Agrarna politika u Kneževini i Kraljevini Srbiji

Početak agrarnih reformi uredi

U početku izgradnje Srbije kao samostalne države, za srpsko seljaštvo važilo je tursko agrarno zakonodavstvo. Ekonomska eksploatacija seljaštva nastavljena je ne samo zbog prisustva turskih spahija, nego i zbog činjenice da je celokupan turski upravno-sudski aparat, posle sporazuma knez Miloš — Marašlija i sultanovih fermana i 1815. i 1816. imao glavni zadatak da štiti njihove interese.

Knez Miloš 1824.

Uporedo sa istiskanjem turske političke vlasti iz Beogradskog pašaluka, Miloš je nastojao da srpsko seljaštvo oslobodi turskih spahija. Uvažavajući princip da zemlja pripada onome ko je obrađuje, on je, prenebregavajući spahijsko pravo i spahijski interes, jednima davao potrebnu zemlju, a drugima oduzimao suvišak, a seljacima dopuštao i preseljavanje iz jednog mesta u drugo. Samovlasno oslobađajući doseljenike plaćanja danka za nekoliko godina, knez je ugrožavao čak i sultanova suvereno pravo.

Politika agrarnih prava uredi

Postigavši hatišerifom iz 1830. ukidanje turskog feudalnog sistema u Srbiji, što je hatišerifom iz 1833. i potvrđeno, knez Miloš je dalje rešavanje agrarnog pitanja preuzeo na sebe. On je određivao veličinu poseda, zabranjivao prekomerno zahvatanje i stvaranje velikih poseda, određivao minimalni seljački posed koji ne može da se proda i otuđi za dug, odlučivao o neobrađenoj zemlji i premeštao seljake, ne samo iz jednog sela u drugo, nego i sa jednog na drugi kraj Srbije. Ostvarujući ekonomski ideal srpske revolucije o ekonomskoj slobodi, čiji je osnovini cilj bio da seljak ima dovoljno zemlje i bude njen punopravni gospodar, Miloš je priznavao pravo na zemlju i onima koji je nisu imali, odnosno onima koji su u Srbiju izbegli iz drugih država. Time je, zapravno, agrarna politika narodne uprave bila određena i izvođđena tako da:

  • zemlja po oslobođenju, shodno običajnom pravu i cilju revolucije, ostane u rukama seljaka koji su je obrađivali pod spahijskom upravom;
  • da se prazna zemlja može zauzimati i dodeljivati onima koji imaju nedovoljno ili uopšte nemaju zemlje, i to naročito doseljenicama, ali samo u meri koliko će im biti potrebno za moguću vlastitu obradu i ishranu i da zemlja kao opštenarodno dobro ne može biti predmet slobodnog zahvatanja i sticanja, kako je ne bi zgrabili i zakupili pojedinačne porodice i velikaši koji bi naličili na spahije.

Smatrajući da stalni seljački posed predstavlja zemlju nasleđenu od predaka (baština) i krčevinu, i da su u borbi za oslobođenje od turskog ropstva učestvovali svi, zbog čega svako ima pravo i da zadrži zemlju koja mu omogućava egzistenciju, knez Miloš dugo nije priznavao pravo kupovine zemlje i pravo zahvatanja i ograđivanja većih površina, odnosno stvaranje domaće aristokratije. On je težio da uz održavanje političke jednakosti oduva i ekonomsku ravnotežu prilikom podele zemlje turskih spahija. Štaviše, sprečavao je pokušaje pojedinaca da kupovinom turskih privatnih imanja u varošima dođu do većih površina.

Sprovodeći svoju agrarnu politiku naseljavanjem napuštenih površina i raspodelom zemlje seljacima prema njihovoj stvarnoj potrebi, te sprečavanjem stvaranja velikih poseda, Miloš je ostvario dva cilja. S jedne strane, uspostavio je saglasnost i solidarnost sa narodnim interesima, ne stvarajući zemljišnu aristrokatiju i čuvajući društvenu jednakost, a sa druge strane, zadovoljio i svoj vladalački interes: da naspram sebe nema rivala.

Štiteći seljaštvo od turske spahijsko-feudalne eksploatacije i od pokušaja koncentracije zemlje u rukama domaćih pojedinaca, Miloš je svoju agrarnu politiku proširio preuzimanjem prava nadzora u raspodeli zemlje radi naseljavanja migranata iz Turske, Austrije, Vlaške i Crne Gore, kao i unutrašnjom kolonizacjom Srbije naseljavanjem alija (spahijske neobradive zemlje), nekorišćenog opštinskog i manastirskog zemljišta, te napuštenih imanja i terena koji kao svoji nisu nikome pripadali (kolonizacija).

Pojam „okućja“ uredi

Knez Miloš je pokušao da spreči propadanje seljaštva prodajom imovine zbog prezaduženosti, videći u tome ne samo ekonomski već i socijalni problem. On je 29. juna 1836. izdao ukaz kojim se zabranjivalo da se jedan minimum slobodnog poseda i ekonomsko-proizvodnih sredstava može prodati za dug. U cilju zaštite naroda od prekomernog zaduživanja, knez Miloš je 24. marta 1837. doneo ukaz o određivanju kamatne stope na uzeti zajam, od najviše 12% godišnje, ili 1% mesečne kamate.

Jedna od mera agrarne politike kneza Miloša je i njegov ukaz od 8. marta 1827. o grupisanju i ušoravanju seoskih naselja. Prvi propisi o zaštiti „seljačkog okućja“ ukinuti su Građanskim zakonikom iz 1844, a ponovo su uvedeni 1861. Definitivnu formu ovi propisi dobili su 1873. uključivanjem u novi Građanski sudski postupak, izmenom paragrafa 471, t.4a, a važili su, uz dopune iz 1893, do 1929. U ovom periodu ustanovom „okućja“ od prodaje se štitilo:

  • pet dana oranja za svaku „poresku glavu";
  • kuća sa poljoprivrednim zgradma i dvorištem površine do jednog dana oranja;
  • plug, kola, dva vola, dva konja, krava, deset ovaca, pet svinja, pet koza;
  • osnovni poljoprivredni alat;
  • količina hrane potrebna za domaćinstvo donove žetve.

Ovu imovinu seljak nije smeo da zaduži kod privatnih poverilaca, a kod državnih i društvenih kreditnih ustanova samo izuzetno, mada ni tada nije mogao založiti kuću, dvorište i površinu do dva dana oranja.

(Ne)uspeh agrarne politike kneza Miloša uredi

Ustanova „okućja“, kao agrarno-politička mera sociijalno-kreditnog karaktera, trebalo je da ublaži težak socijalno-ekonomski položaj seljaštva krajem 19. veka prouzrokovan velikom privrednom krizom i prodiranjem finansijskog kapitala na selo. Ona, međutim, nije dala očekivane rezultate. Pošto su krediti poskupeli, seljaštvo je morali da se zadužuje kod zelenaša i to pod još težim uslovima, ostajući često bez zemlje. Takođe, zakon o okućju nije mogao u potpunosti da zaustavi sitnjenje poseda, ne samo zbog učestale deobe seoskih porodičnih zadruga, nego i zato što je van njegove zaštite, tj, u slobodnom prometu bilo 60% obradive zemlje, kao i sve prodaje za neplaćeni porez, prirez, za počinjeno krivično delo, i neplaćene opštinske troškove.

U Srbiji 1897. 34.952 ili 11,36% poljoprivrednih gazdinstava nije imalo zemlje, dok ih je 1889. bilo 6,85%. Posedom do dva hektara raspolagalo je 21,04%, a posedom između dva i pet hektara 33,62% gazdinstava. Usitnjavanje poseda naročito je usledilo na prelasku iz 19. u 20. vek. Tako je 1905. u Srbiji bilo 369.395 poljoprivrednih gazdinstava ili 25,89% više nego 1897, pri čemu su gazdinstva sa posedom od 2 hektara činila 26,85%, a ona između 2 i 5 hektara 38,11%. Ostale kategorije poseda bile su ređe nego 1897. Između 5 i 10 hektara bilo ih je 23,73%, od 10 do 20 hektara raspolagalo je tek 2,38% gazdinstava.

Veličina poseda / Godina 1889 1897 1905
0 hektara 6,85% 11,36%
do 2 hektara 21,04% 26,85%
2 do 5 hektara 33,62% 38,11%
5 do 10 hektara 23,73%
10 do 20 hektara 2,38%

Agrarna politika do Prvog svetskog rata uredi

Širokim narodnim slojevima, koji su se uoči Balkanskih ratova nalazili pod turskom vlašću, Vlada Kraljevine Srbije se 5. oktobra 1912. obratila proklamacijom u kojoj se, pored ostalog, naglašavalo «da je feudalizam što se još nasilno i uz pretnju raznih zloupotreba održava u turkim oblastima postao nepodnošljiv» i da Srbija, ulazeći u te oblasti «donosi narodu ista prava i iste slobode».

Imajući za cilj pravdanje objave rata Turskoj i pridobijanje svih potlačenih slojeva, Kraljevina Srbija se proklamacijom jasno obavezivala na ukidanje feudalne svojine i feudalnih odnosa, kao i na to da seljake oslobodi čivčijskog ropstva i učini ih slobodnim sopstvenincima zemlje. Ispunjenje obećanja nije bilo jednostavno. Kako bi se to ostvarilo, neophodno je bilo utvrditi imovinskopravno stanje, što je bio zadatak Agrarne komisije, formirane Uredbom o uređenju sudova i o sudskom postupku u prisajedinjenim oblastima o 17. februara 1914.

Usledila je 20. februara 1914. i Uredba o naseljavanju u novooslobođenim i prisjedinjenim oblastima Kraljevine Srbije, sa izmenama i dopunama od 9. maja 1914. Feudalni odnosi ipak nisu ukinuti do početka Prvog svetskog rata.

Literatura uredi

  • D. Ćosić, Poljoprivredna kriza u našoj zemlji, Bg 1926.
  • S. Šećerov, Iz naše agrarne politike 1919-1929.
  • J. Petrović, Okućje i zaštita zemljoradničkog minimuma, Bg 1930;
  • R. Ljušić, Kneževina Srbija 1830-1839, Bg 1986.
  • V. Stojančev, Miloš Obrenović i njegovo doba, Bg 1990.

Vidi još uredi