Planine Atlas ili Atlaske planine (arap. جبال أطلس) su planinski lanac u severozapadnoj Africi[1], koji se prostire dužinom od 2300 kilometara kroz Maroko, Alžir i Tunis. Najviši vrh Atlasa je Tubkal sa 4165 metara, koji se nalazi u južnom Maroku. Planine Atlasa grade klimatsku razdelnicu između područja vlažne klime severozapada Afrike i ekstremno sušne pustinje Sahara.

Atlaske planine
Planina Tubkal u Tubkalskom nacionalnom parku unutar Visokog Atlasa, Maroko
Geografske karakteristike
Najviša tačkaTubkal, Maroko
Ndm. visina4167 m
Koordinate31° 03′ 43″ S; 7° 54′ 58″ Z / 31.061944° S; 7.916111° Z / 31.061944; -7.916111
Geografija
Lokacija planine Atlas (crveno) širom Severne Afrike
DržaveMaroko, Alžir i Tunis
RegijeMagreb
Geologija
Starost stenaPrekambrijum
Satelitska slika Afrike sa označenim Atlaskim planinama
Planine Maroka

Atlas odvaja mediteransku i atlantsku obalu od pustinje Sahare. Proteže se oko 2.500 km (1.600 mi) kroz Maroko, Alžir i Tunis. Najviši vrh lanca je Tubkal, koji se nalazi u centralnom Maroku, sa nadmorskom visinom od 4.167 m (13.671 ft).[2] Planine Atlas su prvenstveno naseljene populacijom Berbera.[3] Izrazi za 'planinu' su adrar i adras u nekim berberskim jezicima. Veruje se da su ovi termini srodni toponima Atlas. Planine su takođe dom brojnim životinjama i biljkama koje se uglavnom nalaze u Africi, ali neke od njih se mogu naći u Evropi. Mnoge od ovih vrsta su ugrožene, a neke su već izumrle. Vreme je hladnije, ali ima sunčana leta, a tamo je i prosečna temperatura 25 °C.[4]

Geologija uredi

Osnovna stena većeg dela Afrike nastala je tokom pretkambrijskog supereona i mnogo je starija od Atlaskih planina koje leže na kontinentu. Atlas je formiran tokom tri naredne faze Zemljine geologije.

Prva faza tektonske deformacije uključuje samo Anti-Atlas, koji je nastao u paleozojskoj eri (pre oko 300 miliona godina) kao rezultat sudara kontinenata. Severna Amerika, Evropa i Afrika bile su povezane pre više miliona godina.

Veruje se da su planine Anti-Atlas prvobitno formirane kao deo Alegenske orogeneze. Ove planine su nastale kada su se Afrika i Amerika sudarile, i nekada su bile lanac koji je bio rival današnjim Himalajima. Danas se ostaci ovog lanca mogu videti u regionu rasedne linije u istočnim Sjedinjenim Državama. Neki ostaci se takođe mogu naći u kasnije formiranim Apalačima u Severnoj Americi.

Druga faza se odigrala tokom mezozojske ere (pre ~66 My). Ona se sastojala se od široko rasprostranjenog produžetka Zemljine kore koji je razdvojio gore pomenute kontinente. Ovo proširenje je bilo odgovorno za formiranje mnogih debelih intrakontinentalnih sedimentnih basena, uključujući sadašnji Atlas. Većina stena koje formiraju površinu sadašnjeg Visokog Atlasa taložene su ispod okeana u to vreme.

Konačno, u paleogenskom i neogenom periodu (pre ~66 miliona do ~1,8 miliona godina), planinski lanci koji danas čine Atlas bili su podignuti, pošto su se kopnene mase Evrope i Afrike sudarale na južnom kraju Iberijskog poluostrva. Takve konvergentne tektonske granice nastaju kada dve ploče klize jedna prema drugoj formirajući zonu subdukcije (ako se jedna ploča pomera ispod druge) i/ili kontinentalni sudar (kada dve ploče sadrže kontinentalnu koru). U slučaju kolizije Afrike i Evrope, jasno je da je tektonska konvergencija delimično odgovorna za formiranje Visokog Atlasa, kao i za zatvaranje Gibraltarskog moreuza i formiranje Alpa i Pirineja. Međutim, nedostaju dokazi za prirodu subdukcije u regionu Atlasa, ili za zadebljanje Zemljine kore koje je generalno povezano sa sudarima kontinenata. Zapravo, jedna od najupečatljivijih karakteristika Atlasa za geologe je relativno mala količina zadebljanja kore i tektonskog skraćivanja uprkos značajnoj nadmorskoj visini planinskog lanca. Nedavne studije sugerišu da su duboki procesi ukorenjeni u Zemljinom omotaču možda doprineli podizanju Visokog i Srednjeg Atlasa.[5]

 
Pogled na planine

Podela uredi

Planinska oblast Atlasa deli se na sledeće planinske lance:

  • Tel Atlas planine uz mediteransku obalu Alžira, maksimalne visine 2.308 metara
  • Rif planine na severnoj obali Maroka uz Sredozemno more, maksimalne visine 2.456 metara
  • Srednji Atlas u centralnom Maroku, visine do 3.737 metara
  • Visoki Atlas na jugu centralnog Maroka, visina do 4.165 metara
  • Saharski Atlas na severu Alžira, južno od Malog Atlasa, do 2008 metara visine ?
  • Antiatlas na jugozapadu Maroka, visine do 2.531 metra
  • Vulkanski Džebel Sarhro u centru južnog Maroka, visine do 3.304 metra

U Tunisu se prostiru samo niže padine Malog i Saharskog Atlasa.

 
Topografska i politička karta područja Atlasa

Opasnost od zemljotresa uredi

 
Tektonska granica

Planine Atlasa predstavljaju tektonsku granicu između evroazijske ploče na severu i afričke ploče na jugu. Kada se ove ploče pomere, dolazi do zemljotresa. Grad u središtu Atlasa, Blida (265.000 stanovnika 2005) bila je u 19. veku dva puta do temelja uništena zemljotresima. Zemljotres jačine 7,3 po Rihterovoj skali koji je 1980. pogodio alžirski grad Eh Šelif izazvao je 5000 žrtava.

Rudno bogatstvo uredi

Planine Atlasa bogate su rudama: gvožđa, olova, bakra, kamene soli, fosfatima, mermerom, i nešto manje srebrom, kamenim ugljem i zemnim gasom. Po ovome, Atlas čini izuzetak među planinama severne Afrike, jer planine Sahare i Etiopije ne sadrže rudna bogatstva. Jedino na jugu kontinenta nailazimo na slična rudom bogata gorja.

Stanovništvo uredi

 
Krovovi Marakeša sa Atlaskim gorjem u pozadini

Svi veliki gradovi Alžira nalaze se u severnom delu zemlje, dakle u regionu planina Atlas, jer u južnom delu zemlje (Sahara) vladaju uslovi nepovoljni za razvoj ljudskih naselja. Situacija je slična u Tunisu i Maroku. Najveća gustina naseljenosti vlada u područjima uz obalu Sredozemnog mora. Neki veliki gradovi, poput Marakeša (850.000 stanovnika), leže u podnožju Atlasa. Alžirski gradovi Konstantin (650 metara nadmorske visine, 500.000 stanovnika) i El Đelfa (preko 1.100 metara n. v, 235.000 stanovniika) su jedini veći gradovi koji se nalaze na ovim planinama.

Mnoga naselja se javljaju tamo gde se pojave privremeni vodotoci (vadi).

Istorija i mit uredi

Homer i Herodot, antički grčki pisac i istoričar, videli su u Atlasu zapadnu granicu tada poznatog sveta.

Arapski geografi iz vremena ekspanzije islama smatrali su da je Atlas svojevrsno ostrvo između mora i pustinje. I za njih je Atlas bio krajnja tačka na zapadu poznatog sveta, dok su mu na istoku pripisivali i neka područja koja se danas ne smatraju delom ovog planinskog lanca.

Vidi još: Atlas (mitologija)

Flora i fauna uredi

 
Mužjak berberskog lava koga je u Alžiru fotografisao Alfred Edvard Piz 1893.[6]

Flora u planinama uključuje atlaski kedar,[7] zimzeleni hrast i mnoge poluzimzelene hrastove kao što je alžirski hrast.

Mnoge životinje su nekada naseljavale Atlas planine, kao što su atlaski medved,[8] severnoafrički slon, severnoafrički pauš i bubal, divlji magarac,[9] ali su sve ove podvrste izumrle. Berberski lavovi[6] su u današnje vreme izumrli u divljini, ali potomci postoje u zatočeništvu.[10][11][12]

Reference uredi

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 80. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ „Atlas Mountains – Students | Britannica Kids | Homework Help”. kids.britannica.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2017-07-07. 
  3. ^ „Atlas Mountains: Facts and Location | Study.com”. Study.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2017-07-07. 
  4. ^ Atlas Mountains, Morocco: Live Weather.
  5. ^ UAB.es Arhivirano na sajtu Wayback Machine (2. april 2022) Crustal structure under the central High Atlas Mountains (Morocco) from geological and gravity data, P. Ayarza, et al., 2005, Tectonophysics, 400, 67–84
  6. ^ a b Pease, A. E. (1913). „The Distribution of Lions”. The Book of the Lion. London: John Murray. str. 109−147. 
  7. ^ Gaussen, H. (1964). Genre Cedrus. Les Formes Actuelles. Trav. Lab. For. Toulouse T2 V1 11: 295–320
  8. ^ Johnston, H. H. (1899). Bryden, H. A., ur. Great and small game of Africa. London: Rowland Ward Ltd. str. 544—608. 
  9. ^ Des Roses Moehlman, Patricia (2002). Equids: Zebras, Asses, and Horses: Status Survey and Conservation Action plan. Cambridge: IUCN. str. 2. ISBN 9782831706474. 
  10. ^ Yamaguchi, N.; Haddane, B. (2002). „The North African Barbary Lion and the Atlas Lion Project”. International Zoo News. 49 (8): 465—481. 
  11. ^ Burger, J.; Hemmer, H. (2006). „Urgent call for further breeding of the relic zoo population of the critically endangered Barbary lion (Panthera leo leo Linnaeus 1758)” (PDF). European Journal of Wildlife Research. 52 (1): 54—58. S2CID 30407194. doi:10.1007/s10344-005-0009-z. Arhivirano iz originala (PDF) 2007-07-03. g. Pristupljeno 2007-04-04. 
  12. ^ Black, S.; Yamaguchi, N.; Harland, A.; Groombridge, J. (2010). „Maintaining the genetic health of putative Barbary lions in captivity: an analysis of Moroccan Royal Lions” (PDF). European Journal of Wildlife Research. 56 (1): 21—31. S2CID 44941372. doi:10.1007/s10344-009-0280-5. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi