Arapska pobuna je izbila 1916. godine sa ciljem ostvarenja nezavisnosti Arapa od Osmanskog carstva i stvaranja jedinstvene arapske države od Alepa u Siriji do Adena u Jemenu.[8] Pobunu je inicirao šerif Meke Husein ibn Ali.[9]

Arapska pobuna
Deo Prvog svetskog rata

Arapski ustanici sa zastavom
Vremejun 1916. – oktobar 1918.
Mesto
Ishod Primirje u Mudrosu
Sporazum u Sevru
Sukobljene strane
Arapska pobuna Hašemitski Arapi
 Ujedinjeno Kraljevstvo
 Osmansko carstvo
Komandanti i vođe
Fejsal I od Iraka
Lorens od Arabije
Ahmed Đemal
Jačina
jun 1916:
30.000 trupa[1]
oktobar 1918:
50.000+ trupa[2]
maj 1916:
6.500–7.000 trupa[3]
septembar 1918:
25.000 trupa
340 topova[1]
Žrtve i gubici
nepoznato  Osmansko carstvo 47.000+
5.000 ubijeno
10.000 ranjeno[4]
22.000+ zarobljeno[5][6][7]
~10.000 preminulo usled bolesti

Pozadina uredi

Uspon nacionalizma u Otomanskom carstvu datira najmanje od 1821. Arapski nacionalizam ima svoje korene u Mašriku (arapske zemlje istočno od Egipta), posebno u zemljama Levanta. Politička orijentacija arapskih nacionalista pre Prvog svetskog rata bila je uglavnom umerena. Njihovi zahtevi su bili reformističke prirode i uglavnom ograničeni na autonomiju, veću upotrebu arapskog jezika u obrazovanju i promene u mirnodopskoj regrutaciji u Otomanskom carstvu kako bi se arapskim regrutima omogućila lokalna služba u Otomanskoj vojsci.[10]

Mladoturska revolucija počela je 3. jula 1908. i brzo se proširila po celom carstvu. Kao rezultat toga, sultan Abdul Hamid II je bio primoran da objavi obnavljanje Ustava iz 1876. i ponovno sazivanje Osmanskog parlamenta. Period je poznat kao Druga ustavna era. Na izborima 1908. godine, mladoturski Komitet unije i progresa (KUP) uspeo je da dobije prednost protiv Liberalne unije, koju je predvodio Sultanzade Sabahadin. Novi parlament je imao 142 Turaka, 60 Arapa, 25 Albanaca, 23 Grka, 12 Jermena (uključujući četiri Dašnaka i dva Hunčaka), pet Jevreja, četiri Bugara, tri Srbina i jednog Vlaha.

KUP je sada dao veći naglasak centralizaciji i modernizaciji. On je propovedao poruku koja je bila mešavina panislamizma, osmanizma i panturcizma, koja je prilagođavana kako su uslovi to nalagali. U srcu, KUP-a su bili turski nacionalisti koji su želeli da Turke vide kao dominantnu grupu unutar Otomanskog carstva, što je antagoniziralo arapske vođe i podstaklo ih da razmišljaju u sličnim nacionalističkim terminima.[11] Arapski članovi parlamenta podržali su kontrapuč iz 1909. godine, koji je imao za cilj demontažu ustavnog sistema i obnovu apsolutne monarhije sultana Abdula Hamida II. Zbačeni sultan pokušao je da obnovi Osmanski kalifat tako što je prekinuo sekularnu politiku mladoturaka, ali je, zauzvrat, oteran u izgnanstvo u Selanik incidentom od 31. marta u kojem su mladoturci pobedili kontrapuč, i na kraju ga je zamenio brat Mehmed V.

Godine 1913, intelektualci i političari iz Mašrika sastali su se u Parizu na Prvom arapskom kongresu. Oni su postavili niz zahteva za veću autonomiju i jednakost unutar Otomanskog carstva, uključujući da se osnovno i srednje obrazovanje u arapskim zemljama predaje na arapskom jeziku, da mirnodopski arapski regruti služe u otomanskoj vojsci u blizini svog matičnog regiona i da bude najmanje tri arapska ministra u osmanskom kabinetu.[12]

Lorens od Arabije uredi

Šerif Meke Husein ibn Ali je bio vođa arapskih nacionalista. Sklopio je oko 8. juna 1916. savez sa Velikom Britanijom i Francuskom protiv Osmanskog carstva. Arapske snage su predvodili njegovi sinovi Abdulah i Fejsal. Britanska vlada u Egiptu je odmah poslala mladog oficira da radi sa Arapima. Bio je to T. E. Lorens, poznat kao Lorens od Arabije.

Lorens od Arabije je mnogo doprineo arapskoj pobuni time što je ubedio arapske vođe (Abdulaha I od Jordana i Fejsala I od Iraka) da je potrebno koordinirati njihove arapske akcije sa britanskom strategijom. Uspeo je ubediti arapske vođe da ne napadaju Turke da bi ih isterali iz Medine, nego da napadaju njihove linije komunikacije, tj posebno Hedžaz železnicu. Time je bilo vezano jako mnogo turske vojske da štite i stalno popravljaju štete na železnici. Koristili su se gerilskom taktikom „udri i beži“.

Lorens od Arabije je organizovao arapski napad na lučki grad Akabu, koja je bila bitna za Britance kao baza za opskrbu Egipatskoga ekspedicionog korpusa ali i za pomoć arapskoj pobuni. Arapi su zauzeli Akabu 6. jula 1917. godine. Tokom bitke Britanaca i Turaka na području Gaze i Biršebe Arapi su nizom malih napada napadali turske položaje. Pomogli su da general Alenbaj osvoji Jerusalim pre Božića 1917. godine.

1918 - kraj borbi uredi

Tokom 1918. arapska konjica je postajala sve moćnija i značajnija. Ona je britanske snage stalno izveštavala o turskim pozicijama. Osim toga stalno su napadali turske jedinice za snabdevanje, male garnizone i uništavali su železničku prugu. Moguće je da je britanska zadnja ofanziva i bitka za Megido (1918) bila tako uspešna. Otomanska vojska je uništena za manje od deset dana borbe. Australijska laka konjica je bez borbe došla do Damaska 30. septembra 1918. godine. Lorens od Arabije je sa arapskom vojskom ujahao u Damask 1. oktobra 1918. da bi primio predaju grada. Na kraju rata Egipatski ekspedicioni korpus je zauzeo današnji Izrael, Jordan, Liban, južnu Siriju i veliki deo Arapskoga poluostrva.

Arapske snage su brojale oko 5.000 pobunjenika. Glavni doprinos arapske pobune je da su vezali desetke hiljada turskih vojnika, koji bi inače bili upotrebljeni za napad na Suecki kanal.

Velika Britanija i Francuska su sklopile tajni Sajks-Pikotov sporazum iz 1916. po kome dele interesne sfere na Bliskom istoku. Arapsko područje su podelili nepovoljno po Arape u suštini kršeći obećanja koja su im dali. Tajnom Sajks-Pikot sporazum priključila se i Rusija. Nakon Oktobarske revolucije Lenjin je objavio sadržaj tajnoga sporazuma.

Osim toga i Balforovom deklaracijom iz 1917. Velika Britanija je obećala Jevrejima državu u Palestini.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b Murphy, str. 26
  2. ^ Mehmet Bahadir Dördüncü, Mecca-Medina: the Yıldız albums of Sultan Abdülhamid II, Tughra Books, 2006, ISBN 1-59784-054-8, p. 29. Number refers only to those laying siege to Medina by the time it surrendered and does not account for Arab insurgents elsewhere.
  3. ^ Military Intelligence and the Arab Revolt: The first modern intelligence war, Polly a. Mohs, ISBN 1-134-19254-1, Routledge, p. 41.
  4. ^ Erickson 2001, str. 238, Appendix F.
  5. ^ Statistics of the Military Effort of the British Empire During the Great War 1914–1920, The War Office, p. 633: 8,000 prisoners taken by the Arab insurgents in Syria-Palestine in 1918, joining 98,600 taken by the British.
  6. ^ Parnell 1979, str. 75: 6,000 prisoners taken by the end of 1916
  7. ^ Süleyman Beyoğlu, The end broken point of Turkish - Arabian relations: The evacuation of Medine, Atatürk Atatürk Research Centre Journal (Number 78, Edition: XXVI, November 2010) (Turkish). 8,000 Ottoman troops surrendered at the end of the Siege of Medina and were evacuated to Egypt afterwards.
  8. ^ „T.E. Lawrence on guerrilla warfare | Britannica”. www.britannica.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 1. 4. 2022. 
  9. ^ Tauber 2014, str. 80–81
  10. ^ Zeine N. Zeine (1973) The Emergence of Arab Nationalism (3rd ed.). Delmar, New York: Caravan Books Inc. ISBN 0882060007. pp. 60–61, 83–92.
  11. ^ Zeine, str. 79–82
  12. ^ Zeine, str. 91–93

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi