Anžujsko carstvo (francuski: L'Empire Plantagenêt) je naziv za uniju država pod vlašću dinastije Plantagenet koja je postojala između 1154. i 1242. godine. Najveći deo carstva činile su sledeće države: Kraljevstvo Engleska, Gospodstvo Irska, Vojvodstvo Normandija, Akvitansko vojvodstvo i Grofovija Anžuj. Plantageneti su takođe vršili uticaj na Vojvodstvo Bretanju, velške nezavisne kneževine, Kraljevinu Škotsku i Grofoviju Tuluz, koje nisu bile deo unije.


L'Empire Plantagenêt
Anžujsko carstvo
Zastava
Zastava
Grb Anžujskog carstva
Grb

Teritorije Carstva
Geografija
Kontinent Evropa
Zemlja  Ujedinjeno Kraljevstvo
 Francuska
Društvo
Religija Katolicizam
Politika
Oblik države Unija
 — Kralj, princ, vojvoda, grof Henri II Plantagenet
  Henri III Plantagenet
Istorija
Istorijsko doba Srednji vek
 — Osnivanje 1154.
 — Ukidanje 1242. (88 god.)
 — Status Bivša država

Henri II uredi

 
Francuska 1154. godine

Henri II Plantagenet stupio je na engleski presto 1154. godine. Istovremeno, on je bio i vojvoda Normandije i grof Anžuja. Ženidbom sa Eleonorom od Akvitanije, Henri je postao i vojvoda Akvitanije. Ovaj brak doneo mu je neprijateljstvo sa Lujem VII. Ujedinjenje Akvitanije sa ostalim Henrijevim zemljama nije odgovaralo francuskom kralju koji je strahovao od jačanja svog suparnika. Sem toga, Eleonora je pre braka sa Henrijem bila Lujeva supruga. Zbog toga je Luj objavio brak nevažećim zbog toga što on, kao Henrijev sizeren na francuskim teritorijama, nije dao pristanak za njegovo zaključenje. Pošto je Henri odbio da izađe pred kralja, izbio je rat. Sa Henrijem se Luj nije mogao meriti na bojnom polju te je pokušavao da ga ugrozi spletkama. Podržavao je ustanak barona u Engleskoj i Henrijevog protivnika Tomasa Beketa, arhiepiskopa Kenterberija. Međutim, Henri je ugušio ustanke i još više se učvrstio na svojim posedima na kontinentu.

Henri je 1172. godine ugušio ustanak u Irskoj dodelivši je svome sinu Jovanu bez Zemlje. Baroni nisu bili zadovoljni vladavinom Henrija koji im je uskratio mnoga prava. Najstariji Henrijev sin i savladar, Henri Mlađi, skovao je zaveru sa francuskim kraljem Lujem VII. Kralj je ugušio pobunu (1173), svog sina utamničio, a pobunjeničke zamke razorio. Sem Henrija, kralj je imao još tri sina koja su se međusobno sukobljavala oko nasleđa. Najstariji, Žofroa, umro je 1186. godine te su ostala dvojica, Ričard i Jovan. Henri je mlađem Jovanu ostavio Normandiju u nasleđe zbog čega je Ričard podigao pobunu i naterao ga da ga odredi za naslednika (1188). Henri je umro 1189. godine.

Ričard Lavlje Srce uredi

Ričard (1189-1199) je bio najsposobniji vojskovođa svoga vremena. U svojoj desetogodišnjoj vladavini, manje je od godinu dana boravio u Engleskoj. Otac je prikupio sredstva za Ričardov odlazak u Treći krstaški rat. U rat je krenuo istovremeno sa francuskim kraljem Filipom II zbog međusobnog nepoverenja. Francuski kralj prvi je stigao u Svetu zemlju i uzeo je učešća u opsadi Akre. Nakon osvajanja grada napustio je Svetu zemlju pravdajući se bolešću i ostavljajući burgundskog grofa Iga na čelu francuskih krstaša. U Francuskoj, pokušao je da ubedi vojvodu Normandije da mu je Ričard predao vojvodstvo u Svetoj zemlji. Vojvoda nije poverovao Filipovom falsifikovanom dokumentu. Vazali su odbili da krenu u rat protiv Normandije jer se Ričard nalazio u krstaškom ratu. Filip sklapa savez sa Ričardovim bratom Jovanom. Kada je Ričard to saznao uputio se nazad iz Svete zemlje, ali je na putu zarobljen od austrijskog vojvode Leopolda dok je prerušen pokušavao da se provuče kroz Austriju. Vojvoda ga je prodao caru Henrihu VI.

 
Ričard Lavlje Srce

Pušten je uz veliki otkup i dodeljena mu je titula kralja Burgundije. Oprostio je bratu koji je u Engleskoj pokušavao da preuzme vlast. Svome rođaku Otonu IV pomagao je da se učvrsti u Saksoniji. Poginuo je pogođen strelom prilikom opsade pobunjeničkog zamka 1199. godine. Nasledio ga je brat Jovan.

Jovan bez Zemlje uredi

 
Filipova pobeda kod Buvina, u Speculum historiale

Filip Avgust sklapa savez sa Arturom, grofom Anžuja i vojvodom Bretanje i pokreće rat protiv Jovana (uz izgovor da se Jovan oženio verenicom njegovog vazala). Jovan je razbio i zarobio Artura, ali je njegova vojska prešla na Filipovu stranu. Do kraja 1205. godine on je zagospodario Normandijom, Anžuom, Turenom i Menom. Jovan je odbio da prizna poraz i sklopio je savez sa sestrićem Otonom IV, tadašnjim nemačkim carem, i svim francuskim plemićima koje je uspeo da potkupi. Moćna koalicija napala je Filipa 1214. godine sa dve strane. Francuski kralj porazio je Otona u odlučujućoj bici kod Buvina. Time je odneo pobedu u ratu i postao najmoćniji vladar Evrope, a francuska vladavina nad Normandijom osigurana je u narednih 100 godina. Englezi su na kontinentu sada držali samo oblast oko Gaskonje. Postojanje Anžujskog carstva sada je samo formalno.

Henri III uredi

Jovana bez Zemlje nasledio je sin Henri. On je bio slab vladar, neprestano pod tuđim uticajem. Na francuskom prestolu se od 1226. godine nalazi Luj IX Sveti. Kao pobožan i savestan vladar, Luj nije voleo ratove protiv hrišćana. Jedini hrišćanski vladar sa kojim je bio u ratu jeste engleski kralj. Jula 1242. godine izbio je Sentonž rat. Pobedom u ovom ratu Luj osvaja sve engleske teritorije na kontinentu sem Gaskonje. Sporazumom u Parizu iz 1259. godine kontinentalna Normandija pripala je Francuskoj, a Kanalska ostrva Engleskoj. Henri se odrekao kontrole nad Menom, Anžujem i Poatjeom. Engleski kralj zadržao je titulu vojvode Akvitanije i zemlje u Gaskonji i Akvitaniji, ali kao vazal francuskog kralja. Luj je, za uzvrat, uskratio podršku engleskim pobunjenicima i ustupio Henriju Limož, Kaor i Perige.

Izvori uredi

  • Istorija srednjeg veka, Sidni Peinter, Klio, 1997. godina
  • Srednjovekovno doba povijesnog razvitka 1, Miroslav Brant, Biblioteka povijesti, Zagreb, 1980. godina
  • Istorija Engleske, kratak pregled, Ivanka Đuković Kovačević, Naučna knjiga, Beograd 1982. godina