Arsa Pajević

Arsa Pajević (Novi Sad, 1840 — Novi Sad, 13. oktobar 1905) bio je izdavač, knjižar i štampar. Počeo od slovoslagača i samouka, da bi tokom života stigao do vlasnika štamparije i urednika novina i književnika.

Arsa Pajević
Arsa Pajević photo.jpg
Arsa Pajević
Datum rođenja1840.
Mesto rođenjaNovi Sad
  Austrijsko carstvo
Datum smrti(1905-10-13)13. oktobar 1905.
Mesto smrtiNovi Sad
  Austrougarska

BiografijaUredi

Rođen je 31. avgusta 1840. godine u Novom Sadu, u Temerinskoj ulici. Počeo je Arsenije kao dečak siroče, da radi u štampariji Ignjata Fuksa u Novom Sadu. Tako je 1858. godine kao šegrt raznosio listove "Sedmica" i "Srbski dnevnik" po kućama u Novom Sadu. Svratio je kod pesnika Zmaja, i zamolio ga da mu za Novu godinu spremi "pečenicu". Radilo se u stvari Zmajevoj novogodišnjoj pesmi, pod nazivom "Pozdrav na novo leto". Šegrt Arsa je tu pesmu (potpisanu svojim imenom), uzgred odštampao u Fuksovoj štampariji, kao "čestitku", i delio je uz novine. Zbog tog novogodišnjeg poklona, dobio je puno napojnica od čitalaca. Od tog novca se siromašni Arsa "obuo i odenuo", i na Zmajev imendan - o Sv. Jovanu 1859. godine posetio pesnika u njegovom stanu, uparađen i dao mu pun zahvalnosti, flašu kvalitetnog vina "bermeta".[1] Između 1863-1871. godine radio je u Beogradu u Državnoj štampariji. Tu se družio sa naprednim mladim ljudima - visokoškolcima. Po povratku iz srpske prestonice sarađuje sa viđenim Srbima Novosađanima na književnom polju. Arsa se javlja 1873. godine kao delovođa "Srpske narodne zadružne štamparije" u Novom Sadu.[2] Vremenom postaje najveći izdavač, koji podržava književna pregnuća mnogih autora. Veliki srpski narodni kalendar "Orao" urednika Steve Popovića Vackog, izdavao je Arsa Pajević pre 1875. godine. Radio je tada u novosadskoj "Srpskoj narodnoj zadružnoj štampariji".[3] Primio se da preuzme odgovornost pred vlastima, i za Zmajev humoristički list "Starmali" 1879. godine. Godine 1880. poduhvatio se opet Arsa da bude izdavač Zmajevog dečjeg lista "Nevena". Izdavao je crkveni list "Glas istine" 1884-1891. godine. Takođe crkveni "Srpski sion", ali samo prve godine izlaženja - 1891. godine.[4] Imao je on uspeha naročito sa popularnim izdanjima za narod, a svojim izdanjima podizao je prosvetu u Srba. Glavna izdanja su mu listovi: "Ratna Hronika", "Ilustrovane Novine", "Starmali", kalendar "Orao" i mnogi drugi.

Osnovao je Pajević izdavačku štampariju 1876. godine, da bi 1891. godine otvorio vlastitu veliku, dobro snadbevenu izdavačku knjižaru i štampariju u svojoj kući, u Dunavskoj ulici u Novom Sadu. Godine 1906. po Arsinoj smrti, knjižaru je preuzeo jedan od saradnika Svetozar Ognjanović.

Pajević je bio prefinjeni gospodin ali i veliki avanturista, sklon putovanjima i putopisima. O svom trošku je tako bio na srpsko-turskom ratištu 1876. godine, kao svedok ali i izveštač novosadske "Zastave". Objavio je na tu temu knjigu: "Uspomene iz Crne Gore i Hercegovine". Izveštavao je i sa Vidovdanske proslave (500-godišnjice Kosovske bitke) u Kruševcu. Opet je o svom trošku putovao u Rusiju ne bi li pratio izbliza - učestvovao u velikim istorijskim događanjima. Iz Kijeva i Moskve gde se našao po najjačoj zimi, slao je upečatljive opise, pogreba ruskog cara Aleksandra III ali i krunisanja cara Nikole II. Od impresija sastavio je dvodelnu knjigu sa ilustracijama. Objavljavi je 1895. godine to delo pod naslovom: "Sa pogreba cara Aleksandra..." i "Utisci i slike iz Rusije". Sav prihod od prodaje namenio je autor, Fondu Đorđa Natoševića koji je osnovan za pomaganje udova i siročadi učiteljskih.[5] Zbog svojih književnih radova i doprinosa primila ga je Matica srpska, iako nedovoljno obrazovanog, za člana njenog književnog odeljenja.

Još 1890. godine govorilo se da je Arsa Pajević najveći književni i prosvetni dobrotvor, jer je poklonio do tada preko 4000 knjiga razne sadržine, pored 2000 primeraka ilustrovanog kalendara "Orla".[6] Bio je poznat širom srpstva, kao "čika Arsa" veliki prijatelj i zaštitnik dece i omladine. Poklonio je tokom života veliki broj knjiga i slika siromašnim srpskim školama i dobrim učenicima. Takođe omogućio je pretplatu na "Školski list" mnogim srpskim školama.[7] Bio je član podpomagač Srpskog učiteljskog konvikta u Novom Sadu 1891. godine, sa prilogom od 50 f. Na tome nije stao već je godinama dodavao dodatne iznose, kao 1895. - 350 f. Srpski litovi su često pisali o njegovim dobročinstvima i izražavali zahvalnost na plemenitosti, kakva se retko sretala.

Posle Jašinog ubistva, Miše Dimitrijevića urednika i vlasnika "Branika", Pajević je raskinuo sve veze sa dotadašnjim prijateljima - srpskim radikalima, okupljenim oko konkurentske "Zastave".[8] Principijelnost i poštenje odbili su ga od Jaše Tomića i njegovog kruga, ali su mu i doneli mnogo gorčine, jer je nailazio u svom okruženju na nezasluženo nerazumevanje i neprijateljstvo.

Bio je oženjen Ankom, živeo u skladnom braku, ali sa kojom nije imao dece. Zato su odgojili dvoje siročadi i izveli ih na životni put. Posinio je Arsa - dr Paju Vujevića za svršenog filozofa i još mladog, Đuricu Subotića gimnazistu.[9] Pored svih dobročinstava i nesebične pomoći tokom života ostalo je da zablista na kraju ono najveće. Supružnici Pajevići su po svom testamentu (otvorenom 1905) ostavili u humanitarne svrhe svu svoju imovinu. Opredelili su za Fond Srpske Više devojačke škole u Novom Sadu, svoju kuću u Ćurčinskoj ulici kod "Tri kralja", koja tada vredi 20.000 kruna. Za pomaganje sirotih učenica te škole, u odelu i knjigama ostavili su još 14.000 kruna u gotovini. Svoj preostali veliki imetak, procenjen na preko 200.000 kruna zaveštali su novosadskoj Velikoj srpskoj gimnaziji. Udova Anka je raspolagala sa tom imovinom do svoje smrti.

ReferenceUredi

  1. ^ "Vreme", Beograd 1929. godine
  2. ^ "Glas naroda", Novi Sad 1873. godine
  3. ^ "Srbadija", Beč 1875. godine
  4. ^ "Srpski sion", Karlovci 1905. godine
  5. ^ "Delo", Beograd 1895. godine
  6. ^ "Otadžbina", Beograd 1890. godine
  7. ^ "Školski list", Sombor 1901. godine
  8. ^ "Pravda", Beograd 1933. godine
  9. ^ "Školski list", Sombor 1907. godine