Boetije

Римски сенатор и филозоф с почетка 6 века

Boetije (lat. Anicius Manlius Severinus Boethius; Rim 480-Pavija 524. ili 525) je bio hrišćanski filozof s početka 6. veka. Nadimak „poslednji Rimljanin“ je dobio zbog izuzetne privrženosti antici.

Boetije

Biografija uredi

Boetije je rođen u rimskoj plemićkoj porodici koja je prešla u hrišćanstvo još mnogo pre njegovog rođenja. Kada mu je otac, rimski konzul, 487. godine umro, dečaka je podigao uticajni staratelj čijom se ćerkom oženio i tako ostvario brz napredak u rimskoj državnoj administraciji. Poznavanje grčkog nije više bilo uobičajeno među rimskim višim klasama, ali je Boetije nekako uspeo da nauči jezik. Njegovo legendarno vladanje grčkim stvorilo je mit o tome da je do osamnaeste godine učio u Atini. Rano sazreli Boetije poboljšao je Teodorikove odnose sa varvarskim kraljevima. Upravljao je izgradnjom vodenog i sunčanog sata za burgundskog kralja i izabrao harfistu za franački dvor kralja Klodovika.

Do 510, sa samo trideset godina, unapređen je u zvanje konzula; dvanaest godina kasnije doživeo je da njegovi mladi sinovi postanu konzuli, a već sledeće godine kao magister officiorum uspeo se na položaj poverljivog savetnika kralja Teodorika.

U međuvremenu Boetije je nekako našao vremena da stvori biblioteku enciklopedijskog obima - delom sačinjenu od sopstvenih spisa, delom od prevoda sa grčkog. On je izmislio ime quadrivium (prvobitno quadruvium) za jednu vrstu obrazovnog programa. Četiri „matematičke“ discipline (aritmetika, muzika, geometrija i astronomija) predstavljale su put ka poznavanju numeričkih „suština“ koje su neoplatonisti nazivali jedinim pravim objektima saznanja. Boetije je napisao raspravu o svakoj od matematičkih disciplina. Njegovi spisi Aritmetika i Muzika (prvo delo muzičke teorije za koje se zna na hrišćanskom Zapadu) održali su se i postali standardni tekstovi srednjeg veka. Tako je za čitaoca sa latinskog, učenog čoveka srednjeg veka, Boetije sačuvao „osnovne elemente umetnosti i nauke Grčke“. Po analogiji sa quadriviumom za matematičke discipline, srednji vek će za verbalne discipline (gramatika, retorika i logika) proizvesti trivium.

Quadrivium i trivium su zajedno obuhvatali sedam slobodnih umetnosti. Boetije je takođe obezbedio bazične tekstove za proučavanje aristotelovske logike u srednjem veku. U svoja četiri teološka traktata o prirodi Boga i Hristovoj ličnosti obezbedio je model sređnjovekovnog sholasticizma, prototip za svetog Tomu Akvinskog, i tako stekao zvanje Prvog sholastičara. Boetije je koristio „teologiju“, za kojom se kao što smo videli tragalo barem još od Fila u prvom veku, da opiše filozofsko istraživanje prirode Boga. On mu je, isto tako, dao strogi aristotelovski karakter koji će sedam vekova kasnije uroditi plodom u delu Summa Theologica sv. Tome Akvinskog (otprilike između 1265. i 1293).

Učeni Kasiodor, Teodorikov državni sekretar, uputio je pohvale dvadesetpetogodišnjem Boetiju. „Kroz tvoje prevode Italijani čitaju Pitagoru muzičara, Ptolemeja astronoma, Nikomaha aritmetičara, Euklida geometra, dok teolog Platon i logičar Aristotel vode raspravu rimskim glasovima; ti si mehaničara Arhimeda vratio Sicilijancima na latinskom." Boetije je još kao mladić obznanio daje njegov životni poduhvat da „običaje naše Države poduči umeću grčke mudrosti“.

 
Boetije u tamnici

Boetijev kobni pad u kraljevu nemilost, sasvim po modelu aristotelovskog tragičnog heroja, načinio ga je tvorcem klasičnog dela punog utehe za kasnije vekove. Lična nesreća, zatvorska izolacija i odvojenost od knjiga podstaći će novu, sasvim originalnu viziju. On je uspeo da prevede i preobrazi istančanosti Platona i Aristotela u popularnu filozofiju. Boetijeva lična tragedija predstavljala je simptom nesigurnosti onoga doba, suparništva Istočnog i Zapadnog carstva. Teodorik Veliki postizao je u početku spektakularne uspehe u unapređenju produktivne koegzistencije između Gota i Rimljana. Proglasivši sve (uključujući svoje gotske saplemenike) pravno podređenim rimskom pravu, insistirao je na toleranciji ortodoksnih katolika i sigurnosti za nezaštićene Jevreje. Međutim, stišavanje šizme između Istočne i Zapadne crkve pothranilo je Teodorikove strahove da će se rimski podanici odreći njegove vladavine u korist istočnog pravoslavnog cara. Kada je rimski senator Albinije optužen za pisanje izdajničkih pisama caru Justinijanu, Boetije je impulsivno protestovao. „Senat, i ja sam, krivi smo za isti zločin. Ako smo mi nevini, Albinije ima podjednako pravo na zaštitu zakona." Smatrajući ovo priznanjem krivice i nalazeći potvrdu u falsifikovanom pismu Boetija istočnom caru, nesigurni Teodorik uhapsio je Boetija pod sumnjom da je počinio veleizdaju.

Čekajući u zatvoru na pogubljenje zbog veleizdaje, rimski senator stvorio je sredstvo preko koga se kroz srednji vek prenosila antička kultura i klasično delo puno utehe u nemirnim vekovima. Kobnu dokolicu koja je prouzrokovala nastanak ovoga dela nametnuo je Boetiju nepismeni ali prosvećeni kralj Teodorik Veliki u čijoj se službi nalazio. Boetije je tada, 523. godine, čamio zatočen u ćeliji u Pavijskoj kuli u blizini Milana kao žrtva sumnjičavog kralja i zavidljivih dvorana. Godinama se pripremao za ovo majstorsko ostvarenje zatvorske književnosti.

 
Boetijeva grobnica u San Pjetru in Sijel de Oro

Zatočeništvo koje mu je pružilo neželjeni odmor od službenih dužnosti prisililo je Boetija da se usredsredi na pitanja kobi i sudbine, a njegovo trajno vredno delo Uteha filozofije predstavljalo je tvorevinu ove dve poslednje bedne godine Boetijevog života. Gibon, uvek neprijateljski nastrojen prema metafizici, smatra ga „zlata vrednim delom... koje iskazuje neuporedive odlike nezavisno od varvarstva onoga vremena i situacije autora“. U zatvorskoj ćeliji i bez svoje biblioteke, Boetije je morao da se osloni na visoko kultivisanu memoriju, glavni izvor za naučnike u danima pre pojave štamparske mašine. Da je bio okružen svojim knjigama, teško da bi uspeo da napiše tako koncizno ili toliko popularno delo. Posle Biblije na latinskom, njegova knjiga bila je možda najčitanija knjiga evropskog srednjeg veka.

Delo uredi

 
Dialectica, 1547


Na prvi pogled, Boetijevo omanje delo, od nekih stotinak strana, sa naizmeničnim kratkim pasažima proze i stihova, liči na puku kolekciju spisa drugih autora. Ali sve je odista Boetijeva tvorevina, antologija njegovih sopstvenih bolnih klasičnih sećanja. Nam in omni adversitate fortunae infelicissimum genus est ifortunii, fuisse felicem. (Jer u svakom nepovoljnom obrtu sudbine, najgora nesreća sastoji se u tome što smo nekada bili srećni.) U ovo malo strana njegovo ogromno poznavanje antičkih filozofa postalo je rafinirano, ukrašeno i pojednostavljeno. Kroz dramatičan dijalog boginja Filozofija, Boetijeva sagovornica, vodi nas od samosažaljenja kroz „blaži lek“ (razumevanje hirova Sudbine) do „jačeg leka“ (umanjivanje značaja zemaljskih dobara koja zavise od Sudbine). Čovekov greh predstavlja puka zaboravnost, zamagljeno sećanje na dušu. Jer, kako je to Platon objasnio, pre rođenja svaka duša'je čista, posvećena Bogu. Filozofija obnavlja to sećanje. Ali kako u svetu u kome Bog predstavlja Dobro a istorijom upravlja božansko Proviđenje, može da postoji zlo? Svakodnevni zaokreti sudbine ne remete božanski plan, „nepokretnu tačku u stalno promenljivom svetu“. Što se više približimo toj središnjoj tački, odstupajući od rotirajuće nepostojanosti sveta, utoliko ćemo biti slobodniji. Ljubav nas drži na okupu i pomaže svakome od nas da povrati sećanje na svoju prvobitnu dušu.

Ali ako je Bog sve već unapred odredio, kako možemo biti slobodni da biramo? Filozofija, boginja puna utehe, razlikuje Božiji način razumevanja stvari od čovekovog. Ta razlika svodi se na njihov različit odnos prema vremenu. Um neprolaznog Boga „obuhvata u sebi celinu večnog života u jednoj jednovremenoj sadašnjosti“. „Sve što živi u vremenu postoji u sadašnjosti i napreduje od prošlosti ka budućnosti, i nema ničega u vremenu što može jednovremeno da obuhvati čitav opseg svoga života: ono je u poziciji da još uvek ne poseduje sutra a već je izgubilo juče. U ovom sadašnjem životu ne živiš ništa potpunije nego u tom nestalnom i prolaznom trenutku." Ovo objašnjava zašto božje predznanje ne poriče čovekovu moralnu odgovornost.

Uteha filozofije predstavlja delo zatvorske književnosti. Pobožni zatvorenik mora da na neki način „pred čovekom opravda božje puteve“. On ne može da umakne problemu teodiceje, pitanju kako dobrostivi Bog može da trpi zlo. Ovo pitanje će mučiti i druge autore zatvorske književnosti, ser Tomasa Mora koji je napisao Utešni razgovor (1534) i Džona Banjana u njegovom Poklonikovom putovanju (1676).

Za generacije koje nisu mogle da čitaju grčki i koje su izgubile kontakt sa mudrošću antičkih naroda, forma i stil Boetijeve Utehe pružali su pomoć. Mada puna pomnog logičkog rasuđivanja, njegova kratka poglavlja u kojima su se smenjivali proza i stihovi, bodrila su slučajnog čitaoca. Dijalog između optimistične Gospodarice Filozofije i neutešnog zatvorenika nastavlja zabrinuti laik.

Knjiga kojoj je bilo suđeno da postane klasično delo hrišćanskog srednjeg veka očito nije predstavljala delo jednog hrišćanina, iako je samo nekoliko od njegovih stanovišta izrazito ne-hrišćansko. Boetije je želeo da nas podstakne da „ponudimo skrušene molitve“ ličnom Bogu, „sudiji koji sve vidi“, ali on ne nudi izrazito hrišćansku doktrinu, niti citira Bibliju. On se pridržavao obećanja iz svog naslova, Uteha filozofije, tako stoje pomagao svakom usamljenom zatočeniku da dosegne Boga sopstvenom razboritošću.

Nesklon teologiji, Gibon se divio Boetiju jer „mudrac koji u istom delu može da vesto kombinuje bogatstva filozofije, poezije i elokvencije, mora da je već posedovao taj neustrašivi spokoj za kojim je tobož tragao. Neizvesnost, najgore od svih zala, napokon su okončali dželati... Oni su vezali čvrstu omču oko Boetijevog vrata i snažno stezali dok mu oči skoro nisu iskočile iz duplji; možda se u blažem mučenju, kad su ga tukli toljagama dok nije izdahnuo, može otkriti izvesna samilost. Ali njegov genij je preživeo i širio svetlost znanja kroz najmračnije razdoblje latinskog sveta..."

Kasnije generacije odale su počast Boetiju i njegovo delo nastavilo je bogat život u godinama koje su usledile. Vrhovni prevodilac Boetije konačno će i sam uživati pogodnosti koje donose najeminentniji i najveštiji prevodioci. Kralj Alfred Veliki (849—899) načinio je na staroengleskom slobodnu verziju Utehe sa sopstvenim dodatnim komentarima i proglasio Boetijevu knjigu jednom od četiri zlatne „knjige koje je neophodno da poznaje svaki čovek“. U narednom veku, švajcarski benediktinac iz manastira Sen Gal preveo je knjigu na stari crkveno-nemački. Neko ju je preveo na provansalski. Žan de Meng, autor drugog dela Romana o ruži iz trinaestog veka, preveo je čitavu Utehu na francuski. To je verovatno bila verzija koja je privukla Čosera da Utehu prevede u englesku prozu i utka Boetijevu filozofiju u poetičnost „Vitezove priče“ i Troila i Kreside. Dante je uvrstio Boetija u dvanaest zraka na sunčevom nebu:

«Tu gledajuć sve dobro duša sveta uživa koja svakom, tko k njoj puta nađe, sve varke razotkriva svijeta.» (Dante Alighieri, Raj, preveli Mihovil Kombol i Olinko Delorko, Matica hrvatska Zagreb 1961, Deseto pjevanje 124-126.)

Čoserov pokušaj bio je samo prvi od mnogih pokušaja „poengleženja“ Utehe. Najslavniji i najznačajniji bio je onaj kraljice Elizabete I (1533—1603). Godine 1593, ucveljena zbog vesti da se protestantski predvodnik Anri Navarski (1553—1610) odrekao protestantske stvari i prihvatio katoličku veru u Sen Deniju, ona je pokušala da stiša svoju „duboku žalost“ čitanjem Biblije i Svetih otaca i čestim savetovanjima sa nadbiskupom. Potom se svakodnevno tešila prevodeći Boetija pri čemu je posramila spore naučnike tako što je na svakih pola sata završavala po jednu stranicu. Stihove je pisala vlastitom rukom, a prozu diktirala svome sekretaru i čitavu Utehu završila za otprilike dvadeset četiri do dvadeset sedam časova. Naučnici se slažu da je uspela da očuva uzvišenost latinskog originala uz izvesnu „grubu raskoš“.

Uz Utehu filozofije, Boetijeva zbirka tekstova o muzici (oko 505) tešila je čitave generacije harmonijom svemira. Oslanjajući se na Pitagoru, Platona i Nikomaha - koje je prevodio, i sa kojima će ga predstavljati na srednjovekovnim crtežima - on je pomogao velikim Grcima da obezbede matematičku osnovu za muzičku teoriju na Zapadu.

Boetije je učinio besmrtnim njihov grandiozni koncept muzike. On je objasnio da je „muzika povezana ne samo sa razmišljanjem već i sa moralnošću... Duša svemira sliva se u jedinstvenu celinu u skladu sa muzičkim saglasjem“. Proučavajući univerzalno saglasje, musicus je bio kosmolog. Njegov odnos prema kompozitoru, pevaču ili sviraču bio je isti kao odnos arhitekte prema zidaru. Ili, kako je to iskazao Gvido d'Areco (oko 1000) „onaj koji stvara i komponuje muziku definiše se kao besvesno biće jer on ne razume“. Boetijeva rasprava obilato je koristila svaki detalj grčkih teorija i završavala se Ptolemejovom sopstvenom teorijom o podelama tetrakorda. Uprkos svojoj stručnosti, ili upravo zahvaljujući njoj, Boetijevo delo očuvalo se u 137 rukopisa i tako postalo jedno od prvih štampanih dela o muzici (Venecija, 1491-1492).

Prvi i najznačajniji Boetijev biograf bio je Kasiodor (Cassiodorus) koji mu je bio kolega kao senator. Ostale biografske podatke uglavnom crpimo iz Boetijevih dela. Boetije je pripadao rimskoj porodici iz Ancija. Bili su hrišćani već oko sto godina pre rođenja Beotija, kada im je član bio i vladar Olibrije (Olybrius). Boetijev otac je bio konzul 487. godine, ali je kratko posle toga umro, tako da je brigu o Beotiju vodio Quintus Aurelius Memmius Symmachus, sa čijom se ćerkom Rustikanom (Rusticiana) kasnije oženio. Pod ostrogotskim kraljem Teodorikom postao je senator 510. godine. Malo se zna o Boetijevom obrazovanju, ali je nesporno da je savršeno poznavao grčki. Raniji radovi o aritmetici i muzici baziraju se na delima palestinskog matematičara iz prvog veka ne. Nikomaha (Nicomachus) iz Gerase. Veoma malo je sačuvano o Beotijevoj geometriji, a ništa o njegovoj astronomiji, što ne čudi, jer je on daleki prethodnik Galileja i Bruna. Oko 520. Beotije postaje magister officiorum (upravitelj svih vladinih i dvorskih službi) pod Teodorihom. Optužen je da je komunicirao sa vizantijskim carem Justinom I, koji je bio pravoslavne vere, dok je Teodorih bio arijanac. Povod za optužbu je pokušaj odbrane Albinija (Albinius) senatora, koji se pismeno žalio Justinu na vladavinu Teodoriha. Čak je bio optužen i za bavljenje magijom i bogohuljenje. Nakon hapšenja egzekucija je verovatno izvršena u Paviji. Ostaci su mu kasnije prebačeni u crkvu San Pietro in Ciel d'Oro u Paviji. Postoji mogućnost da je tu došlo do neke zbrke sa imenjakom Svetim Severinom iz Norika, ali su obojica opevani kao mučenici od Dantea.

(biografski podaci po James Shiel-u, ostali komentari po Danijelu Dž. Borstinu)

  • Dela:
  • De consolatione philosophiae
  • Peri hermeneias
  • KatAgoriai

Reference uredi

Spoljašnje veze uredi