Википедија

Alfred Pihler

Alfred Pihler (Oštrelj kod Bosanskog Petrovca, 18. decembar 1913. - Banja Luka, 17. maj 1992) bio je banjolučki biskup.

Alfred Pihler
Banjolučki biskup Alfred Pihler
Lični podaci
Datum rođenja(1913-12-18)18. decembar 1913.
Mesto rođenjaOštrelj, Austrougarska
Datum smrti17. maj 1992.(1992-05-17) (78 god.)
Mesto smrtiBanja Luka, Republika Srpska; BiH
RoditeljiAnton
Matilda

Biografija uredi

Porijeklom Austrijanac iz Južnog Tirola. Rodio se 1913. kao sedmo dijete u kolonističkoj porodici Antona i Matilde Pihler na Oštrelju u tadašnjem kotaru Bosanski Petrovac.[1] Oštrelj je bio dom za brojne njemačke porodice koje su se tu došle radi razvoja drvne industrije. Zbog toga je njegov maternji jezik bio njemački. I njegov najmlađi brat Ludvig je takođe bio sveštenik kao član Družbe Isusove u Rimu.[2] Osnovnu školu završio je u Šipovu i Prijedoru 1920. – 1924. U Prijedoru je završio šest razreda ondašnje gimnazije, a onda se opredijelio za sveštenički poziv. Gimnaziju je nastavio u Travniku kao kandidat Banjolučke biskupije. Nakon mature 1932. upisao je bogoslovske studije na Vrhbosanskoj bogosloviji u Sarajevu. U čin đakona je rukopoložen 20. februara 1937. od strane nadbiskupa Ivana Šarića. Sveštenički čin primio je u sjemenišnoj crkvi Svetih Ćirila i Metodija u Sarajevu 13. marta 1937. i to s posebnim dopuštenjem, jer je prema kanonskim propisima bio premlad.[2] U septembru 1937. preuzima i svoju prvu svešteničku službu kao kapelan i vjeroučitelj u župi Pohoda blažene djevice Marije u Banjoj Luci, a obavljao ju je do 15. januara 1941. Za privremenog upravitelja župe u Novom Martincu, na desnoj obali donjeg Vrbasa, imenovan je 19. januara 1941. a samo dva mjeseca poslije imenovan je upraviteljem župe. Tu je službu vršio sve do 20. septembra 1946. Zbog opasnosti od četnika morao je izbjeći i utočište je pronašao kod trapista u njihovoj filijali Josipovac (Josefsburg) u Bosanskom Aleksandrovcu, odakle je vršio svoju svešteničku dužnost u povjerenoj mu župi koliko je mogao.[2] Pihler je tokom Drugog svjetskog rata spasio pravoslavni hram Uspenja Presvete Bogorodice u Maglajanima od ustaškog rušenja.[3] Svojim djelovanjem tokom rata od ustaša i Nijemaca spasio je oko dvije stotine Srba.[4] Tokom rata nije vršio pokatoličavanje Srba.[5]

Po završetku rata provodi s drugim Nijemcima desetak mjeseci u logoru u Bosanskom Aleksandrovcu, i to od 28. maja 1945. do 17. marta 1946.[6] Od jeseni 1946. do proljeća 1952. upravljao je župom u Novoj Topoli, kao i susjednim župama Bosanskim Aleksandrovcem i Mahovljanima.[2]

Komunističke ga vlasti optužuju zbog navodne “neprijateljske propagande” i zatvaraju od 13. marta 1952. do 14. aprila 1954, a kaznu izdržava u “Crnoj kući” u Banjoj Luci i Vareš Majdanu. Potom kratko upravlja župom u Staroj Rijeci kraj Sanskoga Mosta, a onda je u jesen 1954. imenovan župnikom u Prnjavoru. Odatle je gotovo dvije godine, tj. do 18. juna 1956. upravljao i župom u Kulašima. Uz ostale svešteničke dužnosti bio je i biskupov savjetnik (konzultor).[7]

Biskup Dragutin Čelik bira ga za kapitularnog vikara banjalučke biskupije. Papa Jovan XXIII. ga je postavio za biskupa 22. jula 1959. godine, a posvećen 18. oktobra iste godine u Zagrebu.[1] Bidkupsko geslo mu je bilo "Ni pohvalom ni strahom".[2] Sudjelovao je kao član Liturgijske komisije na Drugom vatikanskom saboru, a poslije toga bio je predsjednik Vijeća Biskupske konferencije za liturgiju. Bio je i član Mješovite katoličko-pravoslavne komisije za ekumenizam. Ovome je doprinjelo njegovo prijateljstvo sa Episkopom banjalučkim Andrejem Fruščićem.[1] Biskup Pihler je jedini rimokatolički biskup koji je osudio zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. U svojoj Božićnoj poslanici od 20. decembra 1963. između ostalog je rekao: "U ovoj zemlji su u prošlom ratu mnoga naša braća pravoslavne vjere poginula zato što su pravoslavci. Oni koji su ih ubijali imali su u džepu katolički krsni list. Zvali su se katolici. I ti kršćani ubijali su druge ljude, također kršćane, zato što nisu Hrvati i katolici… Mi bolno priznajemo tu strašnu zabludu tih zalutalih ljudi, pa molimo našu braću pravoslavne vjere da nam oproste kao što je Krist na križu oprostio svima. Ujedno i mi opraštamo svima, ako su nas možda mrzili ili nam nepravdu činili. Danas pred kolijevkom Isusa Krista neka se izbrišu svi dugovi i neka zavlada ljubav".[8]

Bio je poliglot i bio je član Društva esperantista i često je služio misu na esperantu. Penzionisan je 15. maja 1989, kada ga je zamijenio pomoćni biskup Franjo Komarica. Preminuo je u Banjoj Luci 17. maja, 1992.[2] Sahranjen je u kripti katedrale Svetog Bonevanture 20. maja 1992.[9]

Reference uredi

  1. ^ a b v Tešić, Ognjen (7. 2. 2019). „Ko je bio Alfred Pihler, biskup koji se izvinio Srbima?”. Srpska cafe. Pristupljeno 14. 2. 2022. 
  2. ^ a b v g d đ „Mons. Alfred PICHLER, rezidencijalni biskup od 1959. do 1989.”. Banjolučka biskupija. Pristupljeno 14. 2. 2022. 
  3. ^ Radujković, Ratko (2019). Moja sjećanja i poslušanja. Banja Luka: Srpska pravoslavna crkvena opština Banja Luka. str. 54. ISBN 978-99976-39-42-4. 
  4. ^ Vukšić, Tomo (2004). „Međucrkveno i međunacionalno pitanje u djelu i misli biskupa Alfreda Pichlera (I)”. Crkva u svijetu. Vol. 39 No. 1,: 136—137. 
  5. ^ Vukšić, Tomo (2004). „Međucrkveno i međunacionalno pitanje u djelu i misli biskupa Alfreda Pichlera (I)”. Crkva u svijetu. Vol. 39 No. 1,: 139. 
  6. ^ Vukšić, Tomo (2004). „Međucrkveno i međunacionalno pitanje u djelu i misli biskupa Alfreda Pichlera (I)”. Crkva u svijetu. Vol. 39 No. 1,: 135. 
  7. ^ „17. svibnja 1992. Alfred Pichler – omiljeni banjalučki biskup i komunistički uznik iz stradalničke župe Bosanski Petrovac”. narod.hr. 17. 5. 2019. Pristupljeno 14. 2. 2022. 
  8. ^ Pilipović, Radovan. „BANjALUČKI BISKUP ALFRED PIHLER: „dobri Švabo sa Oštrelja“”. Srbi u BiH. Pristupljeno 14. 2. 2022. 
  9. ^ Tapavički, Tanja (20. 5. 1992). „Sahranjen biskup Pihler”. Glas: 5. 


Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Алфред_Пихлер&oldid=27454624”