Bitka na Malajnici

Bitka na Malajnici (1807) bila je prva zajednička borba Srba i Rusa protiv Turaka u Prvom srpskom ustanku. Bitka se završila pobedom srpsko-ruske vojske.

Bitka na Malajnici
Deo Prvog srpskog ustanka

Bitka na Malajnici
Vreme1. jul 1807.
Mesto
Ishod ubedljiva srpska pobeda
Sukobljene strane
Srpski ustanici
 Rusko carstvo
 Osmansko carstvo
Komandanti i vođe
Karađorđe Petrović
Rusko carstvo general Isajev
Milenko Stojković
Osmansko carstvo Mula-paša Vidinski
Osmansko carstvo Gušanac Alija
Jačina
4.500 srpskih ustanika
Rusko carstvo 600 ruskih pešaka i 200 kozaka[1]
5.000-8.000[1]
Žrtve i gubici
80 poginulih Srba
Rusko carstvo ruski gubici nepoznati[1]
oko 1.000 poginulih[1]

Uvod uredi

Posle oslobođenja Beograda i osiguranja zapadne granice ustaničke Srbije na Drini, Karađorđe je krajem proleća 1807. uputio u istočnu Srbiju Milenka Stojkovića i Petra Dobrnjca sa vojskama braničevske i požarevačke nahije sa zadatkom da Timočku Krajinu oslobode od Turaka. Sa istim zadatkom upućen je iz Soko-Banje Hajduk Veljko Petrović sa svojim ustanicima prema Štubiku.[1]

Milenko Stojković je u nastupanju prema Krajini zauzeo Poreč i Štubik, ali je pred selom Malajnica napadnut od zapovednika Vidina Mula-paše i Alije Gušanca sa oko 5.000-8.000 turskih vojnika i krdžalija. Milenko Stojković sa vojskom odstupio je u Štubik, gde se utvrdio. Turci su se utvrdili na Malajnici i opseli Štubik.[1]

Pošto je ruska vojska pod generalom Isajevim (rus. Исаев) izbila na Dunav i prešla na Veliko ostrvo, Karađorđe je sa vojskama smederevske i gročanske nahije pošao u pomoć Milenku; sredinom juna sa oko 4.500 pešaka i konjanika stigao je na Štubik i podigao šančeve prema Turcima.[1]

U međuvremenu probili su se Milenko i Vujica Vulićević kroz turske položaje i javili se Karađorđu na Štubiku, odakle ih je on uputio sa 300 konjanika u susret Rusima. Blizu sela Mihajlovca sastali su se Rusi i Srbi 20. juna 1807.[1]

Dana 30. juna general Isajev i Karađorđe izvršili su procenu turskih položaja na Malajnici i odredili raspored za napad. Sutradan ujutro Rusi su prvo otvorili topovsku vatru po logoru Mula-paše, a zatim su Milenko Stojković sa 1.500 Braničevaca i Vujica Vulićević sa 600 Smederevaca, uz ruski olonecki bataljon (600 pešaka), 200 kozaka i 200 srpskih dobrovoljaca krenuli u napad, brzo uskočili u turske šančeve u kojima je nastala prava seča. U borbi prsa u prsa su se Srbi i Rusi bolje snalazili. Turke u šančevima obuzela je panika, koja se prenela na logor.[1]

Posledice uredi

Mula-paša je pobegao na konju, a potom Alija Gušanac sa preostalim Turcima uz gubitke od 1.000 poginulih. Srbi su imali oko 80 poginulih, a ruski gubici su nepoznati. Ruski olonecki bataljon hrabro se borio, zbog čega je Karađorđe njegove vojnike nazvao svojom braćom.[1]

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž z i Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (tom 5). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 234. 

Literatura uredi