Babingtonova zavera

Babingtonska zavera je zavera koja je dobila naziv po Entoniju Babingtonu, koji je bio glavni akter, a zavera je bila usmerena protiv kraljice Elizabete I Tjudor. U zaveri je i učestvovala i Meri Stjuart, koja je nakon otkrivanja zavere proglašena krivom i osuđena je na smrt.

Zavera

uredi
 
Meri Stjuart

Aferu je započeo jezuit Džon Balard koji je nagovorio Entonija Babingtona, Tomasa Morgana i Čarlsa Pageta, dvostrukog agenta koji je istovremeno radio i za Frensisa Volsingama, državnog sekretara Elizabete I, da ubiju englesku kraljicu Elizabetu I i na njen tron postave njenu rođaku katolikinju, zbačenu škotsku kraljicu.

Gilbert Giford u to vreme se školovao za katoličkog sveštenika, gde je upoznao Džona Sevidža, katoličkog studenta koji je učestvovao u zaveri da se ubije Elizabeta I. Godine 1585. Volsingam daje nalog za hapšenje Giforda, koji je u to vreme već učestvovao u zaveri, ali mu nudi pomilovanje ako pristane da radi kao dvostruki agent. Giford prihvata ulogu, te radi kao kurir između Meri i ostalih učesnika zavere. U tim pismima Meri je pisala Babingtonu kako ima podršku iz Pariza, a on njoj da nije odan kraljici jer ju je 1570. ekskomunicirao papa Pije V.

Volsingam, kraljičin sekretar, sada je znao za zaveru, ali ne i za sve učesnike. Babington je obećao Meri da će ubiti Elizabetu, te da mu je Filip II Španski obećao da će učestvovati u postavljanju Meri na engleski presto ukoliko oni uspeju da ubiju Elizabetu. U svojim pismima napisali su i da nameravaju da ubiju samoga Volsingama, nesvesni toga da se sva pisma između njih dvoje prvo dobija sam Volsingam.

Suđenje

uredi

Svi učesnici zavjere su uhapšeni. Prva grupa uhapšenih bili su Babington, Balard, Čidiok Tičborn, Tomas Solsberi, Robert Barnvel, Džon Sevidž i Henri Don. Druga sedmorica bili su Edvard Habington, Čarls Tilni, Edvard Džons, Džon Čarnok, Džon Travers, Džerom Belami, i Robert Gejdž. Parlament je već bio izdao zakon prema kojem je, u slučaju da se otkrije neka zavera, na smrtnu kaznu automatski osuđen svako ko bi imao koristi od Elizabetine smrti. Svi učesnici su stoga obešeni, a onda je na red došla i sama Meri, iako je tvrdila da nije kriva, njena pisma bila su ključni dokaz. Elizabeta je bila neodlučna po pitanju presude Meri, koju nije nikada srela. Na kraju je, svesna stalne opasnosti od strane katolika koji žele da je zbace s trona, Elizabeta je ispred dve stotine svedoka potpisala smrtnu presudu kćerki svoga prvog rođaka. Pogubljenje Meri je izvršeno 8. februara 1587. godine.

Literatura

uredi

Spoljašnje veze

uredi