Amfibijsko vozilo je posebna vrsta motornog vozila, koja može da se kreće po zemlji i po vodi. Pogon po zemlji je obično točkovima ili gusjenicama, a za kretanje po vodi imaju dodatne elise.

Amfibijski transporter PTS-M Sovjetske proizvodnje iz sastava 1. pontonirskog bataljona Rečne flotile Vojske Srbije

Začetak uredi

Smatra se da je Italijan Agostino Rameli još 1588. konstruisao amfibijsko vozilo, ali tek je pojava motora sa unutrašnjim sagorijevanjem omogućila rad na pravim vozilim tog tipa krajem 19. vijeka. U Prvom svjetskom ratu oktobra 1918. britancima polazi za rukom da naprave uspješan prototip (Mark IX, 27 tona), ali zbog kraja rata nije izrađivan.

Početni razvoj uredi

Između Prvog i Drugog svjetskog rata mnoge zemlje rade na usavršavanju a. Početkom rata samo SSSR (tankete T-37 i T-38 naoružane mitraljezom) i Japan (tenk Kamiša, 11 tona, top 37 mm, dva mitraljeza) i Kačiša (26 tona, top 47 mm).

Drugi svjetski rat uredi

U Drugom svjetskom ratu na dalji razvoj utiču problemi uočeni prilikom forsiranja rijeka i amfibijskih operacija. Nijemci 1940. preuređuju neke tenkove Pancer 3 u amfibijska vozila, dodatkom cijevi za dovod vazduha i odvod sagorjelih gasova, i zaptivanjem tenka. U septembru 1940. ih imaju već 250, a koriste ih za forsiranje rijeke Bug pri napadu na Sovjetski Savez 1941. (Operacija Barbarosa).

Amerikanci razvijaju niz vozila serije LVT i LVTA za iskrcavanja na mnogobrojna pacifička ostrva. Prvo vozilo LVT-1 je nenaoružano gusjenično vozilo nosivosti 2.7 tona ili 25 vojnika, upotrijebljeno na Gvadalkanalu. Kasnije verzije imaju deblji oklop i nekoliko mitraljeza. Model LVTA-4 ima haubicu 75 mm i korišten je u borbama za Marijanska ostrva. Još razvijaju i izuzetno uspjeli amfibijski kamion DUKW.

Krajem rata Amerikanci i Britanci adaptiraju obične srednje tenkove M4 Šerman u amfibije dodatkom omotača od gumiranog platna oko tijela tenka, koji se skida po izlasku iz vode.

Poslije Drugog svjetskog rata uredi

Poslije Drugog svjetskog rata veće armije nastavljaju napore na razvoju amfibijskih vozila. Vrše se pokušaji da se sva borbena i neborbena vozila osposobe za prijelaz vodenih prepreka. Naročito se radi na pojačanju oklopa i mogućnošću ulaska u odu sa što manje priprema.

SAD razvijaju LVTP-5 (transporter, 31.5 tona, nosivost 34 vojnika ili 8 tona tereta), LVTH-6 (s haubicom 105 mm), Superduck (kamion, nosivost 6.5 tona,) Barc (transporter, nosivost 200 vojnika ili 60 tona). Oklopni transporter M-113 se kreće po vodi specijalno profilisanim gusjenicama.

SSSR razvija oklopne transportere BTR-50-P, BTR-60-P i BMP sa amfibijskim osobinama. Sovjeti imaju i amfibijski tenk PT-76B (14 tona) s topom 76 mm. Za teže tenkove predviđa se uglavnom vožnja po dnu rijeke sa posebnim cijevima za vazduh ili upotreba pontonskih mostova.

Vidi još uredi

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi