Bela Ahmadulina (rus. Бе́лла Аха́товна Ахмаду́лина; Moskva 1937 — Peredelkino, 2010) bila je ruska pesnikinja, pisac i prevodilac. Počasni član Američke akademije umetnosti i književnosti. Laureat državne nagrade Ruske Federacije i Državne nagrade SSSR.

Bela Ahmadulina
Lični podaci
Datum rođenja(1937-04-10)10. april 1937.
Mesto rođenjaMoskva,  Sovjetski Savez
Datum smrti29. novembar 2010.(2010-11-29) (73 god.)
Mesto smrtiPeredelkino, Moskovska oblast, Rusija
DržavljanstvoSSSR Rusija
Zanimanjepesnik, pisac, prevodilac
Književni rad
Jezik stvaranjaruski

Biografija uredi

Bela Akhmadulina rođena je 10. aprila 1937. godine u Moskvi, u mešovitoj porodici kao jedino dete. Poreklo sa očeve strane bilo je tatarsko, dok joj je majka bila italijanskog porekla. Otac joj je bio zamenik ministra dok je majka radila kao rusko - italijanski prevodilac. Kada je izbio Drugi svetski rat, njena porodica je evakuisana sa ratom zahvaćenih područja u Kazanj. Zbog čestih potraga za poslom roditelja, rano detinjstvo provodila je sa bakom koja joj je usadila ljubav prema knjigama.[1]

Poeziju je počela da piše tokom školskih dana. Prvu pesmu napisala je sa petnaest godina. Kao devojka pisala je za moskovske novine. Njeni stihovi najpre su objavljeni u časopisu „Oktobar“ 1955. godine. Pesme su bile detinjaste i dirljive. Njeni radovi odmah su privukli pažnju, ruskog pisca i dramaturga, Jevgenija Jevtušenka koji je bio iznenađen neobičnim rimama i stilom pisanja.

Sa navršenih 22. godine, napisala je svoju najpoznatiju pesmu „Ironija sudbine” po kojoj je 1975. godine kompozitor Majkl Tariverdijev komponovao muziku za film reditelja Erdara Razanova.

Nakon završene škole upisala je studije knjižnjevnosti. Diplomirala je 1960. godine na Fakultetu Maksima Gorkog. Tokom studija svoje radove objavljivala je u lokalnim časopisima.

Godine 1964. oprobala se kao glumica. Dobila je ulogu novinara u filmu Vasilija Sukšina - „Postoji takav momak“. Na festivalu u Veneciji 1970. godine, film je dobio nagradu "Zlatnog lava" .

Svoju prvu zbirku pesama objavila je 1962. godine. Učestvovala je na mnogim svetskim festivalima, uključujući i Međunarodni festival poezije u Kuala Lumpuru 1988. godine. Pisala je eseje o Aleksandru Puškinu i Mihajilu Lomonosovu.

U poslednjim godinama života bila je veoma bolesna. Gubila je vid i vremenom se oslanjala samo na dodire. U jesen 2010. je operisana. Iako je operacija dobro prošla, nakon četiri dana umrla je od srčanih komplikacija.

Umrla je u večernjim satima 29. novembra 2010. godine u ambulantnim kolima. Sahranjena je 3. decembra 2010. godine na Novodevičkom groblju.

Porodica uredi

Bela Ahmadulina udavala se četiri puta. Prvi muž pesnikinje bio je Jevgenij Jevtušenko poznati ruski pisac i reditelj koga je upoznala još za vreme studija. Česte prepirke i svađe među njima, dovele su do raspada braka posle samo tri godine.

Sa drugim mužem, Jurijem Nagabinom , novinarom i scenaristom, bila je u braku osam godina, od 1959. do 1. novembra 1968. godine. Treći put udala se za Kasina Kulia, pesnika. U kratkom građanskom braku dobili su ćerku, Elizabet. Godinu dana posle rođenja njene kćerke, Bela Ahmadulina udala se za Borisa Meserera pozorišnog glumca. Živeli su zajedno trideset godina. U tom braku Bela je rodila drugu ćerku, Anu.

Karijera uredi

Prvu zbirku pesama objavila je 1962. godine, pod nazivom „Struna“ koje je bila veoma uspešna.

Među najpoznatijim objavljenim zbirkama pesama bile su:

  • „Muzičke poruke“ (1970)
  • „Poeme“ (1975)
  • „Misterija“ (1983)
  • „Obala“ (1991)

Godine 1970. boravila je u Gruziji. Gruzija je zauzela značajno mesto u njenom radu. Objavila je zbirku pesama isnspirisana ovom zemljom i njenim boravkom u njoj - „Snovi o Gruziji“ 1977. godine. Bila je poštovana od strane velikih pesnika Gruzije. Njena dela bila prevodili su Nikolaj Melitonovič , Galaktion Vasiljevič i Irakli Vasirionovič.

Državnu nagradu SSSR -a dobila je 1989. godine za zbirku pesama Sada .

Kratka priča napisana u nadrealni stilu, „Mnogi psi i jedan pas“, objavljena je 1979. godine u samizdatu je u gradskim novinama „Metropol“ čijem je osnivanju i sama pomogla.

U više navrata otvoreno je podržavala sovjetske disidenate - Andreja Saharova , Leva Kopeleva , Džordža Vladimova i Vladimira Vojnoviča .[2] Njene izjave pisane u njihovu odbranu objavljenie su u Njujorškim dnevnim novinama . Više puta emitovani su na radiju „Slobodna Evropa“ [traži se izvor] i „Glas Amerike“ [traži se izvor] . nacionalnoj televiziji TV kanal “NTV“.[3]

Bibliografija uredi

  • „Struna“ (1962)
  • „Groznica“ (1968)
  • „Urokljiva muzika“ (1969)
  • „Pesme“ (1975)
  • „Sveća “(1977)
  • „Snovi o Gruziji“ (1977)
  • „Mećava“ (1977)
  • „Mnogi psi i pas“ (1980)
  • „Misterije“ (1983)
  • „Sad“ (1987)
  • „Pesme“ (1988)
  • „Izabrana dela“ (1988)
  • „Obala“(1991)
  • „Kovčeg i ključ“ (1994)
  • „Buka tišine“ (1995)
  • „Kameni greben“ (1995)
  • „Poeme“ (1995)
  • „Vodeći stihovi“ (1995)
  • „Jedan dan u decembru“ (1996)
  • „Radovi u tri toma“ (1997)
  • „Trenutak bića“ (1997)
  • „Neočekivanost “ (1999)
  • „Blizu drveta“ (1999)
  • „Prijatelji mojih najlepših osobina“ (2000)
  • „Poeme i eseji “(2000)
  • „Ogledalo XX veka“ - zborka pesama, prevoda, priča, eseja i govora (2000)
  • „Dugme u kineskoj šolji“ (2009)[traži se izvor][traži se izvor]

Filmografija uredi

Glumila je u dva filma:

  • „Postoji takav momak“ - sovjetski igrani film reditelja Vasilija Suškina (1964)
  • „Sport, sport, sport“ - dokumentarni film (1970)

Napisala je dva scenarija:

  • „Čiste bare“ - sovjetski igrani film u režiji Alekseja Sakharov (1965)
  • „Stjuardesa“ - crno-beli kratkometražni film (1968)

Bavila se i komponovanjem muzike za filmove:

  • „U dvadesetima“ - drama (1964)
  • „Ironija sudbine“ - melodrama (1975)
  • „Staromodna komedija“ - melodrama (1978)
  • „Došao sam i rekao“ - muzički film (1984)
  • „Žestoka romansa“ - melodrama (1984)

Nagrade i priznanja uredi

  • (1977) - Proglašena je počasnim članom Američke akademije umetnosti i književnosti [traži se izvor]
  • (1989) - SSSR država nagrada
  • (2004) - Nagrada Ruske Federacije u oblasti književnosti i umetnosti u 2004. godini
  • (1984) - Orden prijateljstva
  • (2007) - Orden zasluga za otadžbinu, 2. klasa, za izuzetan doprinos razvoju nacionalne književnosti i mnogo godina kreativnog rada
  • Laureat Fondacije "Banner" (1993)
  • Laureat "Trjumf" (1994)
  • Laureat predsednika Ruske Federacije u oblasti književnosti i umetnosti (1998)
  • Počasni član Ruske akademije umetnosti

Reference uredi

Spoljašnje veze uredi