Bitka na Krbavskom polju
Ovaj članak sadrži spisak literature, srodne pisane izvore ili spoljašnje veze, ali njegovi izvori ostaju nejasni, jer nisu uneti u sam tekst. |
Bitka na Krbavskom polju je vođena na Krbavskom polju kod Udbine u današnjoj Hrvatskoj između vojski Osmanskog carstva i hrvatskih feudalaca 9. septembra 1493. Bitka je predstavljala težak poraz za hrvatsko plemstvo.
| Krbavska bitka | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
 | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Osmansko carstvo |
 Kraljevina Dalmacija i Hrvatska | ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Jakub-paša Hadum | ban Emerik Derenčin | ||||||
| Jačina | |||||||
| 8.000 konjanika |
2.000 konjanika 8.000 pešaka | ||||||
| Žrtve i gubici | |||||||
| 1.000 | 10.000 | ||||||
Uvod uredi
Nakon pada srednjovekovnog Bosanskog kraljevstva pod vlast Osmanskog carstva 1463, južni i centralni delovi kraljevstva Hrvatske su ostali nezaštićeni, a odbrana je prepuštena nižem hrvatskom plemstvu koje je držalo malo vojnika u utvrđenim pograničnim oblastima. Turci su u međuvremenu stigli do reke Neretve i pokorili Hercegovinu 1482, time otvorivši nov put do Hrvatske, vešto izbegavši utvrđene pogranične gradove. Kroz Hrvatsku turska laka konjica je stizala čak do Kranjske i Koruške, ugrožavajući time i granice Mletačke republike.
Bitka uredi
Krajem leta 1493. godine, Jakub-paša Hadum je provalio sa svojim akindžijama (lakom konjicom), ukupno oko 8.000, preko reka Une i Kupe u Štajersku i opustošio Celje i Ptuj. Prilikom povratka iz Slovenije, Turci su opustošili i Hrvatsko Zagorje, spalili i opljačkali bogati gradić kneza Frankopana, Modrušu, u kojem je bila i smeštena biskupija, s ciljem povratka u Bosnu, pri čemu nije poznato kojim pravcem su se vraćali. Prema podacima jednog turskog letopisca, Jakub-paša je sa svojim snagama naišao na hrvatske feudalne snage na jednoj planini (veruje se Mala Kapela), koje su mu preprečile put. Kako je bio ugrožen s leđa od štajerskog grofa, Jakub-paša je ponudio hrvatsko banu Emerih Derenčinu novac ukoliko bi ga ovaj pustio da nastavi put prema Bosni. Ban Derenčin, uveren u premoć svojih snaga nad izmorenim turskim snagama, kao uslov traži i oslobađanje čitavog roblja i predaju celog plena, što Jakub-paša ne prihvata. Dok su još trajali pregovori oko otkupa, Jakub-paša je uputio turske snage preko Krbave kao bi iskoristio priliku i izvukao se iz, za njega, teškog položaja.
Čim je saznao za promenu pravca kretanja turskih snaga, ban Derenčin je pregrupisao snage i na Krbavskom polju okupio do tada međusobno zavađene hrvatske knezove, Ivana Frankopana Cetinskog, Bernardina Frankopana Modruškog, Nikolu Frankopana Tržičkog, Karla Gušića, Petra II Zrinskog, jajačkog bana Mihajla Petkaua, Juraja Vlatkovića, sina hercega Vlatka Kosače i druge. Hrvatske snage su brojile oko 3.000 teških konjanika, oko 2.000 pešaka i oko 6.000 slabo naoružanih i vojno neobučenih seljaka. Iako su neki od knezova predlagali napad na turske snage na planinskom zemljištu, što je bilo neuobičajena taktika vojski feudalnog razdoblja i mogući pravi izbor, odlučeno je da se Turci napadnu frontalno u tri konjičke grupe po običaju tog vremena. Prvu grupa su sačinjavale slavonske banderije pod zapovedništvom Ferdinanda Berisburha, drugu - hrvatske snage pod Ivanom Frankopanom Cetinskim i jajačkim banom Mihajlom Petkauom i treću - ostatak pod Nikolom Frankopanom Tržičkim i Bernandom Frankopanom Modruškim. Između ovih konjičkih skupina su bili raspoređeni seljaci i pešadija.
Kad je Jakub paša shvatio da je sa hrvatskim snagama boj neizbežan, dao je pobiti sve zarobljenike sposobne za bitku, te je svoje akindžije posložio takođe u tri skupine (prema teritorijalnoj pripadnosti akindžija - Srbija, Bosna i Sandžak). Namera Jakub paše bila je da se hrvatski konjanici namame u ravnicu gde će ih obuhvatom tući dva odreda skrivenih u zasedi. Manji deo turskih konjanika (oko 3.000) preplivao je reku Krbavu u nameri da udari u bok hrvatskim bojnim položajima.
Tog jutra, 9. septembra 1493, duvao je jak vetar i podizao prašinu i istu je nosio prema hrvatskoj vojsci, te joj zaklanjao optičku vidljivost s turskom vojskom. Zbog toga ban Derenčin nije znao za manevar onih 3.000 akindžija koji su preplivali Krbavu i kretali se bočno.
Bitku su započeli akindžije iz Srbije pod zapovedništvom Ismail bega koji su nakon kraće borbe stali odstupati i za sobom povlačiti hrvatske banderije (ovo je varka koja će skupo stajati hrvatske konjanike). Kada su hrvatski konjanici zašli na šumoviti deo istočne obale Krbave, s leđa ih je napao Mehmed beg sa svojim akindžijama iz Bosne. Gotovo istovremeno frontalno je napao Jakub paša sa akindžijama iz Sandžaka, a onih 3.000 akindžija koji su ponovno prešli Krbavu sada je iznenada udarilo u bok hrvatskoj vojsci. Bitka se odigrala na otvorenom polju, te ni jedna ni druga strana nije uključivala i koristila utvrde kraj Udbine.
Ovako napadnuta (s boka, s fronta i s leđa) hrvatska vojska trpela je teške gubitke, a nevolja je bila još veća jer su u samom početku poginuli Ivan Cetinski i Juraj Vlatković, a njihovi banderiji ostali su obezglavljeni i bez zapovednika, te postali lagani plen turskim akindžijama. Ubrzo nakon toga došlo je do strašne katastrofe i potpunog poraza hrvatske plemićke i banske vojske.
Da je ishod bitke na Krbavskom polju završio kobno po nekada snažno Hrvatsko kraljevstvo u to nema nikakve sumnje, ali da je ishod bio drugačiji, odnosno da je ban Derenčin pričekao štajerske odrede vojvode Jakoba Sekelja, bitka bi verovatno imala drugačiji ishod.
Posledice uredi
Krbavska bitka je početak i glavni uzrok raspada celog bivšeg Hrvatskog kraljevstva. U toj bici propale su mnoge hrvatske plemićke porodice. Poginuli su knez Ivan Frankopan Cetinski, jajački ban Juraj Vlatković, sin bana Derenčina Mirko Derenčin, a sam ban Derenčin umro je u turskom zarobljeništvu. Poginulo je i 70 sveštenika i redovnika i još oko 10.000 hrvatskih vojnika. To je bio veliki gubitak sposobnih muškaraca za odbranu, a među njima onog najvažnijeg, hrvatskog plemstva koje je bilo glavni nosilac i predvodnik u odbrani zemlje.
Hrvatski narod od tada uzmiče od Neretve prema Cetini i Velebitu, sa Spreče prema Savi i dalje kroz Srem i Slavoniju, s Vrbasa prema Uni i dalje prema Korani i Kupi, te je kraljem 16. veka nekadašnje Hrvatsko kraljevstvo svedeno na uski pojas od Drave do Jadranskog mora površine jedva 16.800 km². Hrvatski poraz u kojem je izginuo „cvijet plemstva hrvatskog“ od godine 1558. hrvatski sabor zove i Krvavo polje.
Literatura uredi
- Imamović, Mustafa (1998). Historija Bošnjaka ; [2. izd.]. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, (Sarajevo : OKO). COBISS.SR 326950 COBISS.BH 326950
- Prelog, Milan (1912). Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade. Dio 1 : (1463—1739) (PDF). Sarajevo: J. Studnička i drug, (Sarajevo : Sarajevoer Tagblatt). COBISS.SR 1548794602 COBISS.SR 101211143 COBISS.SR 24662287 COBISS.RS 101211143 COBISS.BH 101211143 COBISS.BH 24662287
- Šabanović, Hazim (1982). Bosanski pašaluk : postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost. COBISS.SR 512028585 COBISS.RS 512028585 COBISS.BH 4589625
