Basov prolaz je moreuz koji razdvaja Tasmaniju od Australije, odnosno države Viktorija.[1]

Basov prolaz
Bass Strait
Basov prolaz označen plavom bojom
Tipmoreuz
Zemlje basenaAustralija
Pros. dubina60 m
Maks. dubina155 m
Vodena površina na Vikimedijinoj ostavi

Opseg uredi

Međunarodna hidrografska organizacija definiše granice Basovog moreuza na sledeći način:[1]

Na zapadu. Istočna granica Velikog australijskog zaliva [to je linija od rta Otvej, Australija, do ostrva King i odatle do rta Grim, severozapadnog ekstrema Tasmanije].
Na istoku. Zapadna granica Tasmanskog mora između ostrva Gabo i tačke Ediston [to je linija od ostrva Gabo (blizu rta Hau, 37°30′S) do severoistočne tačke ostrva Ist Sister (148°E) odatle duž 148. meridijana do ostrva Flinders; iza ovog ostrva linija koja ide istočno od Vansitart Šolsa do rta ostrva Baren, i od rta Baren (najistočnije tačke, rta ostva Baren) do tačke Edistoun (41°S) [u Tasmaniji].
 
Spomenik u znak sećanja na prvi let preko Basovog moreuza, autora Artura Leonarda Longa 1919.[2][3]

Različiti pogledi na lokaciju i kontekst uredi

Neke vlasti smatraju da je moreuz deo Tihog okeana[4] kao u neodobrenom nacrtu IHO o Granicama okeana i mora iz 2002. godine. U trenutno važećem nacrtu IHO iz 1953, on je umesto toga povezan sa Velikim australijskim zalivom; Bajt je označen brojem 62, dok je Basov prolaz označen brojem 62-A.[1]

Australijska hidrografska služba ne smatra ovaj prolaz delom svoje proširene definicije Južnog okeana, već navodi da leži uz Tasmanovo more.[5] Tesnac između ostrva Furno i Tasmanije je moreuz Banks, deo Basovog moreuza.

Otkriće i istraživanje uredi

Aboridžinski narodi uredi

 
Obala Tasmanije i Viktorije pre oko 14.000 godina kako se nivo mora dizao, pokazujući neke od ljudskih arheoloških nalazišta - videti Praistoriju Australije.

Aboridžini Tasmanije stigli su na Tasmaniju pre oko 40.000 godina tokom poslednjeg glacijalnog perioda, preko širokog praistorijskog kopnenog mosta zvanog Basijska ravnica između današnje južne obale Viktorije (od Vilsonovog Promontorija do rta Otvej) i severnih obala Tasmanije (od rta Portlanda do rta Grim).[6] Nakon što se glacijalni period završio, nivo mora je porastao i poplavio Basijsku ravnicu da bi formirao Basov tesnac pre oko 8.000 godina, ostavljajući ih izolovanim od australijskog kopna. Aboridžini su živeli na ostrvu Flinders do pre oko 4.000 godina.

Evropljani uredi

Tesnac je verovatno otkrio kapetan Abel Tasman kada je mapirao obalu Tasmanije 1642. Dana 5. decembra, Tasman je pratio istočnu obalu ka severu da vidi dokle je otišao. Kada je kopno skrenulo ka severozapadu kod Ediston Pojnta,[7] pokušao je da se održi sa njim, ali su njegove brodove iznenada pogodile Burne četrdesete koji su zavijali kroz Basov tesnac.[8] Tasman je bio na misiji da pronađe južni kontinent, a ne više ostrva, ta je naglo skrenuo ka istoku i nastavio lov na kontinent.[9]

Sledeći Evropljanin koji se približio moreuzu bio je kapetan Džejms Kuk na Endevoru u aprilu 1770. Međutim, nakon što je dva sata plovio na zapad prema moreuzu protiv vetra, vratio se na istok i zabeležio u svom dnevniku da je „sumnjiv da li su [tj. Van Dimenova zemlja i Nova Holandija] su jedna zemlja ili ne“.[10]

Postojanje moreuza je 1797. godine sugerisao nastojnik Sidnejske uvale kada je stigao u Sidnej nakon što je namerno prizemljio svoj tonući brod i bio nasukan na Prezervacionom ostrvu (na istočnom kraju moreuza). On je izvestio da jak jugozapadni vetar, i plima i struje sugerišu da se ostrvo nalazi u kanalu koji povezuje Pacifik i južni Indijski okean. Guverner Hanter je tako pisao Džozefu Benksu u avgustu 1797. da je izgleda izvesno da postoji moreuz.[11]

Kada je vest o otkriću Basovog moreuza 1798. stigla u Evropu, francuska vlada je poslala izviđačku ekspediciju kojom je komandovao Nikola Boda. Ovo je podstaklo guvernera Kinga da pošalje dva broda iz Sidneja na ostrvo da uspostavi garnizon u Hobartu.[12]

Nemotorizovani prelazi uredi

Jedrenje uredi

Prvi prelaz jedrenjem na dasci su 1982. godine obavili Mark Paul i Les Tokolij.[13] Godine 1998, australijski moreplovac Nik Moloni prihvatio je drugačiji izazov tako što je bio prva osoba koja je bez pomoći prešla jedrenjem na dasci preko Basovog moreuza u vremenu od 22 sata.[14]

U pogledu jedrenja na malom čamcu, napravljeno je mnogo prelazaka, ali je u martu 2005. osvajač olimpijske medalje iz Australije Majkl Blekburn postavio rekord kada je prešao moreuz za nešto više od 13 sati u Laserskom plovilu.[15]

U martu 2009. dva mlada jedriličara na čamcu su koristeći B14 (čamac) prešli od Stenlija na severozapadu Tasmanije do Vokervil južno u Viktoriji. Svrha putovanja bila je prikupljanje sredstava za lečenje ugroženog tasmanskog đavola, životinjske vrste obolele od tumora lica i, ako je moguće, obaranje rekorda vremena prelaska jedrenjem na malom čamcu. Mornari Adrijan Besvik i Džoš Filips u pratnji pomoćnog broda uspešno su završili prelazak za 14 sati i 53 minuta.[[16][17]

Kajtserferi su takođe kompletirali prelazak,[18][19] pri čemu je Natali Klark koja je postala prva žena koja je prešla 2010. godine.[20]

Veslanje uredi

Godine 1971, usamljeni veslač Dejvid Bouen sa planine Marte prešao je Basov tesnac u 20 ft (6,1 m) dubom doriju, polazeći iz Devonporta on je pristao na Vilsonovom rtu.[21]

Prvi prelazak daskom za veslanje su ostvrili Džek Bark, Bred Gol i Zeb Volš, napustivši Vilsonov rt u Viktoriji 25. februara 2014. i stigavši u Kejp Portland u severoistočnoj Tasmaniji 4. marta 2014. godine.[22]

Rod Haris, Ijan i Piter Ričards su zaslužni za prvi prelazak kajakom 1971. Mnogi kajakaši na moru su od tada prešli, obično idući sa ostrva na ostrvo na istočnoj strani moreuza.[23][24][25] Preko ostrva King je napravljeno manje prelazaka morskim kajakom, zbog 100 km (60 mi) deonice između rta Vikam i zaliva Apolo. Endru Makoli je bio prva osoba koja je 2003. godine u kajaku bez zaustavljanja prešla Basov moreuz. On je napravio još dva prelaska Basovog moreuza pre nego što je umro pokušavajući da pređe Tasmanovo more u februaru 2007. godine.[26]

Plivanje uredi

Tami van Vis je preplivala deo moreuza 1996. godine, od ostrva King do zaliva Apolo u Viktoriji, na udaljenosti od oko 100 km (60 mi) za 17 sati i 46 minuta.[27][28]

Reference uredi

  1. ^ a b v „Limits of Oceans and Seas, 3rd edition” (PDF). International Hydrographic Organization. 1953. Arhivirano iz originala (PDF) 8. 10. 2011. g. Pristupljeno 7. 2. 2010. 
  2. ^ „Bass Straits Crossed”. The Observer. LXXXVI (5,787). Adelaide, South Australia. 20. 12. 1919. str. 23. Pristupljeno 28. 3. 2016 — preko National Library of Australia. 
  3. ^ „Arthur Leonard Long”. Monument Australia. 2016. Pristupljeno 28. 3. 2016. 
  4. ^ „Marine Gazetteer Placedetails”. VLIZ. Arhivirano iz originala 19. 3. 2016. g. Pristupljeno 29. 5. 2013. 
  5. ^ „AHS – AA609582” (PDF). The Australian Hydrographic Service. 5. 7. 2012. Arhivirano iz originala (PDF) 15. 5. 2013. g. Pristupljeno 29. 5. 2013. 
  6. ^ Lourandos, Harry (mart 1993). „Hunter-Gatherer Cultural Dynamics: Long- and Short-Term Trends in Australian Prehistory”. Journal of Archaeological Research. 1 (1): 67—88. JSTOR 41053069. S2CID 144195012. doi:10.1007/bf01327162. 
  7. ^ Schilder, Günter (1976). Australia unveiled : the share of the Dutch navigators in the discovery of Australia. Amsterdam: Theatrum Orbis Terrarum Ltd. str. 170. ISBN 9022199975. 
  8. ^ Valentyn, Francois (1724—1726). Oud en nieuw Oost-Indien. 3. Dordrecht: J. van Braam. str. 47. ISBN 9789051942347. 
  9. ^ Cameron-Ash, M. (2018). Lying for the Admiralty: Captain Cook's Endeavour Voyage. Sydney: Rosenberg. str. 105. ISBN 978-0-64804-396-6. 
  10. ^ Beaglehole, J. C., ur. (1955). The Journals of Captain James Cook on his Voyage of Discovery, vol 1, the Voyage of the Endeavour, 1768-1771. Cambridge University Press, London. str. 298—99 (18,19 April 1770). 
  11. ^ Blainey, Geoffrey (1966). Tyranny of Distance: How Distance Shaped Australia's History. Melbourne: Sun Books. str. 73–4. 
  12. ^ Cameron-Ash, M. (2018). Lying for the Admiralty. Sydney: Rosenberg. str. 155—162. ISBN 9780648043966. 
  13. ^ The Sun News Pictorial 5 May 1982Šablon:Full citation needed
  14. ^ „Nick Moloney sets new sailing speed record”. MySailing.com.au. 21. 11. 2015. Pristupljeno 2020-02-04. 
  15. ^ „Blackburn's Bass Strait Laser Sailing Record”. Laser Sailing Tips. 28. 3. 2017. Pristupljeno 12. 4. 2017. 
  16. ^ „Devils inspire Bass Strait crossing”. 17. 3. 2009. 
  17. ^ „Devil fundraising sailors Adrian Beswick and Josh Phillips”. Australian Broadcasting Corporation. 4. 1. 2009. 
  18. ^ „Australian kitesurfers cross the Bass Strait for the first time”. Surfertoday.com. 10. 9. 2009. Pristupljeno 11. 6. 2012. 
  19. ^ „Natalie Clarke kite crosses the Bass Strait in record time”. Surfertoday.com. 24. 3. 2010. Pristupljeno 19. 2. 2016. 
  20. ^ „natalie-clarke-kite-crosses-the-bass-strait-in-record-time”. 2010-03-24. Pristupljeno 2021-02-06. 
  21. ^ Lone Rower Safe Ashore By Patrick Boyce "The Age" 22 March 1971.
  22. ^ „Australians cross Bass Strait on paddleboards in 'world first'. ABC News. 5. 3. 2014. 
  23. ^ Break Loose Bass Strait Crossing by sea kayak. Retrieved from Internet Archive 27 December 2013.
  24. ^ „Bass Strait Crossing”. Paddle with Sim. Arhivirano iz originala 21. 3. 2012. g. Pristupljeno 11. 6. 2012. 
  25. ^ [1] Arhivirano 4 maj 2006 na sajtu Wayback Machine
  26. ^ „Andrew McAuley was not crazy or reckless but crossing the Tasman Sea in a kayak was a calculated, planned gamble he lost”. The Age. Melbourne. 16. 2. 2007. 
  27. ^ Kempton, Helen (2. 9. 2009). „Pair to 'fly' across Bass Strait”. The Mercury. Arhivirano iz originala 28. 04. 2020. g. Pristupljeno 11. 02. 2023. 
  28. ^ „Bass Strait”. Tammy van Wisse. Arhivirano iz originala 10. 4. 2013. g. Pristupljeno 1. 6. 2013. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi