Vazokonstrikcija je medicinski pojam koji označava sužavanje lumena krvnog suda izazvano stezanjem (sa povećanjem krvnog pritiska, usporenjem krvotoka i opadanjem telesne temperature). Nastaje zbog kontrakcije (stezanja) glatkih mišićnih ćelija u srednjem sloju krvnog suda (lat. tunica media).

Vazokonstrikcija
Vazokonstrikcija krvnih sudova pericitima i endotelnim ćelijama koji okružuju eritrocite (E).
Identifikatori
MeSHD014661
Anatomska terminologija

Vazokonstrikcija je suprotni proces od vazodilatacije ili širenja lumena krvnih sudova koje nastaje zbog relaksacije glatkih mišićnih ćelija u srednjem sloju krvnog suda (lat. tunica media).[1]

Vazokonstrikcija kao fiziološki proces obično nastaje kao zaštitni mehanizam nakon povreda nekog krvnog suda kako bi zaustavila krvarenje, i prvi je korak ka hemostazi.

Kao direktna posledica vazokonstrikcije nastaje povećanje krvnog pritiska, usporen protok krvi kroz kroz cirkulatorni sistem i hipotermijom (sniženje telesne temperature).

Etiopatogeneza uredi

Vazomokonstrikcijom krvnog suda ostvaruje se važne fiziološke funkcije:

1. Primereno ograničenja snabdevanje tkiva krvlju (hemostaza),
2. Regulacija krvnog pritiska i zapremine

Jedna je od najvažnijih funkcija autonomnoga nervnog sistema u kontroli krvnog pritiska je vazokonstrikcija arterija, koja nastaje nekoliko sekundi nakon aktiviranja mehanizma smanjenja protoka krvi iz jednog dela tela u drugi. Autonomni nervni sistem ne steže samo arterije već i vene, zbog čega se velika količina krvi premešta u srce, pa ono svakim udarcem izbacuje veću količinu krvi u arterije, što sa vazokonstrikcijom arterija doprinosi danjem povišenju krvnog pritiska.

3. Regulacija telesne temperature

Vazokonstrikcija je važan fiziološki mehanizam regulaciji telesne temperature (termoregulacija). Usporenlje protok krvi kroz cirkulatorni sistem ima za posledicu, u prvoj fazi smanjeni gubitak toplote a potom i hipotermiju.[1] Naime periferna vazokonstrikcija - koja se javlja kao rezultat simpatičke stimulacije glatkih mišića koji okružuju arteriole, dovodi do njihovog stezanja (kontracije) i smanjenog protoka krvi prema površini tela čime se smanjuju gubitak toplote preko kože.

Mehanizmi kontrole uredi

Tri glavna mehanizma vazokonstrikcije su: autoregulacija, nervna regulacija i regulacija materijama rastvorenim u krvi.[1]

Tkivna autoregulacija

Utoregulacija kontroliše sopstveni protok krvi, stalno ga prilagođujući svojim metaboličkim potrebama. Autoregulacija je nezavisna od drugih načinima regulacije, a ostvaruje se brzim promenama prečnika arteriola, metaarteriola i pretkapilarnih sfinktera.

Nervna regulacija

Pprotok krvi je pod neposrednom kontrolom vazomotorički centar u produženoj moždini i mostu, iz kojega potiču simpatička i parasimpatičkom autonomna nervna vlakna, koja inervišu kardiovaskularni sistem. Parasimpatičkom vlakna na krvne sudove deluju srazmerno slabo, ali imaju važan uticaj na rad srca. Simpatička vlakna imaju mnogo veći značaj u regulaciji vazomotorike jer deluju vazokonstrikcijski na krvne sudove u celom telu, jer njihovi završeci oslobađaju noradrenalin.[1]

Jedna je od najvažnijih funkcija autonomnog nervnog sistema je u kontroli ciurlulatornog protoka i brzom porastu krvnog pritiska, koji nastaje nekoliko sekundi nakon aktiviranja simpatikusa, primarno kao posledica stezanja arteriola (vazoispazma). Simpatikus steže i vene, zbog čega se velika količina krvi premešta u srce, pa ono svakiom kontrakcijom izbacuje veću količinu krvi u arterije, što takođe, dodatno utiče na porast krvnog pritiska.[1]

Vazokonstriktori uredi

Vazokonstriktori su sredstva koja se u medicini koriste za liječenje hipotenzije (niskog krvnog pritiska).

Najvažnije materije rastvorene u krvi koje deluju u regulaciji vazokonstrikcije su noradrenalin, adrenalin, angiotenzin i vazopresin.[1]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ Walter F., PhD. Boron. Medical Physiology: A Cellular And Molecular Approach. Elsevier/Saunders. ISBN 978-1-4160-2328-9.