Veles (stsl. Велесъ) ili Volos (Волосъ) je slovenski bog polja, pašnjaka, mora i voda i šuma odnosno useva, stoke i životinja (divljih). Njegov životinjski pandan je medved, dok je u hrišćanstvu njegovu ulogu preuzeo Sveti Vlasije. Ima nekih autora koji u njemu vide i slovenskog boga podzemnog sveta, a neki mu pripisuju i zaštitu poezije. Po njemu je nazvan jedan od najkontroverznijih spisa iz oblasti stare slovenske vere poznat kao Velesova knjiga.

Veles, bog polja i šuma.

Etimologija uredi

Kod istočnih Slovena (današnjih Rusa, Belorusa i Ukrajinaca) se pojavljuje naziv Volos, dok se među zapadnim i južnim Slovenima naziva Velesom. Vlasi kao stočari, po njemu dobijaju ime.

Osobine uredi

Sloveni su u Velesu videli boga koji se brine o njihovoj prehrani. Tako je bilo još u sakupljačko-lovačkoj zajednici kada je on kao medved-šumski car brinuo da bude dovoljno divljači i plodova za ljude, ali je brinuo i o životinjama i biljkama braneći ih od ljudi. Nakon prelaska na zemljoradničko-stočarski tip zajednice on je na sebe preuzeo i brigu o usevima i stoci. Bio je zadužen da žetva bude dovoljna i ako je moguće obilna, da je ne pokose grad ili neka pošast i da se stoka razmnožava i ne lipše od bolesti i gladi.

Bog polja (zemljoradnje) uredi

Sloveni su smatrali Velesa zaštitnikom useva i njemu su se molili za obilnu žetvu. Ta verovanja su se održala u običaju tzv. Velesove ili Božije brade kako se naziva prvi(ili poslednji) snop žita koji se uveže i nakon otkosa se namesti u vrh ambara ili se čuva u kući. Zrna iz ovog snopa se koriste kao prva u setvi naredne godine, ali i za pravljenje brašna od kog se kasnije mese posebni hlebovi, a kod Srba se od tog brašna mesio slavski kolač.

Bog pašnjaka (stoke) uredi

U Velesa kao stočnog boga zaklinju se Rusi prilikom zaključivanja mira sa Vizantincima(Grcima).

I zaklinjahu se oružjem i Perunom bogom svojim i Volosom skotijim bogom i utvrdiše mir 907. godine.

(Iz Nestorove hronike, rus:skot – stoka, marva.)

Bog šuma (divljači) uredi

Smatra se da je teriomorfni i prvobitni oblik Velesa bio Medved, koji je predstavljao šumskog cara koji je brinuo u šumskim životinjama i plodovima, kao i o samoj šumi.

Bog podzemnog sveta uredi

Veles je takođe opisan kao demon i bog podzemlja. Takođe, on je i stalni protivnik Peruna. O tome govori i stari mit večne borbe Peruna i Velesa — Veles kao zmija gmiže uz stablo Svetskog Drveta da bi preuzeo nebo, dok ga Perun gađa gromovima (navodno, tako nastaju gromovi.) i kad ga pobedi, Perun pušta kišu na zemlju u znak trijumfa nad demonom. Stari Sloveni vide svet kao jedno ogromno drvo, koje nazivaju Svetsko Drvo. U njegovim krošnjama obitava Perun, zajedno sa većinom bogova, dok u njegovom korenju obitava Veles, kao vladar podzemnog sveta i gospodar mrtvih.

Takođe, postojao je jedan festival, kad, pri kraju godine, kad Sunce stari i gubi snagu, haos sve više jača, granice između svetova blede i Veles u svet živih pušta mrtve. Ovaj praznik se zvao Velika Noć, a taj praznik se i danas pojavljuje u nekim slovenskim zemljama kao Koledo, nešto poput slovenske Noći Veštica. Mladići koji su se zvali koledari ili vučari su se oblačili u ovčije runo, stavljali čudovišne maske i išli da prave dosta buke i pevaju pesme.

Velesova knjiga uredi

Velesova ili Vles knjiga je skupina zapisa na brezovim daščicama pisana posebnom azbukom tzv. vlesovicom, a poslednji zapisi su datirani u X vek. Smatra se da su je pisali ruski žreci koji kroz nju opisuju prošlost, život i veru Rusa. Njena autentičnost nije dokazana, istoričari i lingvisti je smatraju falsifikatom[1][2].

Velesovu knjigu ovu posvećujemo bogu našem koji nam je utočište i snaga.
U ona vremna bejaše čovek blag i odvažan da ga nazvaše ocem Rusa.
A taj čovek imađaše ženu i dve kćeri. Imađaše on i stoku i krave i mnogo ovaca
i prebivaše u stepi i nigde ne mogaše naći muževe za svoje kćeri i moljaše
bogove da rod njegov tako ne usahne. I Dajbog usliši molitvu njegovu i po toj molbi
dade mu što je molio. Tako bejahu oženjeni oni koji su među nama.
I dužni smo verovati jer jasno je da bog Veles porod donosi.
Dužni smo bogovima našim i stoga im odajemo hvalu:
Neka je blagosloven vožd naš sada i uvek i za vek i vekova.
Izgovoriše to volšebnici i odoše.

(Uvod u Velesovu knjigu.)

Reference uredi

  1. ^
  2. ^