Bitka kod Kare se odigrala 53. p. n. e. i bila je odlučujuća pobeda partskog vojskovođe Surene nad rimskim vojskovođom Markom Licinijem Krasom. Njihove vojske su se susrele pokraj današnjih ruševina grada Harana u modernoj Turskoj.

Bitka kod Kare
Deo Rimsko-partskih ratova

Područje pod vlašću Parta na vrhuncu njihove moći
(kraj 1. veka)
Vreme53. p. n. e.
Mesto
Kara (Haran), današnja Turska
UzrokInvazija Rima na Partsko kraljevstvo
Ishod odlučujuća pobeda Parta
Sukobljene strane
Rimska republika Partijsko kraljevstvo
Komandanti i vođe
Marko Licinije Kras Surena
Jačina
35.000 legionara
4.000 konjanika,
4.000 lakih pešaka
9.000 lakih konjanika-strelaca,
1.000 katafrakta (teška konjica)
Žrtve i gubici
20.000 mrtvih,
10.000 zarobljenih,
4.000 ranjenih
Vrlo mali

Politička pozadina u Rimu uredi

Rat u Partskom kraljevstvu je rezultat političkih dogovora Prvog trijumvirata između Marka Krasa, Pompeja i Julija Cezara. U martu i aprilu 56. p. n. e. održani su sastanci u Raveni i Luci, u Cezarevoj provinciji Galiji, u cilju učvršćenja poljuljanog parterstva stvorena četiri godine ranije. Dogovoreno je da će članovi trijumvirata pomagati jedan drugom u održavanju političke moći i uticaja; Cezarove kontrole nad Galijom uoči izbora 55. p. n. e., odnosno zajedničke Krasove i Pompejeve druge kandidature za rimskog konzula. Dogovor je uključivao međusobnu vojnu, finansijsku i političku podršku. Nakon uspeha na rimskim političkim izborima, dogovoreno je da Pompej upravlja hispanskim provincijama, dok je Krasu pripala kontrola nad Sirijom, što je impliciralo uključivanje u rat protiv Partskog kraljevstva. Ekstremno bogati Marko Kras imao je oko šezdeset godina kada je odlučio da se upustiti u sukob s Partima. Antički istoričari poput Plutarha često ističu Krasovu pohlepu kao glavni motiv za ratovanje[1] Iako je bio najbogatiji čovek antičkog doba, nije stekao vojnu reputaciju u Rimu, uprkos uspešnom gušenju Spartakove pobune robova. Plutarh spominje kako je sam Cezar dao moralnu podršku Krasovom nastojanju na napadne Parte, ocenjujući takav pohod respektabilnim i nimalo konkurentskim njegovim ličnim vojnim pohodima. Ciceron pak dodaje još jedan razlog; Krasovu ambiciju da pobedom nad Partima izjednači vojnu slavu s Cezarom koji je uspešno pokorio Galiju[1]

Neki Rimljani su se bunili protiv rata s Partima. Ciceron je taj pohod nazvao "nulla causa" (ratom bez opravdanja), jer Partsko kraljevstvo nije bilo pretnja Rimu. Protiv pohoda se bunio i tribun Ateij Kapito, koji se javno gnušao protiv te opcije. Uprkos kritikama, Marko Kras je napustio Rim 14. novembra 55. p. n. e. i zaputio se na istok, gde mu se u Siriji tokom zime 54.-53. p. n. e. priključio i njegov sin, koji je doveo hiljade keltskih konjanika iz Galije koji su bili odani mladom vođi sve do svoje smrti.

Pripreme za rat uredi

Kras je stigao u Siriju krajem 55. p. n. e. i odmah je počeo da troši svoj ogromni kapital na stvaranje sopstvene vojske. Uz pomoć helenističkih naselja u Siriji i jermenskog kralja Artavasdesa II, Kras je krenuo na Partsko kraljevstvo. Artavasdes mu je savetovao da krenu kroz Jermeniju da bi izbegli pustinje, ali je Kras taj predlog odbio. Kao odgovor, partski kralj Orod II je podelio snage i poveo većinu svoje vojske, uglavnom pešadijske strelce i manji deo konjice, na sever da kazni Jermene. Ostatak vojske koji su činili uglavnom konjanici poslao je da izvidi, uspori ili uništi Krasovu vojsku. Taj ostatak vojske vodio je general Surena, koji se suočio s rimskom vojskom u blizini grada Kare (Harana). Iako su rimski vojnici bili demoralizovani zbog vruće klime, bili su četiri do pet puta brojniji od partskih vojnika.

Bitka uredi

 
Reljef u Iranu koji prikazuje tešku konjicu (katafrakte).

Partska vojska od 1.000 katafrakta (teška konjica) i 9.000 strelaca na konjima susrela se s Rimljanima kod Harana. Te snage ipak nisu bili deo glavne partske vojske koja je krenula u Jermeniju pod vođstvom kralja Oroda II, već pomoćna vojska koja je trebalo da izviđa i usporava rimsko napredovanje, ili da porazi Rimljane u slučaju da budu dovoljno slabi. Krasova konjica se probila na čelu rimske vojske i sukobila se sa katafraktima, ali inferiorno rimsko oružje nije uspevalo da probije teške oklope partske konjice. Rimska konjica koje je brojčano bilo čak četiri puta veća od partske ubrzo je potpuno uništena, zajedno s Krasovim sinom Publijem koji je ubijen.

Istovremeno su partski strelci na konjima okružili rimske legije i zasipali ih strelama. Kras je brzo postavio svoje legije u formaciju velikog šupljeg četverougla da bi sprečio znatno mobilnije partske snage da probiju rimska krila. General Surena je naredio svojim teškim konjanicima da sakriju oklope ispod odeće, pa su prilikom napada na legionare katafrakti prema dogovorenom signalu istovremeno otkrili svoje svetle oklope.

Surena je bio zadivljen malim učinkom na moral rimskih snaga i procenio je da katafrakti neće biti dovoljni da se razbiju rimske formacije. Zato je poslao svoje strelce na konjima da zasipaju legionare kišom strela držeći se na sigurnoj udaljenosti. Kras je na to postavio legije u "formaciju kornjače" da bi sprečio da partske strele ranjavaju njegove vojnike. Većina odapetih strela nije bila smrtonosna za Rimljane, ali su ih ranjavale. Ipak, dugotrajna opsada, mobilnost partskih snaga, količina ispaljenih strela i tehnologija kompozitnog luka doveli su do smrti hiljada rimskih legionara.

 
Partski princ Surena, pronađen u Kuzestanu oko godine 100., izložen u Nacionalnom muzeju u Iranu.

Krasov plan je bio da zaštiti svoje legionare od strela sve dok strelci na konjima ne ostanu bez strela[2] Posle nekoliko časova, legionari su počeli da padaju zbog vrućine, žeđi i istrajnih napada partskih strelaca. Rimljani su konačno bili potpuno opkoljeni. Formacija kornjače je delovala kao efikasna odbrana, ali nije imala nikakav ofanzivni učinak protiv mobilne partske konjice. To je dalo Sureni povod za direktni napad katafraktima na rimske snage, koje su ubrzo prepolovljene nakon čega su se dale u paničan beg. Kras je bio u prilici da pobegne, ali je bezuspešno pokušao da se upustiti u pregovore s Partima, pa je konačno i on ubijen.

Neki izvori tvrde da su Parti sipali istopljeno zlato u Krasovo grlo, kao znak prezira prema njegovoj pohlepi. Na kraju, bio je to jedan od najvećih rimskih poraza u istoriji; gubici su bili oko 20.000 mrtvih vojnika, dok je većina ostatka zarobljena. Parti su imali minimalne gubitke.

Posledice uredi

Rim je bio osramoćen ovim porazom, a gorčina poraza bila je još veća zato što su u ruke Parta pali rimski vojni simboli (legionarski orlovi). Plutarh spominje kako su Parti nakon zarobljavanja obukli Krasu žensku odeću i paradirali s njim kroz celo kraljevstvo. Ipak, verovatno je da se radi samo o rimskoj propagandi.

Orod II, koji je u Jermeniji vodio glavninu partske vojske, porazio je Jermene i osvojio njihovu zemlju. Ipak, veliki Surenov uspeh izazvao je ljubomoru i strah kod partskog kralja, koji je naredio da ga pogube. Posle Surenove smrti, Orod II je vodio vojne ekspedicije u Siriju, ali one nisu donele uspeh. Bitka kod Harana bila je jedna od prvih glavnih bitaka između Rimljana i Parta. Bitka je takođe stvorila mit kako se rimska vojska ne može suprotstaviti partijskoj, što su opovrgle kasnije rimske pobede u pojedinim bitkama.

Nekoliko vekova pre ove bitke i Rimljani i ostali su bili uvereni kako je rimska vojska nezaustavljiva, jer do tada su uspešno osvojili i apsorbovali svaku zemlju koja im se suprotstavila. Posle bitke kod Harana, rimska reputacija je značajno opala, barem u pogledu istoka. Nakon bitke, Rim će još sedam vekova voditi neodlučan rat protiv iranskih dinastija Parta i Sasanida, u kome nijedna strana nije uspela da osvoji ili pokori drugu.

U popularnoj kulturi uredi

Rimski vojnici zarobljeni u bici kod Kare su protagonisti Ranks of Bronze, naučno-fantastične priče američkog autora Dejvida Drejka iz 1979. (objavljene u časopisu Sirius), a koja je kasnije proširena u roman.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b „The Internet Classics Archive | Crassus by Plutarch”. Classics.mit.edu. Arhivirano iz originala 04. 05. 2017. g. Pristupljeno 23. 10. 2010. 
  2. ^ „History of Iran: General Surena, The Hero of Carrhae”. Iranchamber.com. Pristupljeno 23. 10. 2010.