Vizantijska muzika

Vizantijska muzika podrazumijeva jedan cjelokupni sistem izražavanja i ispitivanja melodije, u skladu sa glasovima, rodovima i hroama (bojama). Nazvana je vizantijskom, zato što se počela značajnije razvijati u doba Vizantijskog carstva, zajedno sa širenjem hrišćanstva.

Vizantijska muzika
Kulturološko porekloVizantijska umetnost
Podžanrovi
Vizantijsko pojanje
Vizantijsko pojanje
Nematerijalno kulturno nasleđe
RegionGrčka, Kipar
Svetska baština Uneska
Lista upisaUNESKO Reprezentativna lista nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva
Unesko oznaka1508
Datum upisa2019.
Veb sajthttps://ich.unesco.org/en/RL/byzantine-chant-01508

Dijeli se na: vokalnu (glasovnu) i instrumentalnu. Glasovna melodija spojena sa poetskim tekstom daje pjesmu, koja se dijeli na: crkvenu (stihire, himne i tropari) i narodnu.

Što se tiče spoljašnjeg oblika ili tehničkog aspekta, vizantijska muzika je monofona (jednoglasna). Pravoslavna crkva od svog početka koristi u svom bogosluženju isključivo vokalnu jednoglasnu muziku. Ovo, svakako, nije nimalo slučajno, jer upravo vokalnost i monofonija obezbjeđuju jednostavnost, čistotu bez trunke bilo čega čulnog, rametljivog, neiskrenog, što ovoj muzici daje izuzetnu i neprevaziđenu ljepotu i snagu.

Zapadna crkva je, takođe, koristila vokalnu i jednoglasnu muziku u bogosluženju, i to sve do 12. vijeka. Dakle, monofonu je zamijenila polifona, a vokalnu — vokalno-instrumentalna muzika, tek nakon Velikog raskola iz 1054. godine.

Od 18. vijeka i neki pravoslavni narodi, među kojima i Srbi, prihvataju, pod uticajem zapadne kulture, polifoniju.

Muzika je u svakom istorijskom periodu nosila pečat vremena u kome je nastajala, pa ga tako i danas ima, ali je neophodno da ona izvire iz Svetog predanja Crkve, a ne da svako unosi promjene po sopstvenom nahođenju. Činjenica je da je u Predanju Crkve da pojanje bude jednoglasno i vokalno. Takođe je činjenica da višeglasje, raznoglasje (heterofonija) i instrumentalnost (koji su zabranjeni kanonima Crkve) razaraju čistotu, uzvišenost i mistično svojstvo crkvenog pojanja, čime se ono pretvara u nešto površno, nešto što služi više uživanju i zabavi, a strano je i duhu molitve.

Vizantijske melodije obučene u polifoniju, gube svoju posebnu izražajnost, svoj duhovni ritam, duhovnu veličinu, a time i moć da nas duhovno uzdignu i preobražavaju. Duhovna kriza u kojoj su se našli pojedini pravoslavni narodi u određenom istorijskom trenutku, kao što smo već rekli, se odrazila i na pojanje.

Godine 2019. vizantijsko pojanje uvršteno je na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa kao nasleđe Grčke i Kipra.[1]

Vizantijsko pojanje na listi Uneska uredi

Kao živa umetnost koja postoji više od 2000 godina, vizantijsko pojanje je značajna kulturna tradicija i sveobuhvatan muzički sistem koji čini deo zajedničkih muzičkih tradicija razvijenih u Vizantijskom carstvu. Ističući i muzički poboljšavajući bogoslužbene tekstove Grčke pravoslavne crkve, neraskidivo je povezano sa duhovnim životom i verskim običajima.

Ova vokalna umetnost je uglavnom usredsređena na prikazivanje crkvenog teksta, jer nesumnjivo, pojanje postoji zbog reči („logos“) - svaki aspekt tradicije služi širenju svete poruke. Prenoseći se generacijama, njegove glavne karakteristike opstale su tokom vekova:

  • to je isključivo vokalna muzika;
  • u suštini je monofonska;
  • napevi su kodifikovani u sistem sa osam tonova;
  • napev koristi različite stilove ritma da bi naglasio željene slogove određenih reči.

Iako je psaltička umetnost uvek bila povezana sa muškim glasom, ženske pesme su česte u ženskim manastirima i donekle učestvuju u parohijskim crkvama. Pored prenošenja u crkvi, vizantijsko pojanje cveta zahvaljujući posvećenosti muzičara, horova, kompozitora, muzikologa i naučnika koji doprinose njegovom proučavanju, izvođenju i širenju.[1]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b „Byzantine chant”. UNESCO. Pristupljeno 21. 6. 2021. 

Spoljašnje veze uredi