Antibiogram je rezultat in vitro ispitivanja osetljivosti izolovanog bakterijskog soja na različite antibiotike i hemoterapeutike.

Difuzioni metod dobijanja antibiograma — prozračna zona oko antibiotskih tableta predstavlja zonu inhibicije rasta

Iako se u kliničkoj praksi antibiotici često propisuju na osnovu iskustva i farmakoterapijskih smernica, kod bakterija za koje je poznato da veći broj sojeva pokazuje rezistenciju prema tipično primenjivanim antibioticima, neophodno je uraditi antibiogram.

Za pravljenje antibiograma neophodno je najpre iz kliničkog uzorka, odnosno primokulture istog, izolovati i identifikovati patogen, a zatim u čistoj kulturi dobijenoj presejavanjem prikladnom tehnikom izvesti ispitivanje osetljivosti. Postoje dve osnovne metode izrade antibiograma.

Difuzioni metod uredi

Difuzioni metod se izvodi na čvrstoj hranljivoj podlozi (najčešće je u pitanju Miler-Hintonov agar izliven u Petrijevoj šolji) na kojoj su bakterije prethodno gusto zasejane. Na podlogu se postavljaju različite posebno napravljene tablete ili filter hartije natopljene antibiotikom, pa se bakterije tako kultivišu. Antibiotik difunduje kroz podlogu, ostvarujući gradijent koncentracije. Nakon kultivisanja, rezultati se dobijaju merenjem zone inhibicije rasta i poređenjem sa tabelarnim vrednostima za dati antibiotik i bakteriju, pa se osetljivost soja opisuje kao: osetljiv (S), intermedijerno osetljiv (I) ili rezistentan (R). Glavna mana ovog metoda je što ne daje kvantitivne rezultate, odnosno ne pruža informacije o koncentraciji datog agensa koja uslovljava inhibitorni ili baktericidni učinak. Ipak, rutinski se najčešće primenjuje jer se na jednostavan način može ispitati osetljivost na niz antibiotika (na samo jednoj podlozi) a rezultati koje daje su u najvećem broju slučajeva dovoljni za izbor adekvatne terapije.

Kako postoji dobra korelacija između prečnika zone inhibicije rasta i minimalne inhbitiorne koncentracije, semikvantitativnost metode se može postići konstruisanjem prave linearne regresije.

Epsilon test uredi

 
Epsilon test — vrednost na traci u preseku sa zonom inhibicije rasta odgovara MIK

Epsilon test se takođe izvodi na čvrstoj podlozi i zasniva na difuziji antibiotika kroz medijum. Za izvođenje se koriste posebne, komercijalno dostupne trake koje sadrže neravnomerno impregniran antibiotik čija konentracija eksponencijalno opada duž trake. Nakon inkubacije je uočljiva elipsoidna zona inhibicije rasta, a minimalna inhibitorna koncentracija (MIK) se očitava sa skale u preseku užeg segmenta zone i same trake.

Dilucioni metod uredi

Postoje dve varijante ovog metoda — agar dilucioni i bujon dilucioni — mada se drugi primenjuje češće. U epruvetama sa hranljivim bujonom napravi se niz razblaženja (serijski, tako da svaka sledeća epruveta ima duplo manju koncentraciju) antibiotika, a zatim se u njih doda ista količina ispitivanih bakterija. Koncentracija antibiotika u prvoj epruveti u kojoj nema zamućenja (nema prirasta bakterija) odgovara minimalnoj inhibitornoj koncentraciji (MIK). Za određivanje minimalne baktericidne koncentracije, vrši se presejavanje iz preostalih epruveta bez zamućenja i prve sa zamućenjem na čvrstu hranljivu podlogu pa nakon inkubacije traži prirast kolonija. Prvi izostanak kolonija odgovara minimalnoj baktericidnoj koncentraciji (MBK).

Odnos MBK i MIK je značajan parametar osetljivosti bakterijskog soja. Visoko tolerantnim sojevima označavaju se oni kod kojih je ovaj odnos veći od 32.

Literatura uredi

  • Grupa autora: Medicinska bakteriologija, Savremena administracija, Beograd, 2005.
  • Valentina Arsić et al.: Praktikum iz mikrobiologije i imunologije, Savremena administracija, Beograd, 2000.

Spoljašnje veze uredi