Amerikanac u Parizu (film)

америчка музичка комедија из 1951.

Amerikanac u Parizu (engl. An American in Paris) je američki ljubavni humoristički mjuzikl film iz 1951. godine, inspirisan orkestarskom kompozicijom Amerikanac u Parizu Džordža Geršvina iz 1928. godine. U glavnim ulogama su Džin Keli, Lesli Karon (njen filmski debi), Oskar Levant, Žorž Getari i Nina Foš. Radnja filma smeštena je u Pariz, a režirao ga je Vinsente Mineli po scenariju Alana Džeja Lernera. Muziku potpisuje Džordž Geršvin, sa tekstom njegovog brata Ajra, uz dodatnu muziku Džonija Grina i Sola Čaplina, muzičkih direktora.

Amerikanac u Parizu
Filmski poster
Izvorni naslovAn American in Paris
RežijaVinsent Mineli
ScenarioAlan Džej Lerner
ProducentArtur Frid
Glavne ulogeDžin Keli
Lesli Karon
Oskar Levant
Žorž Guetari
Nina Foš
MuzikaDžordž Geršvin
Ajra Geršvin
Džoni Grin
Sol Čaplin
Direktor
fotografije
Alfred Gilks
MontažaAdrijen Fazan
Godina1951.
Trajanje113 minuta
ZemljaSAD
Jezikengleski
Budžet2,7 miliona dolara[1]
Zarada7 miliona dolara[1]
IMDb veza

Priča filma je ispresecana plesnim numerama u koreografiji Džina Kelija i postavljenim na Geršvinovu muziku.[2] Izvršni direktor MGM-a Artur Frid kupio je Geršvinov muzički katalog od Džordžovog brata Ajre krajem 1940-ih, pošto je Džordž umro 1937. [2] Neke od melodija u ovom katalogu bile su uključene u film, kao što su „I Got Rhythm” i „Love Is Here to Stay”.[2] Ostale pesme u filmu uključuju „I'll Build A Stairway to Paradise” i „S Wonderful”. Vrhunac filma je balet „Amerikanac u Parizu“, 17-minutni ples bez dijaloga u kojem Keli i Karonova nastupaju uz Geršvinov Amerikanac u Parizu.[2] Snimanje baletske sekvence koštalo je skoro pola miliona dolara.[2] Snimljen je na 44 seta u studiju MGM.[2] Prema Lesli Karon u intervjuu iz 2009. o emisiji intervjua Pola O’Grejdija, film je naišao na kontroverzu sa kancelarijom Hejs oko dela njene plesne sekvence sa stolicom; cenzor koji je gledao scenu nazvao ju je „seksualno provokativnim”, što je iznenadilo Karonovu, koja je odgovorila sa: „Šta možeš da radiš sa stolicom?”

Amerikanac u Parizu je ostvario ogroman uspeh, bio je nominovan za osam Oskara, a osvojio je šest (uključujući najbolji film), kao i druge nagrade u industriji. Godine 1993. izabran je za čuvanje od strane Kongresne biblioteke Sjedinjenih Država u Nacionalnom filmskom registru jer je „kulturno, istorijski ili estetski značajan“.[3][4] Američki filmski institut ga je rangirao kao deveti među najboljim filmskim mjuziklima.

Radnja uredi

Američki veteran Drugog svetskog rata Džeri Maligen živi u Parizu pokušavajući da uspe kao umetnik. Njegov prijatelj i komšija Adam Kuk je koncertni pijanista i dugogodišnji saradnik francuskog pevača Anrija Borela. U baru u prizemlju u njihovoj zgradi, Anri govori Adamu o svojoj devojci, Lisi Buvije. Džeri im se zatim pridružuje pre nego što izađe da pokuša da proda svoje slike.

Usamljena naslednica Majlo Roberts primećuje Džerija kako izlaže svoje radove na Monmartru. Ona kupuje dve slike, a zatim dovodi Džerija u svoj stan da mu plati. Džeri prihvata njen poziv na večeru za to veče, a na putu kući peva „I Got Rhythm” sa lokalnom decom. Kada je otkrio da je on jedini gost na večeri, uvređeni Džeri kaže da nije zainteresovan da bude plaćena pratnja. Majlo insistira da ona samo želi da podrži njegovu karijeru.

U prepunom baru, Majlo nudi da sponzoriše umetničku izložbu za Džerija. Pojavljuju se Majlini prijatelji i dok svi pričaju, Džeri primećuje lepu mladu devojku za susednim stolom. On se pretvara da se poznaju i zamoli je da pleše, nesvestan da je to Lisa, devojka koju Anri voli. Kada Džeri zatraži njen broj telefona, Lisa, nezainteresovana, daje lažni. Neko za njenim stolom pogrešno razume i daje tačan broj. Majlo, uznemirena što je Džeri flertovao sa drugom devojkom u njenom prisustvu, želi da ode i kasnije ga kritikuje zbog nepristojnosti.

Sledećeg dana, Džeri zove Lisu, ali ona odbija da ga vidi. U međuvremenu, Majlo je dogovorila izlaganje sa kolekcionarom zainteresovanim za Džerijevo delo. Pre sastanka, Džeri odlazi u parfimeriju u kojoj Lisa radi. Ona pristaje na kasnu večeru, ali želi da izbegne javna mesta; dele romantičnu pesmu i igru duž obala reke Sene. Ona tada odjuri da se sastane sa Anrijem posle njegovog nastupa („I'll Build a Stairway to Paradise”). Anri kaže Lisi da ide na turneju po Americi i predlaže joj brak.

Kasnije, Adam duhovito sanjari da izvodi Geršvinov Koncert u F za klavir i orkestar u koncertnoj dvorani. Kako scena napreduje, Adam je i dirigent, drugi muzičari, pa čak i član publike koji oduševljeno aplaudira na kraju.

Majlo iznajmljuje Džeriju umetnički studio i kaže da planira izložbu njegovih radova za tri meseca. Džeri u početku odbija studio, ali prihvata pod uslovom da će se odužiti Majlo kada njegov rad bude prodat. Posle mesec dana udvaranja, Džeri dovodi Lisu u svoju stambenu zgradu. Džeri je zbunjen kada Lisa ode sa taksijem u kojem je čekala. On se žali na to Adamu, koji shvata da Anri i Džeri vole istu devojku. Anri i Džeri kasnije razgovaraju o devojci koju svi vole („S Wonderful”) a da ne shvataju da je to Lisa.

Te noći, Džeri i Lisa se ponovo sastaju pored Sene. Lisa kaže da će se ona i Anri venčati i otići u Ameriku. Lisa se oseća dužnom prema Anriju jer ju je zaštitio tokom rata. Džeri i Lisa izjavljuju ljubav jedno drugom pre rastanka.

Utučeni Džeri poziva Majlo na maskenbal za studente umetnosti gde nalete na Anrija i Liz. Džeri priznaje Majlo da voli Lisu. Kada Anri čuje kako se Džeri i Lisa opraštaju, shvata istinu. Dok se Anri i Lisa odvoze, Džeri mašta kroz raznoliku i proširenu plesnu scenu, sa Lisom po celom Parizu, smeštenu u predstavu Amerikanac u Parizu Džordža Geršvina. Sirena automobila razbija Džerijevu sanjarenje; Anri mu vraća Lisu. Oni se grle i zajedno odlaze dok se Geršvinova kompozicija (i film) završava.

Uloge uredi

  • Džin Keli kao Džeri Maligen
  • Lesli Karon kao Lisa Buvije
  • Oskar Levant kao Adam Kuk
  • Žorž Guetari kao Henri „Henk” Baurel
  • Nina Foš kao Majlo Roberts
  • Judžin Borden kao Žorž Matje

Prijem uredi

Bosli Krauter iz Njujork tajmsa dao je uglavnom pozitivnu recenziju uglavnom o snazi završne plesne numere koju je nazvao „jednom od najboljih ikad prikazanih na platnu“, kao i o izvedbi Lesli Karon, napisavši da film „preuzima sopstveni sjaj magije kada je gospođica Karon na ekranu. Kada ona nije, ona se polako razvija kao zakrpljena, konvencionalna muzička emisija.”[5] Varajeti je film nazvao „jednom od najmaštovitnijih muzičkih poslastica koje je Holivud napravio godinama... Keli je najveća zvezda na filmu i zaslužuje svaki cent svoje zarade. Njegov raznovrsni ples je sjajan kao i uvek, a njegovo pevanje je izvanredno.”[6] Harrison's Reports je ocenio da je film „odlična zabava, užitak za oko i uho, predstavljen na način koji će svim vrstama publike pružiti ekstremno zadovoljstvo“.[7] Ričard L. Kou iz Vašington posta nazvao ga je „najboljim mjuzikl filmom koji sam ikada video“, hvaleći njegov „duh oštre originalnosti i sofisticiranosti koji se retko može naći u mjuziklu na ekranu“.[8] Džon Makarten iz Njujorkera nazvao ga je „potpuno prijatnim mjuzikl filmom... Nikad pretesno ograničen svojom pričom, Amerikanac u Parizu sa najvećom lakoćom preskače od ljubavi na mesečini do zgodnih baleta, a gospodin Keli je uvek spreman, voljan i u stanju da izvede step dens.“[9] Mesečni filmski bilten nazvao ga je „samo dobrim mjuziklom, daleko privlačnijim od većine, ali znatno manje nego što se činilo da materijal obećava. Ovo je delimično zbog nemaštovitog korišćenja pariskih okruženja – veoma očigledan pogled turista – i zbog prilično čudnog načina na koji pripoveda, nakon što je podigao interesovanje za Džerijev umetnički rad i njegovu samostalnu predstavu, jednostavno odlaže ceo problem.“[10]

Recenzirajući film 2011. godine, Džejms Berardineli je napisao da „spada u kategoriju slabog dobitnika Oskara. Film je dovoljno prijatan za gledanje, ali predstavlja loš izbor kao pobednik na spisku iz 1951. godine... To je dobar, zabavan film sa puno sjajnih pesama i plesa, ali nema ničeg u ovoj produkciji zbog čega se ističe u poređenju sa jednim od desetina mjuzikala iz tog doba.“[11]

Zarada uredi

Prema evidenciji MGM-a, film je zaradio 3.750.000 dolara u SAD i Kanadi i 3.231.000 dolara u drugim zemljama tokom svog početnog prikazivanja u bioskopima. Studio je ostvario profit od 1.346.000 dolara.

Priznanje Američkog filmskog instituta

AFI je takođe odao priznanje zvezdi Keli kao broj 15 od 25 najboljih 100 godina AFI-ja... 100 zvezda.

Digitalna restauracija uredi

Godine 2011. film je digitalno restaurirao Warner Bros. za 60. godišnjicu filma.[12][13]

U popularnoj kulturi uredi

Epilog muzičkog filma La La Land iz 2016. referencira se na scenografiju i kostimi Amerikanca u Parizu, koji je reditelj Dejmijen Šazel nazvao „filmom koji smo upravo opljačkali“.[14]

Reference uredi

  1. ^ a b The Eddie Mannix Ledger, Los Angeles: Margaret Herrick Library, Center for Motion Picture Study .
  2. ^ a b v g d đ Mcgovern, Joe (februar 2017). „The Musical That Changed movies”. Entertainment Weekly. br. 1451/1452. str. 82—87. 
  3. ^ „National Film Registry”. National Film Registry (National Film Preservation Board, Library of Congress). Pristupljeno 24. 5. 2018. 
  4. ^ „Librarian Announces National Film Registry Selections (March 7, 1994) - Library of Congress Information Bulletin”. www.loc.gov. Pristupljeno 2020-09-15. 
  5. ^ Crowther, Bosley (5. 10. 1951). „The Screen: Four New Movies Open”. The New York Times: 38. 
  6. ^ „An American in Paris”. Variety: 6. 29. 8. 1951. 
  7. ^ „'An American in Paris' with Gene Kelly, Leslie Caron and Oscar Levant”. 1. 9. 1951: 138. 
  8. ^ Coe, Richard L. (7. 11. 1951). „'American in Paris' Has Many Virtues”. The Washington Post. str. B9. 
  9. ^ McCarten, John (6. 10. 1951). „The Current Cinema”. The New Yorker. str. 73. 
  10. ^ „An American in Paris”. The Monthly Film Bulletin. 18 (212): 323. septembar 1951. 
  11. ^ Berardinelli, James (24. 1. 2011). „An American in Paris”. ReelViews. Pristupljeno 20. 6. 2018. 
  12. ^ Braxton, Greg (21. 10. 2010). „Restored 'An American in Paris' to open TCM Classic Film Festival”. Los Angeles Times. 
  13. ^ „An American in Paris re-released after digital restoration”. BBC. 2. 11. 2011. 
  14. ^ Harris, Aisha (13. 12. 2016). „La La Land's Many References to Classic Movies: A Guide”. Slate. Pristupljeno 13. 5. 2017. 

Spoljašnje veze uredi