Бели очњак

Beli očnjak (engl. White Fang) je roman američkog pisca Džeka Londona (pravo ime Džon Grifit, 1876–1916), objavljen 1906. godine. Kao i u slučaju prethodnog romana „Zov divljine“ (1903) i radnja Belog očnjaka je smeštena u divljinu američkog severa i prati sudbinu vuka, potomka mešanca, i njegovu borbu za opstanak u surovoj prirodi, okružen nemilosrdnim životinjama i mnogim okrutnim ljudima.

Beli očnjak
Korice knjige iz 1906. godine
Nastanak i sadržaj
Orig. naslov	White Fang
Autor	Džek London
Zemlja	Sjedinjene Američke Države
Jezik	Engleski
Žanr / vrsta dela	roman
Izdavanje
Datum	1906.

Kako je u kritici uočeno, Očnjak prikazuje obrnuti put od Zova divljine: "(...) prikazan je surov životni put životinje iz pitomine u divljinu u prvom romanu, a u drugom, iz divljine u pitominu. (...) Džek London prikazuje obrnute varijante iste teme, ali životinje ne prikazuje antropomorfno. Stvari posmatra iz životinjske perspektive i njegovi psi ne govore."

Radnja

Roman je podeljen u nekoliko celina od kojih se neke mogu čitati kao zasebne pripovetke. Prvi deo „Divljina“ govori o pokušaju dva čoveka da prevezu telo svog prijatelja kroz ledeni sever dok ih čopor vukova neprekidno prati i ubija jednog po jednog psa iz zaprege. Lovci su začuđeni pojavom vučice koja veoma liči na psa i koja se ne plaši da se približi njihovom logoru. U trenutku kad je preostali lovac mislio da je bitka sa vukovima izgubljena, njega i preostala dva psa spasila je grupa ljudi.

U drugom delu, „Porod divljine“, vučica crvene dlake rađa pet mladunaca, od kojih se jedan izdvaja sivom bojom krzna. Kada je njegov otac, jednooki sivi vuk, izgubio bitku sa risom i kad je njegova majka morala da traži hranu, vučić je počeo da napušta bezbednost pećine i da istražuje svet.

U trećem delu, „Bogovi divljine“, mladi vuk sa majkom dolazi u indijansko selo, gde jedan čovek prepoznaje vučicu koja je mešanac psa i vuka. Tada vučiću daju ime Beli očnjak i on se postepeno navikava na život sa ljudima. Iako čovek koji ga je čuvao nije pokazivao naklonost, ipak ga je branio od napada drugih pasa i ljudi. Beli očnjak izrasta u snažnog vuka/psa koji uspeva da se snađe i opstane u divljini kada je u selu vladala velika glad.

Četvrti deo – „Najmoćniji bogovi“ govori o susretu Belog očnjaka sa belim ljudima jer je njegov gospodar, Sivi dabar, trgovao sa njima. Jedan od avanturista koji su došli obuzeti „zlatnom groznicom“ na prevaru je otkupio Očnjaka od Sivog dabra. Surov i zao, novi gospodar je Očnjaka uključivao u borbe pasa, u kojima je vuk pobeđivao, sve dok nije naleteo na snažnog buldoga. Jedva je izbegao sigurnu smrt u borbi, zahvaljujući ljudima koji su prekinuli tu krvavu zabavu. Blagost i razumevanje novog gospodara Vidona Skota, koji je verovao da Očnjak može da se promeni, pomogli su da ovaj vuk postane pravi verni pas.

U poslednjem, petom delu romana „Pitomina“, Vidon Skot dovodi Očnjaka u svoju kuću u Kaliforniji, jer Očnjak nije želeo da ga pusti: iako su ga zatvorili, on je iskočio kroz prozor i, zadobivši rane, potrčao za Skotom. Okružen ljubavlju, Očnjak postaje sve pitomiji i druželjubiviji. Svom gospodaru je pomogao u nevolji i, najzad, spasao život starom sudiji Skotu.

Filmske adaptacije

Već 1925. godine po romanu je snimljen film, a od tada je imao još nekoliko filmskih adaptacija (1936, 1946, 1974), kao što je npr. verzija iz 1991. u kojoj je glumio Itan Houk. Najnovija verzija je snimljena 2018. u izdanju Netfliksa. Tokom devedesetih snimljeno je i nekoliko televizijskih serija.

Recepcija

Kao i „Zov divljine“ i „Beli očnjak“ je žanrovski određen kao roman za omladinu i pored vrlo surovih prikaza života i borbi među ljudima i životinjama.

O svojim utiscima o romanu Miljenko Jergović je rekao:

„Bijeli očnjak, međutim, ne misli kao čovjek. Svijet ljudi i čovjekovih ideja za njega je najteži oblik ropstva. Mi mu vjerujemo da misli kao vuk, vjerujemo piscu da se uvukao u vučju dušu i progovorio iz nje. U početku Bijeli očnjak se ne uspijeva osloboditi ropstva jer je fizički zarobljen, a poslije ga priječi njegova vjernost i ljubav prema novostečenom gospodaru. Ili je riječ gospodar, ipak, ružna? Trebalo bi se sjetiti vučje riječi, riječi Jacka Londona... Njegov svijet nije zrcalo ni metafora ljudskoga svijeta. Nego je vučji svijet. S Bijelim očnjakom nema identifikacije. Samo razumijevanje i suosjećanje.“