnih poslova. Nakon francuskog poraza u Francusko-pruskom ratu, njemački kneževi su 1871. u Versaju proglasili Njemačko carstvo, ujedinjujući sve rasparčane dijelove Njemačke izuzev Austrije. Pruska je bila dominantna konstitutivna država novog carstva: kraljevi iz dinastije Hoencolern istovremeno su vladali kao njemački carevi, a Berlin je postao prijestonica.[50]

 
Njemačko carstvo (1871—1918), s Pruskim kraljevstvom označenim plavom bojom

U periodu Grindercajt nakon ujedinjenja Njemačke, Bizmarkova spoljna politika kao kancelara Njemačke za vrijeme cara Vilhelma I osigurala je status Njemačke kao moćne države, osnivanjem saveza, izolovanjem Francuske diplomatskim putem i izbjegavanjem rata. Za vrijeme cara Vilhelma II, Njemačka je (poput drugih evropskih država) počela da vodi imperijalističku politiku, što je dovelo do trvenja sa susjednim državama. Većina saveza u kojima je Njemačka bila nije obnovljena. Ovo je dovelo do stvaranja Dvojne alijanse s višenacionalnom Austrougarskom, promovišući barem dobronamjernu neutralnost, ako ne i potpunu vojnu podršku. Uslijedio je Trojni savez iz 1882. godine sa Italijom, dovršavajući srednjoevropski geografski savez koji ilustruje njemačke, austrougarske i italijanske strahove od francuskog i/ili ruskog napada. Slično, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija takođe zaključuju savez kako bi se zaštitili od habzburškog miješanja u ruske interese na Balkanu ili njemačkog miješanja u francuske interese.[51]

Na Berlinskoj konferenciji godine 1884, Njemačka je zahtijevala nekoliko kolonija — uključujući Njemačku Istočnu Afriku, Njemačku Jugozapadnu Afriku, Togoland i Kamerun.[52] Kasnije, Njemačka je proširila svoje kolonijalno carstvo na Njemačku Novu Gvineju / Mikroneziju i Njemačku Samou u Tihom okeanu te Kijaučou (Đaodžou) u Kini. U onome što je kasnije bilo poznato kao „Prvi genocid dvadesetog vijeka”, između 1904. i 1907. godine, njemačka kolonijalna vlast u Jugozapadnoj Africi (današnja Namibija) naredila je istrebljenje mjesnih naroda Herero i Nama, kao kaznenu mjeru zbog dizanja pobune protiv njemačke kolonijalne vlasti. Ukupno, oko 100.000 ljudi — 80% pripadnika naroda Herero i 50% pripadnika naroda Nama — nestalo je u sabirnim logorima, gdje je većina umrla od bolesti, zlostavljanja i iscrpljenosti ili od dehidracije i izgladnjivanja u selima gdje su držani lišeni vode i hrane.[53][54]

Ubistvo austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda koje se desilo 28. juna 1914. godine u Sarajevu, dalo je povod Austrougarskoj da napadne Srbiju i započne Prvi svjetski rat. Nakon četiri godine ratovanja, u kojem je poginulo oko dva miliona njemačkih vojnika,[55] opštim primirjem 11. novembra su završene borbe i njemačke snage su se vratile kući. Njemačka revolucija je izbila novembra 1918. i car Vilhelm II i svi njemački vladajući kneževi abdicirali su sa svojih pozicija i odgovornosti. Novo njemačko rukovodstvo potpisalo je 1919. godine Versajski sporazum. Prema ovom sporazumu, Njemačka je kao dio Centralnih sila priznala poraz od Saveznika u jednom od najkrvavijih sukoba svih vremena. Nijemci su sporazum smatrali ponižavajućim i nepravednim, što istoričari vide kao jedan od razloga budućeg uspona Adolfa Hitlera.[56] Nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, Njemačka je izgubila oko 13% svoje evropske teritorije (oblasti većinom naseljene Poljacima, Francuzima i Dancima, koje su bile izgubljene poslije Velikopoljskog ustanka, povratka Alzas-Lorena i Šlezviškog plebiscita), kao i svih kolonijalnih posjeda u Africi i Okeaniji.[57]

Vajmarska republika i Treći rajh

 
Filip Šajdeman proglašavanje Njemačku Republiku s prozora Rajhskancelaja 9. novembra 1918.
 
Animirana mapa koja prikazuje niz događaja u Evropi tokom Drugog svjetskog rata

Njemačka je postala republika na početku Njemačke revolucije u novembru 1918. godine. Predsjednik Fridrih Ebert potpisao je 11. avgusta 1919. godine demokratski Vajmarski ustav.[58] U kasnijoj borbi za vlast, krajnje ljevičarski komunisti su preuzeli vlast u Bavarskoj, ali konzervativni elementi u drugim dijelovima Njemačke pokušali su da sruše Republiku u Kapovom puču. Puč je podržavao dio Rajhsvera i druge konzervativne, nacionalističke i monarhističke frakcije. Nakon burnog perioda uličnih borbi u glavnim industrijskim središtima, belgijske i francuske okupacije Rura i porasta inflacije što je kulminiralo hiperinflacijom 1922—1923, plana restrukturiranja duga i stvaranja nove valute 1924. godine, započelo je doba zlatnih dvadesetih (njem. Goldene Zwanziger) — period povećanih umjetničkih inovacija i liberalnog kulturnog života. Istoričari opisuju period između 1924. i 1929. kao „djelimično stabilan”.[59] Svjetska Velika depresija pogodila je Njemačku 1929. godine. Nakon saveznih izbora 1930, vlada kancelara Hajnriha Brininga omogućila je predsjedniku Fon Hindenburgu da djeluje bez odobrenja parlamenta. Briningova vlada je sprovodila politiku fiskalne štednje i deflacije koja je izazvala visoku nezaposlenost, skoro 30% do 1932. godine.[60]

 
Izgled Trećeg rajha 1944.

Nacistička partija predvođena Adolfom Hitlerom pobijedila je na posebnim saveznim izborima 1932. godine. Nakon niza neuspješnih vlada, Fon Hindenburg 30. januara 1933. godine imenuje Hitlera za kancelara Njemačke.[61] Nakon paljenja Rajhstaga, dekretom je ukinuo sva građanska prava i za nedjelju dana je otvoren prvi nacistički sabirni logor (Dahau).[62][63] Ukaz o odobrenju iz 1933. dao je Hitleru neograničenu zakonodavnu moć; njegova vlada je kasnije uspostavila centralizovanu totalitarnu državu, povukla se iz Društva naroda nakon referenduma i započela naoružavanje vojske.[64]

 
Adolf Hitler, vođa Nacističke partije (1933—1945)
 
Berlin u ruševinama 1945.

Korišćenjem deficita, program za ekonomsku obnovu koji je sponzorisala vlada usredsređen je na projekte javnih radova. U javne projekte iz 1934. godine, odmah je zapošljeno 1,7 miliona Nijemaca, što im je dalo prihode i socijalne povlastice.[65] Najpoznatiji projekti bili su auto-putevi, Rajhsautoban.[66] Ostali projekti kapitalne izgradnje uključivali su hidroelektrane, kao što je Rurtalšpere; vodosnabdijevanje, kao što je Cilijerbahtalšpere; te transportne centre, kao što je Cvikau hauptbanhof.[67] U narednih pet godina, nezaposlenost je opala i prosječne zarade porasle — i po satu i po nedjelji.[68]

Godine 1935, režim se povukao iz Versajskog sporazuma i uveo Nirnberške zakone, koji su bili usmjereni protiv Jevreja i drugih manjina. Njemačka je takođe ponovo preuzela kontrolu nad Sarom 1935,[69] remilitarizovala Rajnsku oblast 1936, anektirala Austriju 1938, anektirala Sudetsku oblast 1938. Minhenskim sporazumom i neposrednim kršenjem sporazuma okupirala Čehoslovačku proglašavajući Protektorat Češku i Moravsku u martu 1939. godine.

Kristalna noć bila je veliki pogrom tokom kojeg je spaljeno stotine sinagoga, uništeno hiljade jevrejskih preduzeća i uhapšeno oko 30.000 Jevreja. Uhapšene su i mnoge Jevrejke, a policijski čas je važio za sve Jevreje u Njemačkoj.[70]

 
Evropa pod njemačkom okupacijom 1942. godine

U avgustu 1939. godine, Hitlerova vlada je potpisala Sporazum Ribentrop—Molotov, kojim je Evropa podijeljena na njemačku i sovjetsku sferu uticaja. Na osnovu sporazuma, Njemačka je 1. septembra 1939. godine izvršila invaziju na Poljsku, namećući početak Drugog svjetskog rata.[71]

Kao odgovor na Hitlerovo djelovanje, dva dana kasnije (3. septembra) — nakon što je Njemačka ignorisala ultimatum Ujedinjenog Kraljevstva, UK i Francuska objavile su rat Njemačkoj.[72] U proljeće 1940. godine, Njemačka je osvojila Dansku i Norvešku, Holandiju, Belgiju, Luksemburg i Francusku, primoravajući francusku vladu da potpiše primirje nakon što su njemačke snage okupirale većinu zemlje. Ujedinjeno Kraljevstvo je odbilo njemačke vazdušne napade tokom Bitke za Britaniju iste godine. Godine 1941, Njemačka je izvršila invaziju na Jugoslaviju, Grčku i Sovjetski Savez. Godine 1942, Njemačka i Sile Osovine imali su kontrolu nad većinom kontinentalne Evrope i sjeverne Afrike; međutim, nakon sovjetske pobjede u Staljingradskoj bici, savezničkog osvajanja sjeverne Afrike i invazije na Italiju 1943. godine, njemačke snage su trpjele stalne vojne poraze.[73] U junu 1944. godine, zapadni Saveznici su se iskrcali na francusku obalu, a Sovjeti su napredovali u istočnoj Evropi. Krajem 1944, Saveznici su ušli u Njemačku uprkos posljednjoj njemačkoj kontraofanzivi u Ardenskoj šumi. Nakon Hitlerovog samoubistva tokom Bitke za Berlin, njemačke oružane snage su se predale 8. maja 1945. godine, čime se na ovom kontinentu završio Drugi svjetski rat.[74] Nakon Drugog svjetskog rata, bivšim pripadnicima nacističkog režima je tokom Nirnberških suđenja suđeno za ratne zločine.[75][76]

U onome što je kasnije postalo poznato kao Holokaust, njemačka vlada je progonila manjine i koristila mrežu sabirnih logora i logora smrti širom Evrope da bi izvršila genocid nad onima koje je smatrala inferiornim narodima. Ukupno, preko 10 miliona civila je sistematski ubijeno — uključujući 6 miliona Jevreja, između 220.000 i 1.500.000 Roma, 275.000 osoba sa invaliditetom, hiljade Jehovinih svjedoka, hiljade homoseksualaca i stotine hiljada pripadnika političkih i vjerskih opozicija iz Njemačke i okupiranih zemalja (Noć i magla).[77] Nacistička politika u okupiranim zemljama dovela je do smrti 2,7 miliona Poljaka,[78] 1,3 miliona Ukrajinaca[79] i prema procjenama 2,8 miliona sovjetskih zarobljenika.[79][75] Dodatno, nacistički režim je u Evropu pod njemačkom okupacijom prisilno doveo 12 miliona ljudi radi robovskog rada u njemačkoj industriji.[80] Njemački gubici u ratu procjenjuju se na oko 5,3 miliona vojnika[81] i oko 900.000 civila; 500.000 je umrlo tokom sovjetske invazije sa istoka i 400.000 od savezničkog bombardovanja.[82] Oko 12 miliona Nijemaca je protjerano širom Evrope. Oko 12 miliona etničkih Nijemaca je protjerano i raseljeno širom istočne Evrope (njem. Heimatvertriebene). Njemačka je izgubila otprilike četvrtinu predratne teritorije.[7] Strateškim bombardovanjem i borbama na kopnu uništeni su mnogi gradovi i spomenici kulture.

Istočna i Zapadna Njemačka

 
Okupacione zone okupirane Njemačke iz 1947, s teritorijama istočno od linije Odra—Nisa koje su dodijeljene Poljskoj ili Sovjetskom Savezu, uz protektorat Sar i podijeljeni Berlin

Nakon predaje Njemačke, Saveznici su podijelili Berlin i preostale teritorije Njemačke u četiri vojne zone. Zapadni sektori, koje su kontrolisali Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države, spojili su se 23. maja 1949. godine i stvorili Saveznu Republiku Njemačku; sovjetska zona je 7. oktobra 1949. godine postala Njemačka Demokratska Republika. Neformalno su bile poznate kao Istočna Njemačka i Zapadna Njemačka. Glavni grad Istočne Njemačke bio je Istočni Berlin, dok je privremeni glavni grad Zapadne Njemačke bio Bon, kako bi se naglasio stav da je rješenje dvije države vještačko i privremeni status kvo.[83]

Zapadna Njemačka je uspostavljena kao savezna parlamentarna republika sa „socijalnom tržišnom privredom”. Počevši od 1948. godine Zapadna Njemačka postaje glavni primalac pomoći za obnovu prema Maršalovom planu, a pomoć je iskoristila za obnovu industrije.[84] Konrad Adenauer je izabran za prvog Saveznog kancelara Njemačke 1949. i na dužnosti je ostao do 1963. godine. Pod rukovodstvom Adenauera i Ludviga Erharda, zemlja je dostigla produženi privredni rast koji je počeo početkom pedesetih godina 20. vijeka; kasnije je isti postao poznat kao „ekonomsko čudo” (Virtšaftsvunder).[85] Savezna Republika Njemačka postala je članica Organizacije Sjevernoatlantskog sporazuma (NATO) 1955. i bila je osnivač Evropske ekonomske zajednice (EEZ) 1958. godine.

 
Berlinski zid tokom pada 1989, ispred Brandenburške kapije

Istočna Njemačka je bila država Istočnog bloka pod političkom i vojnom kontrolom Sovjetskog Saveza preko okupacionih snaga i Varšavskog pakta. Iako je Istočna Njemačka tvrdila da je demokratska država, političku moć vršili su samo vodeći članovi (Politbiro) komunističke Jedinstvene socijalističke partije Njemačke, koju je podržavao Štazi — ogromna tajna služba koja je kontrolisala mnoge aspekte društva.[86] Sovjetska komandna ekonomija je uspostavljena u NjDR, koja je kasnije postala članica Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć.[87] Dok je istočnonjemačka propaganda bila zasnovana na prednostima socijalističkog programa NjDR i navodnoj konstantnoj prijetnji od zapadnonjemačke invazije, mnogi građani gledali su na Zapad zbog sloboda i prosperiteta.[88] Berlinski zid je brzo izgrađen 13. avgusta 1961. godine kako bi spriječio građane Istočne Njemačke da prebjegnu u Zapadnu Njemačku, a na kraju je postao simbol Hladnog rata.[50][89] Govor Ronalda ReganaGospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!”, kod Zida 12. juna 1987, uticao je na javno mnjenje — pozivajući se na govor Džona KenedijaIh bin ajn Berliner” od 26. juna 1962. godine. Pad Zida 1989. godine postao je simbol pada komunizma, raspada Sovjetskog Saveza, ujedinjenja Njemačke i mirne revolucije (Vende).[90]

Tenzije između Istočne i Zapadne Njemačke smanjile su se početkom sedamdesetih godina 20. vijeka politikom kancelara Vilija Branta (Ostpolitik). Na ljeto 1989, Mađarska je odlučila da ukine Gvozdenu zavjesu i otvori granice, što je dovelo do emigracije hiljada Istočnih Nijemaca u Zapadnu Njemačku preko Mađarske. Ovo je imalo razarajući efekat na NjDR, gdje su regularne masovne demonstracije dobijale sve veću podršku. Vlasti Istočne Njemačke olakšale su granične restrikcije, dozvoljavajući građanima Istočne Njemačke putovanje na Zapad; što je trebalo da pomogne održavanju Istočne Njemačke kao države, iako je otvaranje granica zapravo dovelo do ubrzanog reformskog procesa (Vende). Ovo je konačno okončano Sporazumom „dva plus četiri” od 12. septembra 1990, kojim su se četiri okupacione snage odrekle svojih prava na osnovu Akta o kapitulaciji Njemačke, čime je Njemačka povratila puni suverenitet. Ovako je omogućeno ponovno ujedinjenje Njemačke, 3. oktobra 1990. godine, pristupanjem pet uspostavljenih saveznih država bivše Njemačke Demokratske Republike.[50]

Ujedinjenje Njemačke i Evropska unija

 
Ujedinjenje Njemačke je sprovedeno 3. oktobra 1990;[91] od 1999, zgrada Rajhstaga u Berlinu je bila mjesto zasjedanja Bundestaga

Ujedinjena Njemačka smatra se proširenjem Savezne Republike Njemačke, a ne državom-nasljednicom. Kao takva, zadržala je sve članstvo Zapadne Njemačke u međunarodnim organizacijama.[91] Prema Aktu Bon—Berlin, usvojenom 10. marta 1994, Berlin je ponovo postao glavni grad ujedinjene Njemačke — Bon je dobio status Bundesštata (saveznog grada), zadržavajući nekoliko saveznih ministarstava.[92] Premještanje vlade je završeno 1999. godine.[93] Na saveznim izborima 1998. godine, političar Gerhard Šreder iz SPD-a postao je prvi kancelar iz crveno-zelene koalicije sa strankom Savez 90/Zeleni. Među glavnim projektima dva Šrederova mandata bila je Agenda 2010, koja je reformisala tržište rada i smanjila nezaposlenost.

Modernizacija i integracija ekonomije istočne Njemačke predstavlja dugoročni proces koji će trajati do 2019. godine, s godišnjim transferima od oko 80 milijardi dolara sa zapada na istok.[94]

 
Njemačka je postala koosnivač Evropske unije (1993), uvela je evro kao valutu (2002) te potpisala (slika) Lisabonski sporazum 2007. godine

Od ujedinjenja, Njemačka je preuzela vodeću ulogu u Evropskoj uniji. Zajedno s partnerima je 1992. potpisala Mastrihtski ugovor, 1999. uspostavila Evrozonu i 2007. godine potpisala Lisabonski sporazum.[95] Njemačka je poslala mirovne snage na Balkan i oružane snage u Avganistan kao dio napora NATO za osiguravanje bezbjednosti u ovoj zemlji nakon zbacivanja Talibana.[96] Obje akcije su bile kontroverzne, pošto je Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata dozvoljeno da koristi svoju vojsku samo u odbrambene svrhe.[97]

Na saveznim izborima 2005. godine, političarka Angela Merkel postala je prva kancelarka Njemačke kao vođa velike koalicije.[50] Njemačka vlada je 2009. odobrila plan ekonomske stimulacije u iznosu od 50 milijardi evra za zaštitu nekoliko sektora od pada.[98]

Godine 2009, liberalno-konzervativna koalicija Angele Merkel preuzela je vođstvo u zemlji. Velika koalicija je 2013. godine uspostavila treći kabinet na čelu s Merkelovom. Među glavnim njemačkim političkim projektima početkom 21. vijeka bio je nastavak evropskih integracija, energetska tranzicija na održivo snabdijevanje energijom (njem. Energiewende), „Šuldenbremze” za uravnotežen budžet, mjere za značajno povećanje stope fertiliteta (pronatalitet) i visokotehnološka strategija za buduću tranziciju njemačke ekonomije — sumirano kao Industrija 4.0.[99]

Njemačka je bila pogođena Evropskom migrantskom krizom od 2015. godine, jer je postala krajnje odredište za mnoge tražioce azila iz Afrike i s Bliskog istoka koji žele u Evropsku uniju. Zemlja je primila više od milion izbjeglica i migranata te razvila sistem kvota kojim su migranti redistribuirani po saveznim državama na osnovu poreskih prihoda i postojeće gustine naseljenosti.[100]

Krajem 2023. i početkom 2024. u Njemačkoj su bili aktivni odvojeni masovni protesti poljoprivrednika, radnika željeznice kao i dijela građana koji se protive rastu ekstremne desnice.[101][102][103]

Politički sistem

Predsjednik Frank-Valter Štajnmajer (lijevo) i kancelar Olaf Šolc (desno)

Njemačka je federalna, parlamentarna, predstavnička demokratska republika. Njemački politički sistem djeluje pod okvirom navedenim u ustavnom dokumentu iz 1949. godine poznat kao grundgezec (osnovni zakon). Amandmani generalno zahtijevaju dvotrećinsku većinu oba doma parlamenta; osnovni principi ustava, izraženi u članovima ustava koji garantuju ljudsko dostojanstvo, razdvajanje vlasti, saveznu strukturu i vladavinu prava trajne važnosti.[104]

Predsjednik, Frank-Valter Štajnmajer (od 19. maja 2017), šef je države i uglavnom ima reprezentativne odgovornosti i ovlašćenja. Bira ga Bundesverzamlung (Savezna konvencija), institucija koja se sastoji od članova Bundestaga i jednakog broja državnih delegata. Drugi najviši zvaničnik u njemačkom poretku predstavljanja je predsjednik Bundestaga, koga bira Bundestag i odgovoran je za nadgledanje dnevnih sjednica tijela. Treći najviši zvaničnik i šef vlade je kancelar Njemačke, koga imenuje predsjednik Bundestaga nakon što ga izabere Bundestag.[50]

 
Politički sistem Njemačke

Kancelar, Angela Merkel (od 22. novembra 2005), šef je vlade i izvršilac izvršne vlasti, slično ulozi premijera u ostalim parlamentarnim demokratijama. Savezna zakonodavna vlast sastoji se od Bundestaga i Bundesrata, koji zajedno čine zakonodavno tijelo. Bundestag se bira na neposrednim izborima, proporcionalnom zastupljenošću.[14] Članovi Bundesrata predstavljaju vlade šesnaest saveznih država i članove državnih kabineta.[50]

Od 1949. godine, partijskim sistemom dominiraju Hrišćansko-demokratska unija Njemačke i Socijaldemokratska partija Njemačke. Do sada je svaki kancelar bio član jedne od ove dvije partije. Međutim, manje liberalne partije Stranka slobodnih demokrata (u parlamentu od 1949. do 2013) i Savez 90/Zeleni (u parlamentu od 1983) takođe su igrale važnu ulogu.[105]

Odnos duga prema BDP Njemačke dostigao je svoj vrhunac od 80,3% 2010. godine i od tada se smanjuje.[106] Prema Eurostatu, bruto državni dug Njemačke iznosi 2.152,0 milijarde evra ili 71,9% BDP 2015. godine.[107] Savezna vlada ostvarila budžetski suficit od 12,1 milijardi evra 2015. godine.[108] Kreditni rejting Njemačke prema agencijama za kreditni rejting Standard & Poor's, Moody's Investors Service i Fitch Ratings iznosi AAA, najveća moguća ocjena, sa stabilnim izgledima za 2016. godinu.[109]

Pravni sistem

 
Sudije Saveznog ustavnog suda u Karlsrueu 1989. godine

Njemačka ima kontinentalni pravni sistem zasnovan na rimskom pravu s nekim primjesama germanskog prava. Savezni ustavni sud je njemački vrhovni sud odgovoran za ustavna pitanja, sa ovlašćenjem za sudsku reviziju.[50][110] Njemački vrhovni sud je specijalizovan: za građanske i kriminalne slučajeve, najviši žalbeni sud je inkvizitorni Savezni sud pravde, a za druge predmete su Savezni sud za rad, Savezni socijalni sud, Savezni finansijski sud i Savezni administrativni sud.

Kriminalno i građansko pravo kodifikovano je na nacionalnom nivou Krivičnim zakonom i Građanskim zakonikom. Njemački krivični sistem traži rehabilitaciju kriminalaca i zaštitu javnosti.[111] Osim sitnih zločina, koje se sude pred jednim profesionalnim sudijom, i ozbiljnih političkih zločina, sve optužbe se sude pred mješovitim sudovima na kojima sudije porotnici sjede pored profesionalnih sudija.[112][113] Mnoga fundamentalna pitanja administrativnog prava ostaju u nadležnosti država.

Njemačka ima nisku stopu ubistava, sa 0,9 ubistava na 100.000 ljudi u 2014. godini.[114]

Konstitutivne države

Njemačku čini šesnaest saveznih država.[115] Svaka država ima svoj državni ustav i veliku autonomiju u odnosu na svoju unutrašnju organizaciju.[116] Dvije države su gradovi-države koje čine samo jedan grad: Berlin i Hamburg. Država Bremen se sastoji od dva grada koje razdvaja država Donja Saksonija: Bremen i Bremerhafen. Zbog razlike u površini i broju stanovnika podjele država se razlikuju. Za regionalne administrativne svrhe pet država, i to Baden-Vitemberg, Bavarska, Hesen, Sjeverna Rajna-Vestfalija i Saksonija, sastoje se od ukupno 22 vladina okruga. Od 2013. godine Njemačka je podijeljena na 402 okruga na opštinskom nivou; oni se sastoje od 295 ruralnih okruga i 107 urbanih okruga.[117]

Država Gl. grad Površina (km²) Stanovništvo[118] Nominalni BDP u milijardama € (2015)[119] Nominalni BDP po glavni st. u € (2015)[119] Nominalni BDP po glavni st. u $ (2015)[120]
Baden-Virtemberg Štutgart 35.752 10.879.618 461 42.800 47.500
Bavarska Minhen 70.549 12.843.514 550 43.100 47.900
Berlin Berlin 892 3.520.031 125 35.700 39.700
Brandenburg Potsdam 29.477 2.484.826 66 26.500 29.500
Bremen Bremen 404 671.489 32 47.600 52.900
Hamburg Hamburg 755 1.787.408 110 61.800 68.800
Hesen Visbaden 21.115 6.176.172 264 43.100 47.900
Meklenburg-Zapadna Pomeranija Šverin 23.174 1.612.362 40 25.000 27.700
Donja Saksonija Hanover 47.618 7.926.599 259 32.900 36.600
Sjeverna Rajna-Vestfalija Diseldorf 34.043 17.865.516 646 36.500 40.500
Rajna-Palatinat Majnc 19.847 4.052.803 132 32.800 36.400
Sarland Sarbriken 2.569 995.597 35 35.400 39.300
Saksonija Drezden 18.416 4.084.851 113 27.800 30.900
Saksonija-Anhalt Magdeburg 20.445 2.245.470 57 25.200 27.800
Šlezvig-Holštajn Kil 15.763 2.858.714 86 31.200 34.700
Tiringija Erfurt 16.172 2.170.714 57 26.400 29.300
Njemačka Berlin 357.376 82.175.684 3025 37.100 41.200

Spoljni poslovi

 
Njemačka je bila domaćin Samita G20 u Hamburgu, 7—8. jula 2017

Njemačka ima diplomatsku mrežu od 227 diplomatskih misija širom svijeta[121] i održava diplomatske veze s više od 190 zemalja.[122] Od 2011. godine, Njemačka je bila najveći priložnik budžetu Evropske unije (oko 20%)[123] i treći najveći priložnik budžetu Organizacije ujedinjenih nacija (oko 8%).[124] Njemačka je država članica Organizacije Sjevernoatlantskog sporazuma, Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, Grupe 8, Grupe 20, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Odigrala je uticajnu ulogu u Evropskoj uniji od njenog osnivanja i održava snažan savez s Francuskom i svim susjednim državama od 1990. godine. Njemačka promoviše stvaranje jedinstvenog evropskog političkog, ekonomskog i sigurnosnog aparata.[125][126]

Razvojna politika Njemačke je nezavisna oblast spoljne politike. Formuliše je Savezno ministarstvo za saradnju i razvoj, koje sprovodi organizacija za implementaciju. Njemačka vlada smatra razvojnu politiku zajedničkom odgovornošću međunarodne zajednice.[127] Bila je najveći donor pomoći 2009. godine, poslije Sjedinjenih Država i Francuske.[128][129]

Godine 1999, Vlada kancelara Gerharda Šredera definisala je novu osnovu za njemačku spoljnu politiku učestvujući u odlukama Natoa vezanim za Rat na Kosovu i Metohiji i slanjem njemačkih snaga u borbu prvi put od 1945. godine.[130] Vlade Njemačke i Sjedinjenih Država bliski su politički saveznici.[50] Kulturne veze i ekonomski interesi stvorili su čvrstu vezu između dvije zemlje, što je rezultovalo atlantizmom.[131]

Vojska

Jurofajter tajfun je dio flote Luftvafe

Njemačke oružane snage, Bundesver, sastoje se od vojske (kopnena vojska i specijalne snage), mornarice, vazdušnih snaga, medicinsko-sanitarne službe i službe za zajedničku podršku. U apsolutnom smislu, rashodi njemačkih oružanih snaga su 9. najviši na svijetu.[132] Godine 2015. vojni izdaci su iznosili 32,9 milijardi evra, oko 1,2% BDP zemlje, znatno ispod NATO granice od 2%.[133]

Od decembra 2015. godine Bundesver zapošljava oko 178.000 pripadnika, uključujući 9.500 volontera.[134] Rezervisti su na raspolaganju oružanim snagama i učestvuju u odbrambenim vježbama i raspoređuju se u inostranstvu.[135] Od 2001. godine žene mogu služiti na svim položajima, bez ograničenja.[136] Oko 19.000 žena vojnika je aktivno na dužnosti. Prema Stokholskom međunarodnom institutu za mirovna istraživanja, Njemačka je bila četvrta najveća izvoznica velikog oružja na svijetu 2014. godine.[137]

 
Fregata njemačke mornarice klase Brandenburg

U miru, Bundesverom komanduje ministar odbrane. U stanju odbrane, Kancelar bi postao vrhovni komandant Bundesvera.[138]

Uloga Bundesvera opisana je u njemačkom ustavu samo kao odbrambena. Međutim, nakon odluke Saveznog ustavnog suda 1994. godine termin „odbrana” definisan je ne samo kao zaštita granica Njemačke, već i kao kriznu situaciju i sprječavanje sukoba ili šire kao zaštita bezbjednosti Njemačke bilo gdje na svijetu. Od januara 2016. godine, njemačke oružane snage imale su oko 2.370 vojnika stacioniranih u inostranstvu kao dio međunarodnih mirovnih snaga, uključujući oko 850 vojnika Natovim Međunarodnim snagama za bezbjednosnu pomoć u Avganistanu i Uzbekistanu, 670 vojnika na Kosovu i Metohiji i 120 vojnika u Privremenim snagama OUN u Libanu.[139]

Sve do 2011, služenje vojnog roka je bilo obavezno za sve muškarce starije od 18 godina, a regruti su služili šestomjesečnu obuku; oni koju su se pozivali na prigovor savjesti mogli su izabrati civilnu službu iste dužine ili šestogodišnje volontiranje u hitnim službama poput vatrogasne službe ili Crvenog krsta. Godine 2011. služenje vojnog roka je obustavljeno i zamijenjeno je dobrovoljnom službom.[140][141]

Nacionalni simboli

Nacionalni simboli Njemačke su simboli koji se koriste u Njemačkoj kako bi prikazali jedinstvo nacije, održavajući različita gledišta njenog kulturnog života i istorije.

Zastava Njemačke (njem. Flagge Deutschlands) trobojka je koja se sastoji od tri jedna horizontalne trake koje predstavljaju nacionalne boje Njemačke: crnu, crvenu i zlatnu.[142] Zastava je prvi put usvojena kao nacionalna zastava Njemačke 1919. godine, tokom postojanja kratkotrajne Vajmarske republike.

Savezni grb Njemačke (njem. Bundeswappen Deutschlands) heraldički simbol je koji prikazuje crnog orla sa crvenim kljunom, jezikom i nogama i zlatnom podlogom. Grb je ponovno usvojeni grb Vajmarske republike (u upotrebi 1919—1935), koji je usvojila Zapadna Njemačka 1950. godine.[143] Sadašnji dizajn grba je dao Karl-Tobijas Švab i prvobitno je uveden 1928. godine

Pjesma Nijemaca je nacionalna himna Njemačke od 1922. godine. Od kraja Drugog svjetskog rata i pada Trećeg rajha, samo se treća strofa smatra nacionalnom himnom. Strofa počinje sa stihom „Jedinstvo i pravda i sloboda”, koji se smatra nezvaničnom krilaticom Njemačke.[144]

Privreda

 
Mercedes-Benc S63 AMG 2015. godine. Njemačka ima veliku automobilsku industriju i treći je izvoznik dobara na svijetu[145]

Njemačka ima socijalnu tržišnu privredu s veoma kvalifikovanom radnom snagom, velikim kapitalom, niskim nivoom korupcije[146] i visokim stepenom inovacija.[147] Treća na svijetu po količini izvezene robe i ima najveću nacionalnu privredu u Evropi koja je četvrta na svijetu po nominalnom BDP[148] i pedeset prva po PKM.[149]

Servisni sektor doprinosi sa oko 71% ukupnog BDP (uključujući informacione tehnologije), industrija sa 28% i poljoprivreda sa 1%.[14] Stopa nezaposlenosti prema podacima Eurostata u januaru 2015. godine iznosila je 4,7%, što je najniža stopa među svim državama članicama Evropske unije.[150] Njemačka ima najnižu stopu nezaposlenih mladih među svim državama članicama Evropske unije koja iznosi 7,1%.[150] Prema Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj Njemačka ima jednu od najviših radnih produktivnosti na svijetu.[151]

 
Frankfurt na Majni je vodeće poslovno središte u Evropi i sjedište Evropske centralne banke

Njemačka je dio Evropskog jedinstvenog tržišta koje čini više od 508 miliona potrošača. Nekoliko domaćih komercijalnih politika određuje se sporazumima između članica Evropske unije i zakonodavstvom EU. Njemačka je uvela zajedničku evropsku valutu, evro 2002. godine.[152][153] Članica je Evrozone koju predstavlja oko 338 miliona građana. Monetarnu politiku Evrozone postavlja Evropska centralna banka, sa sjedištem u Frankfurtu na Majni, finansijskom središtu kontinentalne Evrope.

Kao dom savremenih automobila, automobilska industrija u Njemačkoj smatra se jednom od najkonkurentnijih i inovativnijih na svijetu[154] i četvrta je najveća po proizvodnji.[155] Deset najvećih izvoznih dobara Njemačke su vozila, strojevi, hemikalije, električni proizvodi, električna oprema, farmaceutski proizvodi, transportna oprema, osnovni metali, prehrambeni proizvodi i guma i plastika.[156] Njemačka je treći po veličini izvoznik oružja na svijetu.[157]

Preduzeća

Od 500 najvećih svjetskih preduzeća koje se kotiraju na berzi Fortune Global 500 na osnovu prihoda u 2014. godine, sa sjedištem u Njemačkoj nalazi se 28 preduzeća. Trideset preduzeća sa sjedištem u Njemačkoj nalazi se na DAX, njemačkom berzovnom indeksu. Poznati međunarodni brendovi su BMW, Mercedes-Benc, Audi, Porše, Folksvagen, SAP-SE, Simens, Alijanc, Adidas, Njemačke željeznice, Dojče bank i Robert Boš.[158]

Njemačka je poznata po velikom broju specijalizovanih malih i srednjih preduzeća, što je poznato kao srednja klasa model. Oko 1.000 ovih preduzeća su vodeća na globalnom tržištu u svom elementu i označeni su kao skriveni šampioni.[159] Berlin se razvio uspješno u kosmopolitsko središte za start-ap preduzeća i postao vodeće mjesto za firme u Evropskoj uniji koje se finansiraju iz preduzetničkog kapitala.[160]

Spisak najvećih njemačkih preduzeća po prihodima 2018. godine:[161]

 
Njemačka je dio monetarne unije, evrozone (tamnoplava) i Evropskog jedinstvenog tržišta
Rang Ime Sjedište Prihod
(mild. €)
Profit
(mild. €)
Zaposleni
(svijet)
01. Folksvagen Volfsburg 236 13,9 664.500
02. Mercedes-Benc Štutgart 167 11,1 298.700
03. Švarc grupa Nekarsulm 113 ? 458.000
04. BMW Minhen 104 7,1 134.700
05. Lidl Nekarsulm 89 ? 160.100
06. Simens Berlin, Minhen 83 6,1 379.000
07. Dojče telekom Bon 81 ? 216.000
08. Robert Boš Štutgart 79 5,3 410.000
09. Uniper Diseldorf 66 863 12.000
010. Njemačka pošta Bon 63 4,1 546.900
012. BASF Ludvigshafen 63 6,4 122.400
021. Metro Diseldorf 37 1,4 146.300
026. E.ON Esen 30 3,0 43.300
0- Alijanc Minhen 131 11,5[162] 142.000

Saobraćaj

 
ICE 3 u Kelnskoj željezničkoj stanici
 
Erbas A380 najvećeg njemačkog avio-prevoznika, Lufthanza

Sa središnjim položajem u Evropi, Njemačka je saobraćajno čvorište kontinenta.[163] Kao susjedi u zapadnoj Evropi, njemačka mreža puteva je među najgušćim na svijetu.[164] Auto-putevi se rangiraju kao treći najduži na svijetu i poznati su po nedostatku opšteg ograničenja brzine.[165]

Njemačka ima policentričnu mrežu vozova velike brzine. Intersiti ekspres Njemačkih željeznica koristi se u velikim njemačkim gradovima, kao i za putovanja u susjedne zemlje brzinom većom od 300 km/h.[166] Njemačke željeznice primaju subvenzije, sa 17,0 milijardi evra u 2014. godini.[167]

Najveći njemački aerodromi su u Frankfurtu i Minhenu, oba čvorište Lufthanza, dok su čvorišta Er Berlina Berlinski Tegel i Diseldorf. Ostali veći aerodromi su Berlinski Šinefeld, Hamburg, Keln/Bon i Lajpcig/Hale.[168] Hamburška luka je među dvadeset najvećih kontejnerskih luka na svijetu.[169]

Energija i infrastruktura

Godine 2008, Njemačka je bila šesti najveći korisnik energije na svijetu,[170] od čega je 60% energije uvezeno.[171] Energetski izvori 2014. godine su bili: nafta (35,0%), ugalj, uključujući lignit (24,6%), zemni gas (20,5%), nuklearni (8,1%), hidro-električni i obnovljivi izvori (11,1%).[172] Vlada i industrija nuklearne energije složile su se da će se sve nuklearne elektrane do kraja ljeta 2021. godine zatvoriti.[173] Takođe se primjenjuje ušteda energije, zelena tehnologija, aktivnosti smanjenja emisije[174] i za cilj ima ispunjavanje zahtjeva za električnom energijom u zemlji koristeći 40% obnovljivih izvora do 2020. godine. Njemačka je posvećena ispunjenju Protokolu iz Kjota i nekoliko drugih ugovora o promovisanju biodiverziteta, standardne niske emisije, upravljanja vodama i komercijalizaciji obnovljivih izvora energije.[175] Stopa reciklaže u domaćinstvima u zemlji je među najvišim na svijetu — oko 65%.[176] Ipak, ukupne emisije staklene bašte u zemlji najveće su u EU prema podacima iz 2010.[177] Njemačka energetska tranzicija je prepoznatljiv potez ka održivoj ekonomiji putem energetske efikasnosti i obnovljive energije.[178]

Nauka i tehnologija

 
Albert Ajnštajn, fizičar. Nobelova nagrada za fiziku mu je dodijeljena 1921. godine za objašnjenje fotoelektričnog efekta i za doprinos razvoju teorijske fizike

Njemačka je globalni lider u nauci i tehnologiji, jer su njena dostignuća u oblasti nauke i tehnologije značajna. Napori istraživanja i razvoja čine sastavni dio privrede.[179] Nobelovu nagradu dobilo je 106 njemačkih laureata.[180] Njemačka je druga na svijetu po broju diplomaca na polju nauka i inženjerstva (31%), na prvom mjestu je Južna Koreja.[181] Na početku 20. vijeka, njemački laureati imali su više nagrada od svih drugih nacija, posebno na polju nauke (fizika, hemija i filozofija ili medicina).[182][183]

Značajni njemački fizičari prije 20. vijeka su Herman fon Helmholc, Jozef fon Fraungofer, Gabrijel Farenhajt i drugi. Albert Ajnštajn je istražio specijalnu i opštu teoriju relativnosti za svjetlost i gravitaciju 1905. i 1915. godine. Zajedno s Maksom Plankom, bio je instrument u uvođenju kvantne mehanike, u kojoj su Verner Hajzenberg i Maks Born kasnije dali značajan doprinos.[184] Vilhelm Konrad Rendgen je izmislio rendgenske zrake.[185] Oto Han je bio pionir u oblastima radiohemije i otkrio je nuklearnu fiziju, dok su Ferdinand Kon i Robert Koh bili osnivači mikrobiologije. Brojni matematičari su rođeni u Njemačkoj, među kojima su Karl Fridrih Gaus, David Hilbert, Bernhard Riman, Gotfrid Vilhelm Lajbnic, Karl Vajerštras, Herman Vajl i Feliks Klajn.

 
Evropski svemirski operativni centar u Darmštatu

Njemačka je bila dom mnogih poznatih pronalazača i inženjera, uključujući Hansa Gajgera, koji je otkrio Gajgerov brojač, i Konrada Cuzea, koji je napravio prvi potpuno automatizovani digitalni računar.[186] Njemački pronalazači, inženjeri i industrijalci kao što su grof Ferdinand fon Cepelin,[187] Oto Lilijental, Gotlib Dajmler, Rudolf Dizel, Hugo Junkers i Karl Benc, dali su doprinos u oblikovanju savremene tehnologije za automobilski i vazdušni saobraćaj. Njemačke institucije kao što su Njemački centar za avijaciju i astronautiku najveći su doprinosioci Evropskoj svemirskoj agenciji. Aerosvemirski inženjer Verner fon Braun razvio je prvi svemirsku raketu u Penemindeu, a kasnije je istaknuti član Nase i razvio je raketu na Mjesec Saturn V. Rad Hajnriha Herca u domenu elektromagnetnog zračenja bio je ključan za razvoj savremenih telekomunikacija.[188]

Istraživačke institucije u Njemačkoj su Društvo Maks Plank, Helmolc udruženje njemačkih istraživačkih centara i Fraunhofer društvo. Wendelstein 7-X u Grajfsvaldu objekat je npr. za istraživanje energije nuklearne fuzije.[189] Nagrada Gotfrid Vilhelm Lajbnic dodjeljuje se deset naučnika i akademika svake godine. S najviše 2,5 miliona evra po nagradi, jedna je od najvećih naučnih nagrada na svijetu.[190]

Turizam

Njemačka je sedma najposjećenija zemlja na svijetu,[191] sa ukupno 407 miliona noćenja tokom 2012. godine.[192] Ovaj broj uključuje 68,83 miliona noćenja stranih posjetilaca. Godine 2012, preko 30,4 miliona međunarodnih turista posjetilo je u Njemačku. Berlin je postao treći najposjećeniji grad u Evropi.[193] Dodatno, više od 30% Nijemaca provede odmor u svojoj zemlji, s najviše posjeta saveznoj državi Meklenburg-Zapadna Pomeranija. Domaća i međunarodna putovanja i turizam zajedno doprinose preko 43,2 milijarde evra njemačkom BDP. Uključujući neposredne i indukovane uticaje, industrija doprinosi s preko 4,5% njemačkog BDP i daje 2 miliona poslova (4,8% ukupnih radnih mjesta).[194]

Njemačka je poznata po svojim raznovrsnim turističkim rutama, kao što su Romantični put, Vinski put, Put zamkova i Put avenija. Fahverk ruta povezuje gradove s primjerima ovih struktura.[195]

Najposjećenije znamenitosti u Njemačkoj su npr. Nojšvanštajn, Kelnska katedrala, Rajhstag, Hofbrojhauz, Hajdelberški zamak, Cvinger, Berlinski televizijski toranj i Ahenska katedrala. Evropa-park i blizini Frajburga je po posjećenosti drugi evropski tematski park.[196]

Demografija

 
Razvoj stanovništva Njemačke od 1800. do 2000.[197]

Sa stanovništvom od 80,2 miliona prema popisu iz 2011. godine,[198] koje se povećalo na 81,5 miliona 30. juna 2015. godine,[199] a trenutno iznosi 83,63 miliona stanovnika.[200] Njemačka je najnaseljenija zemlja Evropske unije, po broju stanovnika druga u Evropi nakon Rusije i šesnaesta najnaseljenija zemlja na svijetu.[201] Gustina stanovništva iznosi 227 stanovnika na kvadratnom kilometru. Prosječan životni vijek u Njemačkoj traje 80,19 godina (za muškarce 77,93, a za žene 82,58).[14] Stopa fertiliteta je 1,41 rođeno dijete po ženi (procjena 2011) ili 8,33 rođenja na 1.000 stanovnika, što je jedna od najnižih na svijetu.[14] Od sedamdesetih godina 20. vijeka, stopa smrtnosti u Njemačkoj prevazišla je stopu rađanja.[202] Međutim, Njemačka se susreće s povećanom stopom rađanja i stopom migracije od početka drugog desetljeća 21. vijeka,[203] s posebnim porastom broja dobro obrazovanih imigranata.[204][205]

Četiri srazmjerne grupe naroda smatraju se „nacionalnim manjinama”, jer su njihovi preci živjeli vijekovima na prostoru današnje Njemačke. To su Danci (oko 50.000), koji žive u najsjevernijoj državi Šlezvig-Holnštajnu, Lužički Srbi (oko 60.000), koji žive u regionu Lužica koji se nalazi u državama Saksonija i Brandenburg. Romi i Sinti žive u svim saveznim državama, dok Frizi žive na zapadnoj obali Šlezvig-Holnštajna i na sjeverozapadu Donje Saksonije.[206]

Imigrantsko stanovništvo

 
Njemačka je dom drugog najvećeg broja međunarodnih imigranata na svijetu[207]

Prema podacima iz 2016. godine, od skoro 82 miliona stanovnika Njemačka 10 miliona nema njemačko državljanstvo, što čini oko 12% stanovništva zemlje.[208] Većina migranata živi na zapadu zemlje, u urbanim središtima.[209][210]

Savezna statistička služba klasifikuje građane prema imigrantskoj pozadini. Odnoseći se na imigrantsku pozadinu, 21% stanovnika zemlje ili više od 17,1 miliona ljudi, bili su imigranti ili djelimičnog imigrantskog porijekla prema podacima iz 2015. godine (uključujući osobe koje su porijeklom ili djelimičnim porijeklom od njemačkih državljana).[211] Godine 2010, oko 29% porodica s djecom mlađom od 18. godina imaju najmanje jednog roditelja imigrantskih korijena.[212]

Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka, njemačka vlada je pozivala „gostujuće radnike” (Gastarbajteri) da se dosele u Njemačku i zaposle u njemačkoj industriji. Mnoga preduzeća su radije zadržavala ove radnike u Njemačkoj nakon što su ih obučavali, a njemačko imigrantsko stanovništvo naglo se povećalo.[198]

Godina 2015, Odjeljenja za stanovništvo Odjeljenja za ekonomska i socijalna pitanja navelo je Njemačku kao drugi po redu dom za međunarodne imigrante širom svijeta, sa oko 5% ili 12 miliona od ukupno 244 miliona migranata.[213] Njemačka se nalazi na sedmom mjestu među zemljama EU i na trideset sedmom mjestu na globalnom nivou prema odnosu procenata migranata koji su činili dio stanovništva. Prema podacima iz 2014, najveće nacionalne grupe su bile iz Turske (2.859.000), zatim Poljske (1.617.000), Rusije (1.188.000) i Italije (764.000).[214] Od 1987. godine, oko 3 miliona Nijemaca, većinom iz zemalja bivšeg Istočnog bloka, ostvarilo je svoje pravo na povratak i emigriralo je u Njemačku.[215]

Religija

Barokna Bogorodična crkva u Drezdenu (evangelistička)
Gotična Kelnska katedrala (rimokatolička)

Od osnivanja 1871. godine, Njemačka je imala dvije trećine protestanata[d] i jednu trećinu katolika, sa značajnom jevrejskom manjinom. Postojale su i druge vjeroispovijesti u zemlji, ali nikada nisu dostigle demografski značaj i kulturni značaj koje su ove tri imale. Njemačka je skoro potpuno izgubila jevrejsku manjinu tokom Holokausta.[đ] Vjerski sastav se postepeno mijenjao u desetljećima nakon 1945. godine, jer je Zapadna Njemačka postajala religijski raznovrsnija zbog imigracije, a Istočna Njemačka pretežno nereligiozna zbog državne politike. Vjerski sastav nastavlja da se mijenja nakon ujedinjenja Njemačke 1990. godine, sa značajnim padom religioznosti širom Njemačke i konstantnim povećanjem evangelističkih protestanata i muslimana.[216]

Geografski, protestantizam je koncentrisan u sjevernom, središnjem i istočnom dijelu zemlje.[e] Većinom su pripadnici Evangelističke crkve u Njemačkoj, koja obuhvata luterane, reformiste i administrativne ili konfesionalne zajednice obje tradicije koje datiraju od Pruske unije crkava 1817. godine.[ž] Rimokatolicizam je koncentrisano na jugu i zapadu zemlje.

Prema njemačkom popisu stanovništva iz 2011. godine, hrišćanstvo je najveća religija u Njemačkoj, koju ispovijeda 66,8% ukupnog stanovništva.[217] Od ukupne hrišćanske populacije, 31,7% se izjašnjava kao protestanti, uključujuću pripadnike ECNj (30,8%) i slobodne crkve (0,9%), dok se 31,2% izjašnjava kao rimokatolici.[218] Pravoslavci čine 1,3%, a Jevreji 0,1%. Ostale religije čine oko 2,7%. Godine 2014, Katolička crkva imala je oko 23,9 miliona pripadnika (29,5% stanovništva),[219] a Evangelistička crkva 22,6 miliona (27,9% stanovništva).[220] Obje crkve gube značajan broj pripadnika posljednjih godina.

 
Kelnska centralna džamija jedna je od najvećih evropskih džamija

Godine 2011, oko 33% Nijemaca nije pripadalo zvanično priznatim vjerskim udruženjima s posebnim statusom.[218][z] Nereligioznost u Njemačkoj je najjača na prostoru bivše Istočne Njemačke, čije je stanovništvo bilo uglavnom protestantsko prije državnog ateizma, i u većim metropolskim oblastima.[223][224][225]

Islam je druga najveća religija u zemlji. Na popisu 2011. godine 1,9% ili 1,52 miliona stanovnika izjasnilo se kao muslimani, iako se vjerovalo da je broj znatno veći.[226] Druge procjene daju broj od 4 miliona 2010. godine i između 3,2 i 3,5 miliona u skorijim godinama.[227] Studija koju je sprovela Savezna kancelarija za migraciju i izbjeglice zaključuje da u Njemačkoj 2015. godine živjelo oko 4,5 miliona muslimana ili 5,5% stanovništva. Studija je otkrila da je muslimansko stanovništvo u periodu od 2011. do 2015. godine poraslo za 1,2 miliona ljudi, većinom zbog migracija.[228] Većina muslimana su suniti ili alaviti iz Turske, ali postoji i manji broj šiita, ahmadija i ostalih denominacija.[229]

Druge religije čine manje od jednog procenta stanovništva Njemačke,[218] to su budizam sa 225.000 vjernika (oko 0,3%) i hinduizam sa 100.000 vjernika (0,1%). Sve ostale vjerske zajednice u Njemačkoj imaju manje od 50.000 pripadnika.[230]

Jezik

 
Dijalekti zapadnogermanskih jezika

Njemački je službeni jezik i glavni govorni jezik u Njemačkoj.[231] Standardni njemački je zapadnogermanski jezik i srodan je niskonjemačkom, holandskom, afrikansu, frizijskom i engleskom jeziku. U manjoj mjeri, srodan je sjevernogermanskim jezicima. Većina njemačkog vokabulara je izvedena iz germanske grane indoevropskih jezika.[232] Značajna manjina riječi potiče iz latinskog i grčkog jezika, s manjim brojem riječi iz francuskog i u skorije vrijeme iz engleskog jezika (poznat kao dengliš). Njemački se piše latinicom. Dijalekti njemačkog jezika, tradicionalno mjesni varijeteti nastali od germanskih plemena, razlikuju se od varijeteta standardnog njemačkog po svojoj leksici, fonologiji i sintaksi.[233] Njemački je jedan od dvadeset četiri službena jezika Evropske unije i jedan od tri radna jezika Evropske komisije.[234] Njemački je najčešće govoreni prvi jezika u Evropskoj uniji i maternji je jezik 100 miliona ljudi.[235]

Priznati manjinski nacionalni jezici u Njemačkoj su danski, niskonjemački, lužičkosrpski, romski i frizijski; oni su službeno zaštićeni Evropskom poveljom za regionalne i manjinske jezike. Najčešći imigrantski jezici su turski, kurdski, poljski, srpski, hrvatski, grčki i ruski. Nijemci obično govore više jezika: 67% njemačkih državljana tvrdi da može komunicirati na najmanje jednom stranom jeziku, dok 27% tvrdi da može komunicirati na najmanje dva.[231]

Obrazovanje

Odgovornost za superviziju obrazovanja u Njemačkoj prvenstveno se organizuje unutar pojedinih saveznih država. Opciono obrazovanje u obdaništu obezbijeđeno je za svu djecu između tri i šest godina, nakon čega je obavezno pohađanje škole u trajanju od najmanje devet godina. Osnovno obrazovanje obično traje od četiri do šest godina.[236] Srednje obrazovanje obuhvata tri tradicionalne vrste škola koje se fokusiraju na različite akademske nivoe: gimnazija — upisuju nadarena djeca, priprema učenike za univerzitetske studije; realna škola — upisuju neopredijeljeni učenici i traje šest godina i opšta škola — priprema učenike za stručno obrazovanje.[237] Sveobuhvatna škola objedinjuje cjelokupno srednjoškolsko obrazovanje.

Sistem stručnog usavršavanja pod nazivom dualno obrazovanje vodi do kvalifikacija vještina koje su skoro uporedive sa akademskom diplomom. Omogućava učenicima na stručnom usavršavanju da uče u preduzećima, kao i u državnim trgovačkim školama.[236] Ovaj model je cijenjen i primjenjivan širom svijeta.[238]

Većina njemačkih univerziteta su javne ustanove i studenti se tradicionalno studiraju bez plaćanja naknada.[239] Opšti uslov za univerzitet je abitur. Međutim, postoje brojni izuzeci, u zavisnosti od države, fakulteta i predmeta. Besplatno akademsko obrazovanje je otvoreno za međunarodne studente i sve je češće.[240] Prema izvještaju Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoje iz 2014. godine, Njemačka je treća vodeća destinacija za međunarodno studiranje.[241]

Njemačka ima dugu tradiciju visokog obrazovanja. Njemački univerziteti jedni su od najstarijih na svijetu, a Univerzitet u Hajdelbergu (osnovan 1386) je najstariji u Njemačkoj.[242] Prate ga Univerzitet u Lajpcigu (1409), Univerzitet u Rostoku (1419) i Univerzitet u Grajfsvaldu (1456).[243] Humboltov univerzitet u Berlinu, koga je osnovan 1810. godine liberalni obrazovni reformator Vilhelm fon Humbolt, postao je akademski model za mnoge evropske i zapadne univerzitete. U savremenom dobu Njemačka je razvila jedanaest izvrsnih univerziteta: Humboltov univerzitet u Berlinu, Univerzitet u Bremenu, Univerzitet u Kelnu, Tehnološki univerzitet u Drezdenu, Univerzitet u Tibingenu, Rajnsko-vestfalski tehnički univerzitet u Ahenu, Slobodni univerzitet u Berlinu, Univerzitet u Hajdelbergu, Univerzitet u Konstancu, Univerzitet u Minhenu i Tehnički univerzitet u Minhenu.[244]

Zdravstvo

 
Svratište Svetog Duha u Libeku, osnovano 1286. godine, prethodnik je savremenih bolnica.[245]

Njemački sistem svratišta datira iz srednjeg vijeka, i danas, Njemačka ima najstariji univerzalni sistem zdravstvene zaštite na svijetu, datira iz Bizmarkovog socijalnog zakonodavstva iz osamdesetih godina 19. vijeka.[246] Od osamdesetih, reforme i odredbe su osigurale uravnotežen sistem zdravstvene zaštite. Trenutno je stanovništvo pokriveno planom zdravstvenog osiguranja koje predviđa statut, s kriterijumom koji omogućava nekim grupama da se odluče za privatni ugovor o zdravstvenom osiguranju. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2013. godine, njemački sistem zdravstvene zaštite vlada finansira sa 77%, a privatni sektor sa 23%.[247] Godine 2014, Njemačka je potrošila 11,3% BDP na zdravstvenu zaštitu.[248] Njemačka se nalazi na 20. mjestu prema prosječnim životu muškarca (77 godina) i žena (82 godine) i ima veoma nisku stopu smrtnosti novorođenčadi (4 na 1.000 živorođenih).[247]

Godine 2010, glavni razlog smrti bile su kardiovaskularna oboljenja sa 41%, poslije koga su maligni tumori sa 26%.[249] Oko 82.000 Nijemaca 2008. godine bilo je zaraženo virusom side, a 26.000 je umrlo od bolesti (kumulativno, od 1982).[250] Prema istraživanju iz 2005. godine, 27% punoljetnih Nijemaca su pušači. Gojaznost u Njemačkoj se sve više posmatra kao glavno zdravstveno pitanje. Studija iz 2007. godine prikazuje Njemačku kao zemlju s najvećim brojem ljudi s prekomjernom težinom u Evropi.[251][252]

Kultura

 
Tipični njemački Vajnahcmarkat u Jenu

Kulturu u njemačkim državama oblikovale su velike intelektualne i polarne struje u Evropi, i religijske i sekularne. Njemačka je istorijski nazivana „zemljom pjesnika i mislioca”,[253] zbog velike uloge koju su pisci i filozofi igrali u razvoju Zapadne misli.[254]

Njemačka je dobro poznata po tradicije narodnih festivala kao što su Oktoberfest i Vajnahten, što uključuje adventske vijence, igre jaslica, božićna drvca, štolen i druge običaje.[255][256] Od 2016. godine na Uneskovom spisku svjetske baštine nalazi se 41 lokaliteta iz Njemačke.[257] U Njemačkoj postoji veliki broj državnih praznika koje određuje svaka savezna država; 3. oktobar je nacionalni dan Njemačke od 1990, a proslavlja se kao Dan njemačkog jedinstva.[258] Do ujedinjenja proslavljao se 17. jun, u čast Pobune u Istočnoj Njemačkoj 1953. godine koja je na taj dan brutalno ugušena.[259]

U 21. vijeka Berlin je postao glavni međunarodni kreativni centar. Prema Anholt indeksu brendovanja nacija, Njemačka je 2014. godine bila najcjenjenija nacija među 50 zemalja (među SAD, UK i Francuske).[260][261][262] Globalno istraživanje javnog mnjenja za Bi-Bi-Si pokazalo je da je Njemačka prepoznatljiva po tome što ima najizraženiji uticaj na svijetu 2013. i 2014. godine.[263][264]

Muzika

 
Ludvig van Betoven (1770—1827), kompozitor
Simfonija br. 5

Njemačka klasična muzika uključuje djela nekih od najpoznatijih svjetskih kompozitora. Ditrih Bukstehude sastavio je oratorije za orgulje, što je kasnije uticalo na rad Johana Sebastijana Baha i Georga Fridriha Hendla; oni su bili uticajni kompozitori baroknog perioda. Tokom svoje dužnosti violiniste i učitelja u Salcburškoj katedrali, augsburški kompozitor Leopold Mocart bio je mentor jednom od najznačajnijih muzičara svih vremena, Volfgangu Amadeusu Mocartu. Ludvig van Betoven bio je ključna figura tranzicije s klasičnog na romantično doba. Karl Marija fon Veber i Feliks Mendelson bili su značajne figure s početka romantizma. Robert Šuman i Johanes Brams komponovali su u romantičnom idionimu. Rihard Vagner je bio poznat po svojim operama. Rihard Štraus bio je vodeći kompozitor s kraja romantičnog i početka savremenog doba. Karlhajnc Štokhauzen i Hans Cimer važni su kompozitori 20. i ranog 21. vijeka.[265]

Njemačka je drugo najveće muzičko tržište u Evropi i četvrto najveće na svijetu.[266] Njemačka popularna muzika 20. i 21. vijeka uključuje pokrete kao što su novi njemački talas, pop, oztrok, hevi metal/rok, pank, pop rok, indi i šlager muzika. Njemačka elektronska muzika stekla je globalni uticaj, s Kraftverkom i Tandžerin drimom koji su pioniri u ovom žanru.[267] Disko džokeji i izvođači tehno i haus muzičke scene postali su veoma poznati (npr. Feliks Jen, Paul van Dik, Paul Kalbrener i Šuter).[268]

Umjetnost

Njemački slikari uticali su na zapadnu umjetnost. Albreht Direr, Hans Holbajn Mlađi, Matijas Grinevald i Luka Kranah Stariji bili su značajni njemački umjetnici renesanse; Peter Paul Rubens i Johan Baptist Cimerman baroka; Kaspar David Fridrih i Karl Špicveg romantizma; Maks Liberman impresionizma; i Maks Ernst nadrealizma.[269] Njemački skulptori (npr. Oto Šmit-Hofer, Franc Ifland, Julijus Šmit-Feling) dali su doprinos njemačkoj umjetnosti na prelazu 19—20. vijeka.[270]

Nekoliko njemačkih umjetničkih skupina osnovano je u 20. vijeku, kao što je Novembarska grupa ili Most i Plavi jahač, osnovao je Rus Vasilij Kandinski i uticali su na razvoj na ekspresionizam u Minhenu i Berlinu. Nova stvarnost pojavila se kao kontra-stil u Vajmarskoj republici. Umjetnički trendovi nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj se u širokom dijelu mogu podijeliti na neoekspresionizam, performans i konceptualizam. Posebni neoekspresionisti su Georg Bazelic, Anselm Kifer, Jerg Imendorf, A. R. Penk, Markus Liperc, Peter Robert Kajl i Rajner Feting. Drugi značajni umjetnici koji rade s tradicionalnim medijima ili figurativne slike su Martin Kipenberger, Gerhard Rihter, Šigmar Polke i Neo Rauh. Vodeći njemački konceptualni umjetnici su Bernd i Hila Beher, Hane Darboven, Hans-Peter Feldman, Hans Hake, Jozef Bojs, HA Šult, Aris Kalajciz, Neo Rauh (Nova lajpciška škola) i Andreas Gurski (fotografija). Glavne umjetničke izložbe i festivali u Njemačkoj su Dokumenta Kasel, Berlin bienale, transmedijale i Art Keln.[269]

Arhitektura

Arhitektonski doprinosi iz Njemačke su karolinški i otonski stil, koji su preteče romanske arhitekture. Ciglena gotika je prepoznatljivi srednjovjekovni stil koji se razvio u Njemačkoj. U renesansnoj i baroknoj umjetnosti, razvili su se regionalni i tipično njemački elementi (npr. Veserova renesansa i Drezdenski barok). Među najpoznatijim baroknim majstorima su Pipelman, Baltazar Nojman, Knobelzdorf i braća Asam. Vesobrunska škola imala je odlučujući uticaj, a ponekad i dominantan, na štuko umjetnost u južnoj Njemačkoj u 18. vijeku. Gornjošvapska barokna ruta nudi baroknu tematsku turističku rutu koja naglašava doprinos umjetnika i zanatlija kao što su vajar i moler Johan Mihel Fojhtmajer, jedan od najistaknutijih članova porodice Fojhtmajer, kao i braća Johan Baptist Cimerman i Dominikus Cimerman.[271] Narodna arhitektura u Njemačkoj često se odlikuje po tradiciji okvirne konstrukcije od drveta i varira u različitim regionima i stolarskim stilovima.[272]

Kada se industrijalizacija proširila širom Evrope, u Njemačkoj je razvijen klasicizam i poseban stil istoricizam, koji se ponekad naziva grindercajt stil, zbog ekonomskog buma u godinama na kraju 19. vijeka. Regionalni istorijski stilovi uključuju Hanoversku školu, Nirnberški stil i Drezdensku Zemper-Nikolaj škola. Među najpoznatijim njemačkim građevinama Nojšvanštajn zamak predstavlja neoromaniku. Najznačajniji njemački podstilovi koji su se razvili u 18. vijeku su njemačka banjska i primorska arhitektura. Njemački umjetnici, pisci i galeristi kao što su Zigfrid Bing, Georg Hirt i Bruno Mehring doprinijeli su razvoju umjetničkog stila Secesija na početku 20. vijeka.[273]

Arhitektura ekspresionizma razvila se u drugom desetljeću 20. vijeka u Njemačkoj i uticala je na Art deko i druge savremene stilove, a istaknute arhitekte su Fric Heger, Erih Mendelson, Dominikus Bem i Fric Šumaher. Njemačka je naročito važna u ranom modernističkom pokretu: bila je dom Verkbunda kog je pokrenuo Herman Mutezius (Nova stvarnost) i pokret Bauhaus kog je osnovao Valter Gripiuz. Zbog toga, Njemačka se smatra kolijevkom savremene arhitekture i dizajna. Ludvig Mis van der Roe postao je jedan od najpoznatijih arhitekta u drugoj polovini 20. vijeka. Osmislio je staklenu fasadu oblakodera.[274] Poznate savremene arhitekte i kancelarije su Hans Kolholf, Sergej Čoban, KK arhitekten, Helmut Jan, Beniš, GMP, Ole Šeren, J. Majer, OM Ungerz, Gotfrid Bem i Fraj Oto (posljednja dvojica su dobitnici Nobelove nagrade).[275]

Književnost i filozofija

 
Braća Grim su sakupila i objavila popularne njemačke bajke

Njemačka književnost se može pratiti do srednjeg vijeka i radova pisaca kao što su Valter fon der Fogelvajde i Volfram fon Ešenbah. Dobro poznati klasični njemački pjesnici i pisci su Johan Volfgang Gete, Fridrih Šiler, Gothold Efrajm Lesing i Teodor Fontane. Kolekcije bajki koje su objavili braća Grim je popularisala njemački folklor u svijetu.[276] Grimovi su takođe prikupili i kodifikovali regionalne varijante njemačkog jezika, utemeljavajući svoj rad na istorijskim principima; njihov Njemački rječnik, ponekad nazivan i Grimov rječnik, započet je 1834, a prvo izdanje je objavljeno 1854. godine. Tu je takođe u njemačkom takođe dodato i novo slovo Ää. To slovo je u rječnik dodao Jakob Grim.[277]

Uticajni pisci iz 20. vijeka su Gerhart Hauptman, Herman Hese, Hajnrih Bel, Hajnrih Hajne, Tomas Man, Bertolt Breht i Ginter Gras.[278] Njemačko tržište knjiga treće je po veličini na svijetu, nakon tržišta Sjedinjenih Država i Kine.[279] Sajam knjiga u Frankfurtu je najvažniji na svijetu za međunarodne poslove i trgovinu, s tradicijom koja traje preko 500 godina.[280] Sajam knjiga u Lajpcigu takođe ima važnu ulogu u Evropi.[281]

Njemačka filozofija je istorijski značajna. Značajni su doprinosi Gotfrida Lajbnica racionalizmu i Imanuela Kanta filozofiji prosvjetiteljstva. Johan Gotlib Fihte, Georg Vilhelm Fridrih Hegel i Fridrih fon Šeling su utemeljili klasični njemački idealizam, a Artur Šopenhauer metafizički pesimizam. Karl Marks i Fridrih Engels su formulisali komunističku teoriju, Fridrih Niče je razvio perspektivizam. Gotlob Frege je doprinio razvoju analitičke filozofije, Martin Hajdeger je doprinio svojim radovima o Biću, a Frankfurtska škola Maksa Horkhajmera, Teodora Adorna, Herberta Markuzea i Jirgen Habermasa je bila posebno uticajna.

Mediji

 
Sjedište Dojče velea u Bonu

Najveće međunarodno operativne medijske kuće u Njemačkoj su Bertelsmann, Axel Springer i ProSiebenSat.1 Media. Njemačka novinska agencija je takođe značajna. Njemačko televizijsko tržište je najveće u Evropi, sa oko 38 miliona TV domaćinstava.[282] Oko 90% njemačkih domaćinstava ima kablovsku ili satelitsku televiziju, s raznim javnim i komercijalnim TV kanalima.[283] U Njemačkoj ima oko 500 javnih i privatnih radio stanica, pri čemu je javna stanica Dojče vele glavni njemački radijski i televizijski emiter na stranim jezicima.[284] Njemačka nacionalna radio mreža je Dojčlandradio, dok ARD stanice pokrivaju mjesne usluge.

Mnoge najprodavanije novine i časopisi u Evropi izdaju se u Njemačkoj. Novine (i internet portali) s najvišom cirkulacijom su Bild (tabloid), Cajt, Zidojče cajtung, Franfurter algemajne i Velt; najveći časopisi su Špigel, Štern i Fokus.[285]

Njemačko tržište video igrama je jedno od najvećih na svijetu.[286] Gamescom u Kelnu vodeća je svjetska konvencija igrača.[287] Popularne serije igara su Turrican, Anno, The Settlers, Gothic, SpellForce, FIFA Manage, Far Cry i Crysis. Razvijači igara i izdavači su Blue Byte, Crytek, Deep Silver, Kalypso Media, Piranha Bytes, Yager Development, a neke od najvećih preduzeća za društvene igre su Bigpoint, Gameforge, Goodgame i Wooga.[288]

Kinematografija

Njemačka kinematografija dala je veliki tehnički i umjetnički doprinos filmu. Prvi radovi Braće Skladanovski gledaocima su prikazani 1895. godine. Poznati Filmski studio Babelzberg u berlinskoj četvrti Potzdam osnovan je 1912. godine, čime je postao prvi filmski studio na svijetu.[289] Danas je najveći evropski studio. Drugi rani i još uvijek aktivni studiji su UFA GmbH i Bavarska film. Rana njemačka kinematografija bila je naročito pod uticajem njemačkih ekspresionista kao što su Robert Vajne i F. V. Murnau. Film Metropolis (1927) režisera Frica Langa smatra se prvim velikim naučno-fantastičnim filmom.[290] Josef fon Štenberg je 1930. režirao film Der blaue Engel, prvi veći njemački zvučni film, s Marlen Ditrih.[291] Filmovi Leni Rifenštal postavili su novi umjetnički standard, posebno u filmu Triumph des Willens.[292]

 
Filmski studio Babelzberg u Berlinu, prvi veliki filmski studio na svijetu

Poslije 1945. godine, mnogi filmovi iz neposredno poslijeratnog perioda mogu se smatrati filmovima ruševina. To su filmovi Volfganga Štaudta Ubice su među nama (1946) i Vernera Krajna Negdje u Berlinu (1946). Značajni istočnonjemački filmovi nastali su u studijima DEFA i to su Ehe im Schatten (1947) Kurta Meciga, Der Untertan (1951) i Die Geschichte vom kleinen Muck (1953) Volfganga Štaudta, Der geteilte Himmel (1964) Konrada Volfa i Jakob der Lügner (1975) Franka Bejera. Definisani filmski žanr u Zapadnoj Njemačkoj pedesetih godina 20. vijeka vjerovatno je bio Zavičajni film; ovi filmovi su prikazivali ljepotu zemlje i moralni integritet ljudi koji žive u njoj.[293] Karakteristični filmovi za šezdesete su bili žanrovski filmovi koji su uključivali adaptacije Edgara Volasa i Karla Maja. Jedan od najuspješnijih njemačkih filmova sedamdesetih bio je erotski film Istinite priče (1970). Tokom sedamdesetih i osamdesetih, režiseri Nove njemačke kinematografije Volker Šlendorf, Verner Hercog, Vim Venderz i Rajner Verner Fasbinder doveli su zapadnonjemački autorski film do kritičkog priznanja.

Među uspješnim filmovima u bioskopima, nalaze se Erinnerungen an die Zukunft (1970), Das Boot (1981), Die unendliche Geschichte (1984), Otto – Der Film (1985), Lola rennt (1998), Der Schuh des Manitu (2001), serijal Resident Evil (2002—2016), Good Bye, Lenin! (2003), Gegen die Wand (2004), Das weiße Band, Eine deutsche Kindergeschichte (2009), Konferenz der Tiere (2010) i Cloud Atlas. Oskar za najbolji film na stranom jeziku iz njemačke produkcije dobili su filmovi Die Blechtrommel 1979, Nirgendwo in Afrika 2002. i Das Leben der Anderen 2007. godine. Mnogi Nijemci su osvojili nagradu „Oskar” za svoje nastupe u drugim filmovima.[294]

Godišnja svečanost dodjele Evropska filmske nagrade održava se svake godine u Berlinu, sjedištu Evropske filmske akademije. Berlinski međunarodni filmski festival, poznat kao „Berlinale”, dodjeljuje nagradu „Zlatni medvjed”, održava se godišnje od 1951. godine i jedan je od vodećih svjetskih filmskih festivala.[295] „Lola” se godišnje dodjeljuje u Berlinu na Njemačkim filmskim nagradama od 1951. godine.[296]

Kuhinja

 
Švarcvald torta, njemački dezert

Njemačka kuhinja se razlikuje od regiona do regiona i često sa susjednim regijama dijeli neke kuhinjske sličnosti (np. južni regioni Bavarska i Švabija dijele neke tradicije sa Švajcarskom i Austrijom). Međunarodni varijeteti kao što su pica, suši, kineska hrana, grčka hrana, indijska hrana i doner kebab su popularni i dostupni, zahvaljujući raznovrsnim etničkim zajednicama.

Hljeb je značajan dio njemačke kuhinje, a njemačke pekare proizvode oko 600 glavnih vrsta hljebova i 1.200 različitih vrsta peciva. Njemački sirevi čine oko trećine proizvodnje sveg evropskog sira.[297] Godine 2012. preko 99% sveg mesa proizvedenog u Njemačkoj činili su ćuretina, piletina ili govedina. Nijemci proizvode skoro 1.500 različitih vrsta kobasica, uključujući bratvurst, vajsvurst i curivurst.[298] Organska hrana je 2012. godine činila oko 3,9% ukupne prodaje hrane.[299]

Iako je vino sve popularnije u mnogim dijelovima Njemačke, posebno u njemačkim vinskim oblastima,[300] nacionalno alkoholno piće je pivo. Njemačka potrošnja piva 2013. godine je prema osobina iznosila 110 litara, što je najveća potrošnja na svijetu.[301] Njemačke uredbe o čistoti piva potiču iz 15. vijeka.[302]

Mišelin vodič je 2015. godine nagradio jedanaest restorana u Njemačkoj s tri zvjezdice, najvišom oznakom, dok je 38 restorana dobilo dvije zvjezdice, a 233 jednu zvjezdicu.[303] Njemački restorani su postali drugi najukrašeniji restorani na svijetu, odmah poslije Francuske.[304][305]

Sport

 
Fudbalska reprezentacija Njemačke nakon osvajanja Svjetskog prvenstva u fudbalu 2014. godine; fudbal je najpopularniji sport u Njemačkoj

Dvadeset sedam miliona Nijemaca su članovi sportskog kluba, a dodatnih dvanaest miliona se samostalno bavi sportom.[306] Fudbal je najpopularniji sport. S više od 6,3 miliona zvaničnih članova, Fudbalski savez Njemačke je najveća sportska organizacija na svijetu, a njemačka prva liga — Bundesliga — ima drugu najveću prosječnu gledanost među svim profesionalnim sportskim ligama na svijetu.[306] Muška Fudbalska reprezentacija Njemačke je osvojila Svjetsko prvenstvo u fudbalu 1954, 1974, 1990 i 2014, a Evropsko prvenstvo u fudbalu 1972, 1980 i 1996. godine. Njemačka je bila domaćin Svjetskom prvenstvu 1974. i 2006. i Evropskom prvenstvu 1988. godine. Njemačka će biti domaćin i u Evropskom prvenstvu u fudbalu 2024.

Ostali popularni sportovi su zimski sportovi, boks, košarka, rukomet, odbojka, hokej na ledu, tenis, jahanje konja i golf. Vodeni sportovi kao što su jedrenje, veslanje i plivanje su takođe popularni u Njemačkoj.

Njemačka je jedna od vodećih zemalja na svijetu u oblasti motornih sportova. Konstruktori kao što su BMW I Mercedes su istaknuti proizvođači u motornim sportovima. Porše je osvojio 24 sata La Mana 17 puta, a Audi 13 (do 2015. godine). Vozač Mihael Šumaher je postavio mnoge rekorde tokom svoje karijere, sedam puta postavši najbolji vozač Formule 1, više nego bilo koji drugi. On je jedan od najplaćenijih sportista u istoriji.[307] Sebastijan Fetel je među prvih pet najuspješnijih vozača Formule 1 svih vremena.[308] Niko Rozberg je takođe postao najbolji vozač Formule 1.

Istorijski gledano, njemački sportisti su bili uspješni takmičari na Olimpijskim igrama, a nalaze se na trećem mjestu po broju osvojenih medalja na svim Olimpijskim igrama (kada se kombinuju medalje Istočne i Zapadne Njemačke). Njemačka je posljednja država koje je bila domaćin i ljetnih i zimskih igara iste godine, godine 1936. Ljetne igre u Berlinu, a Zimske igre u Garmiš-Partenkirhenu.[309] Minhen je bio domaćin Ljetnih igara 1972. godine.[310]

Moda i dizajn

 
Klaudija Šifer, njemački supermodel i modni dizajner

Njemački dizajneri su postali rani predvodnici savremenog proizvodnog dizajna, s dizajnerima Bauhausa kao što je Ludvig Mis van der Roe i Diter Rams iz Brauna koji su bili pioniri.[311]

Njemačka je vodeća zemlja u modnoj industriji. Njemačku tekstilnu industriju čini preko 1.300 preduzeća s više do 130.000 zaposlenih 2010. godine, sa ostvarenim prihodom od 28 milijardi evra. Oko 44% proizvoda se izvozi.[312] Berlinska nedjelja mode i modni sajam Bread & Butter održavaju se dva puta godine.[313]

Minhen, Hamburg, Keln i Diseldorf su takođe važna dizajnerska, proizvodna i trgovinska središta domaće modne industrije, među manjim gradovima.[314] Najpoznatiji modni dizajneri iz Njemačke su Karl Lagerfeld, Džil Zander, Volfgang Jop, Filip Plajn i Mihael Mihalski. Važni brendovi su Hugo Bos, Eskada, Adidas, Puma, Esprit i Trijumf. Njemački supermodeli Klaudija Šifer, Hajdi Klum, Tatjana Patitc, Nađa Auerman i Toni Garn, među ostalima, stekli su svjetsku slavu.[315]

Nazivi za Njemačku u drugim jezicima

Zbog burne istorije Njemačke i njemačkog jezika, imena koja su drugi narodi izabrali za ovaj jezik variraju više nego kod većine drugih jezika.

Uopšteno, imena za njemački jezik se mogu podeliti u pet grupa po svom poreklu:

1. Od protogermanske reči za narod: 2. Od imena germanskog plemena: 3. Od imena saksonskog plemena:
4. Od staroslovenske reči „nem“ ("mutav"): 5. Od imena alemanskog plemena: 6. od reči dodeliti

Napomene

  1. ^ Na priznatim manjinskim jezicima:
    • dan. Forbundsrepublikken Tyskland
    • nisnem. Bundesrepubliek Düütschland
    • glsrp. Zwjazkowa Republika Němska
    • dlsrp. Nimska Zwězkowa Republika
    • roms. Federalni Republika Jermaniya
    • zfriz. Bûnsrepublyk Dútslân
  2. ^ Od 1952. do 1990. godine, Pjesma Nijemaca bila je nacionalna himna ali se u zvaničnim prilikama izvodio samo treći stih. Od 1991, samo je treći stih himna.[1]
  3. ^ Danski, niskonjemački, lužičkosrpski, romski i frizijski su priznati Evropskom poveljom o regionalnim i manjinskim jezicima
  4. ^ Latinski naziv Sacrum Imperium (Sveto carstvo) dokumentovan je još 1157. godine. Latinski naziv Sacrum Romanum Imperium (Sveto rimsko carstvo) prvi put je dokumentovan 1254. godine. Puni naziv Sveto rimsko carstvo njemačkog naroda (Heiliges Römisches Reich Deutscher Nation) potiče iz 15. vijeka.[6]
  5. ^ Njemački protestantizam je pretežno mješavina luteranstva, reformizma (npr. kalvinizam) i Ujedinjenih (luteranske i reformističke/kalvinističke) crkava, s primjesama baptista, pentakostalaca, metodista i raznih drugih protestanata.
  6. ^ Datuma 19. maja 1943. godine, Njemačke je proglašena „čistom od Jevreja” (Judenrajn).
  7. ^ Luteranizam je najčešće zastupljen na sjeveru Njemačke, u Virtembergu i dijelovima Frankonije; kalvinizam je zastupljen na krajnjem sjeverozapadu i Lipeu, dok se Ujedinjene crkve nalaze u ostatku Njemačke.
  8. ^ Iako je prva takva unija između luteranista i kalvinista nastala u avgustu 1817. u Vojvodstvu Nasau (konfesionalna unija); tj. prije Pruske unije u septembru 1817. godine. U drugim manjim njemačkim državama bilo je unija koje su nastajale nezavisno jedna od druge.
  9. ^ Takve organizacije su korporacije prema zakonu sa ovlašćenjem da prikupe obavezan porez od svojih članova. Poreska stopa iznosi 8% poreza na dohodak (i određene druge poreze) u Bavarskoj i 9% u drugim državama; u većini slučajeva porez prikupljaju države, a u drugim slučajevima dijele se podaci o prihodima članova crkve.[221] Većina ljudi koja napusti crkva to uradi kako bi izbjegla plaćanje ovih poreza.[222]

Reference

  1. ^ „Repräsentation und Integration” (na jeziku: nemački). Bundespräsidialamt. Pristupljeno 8. 3. 2016. „Nach Herstellung der staatlichen Einheit Deutschlands bestimmte Bundespräsident von Weizsäcker in einem Briefwechsel mit Bundeskanzler Helmut Kohl im Jahr 1991 die dritte Strophe zur Nationalhymne für das deutsche Volk. [In 1991, following the establishment of German unity, Federal President von Weizsäcker, in an exchange of letters with Chancellor Helmut Kohl, declared the third verse [of the Deutschlandlied] to be the national anthem of the German people.] 
  2. ^ „Bevölkerung nach Nationalität und Geschlecht (Quartalszahlen)”. Statistisches Bundesamt (na jeziku: nemački). Pristupljeno 2022-11-12. 
  3. ^ Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom IMF database 2017.
  4. ^ „Germany Top Migration Land After U.S. in New OECD Ranking”. Bloomberg. 20. 5. 2014. Pristupljeno 29. 8. 2014. 
  5. ^ „Trends in International Migrant Stock: The 2015 Revision”. United Nations Department of Economic and Social Affairs, Population Division. 2015. 
  6. ^ Zippelius 2006, str. 25.
  7. ^ a b Demshuk 2012.
  8. ^ „How US students get a university degree for free in Germany”. BBC. 3. 6. 2015. Pristupljeno 13. 11. 2015. 
  9. ^ Vasmer 1986, str. 62.
  10. ^ „The Journal of Indo-European Studies” (na jeziku: engleski). Journal of Indo-European Studies. 1974: 153. 
  11. ^ Jagodziński, Grzegorz. „O przenoszeniu nazw ludów”. grzegorj.w.interia.pl (na jeziku: poljski). Arhivirano iz originala 2. 4. 2008. g. Pristupljeno 11. 8. 2017. 
  12. ^ Pogledajte:
  13. ^ Moulder, Cathy. „Image #432, Flying Camera Satellite Images 1999 - McMaster University Libraries - Lloyd Reeds Map Collection”. library.mcmaster.ca. Arhivirano iz originala 15. 10. 2015. g. Pristupljeno 12. 8. 2017. 
  14. ^ a b v g d đ „Germany”. CIA World Factbook. Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala 11. 02. 2016. g. Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  15. ^ a b Davidović 2004, str. 265.
  16. ^ Davidović 2004, str. 266.
  17. ^ Davidović 2004, str. 275.
  18. ^ Davidović 2004, str. 276.
  19. ^ Davidović 2004, str. 282.
  20. ^ a b „Climate in Germany”. GermanCulture. Pristupljeno 26. 3. 2011. 
  21. ^ „Terrestrial Ecoregions”. WWF. Arhivirano iz originala 29. 7. 2016. g. Pristupljeno 19. 3. 2011. 
  22. ^ Strohm, Kathrin (2010). „Arable farming in Germany” (PDF). Agri benchmark. Pristupljeno 14. 4. 2011. 
  23. ^ Bekker 2005, str. 14.
  24. ^ Cleene & Lejeune 2002, The Cornflower was once the floral emblem of Germany (hence the German common name Kaiserblume)..
  25. ^ „Zoo Facts”. Zoos and Aquariums of America. Arhivirano iz originala 7. 10. 2003. g. Pristupljeno 16. 4. 2011. 
  26. ^ „Der Zoologische Garten Berlin” (na jeziku: nemački). Zoo Berlin. Arhivirano iz originala 30. 04. 2011. g. Pristupljeno 19. 3. 2011. 
  27. ^ „Regionales Monitoring 2010 – Daten und Karten zu den Europäischen Metropolregionen in Deutschland” (PDF) (na jeziku: nemački). Bundesamt für Bauwesen und Raumordnung. 2010. str. 10. Arhivirano iz originala (PDF) 12. 07. 2012. g. Pristupljeno 11. 3. 2012. 
  28. ^ „Radiometric dating of the type-site for Homo heidelbergensis at Mauer, Germany”. PNAS. 107: 19726—19730. 27. 8. 2010. doi:10.1073/pnas.1012722107. Arhivirano iz originala 1. 1. 2015. g. Pristupljeno 27. 8. 2010. 
  29. ^ „World's Oldest Spears”. archive.archaeology.org. 3. 5. 1997. Pristupljeno 27. 8. 2010. 
  30. ^ „Earliest music instruments found”. BBC. 25. 5. 2012. Pristupljeno 25. 5. 2012. 
  31. ^ „Ice Age Lion Man is world's earliest figurative sculpture”. The Art Newspaper. 31. 1. 2013. Arhivirano iz originala 15. 2. 2015. g. Pristupljeno 31. 1. 2013. 
  32. ^ „The Venus of Hohle Fels”. donsmaps.com. 14. 5. 2009. Pristupljeno 14. 5. 2009. 
  33. ^ „Nebra Sky Disc”. Unesco memory of the World. 2013. 
  34. ^ Claster 1982, str. 35.
  35. ^ a b Fulbrook 1994, str. 9–13.
  36. ^ Bowman, Cameron & Garnsey 2005, str. 442.
  37. ^ Fulbrook 1994, str. 11.
  38. ^ McBrien 2006, str. 138.
  39. ^ Fulbrook 1994, str. 13–24.
  40. ^ Fulbrook 1994, str. 27.
  41. ^ Nelson, Lynn. The Great Famine (1315–1317) and the Black Death (1346–1351) Harry. University of Kansas. Arhivirano iz originala 08. 03. 2008. g. Pristupljeno 27. 8. 2017. 
  42. ^ Eisenstein 1980, str. 3–43.
  43. ^ Philpott, Daniel (2000). „The Religious Roots of Modern International Relations”. World Politics. 52 (2): 206—245. doi:10.1017/S0043887100002604. 
  44. ^ Macfarlane 1997, str. 51.
  45. ^ Holborn 1982.
  46. ^ Gagliardo 1980, str. 12–13.
  47. ^ Bideleux & Jeffries 1998, str. 156; Batt & Wolczuk 2005, str. 153.
  48. ^ Fulbrook 1994, str. 97.
  49. ^ Henderson, W. O. (1934). „The Zollverein”. History. 19 (73): 1—19. doi:10.1111/j.1468-229X.1934.tb01791.x. 
  50. ^ a b v g d đ e ž z „Germany”. U.S. Department of State. 10. 11. 2010. Pristupljeno 26. 3. 2011. 
  51. ^ Fulbrook 1994, str. 135, 149.
  52. ^ Clark & Black 2005, str. 202.
  53. ^ Olusoga & Erichsen 2010.
  54. ^ Olusoga, David (18. 4. 2015). „Dear Pope Francis, Namibia was the 20th century's first genocide”. The Guardian. The Guardian News and Media Limited. Pristupljeno 11. 6. 2016. 
  55. ^ Crossland, David (22. 1. 2008). „Last German World War I Veteran Believed to Have Died”. Spiegel Online. Pristupljeno 25. 3. 2011. 
  56. ^ Boemeke, Feldman & Glaser 1998, str. 1–20, 203–220, 469–505.
  57. ^ „GERMAN TERRITORIAL LOSSES, TREATY OF VERSAILLES, 1919”. United States Holocaust Memorial Museum. United States Holocaust Memorial Museum, Washington, DC. Pristupljeno 11. 6. 2016. 
  58. ^ Fulbrook 1994, str. 156–160.
  59. ^ Williamson 2015, str. 186–204.
  60. ^ „PROLOGUE: Roots of the Holocaust”. The Holocaust Chronicle. Pristupljeno 28. 9. 2014. 
  61. ^ Fulbrook 1994, str. 155–158, 172–177.
  62. ^ Evans 2005, str. 344.
  63. ^ „Ein Konzentrationslager für politische Gefangene In der Nähe von Dachau”. Münchner Neueste Nachrichten ("The Munich Latest News") (na jeziku: nemački). The Holocaust History Project. 21. 3. 1933. Arhivirano iz originala 10. 5. 2000. g. 
  64. ^ „Industrie und Wirtschaft” (na jeziku: nemački). Deutsches Historisches Museum. Pristupljeno 25. 3. 2011. 
  65. ^ McNab 2009, str. 54.
  66. ^ Evans 2006, str. 322–326, 329.
  67. ^ Ehrt 2003, str. 565; Schütz & Gruber 2000, str. 16–17.
  68. ^ McNab 2009, str. 56.
  69. ^ Fulbrook 1994, str. 188–189.
  70. ^ „The "Night of Broken Glass". www.ushmm.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 8. 2. 2017. 
  71. ^ Fulbrook 1994, str. 190–195; Axelrod & Kingston 2007, str. 659.
  72. ^ Hiden & Lane 2002, str. 143–144.
  73. ^ Fulbrook 1994, str. 190–195.
  74. ^ Steinberg 1991.
  75. ^ a b Kershaw 1997.
  76. ^ Overy, Richard (17. 2. 2011). „Nuremberg: Nazis on Trial”. BBC History. Pristupljeno 25. 3. 2011. 
  77. ^ Niewyk & Nicosia 2012, str. 45–52.
  78. ^ Materskiego & Szarota 2009, str. 9, Total Polish population losses under German occupation are currently calculated at about 2 770 000.
  79. ^ a b Ellman, M; Maksudov, S (1994). „Soviet deaths in the Great Patriotic War: a note.” (PDF). Europe-Asia studies. 46 (4): 671—680. PMID 12288331. Pristupljeno 13. 8. 2017. 
  80. ^ Beyer & Schneider 1999.
  81. ^ Overmans 2000.
  82. ^ Kershaw 2012, str. 279.
  83. ^ Wise 1998, str. 23.
  84. ^ Carlin 1996, str. 464.
  85. ^ Bührer, Werner (24. 12. 2002). „Deutschland in den 50er Jahren: Wirtschaft in beiden deutschen Staaten”. Informationen zur Politischen Bildung. Bundeszentrale für politische Bildung. 
  86. ^ „New Study Finds More Stasi Spooks”. Der Spiegel. 11. 3. 2008. Pristupljeno 30. 10. 2011. 
  87. ^ Burant 1988.
  88. ^ Protzman, Ferdinand (22. 8. 1989). „Westward Tide of East Germans Is a Popular No-Confidence Vote”. The New York Times. Pristupljeno 30. 10. 2011. 
  89. ^ „The Berlin Wall”. Arhivirano iz originala 26. 02. 2017. g. Pristupljeno 8. 2. 2017. 
  90. ^ „What the Berlin Wall still stands for”. CNN Interactive. 8. 11. 1999. Arhivirano iz originala 06. 02. 2008. g. Pristupljeno 18. 2. 2008. 
  91. ^ a b „Vertrag zwischen der Bundesrepublik Deutschland und der Deutschen Demokratischen Republik über die Herstellung der Einheit Deutschlands”. bundesrecht.juris.de (na jeziku: nemački). 
  92. ^ „Gesetz zur Umsetzung des Beschlusses des Deutschen Bundestages vom 20. Juni 1991 zur Vollendung der Einheit Deutschlands” (PDF) (na jeziku: nemački). Bundesministerium der Justiz. 26. 4. 1994. Pristupljeno 22. 6. 2016. 
  93. ^ „Brennpunkt: Hauptstadt-Umzug”. Focus (na jeziku: nemački). 12. 4. 1999. Arhivirano iz originala 30. 04. 2011. g. Pristupljeno 19. 3. 2011. 
  94. ^ Kulish, Nicholas (19. 6. 2009). „In East Germany, a Decline as Stark as a Wall”. The New York Times. Pristupljeno 27. 3. 2011. 
  95. ^ „Lisbon Treaty : The making of”. Council of the European Union. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 5. 2013. g. Pristupljeno 14. 6. 2011. „After signature by all 27 Heads of State and governments, the Treaty will travel back to Brussels, where it will be officially sealed with the seals of the 27 Member States, on the 18th of December. Then, it will be sent to Rome, the Italian government being the depository of the Treaties. 
  96. ^ Dempsey, Judy (31. 10. 2006). „Germany is planning a Bosnia withdrawal”. International Herald Tribune. Pristupljeno 7. 5. 2011. 
  97. ^ Merz, Sebastian (2007). „Still on the way to Afghanistan? Germany and its forces in the Hindu Kush” (PDF). Stockholm International Peace Research Institute. str. 2, 3. Pristupljeno 21. 2. 2017. 
  98. ^ „Germany agrees on 50-billion-euro stimulus plan”. France 24. 6. 1. 2009. Arhivirano iz originala 13. 5. 2011. g. Pristupljeno 27. 3. 2011. 
  99. ^ „Government declaration by Angela Merkel” (na jeziku: nemački). ARD Tagesschau. 29. 1. 2014. Arhivirano iz originala 1. 1. 2015. g. Pristupljeno 15. 12. 2014. 
  100. ^ „Migrant crisis: Migration to Europe explained in seven charts”. 28. 1. 2016. Pristupljeno 31. 1. 2016. 
  101. ^ „Šta se to dešava u Nemačkoj: Recesija, inflacija, protesti i strah od budućnosti”. OKO (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-01-26. 
  102. ^ „German train drivers begin their longest-ever strike”. France 24 (na jeziku: engleski). 2024-01-24. Pristupljeno 2024-01-26. 
  103. ^ Schmidt, Nadine; CNN (2024-01-10). „German rail strikes and farmers protests cause disruption in Europe’s biggest economy | CNN Business”. CNN (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2024-01-26. 
  104. ^ „Basic Law for the Federal Republic of Germany” (PDF). Deutscher Bundestag. Btg-bestellservice. 2010. Pristupljeno 14. 4. 2011. 
  105. ^ „Christian Democratic Union/Christian Social Union”. U.S. Library of Congress. Pristupljeno 26. 3. 2011. 
  106. ^ „World Economic Outlook Database, April 2015, General government gross debt (National currency, Percent of GDP)”. International Monetary Fund. 2015. Pristupljeno 26. 1. 2016. 
  107. ^ „Third quarter of 2015 compared with second quarter of 2015 – Government debt fell to 91.6% of GDP in euro area” (PDF). Eurostat. 22. 1. 2016. Pristupljeno 26. 1. 2016. 
  108. ^ „German Government Achieves 'Historic' Budget Surplus”. The World Street Journal. 13. 1. 2016. Arhivirano iz originala 13. 3. 2016. g. Pristupljeno 26. 1. 2016. 
  109. ^ „Reuters: Fitch Affirms Germany at 'AAA'; Outlook Stable”. Reuters. 8. 1. 2016. Pristupljeno 26. 1. 2016. 
  110. ^ „Federal Constitutional Court”. Bundesverfassungsgericht. Pristupljeno 25. 3. 2015. 
  111. ^ „§ 2 Strafvollzugsgesetz” (na jeziku: nemački). Bundesministerium der Justiz. Pristupljeno 26. 3. 2011. 
  112. ^ Jehle 2009, str. 23.
  113. ^ Casper, Gerhard; Zeisel, Hans (1972). „Lay Judges in the German Criminal Courts”. Journal of Legal Studies. 1 (1): 141. JSTOR 724014. doi:10.1086/467481. 
  114. ^ „Intentional homicides (per 100,000 people) – Data”. 
  115. ^ „The Federal States”. Bundesrat of Germany. Pristupljeno 6. 5. 2015. 
  116. ^ „Example for state constitution: "Constitution of the Land of North Rhine-Westphalia". Landtag (state assembly) of North Rhine-Westphalia. Arhivirano iz originala 17. 1. 2013. g. Pristupljeno 17. 7. 2011. 
  117. ^ „Kreisfreie Städte und Landkreise nach Fläche und Bevölkerung auf Grundlage des ZENSUS 2011 und Bevölkerungsdichte – Gebietsstand 31.12.2013” (na jeziku: nemački). Statistisches Bundesamt Deutschland. 2014. Arhivirano iz originala (XLS) 01. 01. 2015. g. Pristupljeno 2. 2. 2015. 
  118. ^ „Gebiet und Bevölkerung – Fläche und Bevölkerung” (na jeziku: nemački). Statistisches Bundesamt und statistische Landesämter. 2015. Arhivirano iz originala 6. 7. 2017. g. Pristupljeno 3. 8. 2017. 
  119. ^ a b „Gross domestic product – at current prices – 1991 to 2015” (na jeziku: engleski). Statistische Ämter des Bundes und der Länder. 5. 11. 2016. Arhivirano iz originala 18. 03. 2020. g. Pristupljeno 6. 7. 2016. 
  120. ^ „Historical Exchange Rates Tool & Forex History Data – OFX”. Arhivirano iz originala 21. 3. 2012. g. 
  121. ^ „The German Missions Abroad”. German Federal Foreign Office. Pristupljeno 7. 5. 2015. 
  122. ^ „The Embassies”. German Federal Foreign Office. Pristupljeno 18. 7. 2012. 
  123. ^ „The EU budget 2011 in figures”. European Commission. Pristupljeno 6. 5. 2011. 
  124. ^ „United Nations regular budget for the year 2011”. UN Committee on Contributions. Arhivirano iz originala 23. 6. 2011. g. Pristupljeno 6. 5. 2011. 
  125. ^ „Declaration by the Franco-German Defence and Security Council”. French Embassy UK. 13. 5. 2004. Arhivirano iz originala 27. 3. 2014. g. Pristupljeno 19. 3. 2011. 
  126. ^ Freed, John C. (4. 4. 2008). „The leader of Europe? Answers an ocean apart”. The New York Times. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  127. ^ „Aims of German development policy”. Federal Ministry for Economic Cooperation and Development. 10. 4. 2008. Arhivirano iz originala 10. 03. 2011. g. Pristupljeno 26. 3. 2011. 
  128. ^ „Net Official Development Assistance 2009” (PDF). OECD. Arhivirano iz originala (PDF) 26. 4. 2011. g. Pristupljeno 26. 3. 2011. 
  129. ^ „Speech by Chancellor Angela Merkel to the United Nations General Assembly”. Die Bundesregierung. 21. 9. 2010. Pristupljeno 18. 3. 2011. 
  130. ^ „Germany's New Face Abroad”. Deutsche Welle. 14. 10. 2005. Pristupljeno 26. 3. 2011. 
  131. ^ „U.S.-German Economic Relations Factsheet” (PDF). U.S. Embassy in Berlin. 2006. Arhivirano iz originala (PDF) 11. 5. 2011. g. Pristupljeno 26. 3. 2011. 
  132. ^ „The 15 countries with the highest military expenditure in 2011”. Stockholm International Peace Research Institute. 2011. Arhivirano iz originala 1. 5. 2012. g. Pristupljeno 7. 4. 2012. 
  133. ^ „Germany to increase defence spending”. IHS Jane's 360. Arhivirano iz originala 5. 7. 2015. g. Pristupljeno 20. 1. 2016. 
  134. ^ „Die Stärke der Streitkräfte” (na jeziku: nemački). Bundeswehr. 10. 12. 2015. Arhivirano iz originala 22. 8. 2016. g. Pristupljeno 2. 1. 2016. 
  135. ^ „Ausblick: Die Bundeswehr der Zukunft” (na jeziku: nemački). Bundeswehr. Pristupljeno 5. 6. 2011. 
  136. ^ „Frauen in der Bundeswehr” (na jeziku: nemački). Bundeswehr. Pristupljeno 14. 4. 2011. 
  137. ^ „Trends in International Arms Transfer, 2014”. www.sipri.org. Stockholm International Peace Research Institute. Arhivirano iz originala 19. 3. 2015. g. Pristupljeno 18. 3. 2015. 
  138. ^ „Grundgesetz für die Bundesrepublik Deutschland, Artikel 65a,87,115b” (PDF) (na jeziku: nemački). Bundesministerium der Justiz. Pristupljeno 19. 3. 2011. 
  139. ^ „Einsatzzahlen – Die Stärke der deutschen Einsatzkontingente” (na jeziku: nemački). Bundeswehr. Pristupljeno 11. 1. 2015. 
  140. ^ Connolly, Kate (22. 11. 2010). „Germany to abolish compulsory military service”. The Guardian. Pristupljeno 7. 4. 2011. 
  141. ^ Pidd, Helen (16. 3. 2011). „Marching orders for conscription in Germany, but what will take its place?”. The Guardian. Pristupljeno 7. 4. 2011. 
  142. ^ „Anordnung über die deutschen Flaggen, dated 13.11.1996” (pdf) (na jeziku: nemački). Pristupljeno 14. 2. 2012. „Die Bundesflagge besteht aus drei gleich breiten Querstreifen, oben schwarz, in der Mitte rot, unten goldfarben [The national flag consists of three horizontal stripes of equal breadth, black at the top, red in the middle, and gold at the bottom] 
  143. ^ Bekanntmachung betreffend das Bundeswappen und den Bundesadler (Proclamation on the Federal Coat-of-Arms and the Federal Eagle), published 20 January 1950, in the Bundesgesetzblatt I 1950, pp. 26, and Bekanntmachung über die farbige Darstellung des Bundeswappens (Proclamation on the Coloured Representation of the Federal Coat-of-Arms), published 4 July 1952 in the Bundesanzeiger no. 169, 2 September 1952.
  144. ^ Minahan, James (2009). The complete guide to national symbols and emblems. Santa Barbara, Calif.: Greenwood Press. ISBN 9780313344985. 
  145. ^ „Country Comparison: Exports”. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Arhivirano iz originala 19. 08. 2016. g. Pristupljeno 10. 11. 2012. 
  146. ^ „CPI 2009 table”. Transparency International. Arhivirano iz originala 11. 5. 2012. g. Pristupljeno 15. 5. 2012. 
  147. ^ „The Innovation Imperative in Manufacturing: How the United States Can Restore Its Edge” (PDF). Boston Consulting Group. 2009. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 05. 2011. g. Pristupljeno 19. 3. 2011. 
  148. ^ „Gross domestic product (2009)” (PDF). The World Bank: World Development Indicators database. World Bank. 27. 9. 2010. Pristupljeno 1. 1. 2011. 
    Field listing — GDP (official exchange rate) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (24. decembar 2018)
  149. ^ „Gross domestic product (2009)” (PDF). The World Bank: World Development Indicators database. World Bank. 27. 9. 2010. Pristupljeno 5. 10. 2010. 
    Field listing — GDP (PPP exchange rate) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. jun 2011)
  150. ^ a b „Eurostat: Euro area unemployment rate at 11.2%” (PDF). ec.europa.eu. Pristupljeno 14. 8. 2017. 
  151. ^ „Labour productivity levels in the total economy”. OECD. Pristupljeno 12. 12. 2014. 
  152. ^ Andrews, Edmund L. (1. 1. 2002). „Germans Say Goodbye to the Mark, a Symbol of Strength and Unity”. The New York Times. Pristupljeno 18. 3. 2011. 
  153. ^ Taylor Martin, Susan (28. 12. 1998). „On Jan. 1, out of many arises one Euro”. St. Petersburg Times. str. National, 1.A. 
  154. ^ „Germany – The World’s Automotive Hub of Innovation”. Germany Trade and Invest (na jeziku: engleski). Pristupljeno 14. 8. 2017. 
  155. ^ „Production Statistics – OICA”. oica.net. Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  156. ^ „CIA Factbook”. Arhivirano iz originala 02. 05. 2015. g. Pristupljeno 23. 3. 2015. 
  157. ^ „Germany is the world's third biggest weapons exporter”. Politico. 13. 6. 2016. 
  158. ^ „Best Global Brands – 2014 Rankings”. Interbrand. Arhivirano iz originala 15. 3. 2015. g. Pristupljeno 26. 3. 2015. 
  159. ^ Gavin, Mike (23. 9. 2010). „Germany Has 1,000 Market-Leading Companies, Manager-Magazin Says”. Businessweek. Arhivirano iz originala 30. 4. 2011. g. Pristupljeno 27. 3. 2011. 
  160. ^ Frost, Simon. „Berlin outranks London in start-up investment”. euractiv.com. Pristupljeno 28. 10. 2015. 
  161. ^ „Top-500”. cio.de. Pristupljeno 5. 9. 2020. 
  162. ^ Key indicators Allianz
  163. ^ „Assessment of strategic plans and policy measures on Investment and Maintenance in Transport Infrastructure” (PDF). International Transport Forum. 2012. Arhivirano iz originala (PDF) 23. 3. 2015. g. Pristupljeno 15. 3. 2014. 
  164. ^ „Road density (km of road per 100 sq. km of land area)”. World Bank. 2014. Arhivirano iz originala 1. 1. 2015. g. Pristupljeno 7. 7. 2014. 
  165. ^ „Autobahn-Temporegelung” (Saopštenje) (na jeziku: nemački). ADAC. 2010. Arhivirano iz originala 01. 01. 2015. g. Pristupljeno 19. 3. 2011. 
  166. ^ „Geschäftsbericht 2006” (na jeziku: nemački). Deutsche Bahn. Arhivirano iz originala 9. 8. 2007. g. Pristupljeno 27. 3. 2011. 
  167. ^ „German Railway Financing” (PDF). str. 2. Arhivirano iz originala (PDF) 10. 3. 2016. g. 
  168. ^ „Airports in Germany”. Air Broker Center International. Arhivirano iz originala 27. 04. 2011. g. Pristupljeno 16. 4. 2011. 
  169. ^ „Top World Container Ports”. Port of Hamburg. Arhivirano iz originala 05. 05. 2015. g. Pristupljeno 6. 5. 2015. 
  170. ^ „Overview/Data: Germany”. U.S. Energy Information Administration. 30. 6. 2010. Pristupljeno 19. 4. 2011. 
  171. ^ „Energy imports, net (% of energy use)”. The World Bank Group. Pristupljeno 1. 4. 2011. 
  172. ^ Ziesing, Hans-Joachim. „Energieverbrauch in Deutschland im Jahr 2014” (PDF) (na jeziku: nemački). AG Energiebilanzen. str. 4. Pristupljeno 10. 3. 2015. 
  173. ^ „Germany split over green energy”. BBC News. 25. 2. 2005. Pristupljeno 27. 3. 2011. 
  174. ^ „Germany greenest country in the world”. The Times of India. 21. 6. 2008. Arhivirano iz originala 28. 04. 2011. g. Pristupljeno 26. 3. 2011. 
  175. ^ „Deutschland erfüllte 2008 seine Klimaschutzverpflichtung nach dem Kyoto-Protokoll” (Saopštenje) (na jeziku: nemački). Umweltbundesamt. 1. 2. 2010. Arhivirano iz originala 18. 5. 2015. g. Pristupljeno 8. 5. 2015. 
  176. ^ Brown, Eliot. „Germans Have a Burning Need for More Garbage”. Wall Street Journal. ISSN 0099-9660. Pristupljeno 9. 11. 2015. 
  177. ^ „Record High 2010 Global Carbon Dioxide Emissions from Fossil-Fuel Combustion and Cement Manufacture Posted on CDIAC Site”. Carbon Dioxide Information Analysis Center. Arhivirano iz originala 08. 05. 2012. g. Pristupljeno 15. 5. 2012. 
  178. ^ Langfristszenarien und Strategien & 29. 3. 2012.
  179. ^ „Federal Report on Research and Innovation 2014” (PDF). Federal Ministry of Education and Research. 2014. Arhivirano iz originala (PDF) 14. 5. 2016. g. Pristupljeno 26. 3. 2015. 
  180. ^ „Nobel Prize”. Nobelprize.org. Pristupljeno 27. 3. 2011. 
  181. ^ „These are the 10 smartest countries in the world when it comes to science”. Business Insider. 4. 12. 2015. Pristupljeno 26. 10. 2016. 
  182. ^ „Swedish academy awards”. ScienceNews. Arhivirano iz originala 05. 10. 2010. g. Pristupljeno 1. 10. 2010. 
  183. ^ National Science Nobel Prize shares 1901—2009 by citizenship at the time of the award and by country of birth. Od Schmidhuber, Jürgen (2010). „Evolution of National Nobel Prize Shares in the 20th century”. Pristupljeno 27. 3. 2011. 
  184. ^ Roberts 2002, str. 1014.
  185. ^ „The First Nobel Prize”. Deutsche Welle. 8. 9. 2010. Pristupljeno 27. 3. 2011. 
  186. ^ Bianchi, Luigi. „The Great Electromechanical Computers”. York University. Pristupljeno 17. 4. 2011. 
  187. ^ „The Zeppelin”. U.S. Centennial of Flight Commission. Arhivirano iz originala 1. 5. 2011. g. Pristupljeno 7. 5. 2015. 
  188. ^ „Historical figures in telecommunications”. International Telecommunication Union. 14. 1. 2004. Pristupljeno 27. 3. 2011. 
  189. ^ „Preparations for operation of Wendelstein 7-X starting”. PhysOrg. 13. 5. 2014. Pristupljeno 12. 12. 2014. „Max Planck Institute for Plasma Physics (IPP) in Greifswald in May started the preparations for operation of this the world's largest fusion device of the stellarator type. 
  190. ^ „Gottfried Wilhelm Leibniz Prize”. DFG. Arhivirano iz originala 21. 6. 2008. g. Pristupljeno 27. 3. 2011. 
  191. ^ „Interim Update” (PDF). UNWTO World Tourism Barometer. UNWTO. 2011. Arhivirano iz originala (PDF) 1. 1. 2015. g. Pristupljeno 26. 6. 2011. 
  192. ^ Zahlen Daten Fakten 2012 (PDF) (na jeziku: nemački). Berlin: Deutscher Tourismusverband e.V. 2013. Arhivirano iz originala (PDF) 01. 01. 2015. g. Pristupljeno 03. 09. 2017. 
  193. ^ „Tourism Highlights 2014 edition” (PDF). UNWTO. Arhivirano iz originala (PDF) 14. 2. 2015. g. Pristupljeno 26. 3. 2015. 
  194. ^ „2013 Travel & Tourism Economic Impact Report Germany” (PDF). WTTC. Arhivirano iz originala (PDF) 3. 12. 2013. g. Pristupljeno 26. 11. 2013. 
  195. ^ Schrammel-Schäl, Kessler & Custodis 1987; Edel 1928.
  196. ^ „Top Tourist Attractions of Germany”. Germany.Travel, official site. Pristupljeno 12. 12. 2014. 
  197. ^ „The World Factbook”. cia.gov. Arhivirano iz originala 11. 02. 2016. g. Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  198. ^ a b „Zensus 2011: Bevölkerung am 9. Mai 2011” (PDF) (na jeziku: nemački). Pristupljeno 15. 8. 2017. 
  199. ^ „Population based on the 2011 Census – German Statistical Office ("Destatis")”. destatis.de. Arhivirano iz originala 28. 06. 2016. g. Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  200. ^ Germany Population (2020) — Worldometers
  201. ^ „Country Comparison :: Population”. CIA. Arhivirano iz originala 06. 01. 2012. g. Pristupljeno 26. 6. 2011. 
  202. ^ „Demographic Transition Model”. Barcelona Field Studies Centre. 27. 9. 2009. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  203. ^ „Birth rate on the rise in Germany”. The Local. Arhivirano iz originala 25. 09. 2013. g. Pristupljeno 28. 9. 2014. 
  204. ^ „The New Guest Workers: A German Dream for Crisis Refugees”. Spiegel Online. 28. 2. 2013. Pristupljeno 28. 9. 2014. 
  205. ^ „More skilled immigrants find work in Germany”. Deutsche Welle. Pristupljeno 28. 9. 2014. 
  206. ^ „National Minorities in Germany” (PDF). Federal Ministry of the Interior (Germany). maj 2010. Article number: BMI10010. Arhivirano iz originala (PDF) 21. 4. 2013. g. Pristupljeno 23. 6. 2014. 
  207. ^ „International Migration Report 2015 – Highlights” (PDF). UN Department of Economic and Social Affairs. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  208. ^ „Staat & Gesellschaft - Migration & Integration - Ausländische Bevölkerung nach Geschlecht und ausgewählten Staatsangehörigkeiten - Statistisches Bundesamt (Destatis)”. www.destatis.de (na jeziku: nemački). Pristupljeno 15. 8. 2017. 
  209. ^ „German population rises thanks to immigration”. Deutsche Welle. Pristupljeno 28. 9. 2014. 
  210. ^ „Population and employment: Population with migrant background – Results of the 2010 microcensus” (PDF). 13. 3. 2012. Pristupljeno 28. 9. 2014. 
  211. ^ „Bevölkerung mit Migrationshintergrund I | bpb”. www.bpb.de (na jeziku: nemački). Pristupljeno 15. 8. 2017. 
  212. ^ „Publikation — STATmagazin — Population — Families with a migrant background: traditional values count — Federal Statistical Office (Destatis)”. Destatis.de. 13. 3. 2012. Pristupljeno 4. 11. 2012. 
  213. ^ „International Migration Report 2015 – Highlights” (PDF). United Nations Department of Economic and Social Affairs. 2015. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  214. ^ „Bevölkerung nach Migrationshintergrund”. destatis. 2014. Arhivirano iz originala 15. 3. 2016. g. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  215. ^ „Fewer Ethnic Germans Immigrating to Ancestral Homeland”. Migration Information Source. 2004. Pristupljeno 19. 7. 2014. 
  216. ^ Solsten 1999, str. 173–175.
  217. ^ Pressekonferenz „Zensus 2011 – Fakten zur Bevölkerung in Deutschland" am 31. Mai 2013 in Berlin (PDF) (na jeziku: nemački). Arhivirano iz originala (PDF) 10. 10. 2017. g. Pristupljeno 15. 8. 2017. 
  218. ^ a b v „Bevölkerung im regionalen Vergleich nach Religion (ausführlich) -in %-”. destatis.de (Zensusdatenbank des Zensus 2011) (na jeziku: nemački). Federal Statistical Office of Germany. 9. 5. 2011. str. Zensus 2011 — Page 6. Arhivirano iz originala 05. 06. 2013. g. Pristupljeno 9. 5. 2011. 
  219. ^ Official membership statistics of the Roman Catholic Church in Germany 2014/15 (PDF) (na jeziku: nemački). Pristupljeno 15. 8. 2017. 
  220. ^ Official membership statistics of the Evangelical Church in Germany 2014 (PDF) (na jeziku: nemački). 2014. Pristupljeno 15. 8. 2017. 
  221. ^ Petersen 2010, str. 11–12.
  222. ^ Petersen 2010, str. 31.
  223. ^ Religijska mapa zasnovana na rezultatima popisa za svaki njemački okgrug
  224. ^ „Eastern Germany: the most godless place on Earth | Peter Thompson | Comment is free | guardian.co.uk”. London: Guardian. 22. 9. 2012. Pristupljeno 22. 9. 2012. 
  225. ^ „Germany”. Berkley Center for Religion, Peace, and World Affairs. Arhivirano iz originala 24. 3. 2015. g. Pristupljeno 27. 3. 2015. 
  226. ^ Pressekonferenz „Zensus 2011 – Fakten zur Bevölkerung in Deutschland“ am 31. Mai 2013 in Berlin (PDF) (na jeziku: nemački). Arhivirano iz originala (PDF) 10. 10. 2017. g. Pristupljeno 15. 8. 2017. 
  227. ^ „Religionen & Weltanschauungsgemeinschaften in Deutschland: Mitgliederzahlen - REMID - Religionswissenschaftlicher Medien- und Informationsdienst e.V.”. www.remid.de (na jeziku: nemački). Arhivirano iz originala 28. 05. 2014. g. Pristupljeno 15. 8. 2017. 
  228. ^ „DIK - Deutsche Islam Konferenz - Zahlen, Daten, Fakten”. www.deutsche-islam-konferenz.de (na jeziku: nemački). Arhivirano iz originala 13. 10. 2014. g. Pristupljeno 15. 8. 2017. 
  229. ^ Flüchtlinge, Müssig & Stichs 2009, str. 80, 97.
  230. ^ „Religionen in Deutschland: Mitgliederzahlen” (na jeziku: nemački). Religionswissenschaftlicher Medien- und Informationsdienst. 31. 10. 2009. Arhivirano iz originala 28. 05. 2014. g. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  231. ^ a b „Special Eurobarometer 243: Europeans and their Languages (Survey)” (PDF). Europa. 2006. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
    „Special Eurobarometer 243: Europeans and their Languages (Executive Summary)” (PDF). Europa. 2006. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  232. ^ „Many tongues, one family. Languages in the European Union” (PDF). Europa. 2004. Arhivirano iz originala (PDF) 30. 4. 2011. g. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  233. ^ „Sprechen Sie Deutsch?”. The Economist. 18. 3. 2010. Pristupljeno 16. 4. 2011. 
  234. ^ „Official Languages”. European Commission. Pristupljeno 29. 7. 2014. 
  235. ^ Marten & Sauer 2005, str. 7.
  236. ^ a b „Country profile: Germany” (PDF). Library of Congress. 2008. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  237. ^ „The Educational System in Germany”. Cuesta College. 31. 8. 2002. Arhivirano iz originala 24. 7. 2011. g. Pristupljeno 16. 3. 2011. 
  238. ^ Chris, Bryant (21. 5. 2012). „A German model goes global”. Financial Times. Arhivirano iz originala 28. 7. 2012. g. Pristupljeno 27. 8. 2017. 
  239. ^ Pitman, Tim; Forsyth, Hannah (18. 3. 2014). „Should we follow the German way of free higher education?”. The Conversation. Pristupljeno 17. 3. 2014. 
  240. ^ Coughlan, Sean (9. 3. 2011). „Germany top for foreign students”. BBC. Pristupljeno 2. 4. 2016. 
  241. ^ Bridgestock, Laura (13. 11. 2014). „The Growing Popularity of International Study in Germany”. QS Topuniversities. Pristupljeno 2. 4. 2016. 
  242. ^ Bertram, Björn. „Rankings: Universität Heidelberg in International Comparison”. Pristupljeno 28. 9. 2014. 
  243. ^ „Top 100 World Universities”. Academic Ranking of World Universities. Arhivirano iz originala 22. 8. 2008. g. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  244. ^ „A German Ivy League Takes Shape”. SCIENCE / AAAS. Pristupljeno 16. 5. 2008. 
  245. ^ „Hospital of the Holy Spirit Lübeck”. Lübeck + Travemünde. Arhivirano iz originala 15. 12. 2014. g. Pristupljeno 12. 12. 2014. 
  246. ^ Health Care Systems in Transition: Germany (PDF). European Observatory on Health Care Systems. 2000. str. 8. AMS 5012667 (DEU). Arhivirano iz originala (PDF) 13. 05. 2011. g. Pristupljeno 15. 4. 2011. 
  247. ^ a b „Germany statistics summary (2002–present)”. World Health Organization. Pristupljeno 4. 6. 2016. 
  248. ^ „Health expenditure, total (% of GDP)”. The World Bank. 1. 1. 2016. Pristupljeno 7. 2. 2017. 
  249. ^ „2010: Herz-/Kreislauferkrankungen verursachen 41% aller Todesfälle” (na jeziku: nemački). Destatis.de. Pristupljeno 8. 5. 2015. 
  250. ^ „Country Profile Germany” (PDF). Library of Congress Federal Research Division. 2008. Pristupljeno 7. 5. 2011. 
  251. ^ „Topping the EU Fat Stats, Germany Plans Anti-Obesity Drive”. Deutsche Welle. 20. 4. 2007. Pristupljeno 25. 6. 2010. 
  252. ^ „Germany launches obesity campaign”. BBC. 9. 5. 2007. Pristupljeno 25. 6. 2010. 
  253. ^ Wasser, Jeremy (6. 4. 2006). „Spätzle Westerns”. Spiegel Online International. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  254. ^ „Germany country profile”. BBC. 25. 2. 2015. Pristupljeno 17. 5. 2015. 
  255. ^ MacGregor, Neil (28. 9. 2014). „The country with one people and 1,200 sausages”. BBC. Pristupljeno 11. 12. 2014. 
  256. ^ „Christmas Traditions in Austria, Germany, Switzerland”. German Ways. Pristupljeno 12. 12. 2014. 
  257. ^ „World Heritage Sites in Germany”. UNESCO. Pristupljeno 22. 3. 2016. 
  258. ^ „Artikel 2 EV – Vertrag zwischen der Bundesrepublik Deutschland und der Deutschen Demokratischen Republik über die Herstellung der Einheit Deutschlands (Einigungsvertrag – EV k.a.Abk.)” (na jeziku: nemački). buzer.de. Pristupljeno 15. 5. 2015. 
  259. ^ Gunkel, Christoph (3. 10. 2015). „Der 17. Juni: Tag der deutschen Zwietracht – SPIEGEL ONLINE – einestages”. Spiegel. 
  260. ^ „Germany Knocks USA off Best Nation Top Spot After 5 Years” (Saopštenje). GfK. 12. 11. 2014. Arhivirano iz originala 03. 02. 2016. g. Pristupljeno 16. 6. 2015. 
  261. ^ „Auswärtiges Amt - External economic policy - Germany has the best international reputation”. German Foreign Office (na jeziku: engleski). 10. 12. 2014. Arhivirano iz originala 10. 12. 2014. g. Pristupljeno 11. 12. 2017. 
  262. ^ „Achtung! Germany named world's favorite country”. USA Today. 18. 11. 2014. Pristupljeno 16. 6. 2015. 
  263. ^ „BBC poll: Germany most popular country in the world”. BBC. 23. 5. 2013. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  264. ^ „World Service Global Poll: Negative views of Russia on the rise”. BBC.co.uk. 4. 6. 2014. Pristupljeno 15. 7. 2014. 
  265. ^ „Top 100 living geniuses”. The Daily Telegraph. London. 30. 10. 2007. Pristupljeno 15. 5. 2015. 
  266. ^ „The Recorded Music Industry In Japan” (PDF). Recording Industry Association of Japan. 2013. str. 24. Pristupljeno 8. 2. 2014. 
  267. ^ „Kraftwerk maintain their legacy as electro-pioneers”. Deutsche Welle. 8. 4. 2011. Pristupljeno 14. 5. 2013. 
  268. ^ Nye, Sean. „Minimal Understandings: The Berlin Decade, The Minimal Continuum, and Debates on the Legacy of German Techno”. Journal of Popular Music Studies, Volume 25, Issue 2. Pristupljeno 12. 12. 2014. 
  269. ^ a b Marzona 2005.
  270. ^ Berman 1994, str. 477; Payne 1986, str. 401.
  271. ^ Koppmann 2002, str. 11f.
  272. ^ Süvern 1971; Stiewe 2007, str. 160.
  273. ^ „Art Nouveau — Art Nouveau Art”. Huntfor.com. Arhivirano iz originala 22. 2. 2013. g. Pristupljeno 25. 3. 2013. 
  274. ^ Curl 2006, str. 880.
  275. ^ Jodidio 2008.
  276. ^ Degh, Linda (april 1979). „Grimm's "Household Tales" and Its Place in the Household: The Social Relevance of a Controversial Classic”. Western Folklore. 38 (2): 85—103, 99—101. doi:10.2307/1498562. 
  277. ^ „150 Jahre Deutsches Wörterbuch der Brüder Grimm”. 150-grimm.bbaw.de (na jeziku: nemački). Pristupljeno 26. 8. 2017. 
  278. ^ Espmark, Kjell (3. 12. 1999). „The Nobel Prize in Literature”. Nobelprize.org. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  279. ^ „Annual Report” (PDF). International Publishers Association. 2014. str. 13. Arhivirano iz originala (PDF) 11. 07. 2016. g. Pristupljeno 6. 7. 2016. 
  280. ^ Weidhaas 2007, str. 11.
  281. ^ Chase, Jefferson (13. 3. 2015). „Leipzig Book Fair: Cultural sideshow with a serious side”. Deutsche Welle. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  282. ^ „Distribution of TV in Germany (German)”. Astra Sat. 19. 2. 2013. Arhivirano iz originala 01. 01. 2015. g. Pristupljeno 10. 12. 2014. 
  283. ^ „Country profile: Germany”. BBC News. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  284. ^ „Organization 1950–1954”. Deutsche Welle. Pristupljeno 15. 5. 2015. 
  285. ^ „ZDB OPAC – start/text”. d-nb.de. Arhivirano iz originala 14. 7. 2006. g. Pristupljeno 1. 4. 2015. 
  286. ^ Purchese, Robert (17. 8. 2009). „Germany's video game market”. Eurogamer.net. Pristupljeno 4. 3. 2012. 
  287. ^ „Press releases”. gamescom Press Center. 2014. Arhivirano iz originala 10. 2. 2015. g. Pristupljeno 26. 3. 2015. 
  288. ^ „Made in Germany: The most important games from Germany (German)”. PC Games Hardware. 27. 11. 2011. Pristupljeno 9. 12. 2014. 
  289. ^ „Stages 18 - 19 :: Studio Babelsberg AG”. m.studiobabelsberg.com (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 3. 9. 2017. g. Pristupljeno 18. 8. 2017. 
  290. ^ „SciFi Film History – Metropolis (1927)”. Arhivirano iz originala 10. 10. 2017. g. Pristupljeno 28. 9. 2014. 
  291. ^ Thompson & Bordwell 2006, str. 204.
  292. ^ Rother 2003.
  293. ^ Brockmann 2010, str. 286.
  294. ^ „Awards:Das Leben der Anderen”. IMDb. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  295. ^ „2006 FIAPF accredited Festivals Directory” (PDF). International Federation of Film Producers Associations. Arhivirano iz originala (PDF) 9. 1. 2007. g. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  296. ^ „Über den Deutschen Filmpreis: Deutscher Filmpreis”. www.deutscher-filmpreis.de. Arhivirano iz originala 13. 8. 2017. g. Pristupljeno 18. 8. 2017. 
  297. ^ Ehlers & Hurt 2008, str. 113–115.
  298. ^ „Guide to German Hams and Sausages”. German Foods North America. Arhivirano iz originala 22. 03. 2015. g. Pristupljeno 26. 3. 2015. 
  299. ^ „Numbers, data, facts about the organic food sector” (na jeziku: nemački). Foodwatch. Pristupljeno 4. 6. 2015. „Bio-Produkte machen lediglich 3,9 Prozent des gesamten Lebensmittelumsatzes in Deutschland aus (2012). 
  300. ^ „German Wine Statistics”. Wines of Germany, Deutsches Weininstitut. Arhivirano iz originala 14. 12. 2014. g. Pristupljeno 14. 12. 2014. 
  301. ^ Payne, Samantha (20. 11. 2014). „Top 10 Heaviest Beer-drinking Countries: Czech Republic and Germany Sink Most Pints”. Pristupljeno 6. 5. 2015. 
  302. ^ „492 Years of Good Beer: Germans Toast the Anniversary of Their Beer Purity Law – International – SPIEGEL ONLINE – News”. 6. 5. 2008. Arhivirano iz originala 6. 5. 2008. g. 
  303. ^ „Michelin Guide restaurants for Germany”. Pristupljeno 26. 1. 2015. 
  304. ^ „German cuisine beats Italy, Spain in gourmet stars”. Reuters. 28. 3. 2011. Arhivirano iz originala 17. 11. 2015. g. Pristupljeno 19. 3. 2011. 
  305. ^ „Schnitzel Outcooks Spaghetti in Michelin Guide”. Deutsche Welle. 15. 11. 2007. Pristupljeno 6. 4. 2012. 
  306. ^ a b „Germany Info: Culture & Life: Sports”. Germany Embassy in Washington, D.C. Arhivirano iz originala 30. 4. 2011. g. Pristupljeno 28. 3. 2011. 
  307. ^ Ornstein, David (23. 10. 2006). „What we will miss about Michael Schumacher”. The Guardian. Pristupljeno 19. 3. 2011. 
  308. ^ „Vettel makes Formula One history with eighth successive victory”. Irish Independent. 17. 11. 2013. 
  309. ^ Large 2007, str. 136.
  310. ^ Large 2007, str. 137.
  311. ^ „Bauhaus: The Single Most Influential School of Design”. gizmodo. 13. 6. 2012. Pristupljeno 9. 12. 2014. 
  312. ^ „BMWI Branchenfokus Textil und Bekleidung”. Arhivirano iz originala 21. 7. 2012. g. Pristupljeno 28. 9. 2014. 
  313. ^ „Berlin as a fashion capital: the improbable rise”. Fashion United UK. 12. 1. 2012. Pristupljeno 15. 5. 2015. 
  314. ^ „Die deutsche Mode kommt aus der Provinz”. BRIGITTE. Pristupljeno 28. 9. 2014. 
  315. ^ „German Cultures Today: Fashion Stars – One Germany in Europe”. German History Docs GHDI. Pristupljeno 26. 4. 2015. 

Bibliografija

njemački
  • Ehrt, Hugo (2003). Neuer Harzbote (na jeziku: nemački). Elbingerode (Harz): Fremdenverkehrsverein Bodfeld/Harz. 
  • Lloyd, Albert L.; Lühr, Rosemarie; Springer, Otto (1998). Etymologisches Wörterbuch des Althochdeutschen, Band II (na jeziku: nemački). Vandenhoeck & Ruprecht. ISBN 978-3-525-20768-0. Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  • Schütz, Erhard; Gruber, Eckhard (2000). Mythos Reichsautobahn : Bau und Inszenierung der "Strassen des Führers", 1933-1941 (na jeziku: nemački) (2. Aufl. izd.). Berlin: Ch. Links. ISBN 9783861531173. 
  • Steinberg, Heinz Günter (1991). Die Bevölkerungsentwicklung in Deutschland im Zweiten Weltkrieg: mit einem Überblick über die Entwicklung von 1945 bis 1990 (na jeziku: nemački). Kulturstiftung der dt. Vertriebenen. ISBN 9783885570899. 
  • Zippelius, Reinhold (2006). Kleine deutsche Verfassungsgeschichte : vom frühen Mittelalter bis zur Gegenwart (na jeziku: nemački) (Orig.-Ausg., 7., neu bearb. Aufl. izd.). München: Beck. ISBN 9783406476389. 
  • Langfristszenarien und Strategien für den Ausbau der erneuerbaren Energien in Deutschland bei Berücksichtigung der Entwicklung in Europa und global (PDF) (na jeziku: nemački). Berlin: Federal Ministry for the Environment (BMU). 29. 3. 2012. 
  • Schrammel-Schäl, Nortrud G.; Kessler, Karl; Custodis, Paul-Georg (1987). Fachwerk im Westerwald : Landschaftsmuseum Westerwald, Hachenburg, Ausstellung vom 11. September 1987 bis 30. April 1988 (na jeziku: nemački). Montabaur: Kreisverwaltung des Westerwaldkreises in Montabaur. ISBN 9783921548370. 
  • Edel, Heinrich (1928). Die Fachwerkhäuser der Stadt Braunschweig. Ein kunst- und kulturhistorisches Bild (na jeziku: nemački). Braunschweig: Appelhans. 
  • Marten, Thomas; Sauer, Fritz Joachim, ur. (2005). Länderkunde : Deutschland, Österreich und Schweiz (mit Liechtenstein) im Querschnitt (na jeziku: nemački) (Neuausg. der Neuen Dreiländerkunde in 5. aktualisierte Aufl. izd.). Berlin: Inform-Verl. ISBN 978-3-9805843-1-9. 
  • Koppmann, Jan (2002). Thierer, Manfred, ur. Lust auf Barock : Himmel trifft Erde in Oberschwaben (na jeziku: nemački) (1. Aufl. izd.). Lindenberg: Kunstverl. Fink. ISBN 9783898700306. 
  • Süvern, Wilhelm (1971). Torbögen und Inschriften lippischer Fachwerkhäuser (na jeziku: nemački). Lipp. Heimatbund. 
  • Stiewe, Heinrich (2007). Fachwerkhäuser in Deutschland : Konstruktion, Gestalt und Nutzung vom Mittelalter bis heute (na jeziku: nemački). Darmstadt: Primus Verlag. ISBN 9783896785893. 
engleski
ostali jezici
  • Materskiego, Wojciecha; Szarota, Tomasza, ur. (2009). Polska 1939-1945 : straty osobowe i ofiary represji pod dwiema okupacjami (na jeziku: poljski). Warszawa: Instytut Pamięci Narodowej--Komisja Ścigania Zbrodni przeciwko Narodowi Polskiemu. ISBN 9788376290676. 
  • Vasmer, Max (1986). Etymological dictionary of the Russian language (na jeziku: ruski). III. Moscow: Progress. 
  • Davidović, Rade (2004). Regionalna geografija Evrope. III. Novi Sad: Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Novom Sadu. 

Spoljašnje veze

Vlast
Opšte informacije