Bijafra

сецесионистичка држава која је постојала на територији данашње југоисточне Нигерије

Republika Bijafra je bila secesionistička država koja je postojala na teritoriji današnje jugoistočne Nigerije.[2] Postojala je od 30. maja 1967. do 15. januara 1970.[3] Bijafru je naseljavao narod Igbo,[1][4] koji je predvodio secesiju zbog ekonomskih, etničkih, kulturnih i religijskih tenzija između brojnih naroda Nigerije i osnivanja Nigerije 1960. Izdvajanje Bijafre je dovelo do Nigerijskog građanskog rata, koji se završio vraćanjem Bijafre pod suverenitet Nigerije

Republika Bijafra
Republic of Biafra
Zastava
Zastava

Geografija
Prestonica Enugu
Društvo
Službeni jezik engleski jezik (zvanični)
Igbo[1]
Oblik države Republika
Istorija
Postojanje  
 — Osnivanje 30. maj 1967.
 — Ukidanje 15. januar 1970.
Geografske i druge karakteristike
Površina  
 — ukupno 76.145,65 km²
Stanovništvo 13.500.000 (1967)
Valuta Bijafranska funta
Zemlje prethodnice i naslednice
Bijafre
Prethodnice: Naslednice:
Nigerija Nigerija

Bijafru su priznali Gabon, Haiti, Obala Slonovače, Tanzanija i Zambija. Izrael, Francuska, Portugal, Rodezija, Južnoafrička Republika i Vatikan nisu zvanično priznali Bijafru, ali su joj pružali podršku.

Istorija uredi

 
Satelitska snimka Bijafre

Godine 1960, Nigerija je postala nezavisna od Ujedinjenog Kraljevstva.[2] Kao i u drugim novim afričkim državama. granice nisu bile usklađene s pređašnjim teritorijama. U severnom pustinjskom delu zemlje nalazile su se poluautonomne feudalne muslimanske države, dok su jug zemlje većinom nastanjivali hrišćani i animisti. Nigerijske zalihe nafte, koja je primarni izvor prihoda zemlje, nalaze se na jugu države.[5]

Nakon nezavisnosti, Nigerija se našla podeljena na razne etničke grupe: Hausa i Fulani na severu, Joruba na jugozapadu i Igbo na jugoistoku. Kao odgovor na pobune od godinu dana ranije, u kojima je poginulo oko 30.000 Igboa, a oko milion postalo izbeglice, u januaru 1966, grupa istočnih Igboa sprovela je vojnu pobunu čiji je cilj bilo izdvajanje iz Nigerije. U to je vreme na vlast došao Jakubu Govon. U tadašnjim sukobima poginulo je nekoliko hiljada Igboa.

U januaru 1967, vojni vođe i funkcioneri svake regije dogovorili su se u Aburi o labavoj konfederaciji između regija. Nakon nekog vremena, istočnjaci su odbacili plan pomirenja i 26. maja odlučili se na odcepljenje od Nigerije. Dana 30. maja vojni funkcioner Istočne regije Čukvuemeka Odumegvu Odžukvu proglasio je Republiku Bijafru, čitajući imena istočnjaka koji su poginuli u nasilju posle državnog udara.[5] Zbog zaliha nafte u tom području izbijaju sukobi.

Rat uredi

 
Oznaka bijafrijskih vazdušnih snaga

Nakon toga, Savezna vojna vlada (FMG) započela je akcije kako bi ponovno pripojila Istočnu regiju. Iako u početku nisu imali uspeha, kasnije je FMG počeo da osvaja teritorije, te su do 1968. smanjili teritoriju Bijafre na jednu desetinu izvorne teritorije.[6]

U septembru 1968, savezna vlada započela je s poslednjom ofanzivom. Iako u početku ta akcija nije imala uspeha, kasnije je FMG probila bijafrijsku odbranu. Dana 30. juna 1969, nigerijska je vlada zabranila pomoć Crvenog krsta Bijafri. Nakon dve nedelje dopuštena je lekarska pomoć, uz ograničenje pomoći u hrani. U junu 1969, Odžukvu je pozvao Ujedinjene nacije da dogovori prekid vatre. Savezna vlada je tad pozvala Bijafru na predaju. Nakon akcija u decembru, Odžukvu je pobegao u Obalu Slonovače ostavljajući načelnika štaba Filipa Efijonga na čelu vlade. Efijong je u januaru pozvao na prekid vatre, te se predao FMG-u. U tom razdoblju je oko milion ljudi umrlo od posledica rata i gladi.[7][8]

Geografija uredi

 
Mapa Bijafre.

Teritorija Bijafre obuhvatala je oko 76.000 km² teritorije današnje jugoistočne Nigerije[9], a graničila je s Nigerijom na severu i Kamerunom na istoku. Na jugu je Bijafra izlazila na Gvinejski zaliv. Reke Kros i Niger su preko Bijafre ulazile u Atlantski okean. U tom području Nigerije nađene su velike zalihe nafte.

Klima uredi

U Bijafri vlada tropska klima s izraženim suvim i kišnim sezonama. Kišna sezona traje od aprila do oktobra, a karekterišu je obilne padavine i visoka vlažnost. U razdoblju između juna i jula, padne oko 360 mm kiše. Dnevne temperature variraju između 22 i 30 °C. Sušna sezona traje od novembra do aprila. Padavine u februaru iznose samo 16 mm. U tom razdoblju temperature variraju od 20 °C noću, te do 36 °C danju.[10]

Jezik uredi

Najgovoreniji jezik u Bijafri bio je igbo.[11] Ovaj jezik sastoji se od hiljada različitih dijalekata. Takođe uz igbo, u Bijafri su se govorili i razni drugi jezici, kao ibibio i idžo.

Reference uredi

  1. ^ a b Smith, Daniel Jordan (3. 3. 2011). „Legacies of Biafra: Marriage, 'Home People' and Reproduction Among the Igbo of Nigeria”. Africa. 75 (1): 30—45. S2CID 144755434. doi:10.3366/afr.2005.75.1.30. „In 1967, following a succession of military coups and interethnic violence, the predominantly Igbo-speaking region of south-eastern Nigeria attempted to secede, declaring the independent state of Biafra 
  2. ^ a b Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 144. ISBN 86-331-2075-5. 
  3. ^ Daly, Samuel Fury Childs (2020). A History of the Republic of Biafra: Law, Crime, and the Nigerian Civil War. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-1-108-84076-7. S2CID 225266768. doi:10.1017/9781108887748. 
  4. ^ Lewis, Peter (2007). Oil, Politics, and Economic Change in Indonesia and Nigeria. University of Michigan Press. str. 78. ISBN 9780472024742. „setting in motion a chain of social conflicts that culminated in the attempted secession of Igbo nationalists in 1967 
  5. ^ a b Barnaby Philips (13. 01. 2000). „Biafra: Thirty years on” (HTML). BBC (na jeziku: engleski). 
  6. ^ „On This Day (30 June)” (HTML). BBC. 
  7. ^ Brooke, James. „Few Traces of the Civil War Linger in Biafra” (HTML). New York Times (na jeziku: engleski). 
  8. ^ Murray, Senan. „Reopening Nigeria's civil war wounds” (HTML). BBC (na jeziku: engleski). 
  9. ^ „Introducing the Republic of Biafra” (HTML). Government of the Republic of Biafra (na jeziku: engleski). Biafra Land. 
  10. ^ „Igbo insight guide to Enugu and Igboland's Culture and Language”. 
  11. ^ Ònyémà Nwázùé. „INTRODUCTION TO THE IGBO LANGUAGE”. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi