Amenhotep II je bio sedmi egipatski faraon[1] iz osamnaeste dinastije. Smatra se da je vladao u periodu 1428/1427—1401/1400. p. n. e.[2]. Od oca Tutmosa III, najvećeg kralja-ratnika faraonskog Egipta, nasledio je ogromno kraljevstvo i očuvao ga putem nekoliko sirijskih pohoda. Amenhotep je u odnosu na oca, ipak, vodio manje vojnih pohoda, a razdoblje njegove vladavine označilo je svršetak ratova za prevlast između Egipta i kraljevine Mitani. Prve dve ili tri godine vladavine verovatno je bio suvladar svoga oca.

Amenhotep II
Statua Amenhotepa II iz Egipatskog muzeja u Berlinu
Lični podaci
Hijeroglifsko ime
imn
n
Htp
nTrHqAiwn
Datum rođenja15. vek p. n. e.
Porodica
SupružnikTija
RoditeljiTutmozis III
Meritre-Hatšepsut
Vladavina
Period vladavine1428/1427—1401/1400. p. n. e. (Osamnaesta dinastija)
PrethodnikTutmozis III
NaslednikTutmozis IV

Amenhotep II je živeo uz 323 žene, kćeri palestinskih prinčeva, i 270 pevačica i igračica. Najpoznatija od njegovih mnogobrojnih žena bila je kraljica Tija, a njihov sin Tutmos IV bio je faraonov naslednik.

Prekinuo je tradiciju piramidalnih grobnica i uveo praksu pravljenja grobova usečenih u steni u Dolini kraljeva u zapadnoj Tebi.[1]

Spoljna politika uredi

Stela iz Elefantine, danas u Umetničko-istorijskom muzeju u Beču, svedoči o uspešnom pohodu Amenhotepa II na Siriju, posle koga je plen i zarobljenike dodelio hramu boga Hnuma.

Prvi Amenhotepov pohod dogodio se u trećoj godini njegove vladavine.[3] Zna se da su faraona napali vladari Katne dok je prelazio reku Oront, ali je uspeo da ih pobedi i osvoji bogat plen, između ostalog i opremu mitanskog dvokoličara. Faraon je bio čuven po svojoj fizičkoj snazi. Postoji priča da je sam ubio sedam pobunjenih prinčeva kod Kadeša, čime je uspešno završen njegov prvi pohod na Siriju.[4] Posle ovog pohoda, naredio je da tela 7 prinčeva budu obešena naglavačke na pramcu njegovog broda.[5] Kada je stigao u Tebu, 6 tela prinčeva je postavljeno na gradske zidine.[6] Telo sedmog princa je odneseno u nemirnu teritoriju Nubiju i izloženo na zidinama grada Napate, kao primer onima koji bi se pobunili protiv faraona.[6] Na steli iz Amade Amenhotep je ovu kampanju nazvao prvom, ali je kasnije i svoju drugu kampanju nazivao prvom, što dovodi do konfuzije.[3] Verovatno objašnjenje je da je prvu kampanju predvodio pre smrti svoga oca, tako da je njegova druga kampanja prvi samostalni pohod.[7]

Aprila sedme godine vladavine, Amenhotep se suočio sa ozbiljnom pobunom vazalnih država Naharin u Siriji. Poslao je vojsku na Levant da se suprotstave pobuni koju je verovatno inicirala država Mitani, glabni rival Egipta na Bliskom istoku.[8] Faraonova pobednička stela ne pominje velike bitke, što se može tumačiti na više načina. Moguće je da je ovaj pohod bio sličan pohodima njegovog oca, kada su vođene samo manje borbe posle kojih bi gradovi objavljivali odanost faraonu, da bi na to obećanje zaboravili posle odlaska vojske.[9] Drugo objašnjenje se vezuje za odsustvo opisa ključne dve nedelje kada je faraon bio najbliži državi Mitani. Moguće je da je njegova vojska poražena.[10] Poslednji pohod faraona Amenhotepa odigrao se u devetoj godini njegove vladavine, ali izgleda da nije nastavljen dalje od Galilejskog jezera.[11] Po listi plena sa ovog pohoda, zarobljeno je 101.128 robova, što je očigledno preterivanje.[12] Deo ovog zbira verovatno je pripadao kampanji iz sedme godine vladavine, kao na primer 15.070 stanovnika grada Nukaša, jer se u pohodu iz devete godine vladavine nije ni približio ovom gradu.[13] Ipak, i kad se obračunaju ova dupliranja u brojanju, brojke su i dalje nerealne i verovatno rezultat preterivanja.[14]

Posle pohoda u devetoj godini Amenhotepove vladavine, Egipat i Mitani više nikada nisu ratovali i izgleda da su dva kraljevstva živela u nekoj vrsti primirja. Egipatski zapisi govore da su kraljevi Vavilona, Hetiti i Mitani došli kod faraona da sklope mir i da mu plate danak u devetoj godini njegove vladavine, ali ovo je verovatno prazno hvalisanje.[15] Ipak, postoji i zapis na zidovima Karnaka gde se pominje da su pričevi Mitanija došli da traže mir od Amenhotepa, a to je moglo biti istinito.[15] Povećana moć Hetita uverila je vladare Mitanija da traže saveznike. Zna se da su Mitani i Egipat imali mirovni ugovor u vreme Amenhotepovog naslednika, ali je moguće da je takav ugovor nastao posle Amenhotepovih pohoda da bi sprečio nove masovne deportacije.[15] Bez obzira na da li je ovaj ugovor postojao, između Egipta i Mitanija je vladao mir. Amenhotep se od tada posvetio unutrašnjoj politici, uz jedan mogući izuzetak. U hramu posvećenom Amenhotepovom vicekralju Nubije postoji prikaz faraona koji prima danak posle pobede u nubijskoj kampanji, ali nije moguće zaključiti kada se to dogodilo.[16]

Graditeljski projekti uredi

 
Oštećeni kartuš Amenhotepa II iz Karnaka koji prikazuje varijacije njegovog imena

Pošto je Tutmozis III posvetio ogromnu energiju proširenju Karnaka, Amenhotepovi građevinski projekti su se koncentrisali na proširivanje manjih hramova širom Egipta. U delti Nila, u gradu Turi, građevinski nadzornik njegovog oca, Minmoz, pominje se u natpisu kao nadzornik izgradnje više hramova.[17] U gornjem Egiptu, potvrđeno je da je Amenhotep gradio hramove u Medamudu, El Todu i Armantu. Ni Karnak nije bio sasvim zapostavljen, iako se tu gradilo mnogo manje nego u doba faraonovog oca.[18] Amenhotep je naručio stub u dvorištu izmešu četvrtog i petog pilona u čast dobijanja danka od kraljevine Mitani. U Nubiji Amenhote je sagradio hramove u Kasr Ibrimu i Semni, i naredio ukrašavanje hrama u Kalabši.[19] I pored toga, njegov najčuveniji hram u Nubiji je kod Amade.[20] Njegovu izgradnju je započeo Tutmozis III, i on je posvećen bogu Horusu, iako su lako uočljivi bogovi Ra i Amun.[20] Amenhotep je završio izgradnju ovog hrama, a hronika o pohodu iz njegove treće godine vladavine je zapisana na steli. Ova stela je do 1942. bila glavni izvor informacija o Amenhotepovim ratovima.[7]

Reljefi i statue uredi

 
Statua Amenhotepa II iz Egipatskog muzeja u Torinu

Amenhotep II, kao i faraoni pre i posle njega, stavljali su svoje statue ispred i unutar hramova. Jedna od statua ga predstavlja kako kleči i prinosi dar na oltaru (Cairo CG 42073). Jasno je vidljiv razvoj u egipatskoj skulpturi od Hatšepsut, preko Tutmozisa III, Amenhotepa II, Tutmozisa IV, do Amenhotepa III. Lica statua nisu portreti, već idealizovana lica u skladu sa umetničkom tradicijom i idealom lepote svoga vremena.

Grobnica uredi

Amenhotepovu mumiju otkrio je Viktor Loret 1898. u grobu KV35 u Dolini kraljeva, i to u originalnom sarkofagu. Njegov posmrtni hram je bio na periferiji nekropole u Tebi, ali je uništen još u antičko doba. U Amenhotepovu grobnicu su smeštene i mumije Tutmozisa IV, Setija II, Ramzesa III, Ramzesa IV i Ramzesa IV. Tu ih je smestio Amun, visoki sveštenik iz doba dvadesetprve dinastije, da bi ih zaštitio od pljačkaša grobova.

U prvo vreme posle otkrića mumija je ostavljena u sarkofagu. Posle jednog pokušaja pljačke je teško oštećena. Godine 1923. prebačena je u Egipatski muzej u Kairu.

Reference uredi

  1. ^ a b Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 41. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ Po: Malek, Arnold, Shaw.
    druge procene : 1454—1419. p. n. e. (Redford), 1453—1419. p. n. e. (Wente), 1439—1413. p. n. e. (Parker), 1438—1412. p. n. e. (Hornung), 1436—1413. p. n. e. (Gardiner), 1428—1397. p. n. e. (von Beckerath), 1427—1396. p. n. e. (Kitchen), 1427—1393. p. n. e. (Aldred), 1426—1400. p. n. e. (Krauss, Murnane), 1425—1401. p. n. e. (Grimal), 1424—1398. p. n. e. (Dodson), 1413—1388. p. n. e. (Helck).
  3. ^ a b Gardiner 1964, str. 200
  4. ^ Grimal 1988, str. 55.
  5. ^ Grimal 1988, str. 218
  6. ^ a b Grimal 1988, str. 218
  7. ^ a b Gardiner 1964, str. 200
  8. ^ Redford, Donald B. Egypt, Canaan, and Israel in Ancient Times., pp. 162. Princeton University Press, Princeton NJ, 1992.
  9. ^ Redford, Donald B. Egypt, Canaan, and Israel in Ancient Times., pp. 163. Princeton University Press, Princeton NJ, 1992.
  10. ^ Peter Der Manuelian, Studies in the Reign of Amenophis II,, pp. 62. Hildesheimer Ägyptologische Beiträge 26, Gerstenbeg Verlag, Hildesheim, 1987.
  11. ^ Gardiner 1964, str. 202
  12. ^ Peter Der Manuelian, Studies in the Reign of Amenophis II,, pp. 76. Hildesheimer Ägyptologische Beiträge 26, Gerstenbeg Verlag, Hildesheim, 1987.
  13. ^ Gardiner 1964, str. 203
  14. ^ Peter Der Manuelian, Studies in the Reign of Amenophis II,, pp. 77. Hildesheimer Ägyptologische Beiträge 26, Gerstenbeg Verlag, Hildesheim, 1987.
  15. ^ a b v Redford 1992, str. 164
  16. ^ Peter Der Manuelian, Studies in the Reign of Amenophis II,, pp. 92. Hildesheimer Ägyptologische Beiträge 26, Gerstenbeg Verlag, Hildesheim, 1987.
  17. ^ Gardiner 1964, str. 198
  18. ^ Grimal 1988, str. 220.
  19. ^ Grimal, Nicolas. A History of Ancient Egypt., pp. 219. Librairie Arthéme Fayard, 1988.
  20. ^ a b Gardiner 1964, str. 199

Literatura uredi

  • Gardiner, Alan (1964). Egypt of the Pharaohs. Oxford University Press. str. 198. 
  • Redford, Donald B. (1992). Egypt, Canaan, and Israel in Ancient Times. Princeton NJ: Princeton University Press. str. 164. 
  • Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 41. ISBN 86-331-2075-5. 
  • Clayton, Peter. Chronicle of the Pharaohs, Thames & Hudson Ltd. 1994.
  • Grimal, Nicolas-Christophe (1988). A History of Ancient Egypt. Blackwell. ISBN 978-0-631-17472-1. 
  • Peter der Manuelian, Studies in the Reign of Amenophis II, Hildesheimer Ägyptologische Beiträge(HÄB) Verlag: 1987
  • Reisinger, Magnus, Entwicklung der ägyptischen Königsplastik in der frühen und hohen 18. Dynastie, Agnus-Verlag, Münster. 2005. ISBN 978-3-00-015864-3..

Spoljašnje veze uredi


Egipatski faraon
Osamnaesta dinastija