Bitka kod Doboja (1415)

Bitka kod Doboja vođena je početkom avgusta 1415. godine, kod srednjovekovne tvrđave Doboj, između ugarske vojske sa jedne i vojske bosanske vlastele potpomognute turskim četama sa druge strane. Deo je Ugarsko-turskih ratova, a završena je odlučnim porazom ugarske vojske[1].

Bitka kod Doboja
Deo Osmansko-ugarski ratovi
Vremepočetak avgusta 1415. godine
Mesto
Ishod pobeda bosansko-turske vojske
Sukobljene strane
Bosanska kraljevina
Osmansko carstvo
Ugarsko kraljevstvo
Komandanti i vođe
Hrvoje Vukčić Hrvatinić
Sandalj Hranić Kosača
Pavle Radenović
Ostoja Kotromanić
Ivan Morovićki
Ivan Gorjanski
Pavle Čupor
Vladislav Dubravčić
Jačina
nepoznato nepoznato
Žrtve i gubici
nepoznato nepoznato

Uvod uredi

Prognani gralj Tvrtko II Tvrtković 1414. godine prodire sa Turcima u Bosnu. Tvrtko je iskoristio tursku provalu da se učvrsti na vlasti, zajedno sa Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem. Do avgusta 1414. godine Tvrtko je već povratio vlast u gotovo čitavoj zemlji. O tome svedoči upozorenje Dubrovčana ljudima kneza Pavla Radenovića da će se požaliti kralju Tvrtku za pljačku njihove stoke. Pavle Radenović stao je na Tvrtkovu stranu[2]. Tvrtko je u zemlju došao avgusta 1414. godine što znači da je turska pomoć bila dovoljno jaka da se on smesta vrati na presto. Kralj Ostoja se i dalje nalazio u zemlji. Zajedno sa Sandaljem Hranićem, Ostoja se verovatno nalazio u planinama ili u nekom od utvrđenih gradova. Ostoji su Dubrovčani otkazali poslušnost i odbili su mu plaćanje danka. Na strani kralja Ostoje bio je ugarski kralj Žigmund Luksemburški koji mu jednom poveljom od 1. februara 1415. godine potvrdio zasluge za hrišćanstvo. Posle toga, Dubrovčani nisu mogli da odbiju da Ostoji isplate svetodmitrovski dohodak[3]. Međutim, istovremeno održavaju veze i sa Tvrtkom i šalju mu poduže pismo u kome mu se pravdaju da nisu pružali azil Ostojinim pristalicama[4].

Građanski rat u zemlji naveo je ne samo vlastelu, već i šire narodne mase, da u njemu uzme učešća stajući na stranu jednog od kraljeva. Vlasi stočari kralja Ostoje su u okolini Dubrovnika napadali ljude Sandalja Hranića i prelazili na stranu kralja Tvrtka. Turske čete pogoršavale su stanje u zemlji. Dubrovčani šalju pismo Đurđu Brankoviću u kome mu se izvinjavaju što njihovo poslanstvo nije stiglo u Srbiju da mu čestita na venčanju. Razlog je bila opasnost od turskih četa u Bosni[5]. Turske čete su preko Bosne prodirale u Dalmaciju, Krajinu, sve do Šibenika. Hrvoju su Turci omogućili da se održi na svojim posedima u Donjim Krajevima. Sa turskim četama, Hrvoje se 1415. godine spremao da napadne Split. Pregovarao je sa Mletačkom republikom oko zajedničkog napada. Za uzvrat, Hrvoje bi im predao grad Omiš. Mleci nisu pristali da Hrvoja direktno podrže svojom flotom zbog straha od Žigmunda. Međutim, pomagali su hercega oružjem i ratnom opremom[5].

Bitka uredi

 
Bosna oko 1412. godine

Turke je u Bosni predvodio Zek Melek. Melekovi odredi prodiru i u Hrvatsku, ali ih je stanje u Carigradu 1415. godine primoralo na povlačenje. Žigmundu je javljeno da je u Bosni ostalo malo Turaka na strani Hrvoja. Ipak, Ostoja se sa njima nije mogao sam obračunati, a Sandalj Hranić je dankom održavao mir. Istovremeno stiže vest da turski komandant Isak beg iz Skoplja sprema napad na Dalmaciju i Hrvatsku[6]. Mađarska vojska se sredinom juna okuplja u Usori, oko grada Doboja, sa namerom da Bosnu očisti od Turaka. Ime grada Doboj se po prvi put tada pominje u istorijskim izvorima: in Uxora suptus castrum Doboy (U Usori pod tvrđavom Doboj)[7]. Međutim, na iznenađenje ugarskog kralja, sva bosanska vlastela bila je protiv Ugara. Hrvoje Vukčić i Sandalj Hranić su se izmirili. Dogovoreno je da sultan prihvati Ostoju za kralja Bosne. Tvrtko je žrtvovan da bi se postiglo jedinstvo. Ugari su sada bili u teškoj situaciji. Od bosanske vlastele prišao im je jedino Vladislav Dubravčić, gospodar usorskog grada Kovača. U Bosnu pristiže i vojska koju je sakupio Isak-beg[2]. Početkom avgusta 1415. godine sukobile su se turska i ugarska vojska pred Dobojem. Bitka je završena strahovitim porazom Ugara. Bosanska vlastela, na strani Ugara, je tokom bitke prelazila na tursku stranu. U zarobljeništvo su pali Ivan Morović, Ivan Gara i Pavle Čupor. Dubrovčić je svoj grad predao Turcima. Morović i Gara oslobodili su se nakon plaćanja otkupa. Pavla Čukora je Hrvoje Vukčić zašio u bivolju kožu i bacio u reku Bosnu[8].

Posledice uredi

Bitka kod Doboja predstavlja važnu prekretnicu u istoriji srednjovekovne bosanske države. Ugarska, koja je do tada igrala dominantnu ulogu u unutrašnjim prilikama u Bosni, potisnuta je od strane sve moćnijeg Osmanskog carstva. Bosanska vlastela orijentiše se prema novim gospodarima[2]. Od 1415. godine nema više ozbiljnijih ugarskih upada u Bosnu. Bosanska vlastela stiče moćnog saveznika u borbi protiv katolicizma. Na dvoru bosanskog kralja u Sutjesci, našla se 23. avgusta sva bosanska vlastela, Sandalj Hranić, Hrvoje Vukčić, Pavle Radenović, Pavle Radišić Klešić, vojvoda Vukmir Zlatonosović, Dragiša Dinčić i sam kralj Ostoja. Predvođena samim kraljem Ostojom, vlastela je tog dana na Parenoj Poljani kod Sutjeske napala kneza Pavla Radenovića. Pavle je ubijen od strane Sandaljevih ljudi. Njegov sin, Petar, svezan je i poslat u Bobovac. Opravdanje je bilo da je Pavle "izdao ceo svet, i Dubrovnik, i Bosnu i Ugarsku". Stvarni uzrok atentata na Pavla bio je njegov sukob sa Hranićem. Dubrovčani nisu opravdavali ovaj postupak. Pavle je sahranjen u Vrhbosni, na mestu koji i danas nosi naziv Pavlovac[9][1].

Reference uredi

  1. ^ a b Mišić 2014, str. 55.
  2. ^ a b v Ćirković 1964, str. 242.
  3. ^ Ćorović 1940, str. 412.
  4. ^ Ćirković 1964, str. 242–3
  5. ^ a b Ćorović 1940, str. 415.
  6. ^ Ćorović 1940, str. 415–6
  7. ^ „Susreti Dobojlija”. Arhivirano iz originala 01. 11. 2020. g. Pristupljeno 25. 07. 2016. 
  8. ^ Ćorović 1940, str. 416.
  9. ^ Ćorović 1940, str. 417.

Literatura uredi